autor: Deni Vlačić
Obitelj Berislavića Grabarskih odvjetak je plemićkog roda Borića bana, jednog od najpoznatijih plemićkih rodova s područja današnje Slavonije. Njegov rodonačelnik bosanski ban Borić spominje se u vrelima 50-ih i 60-ih godina XII. stoljeća. Vrhunac svoje moći ova obitelj postiže u razdoblju najvećeg osmanlijskoga pritiska na hrvatske zemlje. U ovom seminaru spomenuti ću i podrijetlo Borić bana. Većina autora zastupa mišljenje da je potjecao iz Požeške županije. Za razliku od njih, F. Milobar i N. Klaić Borićevom postojbinom drže Bosnu, a B. M. Nedeljković Hum. Marija Karbić također smatra da je Borić Ban potjecao iz Požeške županije.Što se posjeda tiče, prvi poznati posjedi bana Borića i njegovih nasljednika su oni posjedi koje su Borić i njegovi potomci darovali Crkvi, te za koje saznajemo tek u vrijeme kada više nisu u rukama ovoga roda. Prvi od njih je selo Esdel (Zdelja u Križevačkoj županiji).
Grb Borić Bana nije sačuvan.
Hrvatsko plemstvo u borbi protiv Osmanlija. Primjer obitelji Berislavića Grabarskih iz Slavonije
Vodeća uloga plemstva u srednjovjekovnoj ugarsko-hrvatskoj državi neprijeporno je došla do izražaja i u vrijeme ratova protiv Osmanlija. Pripadnici ovoga staleža činili su okosnicu vojne snage kraljevstva, obnašali su važne državne dužnosti povezane s obranom zemlje, a uglavnom su svojim sredstvima snosili i materijalne troškove ratovanja i organizacije otpora osmanlijskim prodorima i osvajanjima.
Stanje na području današnje Slavonije nije u tom pogledu bilo iznimka. Iako je u borbama protiv Osmanlija sudjelovalo i prije, posebnu važnost plemstvo ovoga područja dobilo je nakon pada Bosne pod osmanlijsku vlast (1463.), kada su jugoistočne granice Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva, koje je ono branilo, postale neposredno ugrožene. Nakon što je radi zaštite Ugarske i Slavonije Matijaš Korvin osnovao Jajačku i Srebreničku banovinu, upravo je plemstvo tih krajeva imalo važnu ulogu i u njihovoj obrani.
Obitelj Berislavića Grabarskih, kojoj je Franjo pripadao, jedna je od obitelji s područja Slavonije čiji su pripadnici odigrali važnu ulogu u ratovima protiv Osmanlija.
Obitelj Berislavića Grabarskih odvjetak je plemićkog roda Borića bana, jednog od najpoznatijih plemićkih rodova s područja današnje Slavonije. Njegov rodonačelnik bosanski ban Borić spominje se u vrelima 50-ih i 60-ih godina XII. stoljeća, a u stoljećima koja slijede, pripadnici toga roda nalaze se među plemstvom Požeške županije te ih se, iako uživaju poseban ugled s obzirom na svoje podrijetlo, može ubrojiti u srednje plemstvo.[1]
Početak uspona Berislavića Grabarskih vezan je uz razdoblje vladavine Matijaša Korvina, koji se oslanjao upravo na pojedince koji su pripadali staležu kojem je i sam podrijetlom pripadao, tj. srednjem plemstvu. Pripadnicima toga sloja Matijaš je povjeravao najvažnije dužnosti, obdarivao ih znatnim posjedima i titulama.
Iako Berislavići Grabarski ne pripadaju među najistaknutije Matijaševe ljude, ipak su upravo u vrijeme njegove vladavine udareni temelji njihova kasnijega položaja i važnosti. Braća Nikola Deže, Ivan Berislav i Martin, sinovi Benediktovi, šire obiteljska imanja, a pojedini pripadnici obitelji počinju obnašati važne dužnosti u državi.[2]
Nikola Deže jedan je od kapetana kraljevstva [3], a Bartol Berislavić postaje vranskim priorom.[4]
Vrhunac svoje moći ova obitelj postiže u razdoblju najvećeg osmanlijskoga pritiska na hrvatske zemlje.
Posjedi plemićkog roda Borića bana do sredine XIV. stoljeća
Jedan od najpoznatijih plemićkih rodova na području današnje Slavonije bio je rod Borića bana. Rodonačelnik ovoga roda bosanski ban Borić spominje se u vrelima 50-ih i 60-ih godina XII. stoljeća. Borića neki autori smatraju samostalnim bosanskim vladarom i saveznikom ugarsko-hrvatskog kralja (V. Klaić, F. Šišić, N. Klaić), dok ga drugi drže njegovim vazalom (M. Perojević, V. Ćorović, A. Babić, M. Dinić, S. Ćirković).
Zastupnici teze da je Borić bio ugarski saveznik, a ne vazal, pozivaju se na vijest koju donosi bizantski historičar Kinam, koji opisujući rat između cara Manuela Komnena i ugarsko-hrvatskog kralja 1154. godine, piše da je u ratu sudjelovao i Borić, te za njega kaže da je bio saveznik ugarskog kralja.
Među povjesničarima se razvila živa rasprava i o Borićevu podrijetlu. Većina autora zastupa mišljenje da je potjecao iz Požeške županije. Za razliku od njih, F. Milobar i N. Klaić Borićevom postojbinom drže Bosnu, a B. M. Nedeljković Hum.
Marija Karbić također se priklanja mišljenju većine i smatra da je Borić potekao s podrušja Požeške županije. Tome u prilog govori činjenica da u prvim stoljećima nakon bana Borića njegove potomke i rođake, kao i njihove nasljedne posjede, nalazimo samo na ovom prostoru. U slučaju kad bi Borić potekao iz nekog drugog kraja bilo bi vjerojatno da i onda susrećemo njegove rođake.
Važnost posjeda za plemićki rod i njegove članove bila je velika. Vlasništvo nad zemljom nije pružalo samo materijalnu osnovu za život, već je s njim usko bio povezan i plemićki status obitelji i pojedinca. Shvaćanje da je plemićki status povezan s posjedovanjem zemlje u vrelima se sve jasnije izražavalo tijekom druge polovine XIII. stoljeća.
Prvi poznati posjedi bana Borića i njegovih nasljednika su oni posjedi koje su Borić i njegovi potomci darovali Crkvi, te za koje saznajemo tek u vrijeme kada više nisu u rukama ovoga roda.
Prvi od njih je selo Esdel (Zdelja u Križevačkoj županiji).[5] U ispravi kojom kralj Andrija II. 1209. uzima u svoju zaštitu templare u Dalmaciji i Hrvatskoj te zabranjuje da itko od njih zahtijeva ikakve daće, među njihovim se posjedima spominje i selo Esdel, za koje se kaže da im ga je darovao ban Borić (banus Boricius de Bosna). Pritom se navodi da je ovo selo Borić templarima darovao s dozvolom kralja Stjepana, a darovanje je potvrdio kralj Bela III.
Simboli, ime, tradicija i kult
Zajedništvo roda očitovalo se i u korištenju zajedničkih simbola i imena, te postojanju zajedničkog vjerskog života predstavnika roda.
Pripadnici jednog plemićkog roda imali su isti grb, koji su nasljeđivali svi muški članovi. Nažalost, grb roda Borića bana nije sačuvan. Poznati su nam samo grbovi Berislavića Grabarskih i Dessewffyja Cerničkih.
Grb Berislavića Grabarskih odlikuje jednostavnost, koja upućuje na to da se radi o starom grbu, iako su nam sačuvani samo primjeri s kraja XV. i početka XVI. Stoljeća. Čini ga štit, koji je vertikalno podijeljen po pola. Na desnoj polovini nalaze se tri koso položene grede, a na lijevoj dvije ukrštene strijele.
Za razliku od ovog grba, grb Dessewffyja Cerničkih mnogo je raskošniji, te noviji po nastanku. Dessewffyjima ga je podijelio kralj Ludovik II. 1525. godine. Veći dio štita zauzima orao raširenih krila. Ispod njega se nalazi ruka koja drži buzdovan. U desnom gornjem uglu je šesterokraka zvijezda, a u lijevom polumjesec. [7]
Dakle, ova grba nemaju zajedničkih elemenata. Grb Berislavića Grabarskih, formom stariji, vjerojatno čuva u sebi neke elemente starog grba roda Borića bana, ali za to nema dokaza budući da nije očuvan nijedan primjerak grba ovoga roda. Grb Dessewffyja Cerničkih pripada nasuprot tome novijim grbovima, te je napravljen po onovremenom ukusu. Njegova različitost od grba Berislavića Grabarskih još jednom potvrđuje da je oblikovanje novih nezavisnih obitelji nastalih podjelom roda Borića bana u to vrijeme već okončao.
Osim grbom, plemićki se rod od drugih sličnih rodova razlikovao i imenom. Do prve polovine XIV. stoljeća uz osobno ime pojedinci su navodili da se de genere Birich bani. Od tog vremena počinju se određivati navođenjem sjedišta svoje obitelji, a krajem XV. stoljeća i u prvoj polovini XVI. prevladava korištenje patronimika, tj. imena začetnika pojedinih grana i obitelji. I ove činjenice potvrđuju dijeljenje roda Borića bana na nezavisne obitelji do kojeg dolazi tijekom vremena.
U razvoju osjećaja povezanosti među članovima roda važnu je ulogu imala i njihova povezanost na vjerskom planu. Jedna od karakteristika plemićkih rodova bila je i postojanje zajedničkog kultnog centra odnosno rodovskog samostana.[8]
Sačuvana nam vrela svjedoče o povezanosti plemićkog roda Borića bana s više crkvenih redova. Sam ban Borić darovao je templarima pro remedio anime sue selo Zdelju u Križevačkoj županiji. [9] Kako nam je ta njegova donacija poznata samo iz isprave kralja Andrije II. iz 1209. godine, ne zna se točno kada je do nje došlo. Iako samu dataciju ne možemo točno datirati, u svakom slučaju stoji tvrdnja L. Dobronić da je Borić bio među prvima koji su u hrvatskim krajevima darovali zemlju templarima.[10]
I Borićevi potomci ostali su povezani s templarskim redom. U spomenutoj ispravi kralja Andrije II. iz 1209. godine spominju se i zemlje koje su Borićevi unuci dali ovom redu. Nažalost, pritom se ne navode ni njihova imena, ni o kojim je zemljama riječ.
Darovane zemlje činilo je obrađeno i neobrađeno zemljište, šume, livade i vinogradi, ribnjaci, a na tom je posjedu bila podignuta i crkva sv. Marije.
Razlozi koji su pripadnike ovoga roda naveli da daruju posjede templarima mogu se uklopiti u opću sliku toga vremena. Na takav čin mogao ih je navesti viteški duh, potreba borbe protiv bogumila, želja da pomognu hodočasnicima i križarima na putu za Svetu zemlju. [11]
Osim templara, Borić je, darovao zemlju i ivanovcima. Godine 1259. je Pavao, potomak Borića bana, pozivajući se na to da se radi o njegovu nasljednom posjedu, svojatao zemlju svetog Martina na Dravi nasuprot Vlaške, koja je nekada pripadala Boriću banu, a koju je 1254. brat Rembald, veliki preceptor ivanovaca u Ugarskoj i Slavoniji, prodao zagrebačkom biskupu Filipu. Kralj Bela IV. presudio je da zemlja pripada zagrebačkom biskupu budući da je posjed Sv. Martin, prije nego je bio u vlasništvu ivanovaca, pripadao Boriću, te je vjerojatno da im ga je on darovao. [12]
Osim s viteškim redovima Borići su bili povezani i s benediktincima. [13]
Prvi benediktinski cenobij na području Panonije predstavlja opatija sv. Martina u Pannonhalmi (de sacro monte Pannoniae) utemeljen krajem X. ili početkom XI. stoljeća, odakle su se benediktinski samostani širili dalje u Ugarskoj.[14] U krajevima sjeverno od gvozda nalazimo ih u Srijemu i oko Požege, u središnjem dijelu panonskog dijela hrvatskih zemalja.[15]
Samostan koji se veže uz plemićki rod Borića bana je samostan sv. Mihaela na Rudini. Lokalitet Rudina nalazi se na jugoistočnoj padini Psunja,m dvadesetak kilometara zapadno od Požege, iznad današnjeg sela Čečavca.
Kada je točno samostan sv. Mihaela na Rudini nastao, ne zna se. Arheološka istraživanja, te analiza ostataka građevina i skulptura pokazala je da je najstariji dio kompleksa nastao u doba romanike. Natpisi pronađeni na Rudini pisani su tipom slova koji se upotrebljavao oko 1200. godine, a arhitektonska plastika po svojim karakteristikama nastankom pripada kraju XII. stoljeća.
Prvi poznati spomen imena Rudina nalazimo u ispravi iz 1210. godine.
Glagoljski natpis pronađen na lokalitetu V. Putanec pročitao je kao godinu 1129. Putanec smatra, da u slučaju ako ta godina predstavlja godinu podizanja samostana ili njegova dijela, vrijeme nastanka samostana možemo pomaknuti u prvu polovinu 12 stoljeća, kada npr. nastaju samostani na prostoru Slovenije.
Ipak, vjerojatnije je da je samostan na Rudinama osnovan u posljednjim desetljećima 12. stoljeća, kao što to na temelju analize arhitektonske plastike s Rudina zaključuje i A. Horvat.
Na samom lokalitetu pronađene su dvije crkve. Zapadno od samostanskog kompleksa nalazi se jednobrodna crkva, koju se tipološki može povezati s ranoromaničkom crkvicom Sv. Ilije na lokalitetu Meraja u vinkovcima, koju se datira oko 1100. godine. Druga crkva je opatijska crkva sv. Mihovila, tipična trobrodna benediktinska bazilika s karakterističnim svetištem u obliku tri polukružne apside. Moguće je da je na mjestu gdje je već postojala crkva, a uz koju može biti vezan u sačuvan glagoljski natpis, krajem XII. stoljeće osnovan benediktinski samostan.
Benediktinski samo stani nastajali su kao zadužbine kraljeva ili plemstva. Uloga utemeljitelja samostana bila je značajna. Oni su postavljali ili potvrđivali opate. Crkvenu jurisdikciju nad benediktinskim samostanima na prostoru međuriječja Save i Drave vršio je ostrogonski nadbiskup. [16] Nažalost, nije nam sačuvana utemeljiteljska isprava rudinskog samostana. Tako je Nada Klaić smatrala da je utemeljitelj Rudine bio ban Borić. Svoj stan Nada Klaić temeljila je na analizi jedne isprave iz 1349. godine koja svjedoči o sporu između braće Petram Nikole, Gileta i Ivana Giletića, s jedne strane, te požeškog prepošta Andrije, koje je tvrdeći da je rudinski patron, osporavao ugovore koje je otac gore navedene braće sklopio s rudinskim opatom, s druge strane.
Nada Klaić smatra da Požeški kaptol nije mogao biti osnivač i patron Rudine, te da su Odolini unuci to na sudu namjerno tvrdili kako bi pomoću prepošta Andrije lakše istjerali svoje suparnike sa samostanskih predijalnih posjeda te ih poslije sami uživali. Pri svojem zaključivanju autorica polazi od pogreške pretpostavke da je Požeški kaptol prema Rudine, no to u ispravi nigdje nije rečeno. Patron je bio sam prepošt Andrija, njegovi rođaci i preci, kako se u samoj ispravi i navodi. Osim toga, nije jasan ni razlog zašto bi Odolini unuci sakrivali svoje patronatsko pravo.
Činjenica je da osnivač rudinske opatije bio ban Borić ili netko od njegovih neposrednih potomaka.
Od svih nama poznatih pripadnika roda Borića bana samo za jednog znamo da je crkvenom karijerom bio povezan s rudinskim samostanom. Papa Klement VII. Je Nikolu Dessewffyja, tada klerika u Pečuhu, imenovao 1524. godine upraviteljem rudinkog samostana pod uvjetom da u roku deset godina pristupi benediktinskom redu i primi opatsku posvetu.
Kasnije su se pripadnici roda Borića bana okrenuli i drugim crkvenim redovima. Tako je Franjo Berislavić utemeljio franjevački samostan u Dvorišću.
Samostan u Dvorišću je jedan od tri franjevačka samostana osnovana početkom XVI. stoljeća u kojima su našli utočište franjevci prebjegli pred turcima iz Bosne. Uz samostan u Dvorišću to su bili samostani u Kobašu na Savi i Bobovišću.
Veza Franje Berislavića s franjevcima uz vjerske razloge, na kraju nosio je i ime Franjo, mogla je imati i praktični temelj. Franjino djelovanje dobrim je dijelom bilo vezano za obranu od Osmanlija i bosanski prostor, te mu je pomoć franjevaca, također povezanih s Bosnom, mogla biti od koristi.
Zaključak
Bavili smo se tematikom Borić bana, jednog od najpoznatijih plemićkih rodova današnje Slavonije. Najteže nam je bilo sakupiti informacije vezane za tematiku, ipak uspjeli smo koliko-tolikoj mjeri približiti tematiku običnom čitatelju.
Zaključili smo da su pripadnici jednog plemićkog roda imali isti grb, koji su nasljeđivali svi muški članovi roda. Nažalost, grb roda Borića bana nije sačuvan.
Osim grba, došli smo do zaključka da se plemićki rod od drugih rodova razlikuje imenom.
Jedna od karakteristika plemićkih rodova bila je i postojanje zajedničkog kultnog centra odnosno rodovskog samostana, u mađarskoj historiografiji tome su posvećeni brojni radovi. U hrvatskoj historiografiji dosada se, s izuzetkom Damira Karbića, istraživanju povezanosti plemićkih rodova i Crkvi nije poklonila veća pažnja.
[1] Marija KARBIĆ, Rod Borića bana. Primjer plemićkog roda u srednjovjekovnoj Požeškoj županiji, doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2005., 36.-49.
[2] M. KARBIĆ, Rod Borića bana, Primjer plemićkog roda u srednjovjekovnoj Požeškoj županiji, doktorski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, 2005., 164.-171.
[3] U ispravi izdanoj u siječnju 1471. kralj Matijaš naređuje svojim kapetanima, među kojima su despot Vuk Branković, Stjepan i Dmitar Jakšić te Nikola Deže, da brane posjede i prava Šimuna, Nikole i Aladara de Kiswarda, koje je on uzeo u zaštitu.
[4] Bartol se kao prior vranski prvi put spominje 1475. godine. Tada on potiče Berislaviće Grabarske, Nikolu Dežea i njegovu braću Martina i Ivana Berislava, da napadnu imanja Joba Gorjanskog u Slavoniji. Njihove čete pod zapovjedništvom kaštelana Krasa, Broda i Laslova to su i učinile, te je protiv Berislavića po nalogu kralja Matijaša provedena istraga. Kukuljević Sakcinski navodi da je Bartol službu vranskoga priora obavljao od 1475. do 1512. godine, a Pray da je Bartol de Graboria bio vranski prior 1490. godine. L. Dobronić nabraja isprave iz 1500., 1509. i 1510. u kojima se spominje kao vranski prior.
[5] Posjed Zdelja bio je smješten na obroncima Bilogore uz potok Zdelju, južno od Prodavića (današnjeg Virja).
Ime se je sačuvalo u imenima naselja Zdelice Gornje i Zdelice Donje. Lelja Dobronić navodi da se Zdelja nalazila otprilike na mjestu današnjeg sela Miholjanec čijim zaseocima smatra Zdelice Gornje i Donje.
[6] Grb Berislavića Grabarskih - http://www.blogger.ba/slike/158233.2449925.jpg
[7] Ruka koja je prikazana na ovom štitu možda možemo povezati s predajom po kojoj je predak ove obitelji Dezislav u borbi s Tatarima izgubio ruku, ali je uspio spasiti zastavu.
[8] Pojam rodovskog samostana stvorio je Janos Karacsonyi krajem XIX. stoljeća. On je smatrao da su moćni plemićki rodovi osnivali samostane koji su kasnije bivali vjerskim centrom toga roda, te mjestom gdje su se sahranjivali njegovi članovi. Takav je samostan prema Karacsonyiju mogao biti i polazna točka članovima roda koji su se odlučili za crkvenu karijeru, ili, u slučaju da se radilo o ženskom samostanu, pribježište za neudane kćeri. Kasnije je u mađarskoj historiografiji taj koncept bio podvrgnut oštroj kritici. Fugedi je zastupao mišljenje da rodovski samostan nije osnovao plemićki rod već pojedini njegov član.
[9] Viteški redovi su odigrali važnu ulogu tijekom hrvatske povijesti. Svoj su doprinos dali na crkvenom, društvenom, političkom i kulturnom području života hrvatskih zemalja. Prvo njima posvećeno historiografsko djelo predstavlja spis Ivana Tomka Mrnavića Discorso dell' priorato della Wrana nastao 1609. godine.
[10] Dobronić, Viteški redovi, str. 26.
[11] Osnovna funkcija templara i ivanovca bila je obrana i zaštita hodočasnika i križara od napadača na putu, pružanje konačišta, njege bolesnicima i ranjenicima; borba protiv nevjernika
[12] Dobranić, Viteški redovi, str. 97-98.
[13] Najznačajniji rad koji obrađuje povijest benediktinaca u hrvatskim zemljama predstavlja djelo Ivana Ostojića, Benediktinci u Hrvatskoj
[14] Ostojić, Benediktinci,3, str. 9-10.
[15] Ostojić, Benediktinci,3, str. 11.
[16] Ostojić, Benediktinci,3, str. 11.
