GIOVANNI VILLANI (1270 –1345) – Historiograf, napisao «Storie Fiorentine» - iako pripovijeda od biblijskog doba s naglaskom na crkvenoj povijesti, pažnja mu se usredotočuje na uspon gradova i građanstvo. Javljaju se novi historiografski oblici kao što su autobiografije npr. cara Karla IV: i memoari Eneje Silvija Piccolominija kasnije pape Pija II. Izražavaju novo gledište na čovjeka i njegovu prošlost. Bizantska historiografija zajedno sa crkvenom poezijom znači najveći domet bizantske književnosti. Kritičkim i realističkim duhom i pažljivom upotrebom izvora nadmašuju latinsku historiografiju. Nadahnjuje se tradicijom rimskog imperija, helenističke kulture i kršćanstva, a glavni su joj obrasci Tukidid i Polibije. Postignuća kao grčka filozofija i rimsko pravo su uže povezana s kršćanstvom. Povijesnim zbivanjima se bave vojskovođe, članovi carske obitelji, visoki dostojanstvenici i carevi dok su na zapadu historiografi uglavnom svećenici – promatrači. I širi slojevi se zanimaju za povijesna događanja zbog stalnog ratovanja i borbe za opstanak.
Tu se javljaju 2 vrste historiografije : monografija namijenjena obrazovanim slojevima i redovnička kronika svijeta pisana uglavnom pučkim grčkim jezikom. Historiografija obrađuje suvremene događaje, a prikazuje i društvene pojave. Postoje i historije države i dvora što je uglavnom svjetovna službena historiografija. Bizantska svjetska kronika ima porijeklo u Euzebijevu djelu.
Nema komentara:
Objavi komentar