Stranice

ponedjeljak, 15. kolovoza 2011.

TIT LIVIJE



TIT LIVIJE (64 –17.pr.Kr.) trećina opusa «Ab urbe condita» sačuvala se uz fragmente . Ističe vrline i postignuća rimske republike, bira verzije koje mu odgovaraju i koristi se dokumentacijom. Njegove pripovijesti su zbirke primjera za pouku suvremenika. Potanko opisuje događaje iz «tamnog doba» rimskih početaka o kojima ne zna ništa, pokušava Rimu dati dostojnu prošlost pa dovodi na povijesnu pozornicu i likove iz pučkih bajki. Piše na prijelazu između republike i principata. Potvrđuje historiju kao granu govorništva. Historiografija u doba rimskog carstva je raznolika, a osrednje je vrijednosti. Prevladavaju kompilatori koji se služe djelima drugih autora. Ipak, govore i o svom vlastitom vremenu.

Livijev život

Tit Livije, na latinskom Titus Livius, rođen je oko 59. godine pr. Kr i umro 17. godine poslije Kr. Autor je monumentalne povijesti grada Rima, rimske države i rimskog naroda. Bio je najveći povjesničar Augustovog doba i jedan od najpoznatijih povjesničara uopće.

Rođen je 59. godine pr. Kr. u Pataviumu (današnja Padova), grad poznat po svojim antičkim italijiskim i republikanskim tradicijama. Prema standardu elite kojoj je pripadao, u rodnom je gradu dobio temeljito retorsko obrazovanje. Seli se u Rim u dvadesetčetvrtoj godini života gdje upoznaje pa i sprijatelji sa carem Augustom. Prema Tacitu, car ga je toliko štovao da mu nije zamjeravao što je prije Akcija (31 pr. Kr.) uzdizao Pompeja, pa ga je čak nazivao pompeianus bez da bi to stvaralo problema u njihovom prijateljstvu. U Rimu je Livije proveo najveći dio svoga života. U elitnom rimskom društvu bio je jako cijenjen kao osoba i kao povjesničar. Potkraj života vratio se u rodni grad gdje umire 17. godine. U obimnom djelu naslovljenom Ab Urbe condita libri, Livije je razvio prikaz rimske povijesti od mitskih početaka do Druzove smrti, odnosno 9. godine prije naše ere. Od kasnijih grčkih pisaca, Livijevo su djelo najviše koristili Plutarh, Kasije Dion i ponešto Apijan. Njegovo djelo treba gledati s obzirom na vrijeme u kojem je živio i stvarao. Liviju, kao i mnogim drugim rimskim povjesničarima, cilj nije bio da o događajima izvještava sa visokim stupnjem vjerodostojnosti: njemu je glavno da propovijedanje bude lijepo i privlačno, da bude književno uspjelo, te da zadovolji etičke i patriotske zahtjeve.

Livijeva djela

Livijeva djela općenito treba gledati uzimajući u obzir kriterije vremena u kojem su pisana. Livije je uostalom, i kao čovjek i kao pisac, imao sve uvjete za to: bio je veliki rimski rodoljub, bio je dobar psiholog u ocrtavanju karaktera, imao je jaku maštu i umjetnički ukus. Kada se uzme u obzir i to da je raspolagao bogatim rječnikom, raznovrsnom frazeologijom , da je imao izvrsno retorsko obrazovanje, ne iznenađuje to što je on svojim pristupom povijesti pružio remek-djelo u prozi Augustova vremena, a može se reći i u rimskoj prozi uopće. Plinije Mlađi prenosi anegdotu o jednom Hispancu koji je čak iz Gadesa došao u Rim samo da vidi Livija, i koji se, čim ga je vidio, odmah vratio natrag, ne zanimajući se više ni za što. Promatrajući ga s današnje točke gledišta, Livije je po svome temperamentu i po jakoj pjesničkoj mašti nije imao puno smisla za kritičko i povijesno ispitivanje rimske prošlosti. Kod Livija ima dosta netočnosti, nesporazuma, pogrešnih navođenja grčkih pisaca, proturječnosti. To bi se kod djela tako velikih razmjera kakvo je Livijevo moglo i razumjeti, ali Livije ima jednu manu koja je za povjesničara onog vremena vrlo značajna, a to je nedostatak bilo kakvog političkog i vojničkog iskustva. Pitanje o izvorima kojima se Livije služio nije još uvijek riješeno (nije ni moguće riješiti jer se radi o književnom djelu) jer većina povijesne literature iz vremena prije Livija uglavnom nije nas dostigla. Tome je donekle uzrok bilo i samo Livijevo djelo, koje je tu literaturu velikim dijelom učinilo suvišnom i nepotrebnom. Građu iz prve ruke Livije je rijetko koristio, a izgleda da nije bio vješt ni u odabiru svojih izvora. On je primjerice, kao jedan od glavnih izvora upotrebljavao nepouzdanog povijesničara doba Sule, Valerije Ancijat, da bi tek kasnije u nastavku djela zaključio kako je taj pisac ustvari vrlo nepouzdan. Osim Ancijata, Livije koristi i druga latinska povijesna djela manje poznatih autora iz II.-I. stoljeća pr. Kr. kao što su Licinije Makro i Klaudije Quadrigario, uz kojih ne oklijeva usporediti za događaje III. i II. stoljeća povijesničara sasvim druge razine kao što je Polibije. Ne izgleda da se Livije služio autorom prve rimske povijesti (na grčkome jeziku), Fabije Piktor, niti Katonom, autor najranijeg literarnog djela u prozi na latinskom jeziku, De agri cultura. Pri upotrebi izvora Livije nije bio vrlo pedantan. Nikada nije upotrebljavao mnogo izvora za jedan događaj, a ima i teorija prema kojima je za svaki dio koristio samo po jedan izvor. Ovo je mišljenje svakako pretjerano, premda ima izvjesnih dijelova u Livijevoj povijesti gdje su zaista analisti i Polibije upotrijebljeni sloj po sloj. Ako se Livijevi izvori u nečemu slažu, on to prima za gotovo, a svoje mišljenje posebno navodi tek ako je stvar sasvim nevjerojatna i nemoguća. Ako se pak njegovi izvori u nečemu ne slažu, onda Livije ili navede oba izvora i tako nedoumicu ostavi neriješenu, ili se izjasni za ono mišljenje koje je naveo stariji pisac ili za ono koje je ljepše i Rimljanima povoljnije.

Njegovo je najveće i najvažnije djelo sastavljeno od 142 knjige a naslovljeno Ab Urbe condita libri, što na latinskom jeziku znači „Od osnutka Grada“. Ab Urbe condita libri CXLII [centum quadriginta duo], znači “142 knjige od osnutka Grada. Grad (Urbs) je po antonomaziji bio Rim što svjedoči koju je iznimnu važnost Rimsko Carstvo čuvalo svome glavnom gradu. Većina Livijeve rimske povijesti nije nas sustiglo: od 142 knjige posjedujemo samo od 1. do 10. i od 21. do 45. knjige koje obuhvaćaju rimsku povijest od samog početka do 293. pr. Kr. i od 219. do 167. god. pr. Kr. Ostatak djela možemo pronaći u takozvanim periohama, odnosno u sažecima Livijevih knjiga. Treba ovdje spomenuti kako je i o našoj regiji Istri riječ u Livijevim spisima. Područja naše starine nalaze svoje skromno mjesto u 11. poglavlju 41. knjige Livijeve rimske povijesti. Poglavlje je posvećeno padu i opsadi zadnje Histrijske zidne fortifikacije od strane rimske premoćne vojske. Najzanimljivije je dio u kojemu Tit objašnjava kako je italska vojska držala Nezakcij (Nesactium - Nesattium; danas poznat i pod nazivom Vizače) pod opsadom i kako žitelji unutar zidina nisu nipošto htjeli popustiti, a još manje se predati rimskim napadačima. Prekretnica u opsadi i ratu protiv Histra desila se u trenutku kada su vojnici dobili naredbu da skrenu tok rijeke kojom su se Vizačani opskrbljivali vodom na što su barbari reagirali sa zapanjenjem (ea res barbaros miraculo terruit abscisae aquae: “ovaj je događaj prestravio barbare kojima je bila čudom oduzeta voda”). Naime, ova je jedna od najvećih mogućih nesuglasica. Prilično je nemoguće da je konfiguracija terena prije „samo“ dvije tisuće godina bila toliko drugačija od današnje. Morfološki gledano možemo zaključiti da je možda čak i bilo nekakve rijeke koja je tekla u blizini Nezakcija, ali to je, naime, bilo puno prije Rimskog doba, a i ta rijeka koja je svoj tok završavala u Budavi, teško da je izravno opskrbljivala Nesactium; ona je prolazila mnogo niže, na dnu bližnje provalije. Taj podatak, da ne govorimo o drugima, sam veoma jasno svjedoči kako je autoru nedostajalo rada na terenu i kako možda nikada nije ni bio u ovim krajevima. On je jednostavno preslikao istarsko stanje na jednu tipičnu talijansku sredozemnu opsadnu situaciju i sve što je napisao učinio je pročuvši vijesti od tko zna koga te dodajući malo mašte. Jednog kada smo Livija demaskirali, znamo da treba paziti oko citiranja i prenošenja njegovih vijesti i informacija. Zato ne znamo ni koliko su drugi podatci točni, npr. onaj prema kojemu su, poraženi Histri, uvidivši da im više nema spasa, ubili svoju djecu i žene te sebe same upustili u samoubilački čin skokom s visokih zidina Vizača, samo da Rimljanima ne daju zadovoljstvo da se hvale Histrijskim robovima.

Tekst

Procjenu povijesnih kvaliteta Tita Livija ometa sudbina, koja nam je nažalost prenijela samo četvrtinu njegovog iznimnog djela. Sve što je preživjelo je meta lake kritike, s obzirom da autor nije imao model po kojemu pisati i izvještavati ako izuzmemo analističku povijest.

Polovica knjige je podijeljena na dekade (jedno poglavlje svakih desetak godina), međutim takva se podjela raspršila jer je građa iziskivala drukčije strukturiranje djela u poglavlja nakon 91. godine pr. Kr., odnosno od građanskog rata „Bellum Italicum“ pa nadalje.

Livije je navodno obavio sastavljanje prve knjige ukupne rimske povijesti poslije bitke kod Akcija 31. godine pr. Kr., u vrijeme kada je Janin hram zatvoren, odnosno 29. godine pr. Kr. S obzirom da ne spominje drugo zatvaranje hrama 25. godine, tvorenje prvog poglavlja svrstavamo između 27. i 25. godine pr. Kr.

Kako se približavao svojemu vremenu, Livijev zadatak postajao je sve teži i teži budući da nije više pisao o prošlom, skoro zaboravljenom vremenu, već o bližoj prošlosti, približno sadašnjosti pa je njegov posao bio sve više opasan.

Livije u Rimu cara Augusta

Livije je živio i stvarao u vrijeme kada su Rim i Rimska država doživljavali velike društvene promjene. Republika je bila pred krajem a najutjecajniji vladar rimske države ikada, Oktavijan koji kasnije preuzima ime August, već je bio shvatio da za vladanje je potreban i konsenzus puka. Počela je tako 33. godine pr. Kr. velika ratno-politička propaganda sa svrhom da se Kleopatra i njezin ljubavnik Marko Antonio predstave rimskim državama kao veliki neprijatelji i pohotljivi ljudi. Iza tih događaja stajala je samo Oktavijanova želja za postankom jedinim, samostalnim vladarom. Autor je živio u takvoj klimi u kojoj se uzdizalo cara koji je utjelovio sve što je dobroga bilo u kontrastu sa istočnjačkim vladarima koji su rasipavali sva dobra i novac. Takav je “trend” bio u modi već od 133. godine pr. Kr. uslijed agrarnih reformi Tiberija i Gaja Graka, kada dobiva na važnosti uloga vladara kao vojskovođa i vođa naroda, te njegove vojske. Nije čudo, dakle, da je Livije u svojim spisima veličao „božanskog“ Augusta, koji mu je možda i zato oprostio kritike koje je on napisao za carevoga oca Gaja Julija Cezara.

Nova buržuazija koja se zahvaljujući njemu obogatila, rado je gledala na novi rat koji nije bio građanski. Rat koji se vodio daleko od Rima njima nije mogao značiti ništa loše niti opasno, dapače, rat je bio način da bi se dostigla nova bogatstva. Većina građana je također bila za, iako se, kasnije, osvajanje Egipta pokazalo korisnim samo caru, obzirom da je ta provincija pretvorena u njegov privatan posjed. Taj je rat, uglavnom, od careve propagande predstavljen kao patriotski. Inače, veliki broj rimskog pučanstva je u ono doba bio patriotski ustrojen, što treba pripisati Augustovoj politici. Prestiž italske kulture i afirmacija i veličanje vojne rimske snage su motivi u modi još iz vremena Katona Cenzora.

Pobjeda kod Akcija (31. g. pr. Kr.) i osvajanje Egipta (29. g. pr. Kr.) označile su početak nove ere u političkom i društvenom smislu. Žiteljstvo je jedva dočekalo vrijeme mira (pax Augusta) nakon beskrajnih građanskih ratova. Rimljani su se između ostalog opredijelili za Augusta jer je u Antonijevim projektima postojala mogućnost da glavni grad Carstva premjesti iz Rima u Aleksandriju.

U antici povijest i govorništvo su dvije discipline koje je vladajuća klasa oduvijek priznavala. Oni su preko nje širili svoje stavove i ideje, te politička i moralna pitanje. Historiografija je bila prerogativa samo senatorskog kruga a njome su se bavili pred kraj političke karijere, nakon što bi se povukli u takozvanom „otium-u“. 51. g. pr. Kr. Ciceron se žali nedostatku prave rimske historiografije. Tada su povijest pisali veliki vojskovođe s namjerom da veličaju same sebe u prvom redu. Jednu generaciju kasnije, u Augustovo doba, djelatnost se vraća u šaku senatora Asinia Polliona. Za razliku od Polliona i Sallustia Livije nije bio ni čovjek iz politike, ni vojskovođa, pa čak ni Rimljanin iz Rima. Njegov je rodni grad imao dugačku povijest, predmet ponosa za građane. Budući da nije bio političar pisao je o povijesti prije no je naučio kako se povijest piše. Međutim, upravo je taj odred od političkih namjera najvažnija karakteristika koja je kovala Tita Livija i od njega učinila naj nepristranog povjesničara. On je jednostavno prenosio podatke iz izvora koje je koristio i predstavljao ih književnim, odnosno retorskim načinom.

Livije i Rim

Cesarova je smrt unijela u duh Rimljana veliki pesimizam prema budućnosti. Građanski su ratovi srušili svačiji moral. Ljudi nisu više vjerovali u pozitivno nakon tolike prolivene krvi pa se preporod morao provoditi preko renovirane religije. Livijeva povijest rimske države nije postala sredstvo političkog djelovanja, već spomenik veličini Rima.

Livijeva religija i moral

Livije ne zatvara oči, ne pretvara se nijem pred državnom religijom, već shvaća kao Polibije i Ciceron njezinu socijalnu vrijednost u svrhe educiranja puka.

U otvorenom kontrastu prema ondašnjim vremenima, Livije idealizira prošlost u kojoj su mladi poštivali starije, a religija je također bila poštivana a ne još zamijenjena od modernih kulta uneseni od stranih naroda, koji su bili jako različiti i strani rimskom mentalitetu. Njegova su djela puna morala jer gleda u nazad s namjerom ukazivanja na moralne vrijednosti bitne pojedincu kao i državi. Htio je tako dokazati kako nijedna država ne može postići veličanstvo ako nema moralne i zdrave vrijednosti, temelj pametne i mudre unutarnje i vanjske politike. U njegovo poimanje možemo svrstati čuvenu Cicerovu rečenicu: „Historia magistra vitae“ (Historia vero testis temporum, lux veritatis, vita memoriae, magistra vitae, nuntia vetustatis, qua voce alia nisi oratoris immortalitati commendatur? Cic. De oratore 2, 36 “Tko ako ne glas oratora može povijest učiniti besmrtnom; povijest koja je svjedok svih doba, svjetlo istine, duša sjećanja, učiteljica života, naviještenje prošlosti?”).

„Concordia“ je jedna od najvažnijih kvaliteta koje Livije smatra osnovnim za očuvanje „fidesa“. Ona se ne može dobiti bez „disciplina-e“ koja može značiti i žrtvovanje dragih stvari. Nedostatak concordia-e može dovesti čak do poraza u ratu. Treba ovdje spomenuti epizodu po kojoj je Manlio Torquato osudio vlastitog sina na smrt jer je u borbi djelovao neskladno s njegovim naredbama. Još jedna vrlina je prema Liviju „clementia“, tipična za rimsku vojsku. Međutim, najznačajnija karakteristika koja je pratila Rimljane od početka do kraja je upravo ona koju bi mogli prevesti kao vrlina, tj. „virtus“. To u ratu znači hrabrost, fizički napor. Poznate su riječi Mucija Scevole dok je držao ruku na užarenim gradelama: et facere et pati fortia Romanum est (Liv. 2, 12). Rimljanke, naročito one koje su predstavljale primjer drugima, trebale su biti nadarene, ili njegovati vrlinu „pudicitia“. To je znao biti razlog smrti: jedna je djevojka počinila samoubojstvo jer je bila silovana; jednu je drugu ubio otac kako bi je spasio od slične sudbine. Slijede „dignitas i gravitas“. Bile su karakteristike starijih Rimljana. U slučaju opsada, oni koji nisu mogli doći do Campidoglia gdje se održavala krajnja obrana, a znajući unaprijed da ne bi mogli biti od koristi odlučili bi ostati u svojim kućama i tamo umrijeti u samoći. Ovdje se radi o napadu Kelta (i Galli per i Romani) 390. godine pr. Kr. pod vodstvom vođe Brenna, kada su se najstariji preostali rimljani (seniores) povukli na brdo Campidoglio i čekali dolazak smrti: Liv. 5, 41, 2. „Pietas“ je značila i u velikoj mjeri poštovanje prema roditeljima. Sve ove karakteristike označavaju mos maiorum.

Njegova povijest Rima obuhvaća jedino Rim; okolne narode opisuje samo u slučaju kada oni dolaze u kontakt sa samim Rimom. Što se tiče istočnog Mediterana i sam Livije zamjećuje da kada bi i o njemu pisao, ponestalo bi mu snaga. Italske narode i općenito zapadnjačke vidi u boljem svijetlu u odnosu na istočne koji su lijeni, ženskasti i u nezaustavnom propadajućem stanju. Takva perspektiva zapada prema istoku počinje još u doba perzijskih ratova.

Druga je Livijeva knjiga vođena idealom republikanske „libertas“, treća i četvrta točnom mjerom (modestia), dok se u petoj stavlja naglasak na „pietas“, vjersko poštovanje domovine, bogova i tradicija.

Livije opisuje razdoblje osnutka Rima kao polu-barbarskim jer ne želi prihvatiti nikakvu poveznicu između rimske i grčke kulture. Ne prihvaća čak ni činjenicu da je Pitagora živio i djelovao negdje na jugu apeninskog poluotoka. On smatra da je istok središte korumpiranog društva, te da se Rim pokvario nakon osvajanja Kartage (146. g. pr. Kr.) kada se izlio u glavni grad carstva loš mentalitet koji je negativno djelovao na rimske građane. Livije tako gleda na daleku prošlost sa nostalgijom i nju idealizira, dok su događaji njemu bliži pokvareni. Gubi se i propada tradicija kao i običaji, politiku sve više karakteriziraju spletke i ambicije, dok život građana je svakim danom više korumpiran luksuzom i orijentalnom slabošću.

Livijev povijesni pristup

Livija možemo nazvati analistom prema obliku koji je dao svojoj povijesti. On u principu, prvo izlaže događaj, i za to vjerno slijedi što pronalazi u izvorima; onda, pri kraju uvodi svoje mišljenje oko tog događaja ili činjenice. Ponekad citira druge autore, u slučaju kada se njihovo mišljenje razilazi od onoga iz izvora.

Treba spomenuti da Livijeve nesuglasnosti ili greške često proizlaze iz citiranja krivih autora, tj. autora koji već prije njega prenose greške.

Drugi važan Livijev izvor je grčki autor Polibije. On piše o okrutnosti rimske vojske, koja kada osvoji određeni grad, potamani sva živa bića u tom mjestu, ne ostavljajući na životu ni nevine životinje. Takve epizode Livije ne spominje jer kako smo već rekli, autor želi prikazati Rimljane kao smiren, neagresivan narod koji nije imao problema samog sebe držati pod kontrolom. On je znao vrlo često falsificirati izvore kako bi se uskladili sa svojom željom idealiziranog prikaza Rima i Rimljana. To je glavni razlog zašto ga je Kaligula nazvao „površinskim povjesničarom“.

Dalji minusi su u prvom redu njegovo slabo poznavanje geografije, zemljopisa. Odraz tome je u opisu vojnih bitki. Pogreške zemljopisnih lokalizacija je moguće naći čak i na apeninskom poluotoku, da ne govorimo o Španjolskoj, Grčkoj, o kartaškom prelasku Alpa, pri kojem nije jasno ni kojim su putem prešli brdski lanac, niti koje su narode susreli pri tom potezu.

Opis bitki je također prilično nejasan. Pri takvim opisima nije obično dan topografski položaj, ne spominju se taktike dvaju vojski, a postoji i klamorozan slučaj da se opisuje bitka koja se uopće nije desila.

U svakom slučaju, Livije ne piše romane nego je ipak pravi povjesničar usprkos svim kritikama i greškama koje možemo kod njega pročuti ili pročitati.

Što se tiče izvora Livije koristi najviše analiste kako je u ono vrijeme bilo uobičajeno ali u prvom redu prepisuje od starijih autora koji su prije njega o istom argumentu pisali. To je najveći doprinos historiografiji što je i predmet našeg kolegija.

Livije književnik i umjetnik

Povjesničari helenističkoga doba nisu pisali s namjerom da formiraju političara u svakom smislu kao što je radio Polibije, nego samo da zabavljaju čitatelja i da ga impresioniraju sa raznim pričama o dalekim egzotičnim zemljama ili o velikim ljubavnim vezama koje, naime, nemaju nikakvo povijesno značenje, kao npr. strast između Aleksandra Velikog i Rossane.

Naš Livije, dakle, a naročito njegov stil pisanja, puno su bliži ovoj struji tragične i avanturističke historiografije nego drugoj Polibijevoj pragmatičnoj tradiciji pisanja povijesti.

On se udaljava od patetične historiografije jer nije bila u skladu sa ravnotežom augustove umjetnosti.

Livije je svoga sina savjetovao da čita Cicerona i ostale autore njemu bliske po stilu i načinju pisanja. Tit je Cicerona poštivao jer je ovaj htio da se rimsko-latinska historiografija uzdigne do razine Grčke koja je bila puno više poznata. Rimljani, kaže orator Ciceron, gotovo je nisu imali. On je to priželjkivao jer je smatrao da pravi orator, govornik treba više i više puta čitati i učiti povijest kako bi svoje govore doveo do savršenstva. Stoga je po njemu povijest pravi svjedok prošlih vremena, doba, era; svjetlost istine; neizbrisivo pamćenje života; učiteljica života jer se po greškama uči; glasnik starosti (Cic, De oratore, 2, 36).

Livijeva povijest, dakako nije nipošto pisana u obliku romana već autor burno slijedi analistički pristup. Livija nije dosadno čitati iz razloga što se autor potrudio napisati svoje ogromno djelo na pjesnički način. Koristio je osim pjesničkih, i arhaične izraze. Ove su dvije terminologije Rimljani osjećali kao jednake. Jedne ili druge je rabio za opisivanje različitih situacija ili događaja.

Patavinitas

Asinije Polion kritizira Livija zbog toga što kontaminira pravilni latinski jezik sa nekakvim izrazima i sintaksom koje povlači iz padovanskog dijalekta (dijalekt koji je vezan za venetski jezik, italski predrimski jezik koji je bio različit od latinskoga jezika).

Livijeva čuvenost u starom i srednjem vijeku

Sve do propasti Rimskog carstva Livije je bio jako cijenjen. Krajem V. stoljeća, njegova su djela preživjela opasnost od zagubljenja, sudbina mnogih spisa antičkog doba nastala u pogansko vrijeme. Na svu sreću jedna se plemićka rimska obitelj potrudila da ga prepiše i da ga spasi od zaborava.

Za vrijeme dugačkog srednjevjekovnog razdoblja Povijest Rima prenosi se u dijelovima dok pisac Petrarca nije reagirao i opet spojio sve dijelove u jedno. Isti Petrarca, vrlo poznati filolog za svoje i kasnije doba, otkrio je Ciceronove epistulae, tj. pisma koja je potonji slao pripadnicima svoje obitelji i koje nisu bile namjenjene publikaciji. Bio je to njegov uzor te prenosi se da je Arečki pisac počeo plakati kada je pročitao Ciceronov vulgarni način pisanja, s kojim se odnosio prema svojim bližim. Toliko ga je dakle razočarao. Livije je sam uvidio da dio povijesti koji se odnosi na razdoblje poslije galskih invazija bio je puno bolje dokumentiran nego prethodan period s obzirom da su Gali za vrijeme napada zapalili gotovo sav materijalni arhiv. Tako rekonstrukcija povijesnih događaja koji su prethodili galsku opsadu nije bazirana na originalnim spisima već na kasnijim dokumentima.

Pogledaj: Rimska historiografija

Nema komentara:

Objavi komentar