Religija Mezopotamije

Autor: Danijel Tatić

Kolijevka civilizacije

Pri završetku posljednjeg ledenog doba, oko 10.000. g. pr. Kr. počelo je naseljavanje Bliskog istoka. Raznolikost prirodnih bogatstava uzrokovala je raznolik razvoj koji je ovisio o vremenu. Premalo kiše zimi rezultiralo je presuhom zemljom bez dobrog uroda i bez dovoljno pašnjaka o kojima je ovisila prehrana životinja pa je to neizbježno bilo nagovještajem gladi. S druge strane previše kiše bi uzrokovalo poplave a prejako sunce bi isušilo zalihe vode i spalilo biljke. Iz tih razloga su se najstarija vjerovanja s toga područja bavila opstankom, utjecajem vremena, rastom ljetine i rađanjem ljudi i životinja. Drevni Bliski istok s razlogom nosi naziv «Kolijevka civilizacije» , tu su pronađeni kotač i pismo, kao i mnogi drugi izumi koji su migracijama i kontaktima među narodima dospjeli i u najudaljenije krajeve svijeta. Tragovi ove nama tako udaljene civilizacije ostali su čvrsto utkani i u naša vjerovanja, u samim korijenima kršćanstva i judaizma a neosporna je i povezanost sa staroegipatskom religijom.

Mezopotamija

Mezopotamija je grčki termin koji označava «područje između dviju rijeka» a odnosi se na «brončano doba» drevnog Bliskog istoka u razdoblju od oko 3.500.- 330. g. pr. Kr.[1] Područje «međuriječja» je na sjeveru obrubljeno turskim planinama a na istoku planinskim lancem Zagros. Na zapadu nepregledna ravnica seže do Arapske pustinje a na jugu do Perzijskog zaljeva. Teško branjeno područje bilo je izloženo provalama i napadima divljih brđana s istoka i gladnih pastira sa zapada i juga.

Mezopotamci su bili narod vrsnih obrtnika i majstora koji su živjeli unutar sigurnosti gradskih zidina u kućama od glinene opeke. Bili su poznati i po veličanstvenim palačama i hramovima. Učinili su veliki napredak u poljodjelstvu, izmislili su plužna kola kojima su seljaci obavljali žetvu te prehranjivali obitelji, vojsku i graditelje. O njihovim vjerovanjima nam živo svjedoče mnogobrojne glinene pločice ispisane klinenim pismom. Pored raznih trgovačkih i birokratskih one su i izvori o jednom prošlom vremenu, vremenu epskih junaka, mitskih zvijeri, kraljeva i božanstava.

HRAMOVI

«Hajdemo praviti opeke te ih peći da otvrdnu! Opeke im bile umjesto kamena,

a opaklina im služila za žbuku. Onda rekoše: - Hajde da sebi podignemo grad

i toranj s vrhom do neba!»[2]

Zigurat u Uru

Hramovi su dominirali mezopotamskim gradovima, uzdižući se iznad grada u slojevitim piramidama. Prema sumerskoj legendi poslije stvaranja jedan je bog utemeljio pet gradova te ih sagradio na «čistim» mjestima, dao im imena i označio ih središtima kulta. Nakon toga su bogovi prenosili vladarima neposredno planove gradova i svetišta[3]. Kamen je bio rijedak pa su hramove gradili od čerpića zahvaljujući kojem su imali masivan izgled. Ukoliko bi hram postao premalen ili prestar novi bi često gradili na ostacima starog[4]. Takvom sukcesivnom gradnjom[5] hramovi su s vremenom postajali sve veći i viši, približavajući bogove ljudima i ljude bogovima. Vrh zigurata je bio rezerviran za božanska bića koja su silazila s neba i spuštala se na zigurat.

Grčki povjesničar Herodot je posjetio Babilon u 5. st. pr. Kr. te nam sa svog putovanja ostavlja opis znamenite Kule babilonske koja se spominje i u Bibliji[6] :

«U središtu svakog od dijelova grada bila je sazidana građevina, u jednome kraljevska palača s velikom i snažnom ogradom koja ju je okruživala, a u drugome svetište Zeusa Bela s mjedenim vratima, nepromijenjeno sve do dana današnjeg, u obliku četvorine sa stranicama od dva stadija[7]. Usred svetišta izgrađena je čvrsta kula od jednog stadija u širinu i jednog u širinu, a na toj je kuli podignuta druga kula, a na njoj treća i tako dalje – sve u svemu osam kula. Na sredini nalazi se odmorište sa sjedalicama za odmor na kojima mogu sjesti i otpočinuti oni koji se uspinju. Na posljednjoj se kuli uzdiže velik hram: u hramu je postavljena velika ležaljka s lijepim pokrovom, a uz nju je zlatan stol. No ovdje nije podignut nikakav kip božanstva .»[8]

Zigurati su bili sastavljeni od 3,5,7 terasa koje su bile postavljene jedna da drugu te su se prema vrhu suzavale a povezivalo ih je strmo stubište sa stepenicama visokim i do 80 cm. Široke stube pri dnu s prostorom ispred njih služile su za godišnje procesije i vjerske obrede. Sedam katova zigurata je odgovaralo sedam planetarnih nebesa pa je svaki kat bio obojen drugačijom bojom, ovisno o tome kojoj je planeti pripadao. Saturn je po ezoteričkim shvaćanjima predstavljao veliku nesreću pa je bio crne boje a predstavljao je osnovicu zigurata pa je njegov vrh bio presvučen zlatom i predstavljao boravište boga Samasa, boga sunca. Odozgo pa nadolje, drugi kat je bio bijele, Jupiterove boje; treći kat posvećen Merkuru je bio crvene boje; četvrti, plave ,Venerine boje; peti, žute za Mars i posljednji je bio sive ili srebrne boje koja je pripadala mjesecu[9]. Te su boje služile u proricanju dobra i zla, a sam zigurat je imao simboličku funkciju ljestava. Za samu građevinu se kaže da se produžavala u tlo, tj. ima podzemni dio obilježen blokažom ili duboki središnji bunar, tako povezuje tri svijeta[10]: nebo, zemlju i podzemni svijet.[11] Babilonska kula je, kao i mnogi drugi mezopotamski zigurati, bila sagrađena od opeke i bitumena. Zigurati su bili obloženi finim kamenom i veličanstveno ukrašeni[12]. Kraljevski bračni par je dijelio krevet smješten u prekrasnoj prostoriji na vrhu zigurata s božanstvima. Njihovo vjenčanje je povezivalo zemlju s nebom i nebo sa zemljom dajući kralju božansku moć. Scenarij hieros gamosa[13] se zbivao između dvaju božanstava zaštitnika grada, koje su predstavljali njihovi kipovi ili vladar s jednom hramskom robinjom, a predstavljao je sjedinjenje bogova i ljudi, odnosno «izlijevanje» božanske energije neposredno na grad i na zemlju što joj je osiguravalo napredak i sreću[14], a vladar je ponekad znao biti i vrhovni svećenik[15]. Opis hieros gamosa nalazimo i u Herodotovom opisu babilonske kule:

«Niti ijedan čovjek provodi ovdje noć[16], osim jedne jedine domaće žene koju je između svih, kako kažu Kaldejci koji su svećenici ovoga boga, odabrao bog. Ti isti tvrde, a meni se to ne čini uvjerljivim, da sam bog zalazi u hram i počiva na ležaljci[17]

Vjernici su božanstvu prinosili hranu kao darove-žrtve. Oko hramskog središta su bila smještena spremišta sa zalihama hrane i stvari koje su se mogle zamijeniti za stvari koje su hramu bile potrebne. Tu su se nalazile i svećeničke kuće[18]. Cijeli je kompleks[19] bio okružen plodnom zemljom koja je pripadala hramu, samim time u području koje je pripadalo hramu je radilo mnoštvo ljudi od ratara, stočara i obrtnika koji su obrađivali zemlju, uzgajali životinje i proizvodili razne predmete koji su se upotrebljavali u procesijama ili su služili za zadovoljenje potreba svećenstva i građanstva. Pisari su bili važan čimbenik jer su nadzirali i bilježili sve poslove u hramu. U zapisima o poslovanju hramova iz oko 2.300. g. pr. Kr. vidljivo je da je u jednom hramu posvećenom jednoj beznačajnoj božici bilo zaposleno najmanje 1.200. ljudi. Svećenstvo je zauzimalo značajan položaj u životu grada, a vrhovni svećenih je ponekad vršio i ulogu kralja. Na jugu Mezopotamije svaki je veći grad bio mjesto štovanja nekog božanstva, a svaki je važniji bog imao svoju obitelj i sluge, pa su i oni bili počašćeni hramovima i kapelama[20].

BOGOVI, LJUDI, DEMONI

Prvi bogovi neba, zraka, zemlje i vode su bili vrhovna božanstva a cjelokupan panteon je brojao više od 3.000. božanstava jer je za svaki aspekt ljudske interakcije s prirodom, bogovima i ljudima međusobno, postojalo po jedno božanstvo[21].

Ljudi drevne Mezopotamije su živjeli u vrlo religioznom okruženju, prepunom čarolija i protučarolija, okruženi mnoštvom dobrih i zlih nadnaravnih sila. U svojim najranijim pričama o postanku oni opisuju praiskonski svijet čija je priroda bila mračna i divlja. Vjerovali su da su se generacije bogova i demona borile u vrtlogu tame živeći od krvi i mesa jedni drugih, a djeca bogova su proždirala svoje roditelje kako bi dobila božansku moć[22]. Za svoje svakodnevne nezgode, bolesti ili svađe krivili su raznorazne uglavnom bezimene demone za koje su vjerovali da žive u pustinji na zapadnom horizontu[23]. Poznat nam je demon pošasti Namtar – Ašaku[24] kojeg susrećemo i u Bibliji a gdje je opisan kao pošast i kuga što se što se šulja kroz tmine :

«Nećeš se bojati strašila noćnoga

ni strelice što leti danju,

ni kuge što se šulja kroz tmine,

ni pošasti što hara u podne»[25]

Za noćne strahove i more bila je odgovorna «noćna vještica» Lilitu[26], koja se također spominje u bibliji:

«Ondje će se sretat divlje mačke

s hijenama,

jarci će dozivat jedan drugoga;

ondje će se odmarat Lilit

našav počivalište.»[27]

Lilith

Posebno je zanimljivo da je Lilit koja je u sumerskoj mitologiji prvobitno bila božica pustoši, u babilonskoj se povezuje s demonom koji je vrebao ljude, a prema hebrejskoj legendi je bila prva žena stvorena kad i Adam, odbila je podati se Adamu vjerujući da je ravnopravna s njim, pobjegla je u pustinju i podala se drugim demonima te postala majkom mnogim drugim demonima. Lutala je svijetom tražeći nezaštićenu djecu koja su zasluživala biti kažnjena zbog grijeha svojih roditelja. Ubijala ih je tako što bi im se nasmiješila. Jahve ju je krivio da je upravo ona navela Evu da Adamu otkrije tajne vrta u Edenu. Njezina sveta životinja je sova, a prikazuje se kako nosi krunu s mjesečevim rogovima i ogrlicu od duge.[28]

U Bibliji nailazimo i na mezopotamijskog demona Rabišu[29], čija se djelatnost očituje u noćnim morama i predstavlja nečistu savjest.

«Jer ako pravo radiš, vedrinom odsijevaš

a ne radiš li pravo grijeh ti je kao

zvijer na pragu što na te vreba;

još mu se možeš oduprijeti.»[30]

Pored prizemnih demona koji su ljudima ulijevali strah u kosti i stvarali nevolje postojala su i nedodirljiva božanstva zbog kojih su ljudi i nastali da bi ispunjavali svoju svjetovnu funkciju – služenje bogovima. Ljudi su bili stvoreni da bi radili za bogove na poljima, da grade njihove hramove i njihove sustave za navodnjavanje. Bogovi su od ljudi napravili bogove tako što su ubili jednog od njih i njegovu krv pomiješali s glinom i pepelom, vječno vezujući na taj način ljude za zemlju koju obrađuju. Ljudski rad je bio pozorno promatran od bogova koji su ljudima bili pri ruci kad im je trebala pomoć, ali je uvijek i vrebala božja kazna ukoliko nisu udovoljavali božjoj volji. Iz tog razloga kipovi mezopotamskih božanstava gotovo u pravilu imaju zapiljene oči kako bi se istaknuo njihov nadnaravni nadzor nad ljudima.[31] Nastojalo se stalno udovoljavati božanstvima kako bi ih kroz rituale, molitve i prinošenje žrtava spasili od nadnaravnih sila demonskog kaosa koje su se nalazile u vodenom ponoru Apsu iznad kojeg lebdi kozmos i iz kojeg bogovi crpe svoju snagu. [32] Život običnog čovjeka je bio podređen volji vrlo nepredvidljivih bogova, pa se mali čovjek mogao samo nadati, ali nije mogao biti siguran u božju naklonost. To je u Babilonu dovelo do razvijanja drugog aspekta babilonske religije, aspekta koji još uvijek živi i kojim smo i sami okruženi – tumačenju znamenja. I Sumerani i Babilonci su živjeli u uvjerenju da mogu previdjeti budućnost na osnovu raznih događaja kao što su rođenje nakaza, pokreti životinja, oblici pukotine na zidu ili ulijevanjem ulja u čašu vode. Znamenje je ukazivalo na budućnost raznih aspekata života kako pojedinca tako i zajednice. Jedna tako važna djelatnost nije mogla proći bez posebno obučenog reda svećenika za tumačenje znamenja, koji su kasnije načinili i ogromnu enciklopediju o tumačenju znamenja. Uobičajen način predskazivanja je bilo ispitivanje jetre žrtvovane životinje, ukoliko se oblik jetre podudarao s oblikom od ranije, kada su događaji bili dobri, to je bio dobar znak, a ukoliko bi bio različit, preporučalo se da se ništa ne poduzima. [33]

Anu i Enlil

Anu

Božanstvo Anu je božanski suveren, poistovjećen je sa sveobuhvatnim nebom u svoj svojoj beskrajnosti, s kojeg sunce sja i kiša pada. Anu je vrhovni kralj, izvor reda i vladanja u nadnaravnom i naravnom svijetu. Vjeruje se da je ljudsko kraljevsko dostojanstvo dato upravo od Anua pa se često naziva i anitu[34].

Izvršitelj Anuove volje je božanstvo Enlil koji se poistovjećuje sa vjetrom koji suši tlo nakon poplave Eufrata i Tigrisa, on donosi kišu pašnjacima i brodovima što plove rijekama i kanalima nadima jedra. On oplođuje cvat bogatih palminih gajeva i osigurava red u prirodi i društvu. Kralj je u svojoj moći označavan izrazom Enlilitu što znači «Enlilovo dostojanstvo» jer se Enlil smatrao svojevrsnim prototipom kralja na zemlji i nosiocem kraljevskog autoriteta koji potječe od Anua.[35] Bog Enlila je bio izvršitelj volje božanskog dvora i bog oluje.[36]

Enki i Ninhursag

Nihursag

Bog Enki je bio bog vode, magije i mudrosti, koji se sjedinio s Ninhursag božicom zemlje pa je prema drevnom mitu na taj način razjašnjen postanak vegetacije. U navedenom mitu se opisuje i začetak poljodjelstva i nastanak plodova. Mit završava tako što Ninhursag baca prokletstvo na svog supruga, pa nam to govori o činjenici da voda pripada mračnom podzemlju, ali se nebeski dvor pobunio pa je božica Ninhursag bila prisiljena ublažiti kaznu, te su na taj način priznate i dobre strane vode. Tu dolazi do izražaja sukob i suradnja među božanskim silama, vode i zemlje, a to pak realistički odražava fizičke uvijete života u Mezopotamiji i izražava temeljno mezopotamsko vjerovanje da iza sukoba što vladaju u prirodi postoji red, a čovjek mora nastojati prilagoditi mu svoj život[37].Postojao je običaj božjeg suda, kada se osumnjičene bacalo u rijeku pa se utvrđivala njihova krivnja ili nedužnost po tome dali bi ostali plutati ili bi potonuli. Zanimljivo je da se u zakonskim tekstovima pri opisivanju takvih suđenja za riječ «rijeka» upotrebljavao prvi inicijalni klinasti znak koji je označavao «boga» pa se iz toga da zaključiti da su boga Enkija[38] uspoređivali s rijekom. Enkiju se pripisivala i moć bacanja i skidanja čini i kletvi pa je s time povezan običaj prebacivanja krivnje sa zajednice na ovcu, koju bi potom zaklali i bacili u rijeku. U Babilonu je takav običaj bio mezopotamska varijanta prinošenja jarca kao žrtve okajnice, a nalazimo ga i u judaizmu:

«Tada neka zakolje jarca, što je određen za narod kao žrtva za grijeh

i neka odnese krv njegovu iza zavjese i neka učini s krvlju njegovo isto

onako kao što je učinio s krvlju junčevom; neka poškropi pomirilište i pred pomirilište»[39]

Šamaš

Šamaš je bio Babilonu u doba Hamurabija[40]jedan od najutjecajnijih bogova. O njegovom značaju svjedoči i gornji dio stele Hamurabijevog zakonika iz starobabilonskog razdoblja na kojoj Hamurabi skrušeno moli pred bogom Šamašom[41]. On je bio bog sunca, zvan i Babar što je najvjerojatnije naziv nastao od pridjeva barbar što znači «sjajni». Sunce su štovali i Sumerani osobito u Larsi i Siparu a nazivali su ga Utu. Predstavljao je neprijatelja tame i svih zala koja tama predstavlja, nosio je i naziv «Sunce…ljekovitih krila» a bio je prikazivan kao bradati muškarac sa karakterističnom kapom na glavi i zrakama sunca na ramenima[42] ili kao sunčev disk sa krilima[43], na identičan prikaz boga sunca Ra nailazimo i u egipatskim prikazima[44].Šamaš je bio onaj koji raspršuje bolest i osvećuje potlačene i obespravljene, putuje cijelim nebom, od obzorja do obzorja, danju a isto to putovanje obavlja i noću podzemnim svijetom[45].

Sin

U sumerskom panteonu Sin je bog mjeseca. Osobito se doimao drevnih naroda a predstavlja protjecanje vremena a pošto je računanje vremena bilo značajan čimbenik zbog prekomorske i prekopustinjske trgovine u kojima su putovanja znala trajati mjesecima pa ček i godinama te je vrlo važnu ulogu igrala i procjena trajanja puta zbog opskrbe same ekspedicije kao i procjena razdoblja isplate samog dohodka. Upravo zbog ovih razloga je i bog mjeseca Sin bio vrlo cijenjen. Zanimljiva činjenica je i to da su stanovnici velikoga karavanskog grada Palmire u prva tri stoljeća nove ere davali prednost lunarnom božanstvu. Boga mjeseca, Sina simbolizira polumjesec.

Inana ili Ištar

Inana ili Ištar

U Mezopotamiji su bila izrazito važna i štovana ženska božanstva koja su predstavljala prirodno zanimanje čovjeka za rast plodina, domaćih životinja i obitelji pa i iz područja Mezopotamije imamo mnoštvo kipića Božica majki, koje su igrale najvažniju ulogu u mitovima i obredima kojima je cilj bio povećanje plodnosti. To božanstvo su Sumerani nazivali Inana a kod Semita, Amorićana i Asiraca se poistovjećivala s božicom Ištar.[46] Vrlo značajan obred u sumerskoj religiji je bila godišnja ceremonija svetog vjenčanja između božice Inane i boga biljnog svijeta Tamuza, čiju ulogu bi preuzimao kralj a svećenica bi predstavljala Inanu , odnosno semitsku Ištar koja bi ljudima donosila plodnost i bila velika ljubavnica i majka. Sumerskoj verziji mita o «Ištar i sedam prolaza» arapske žene i danas iskazuju počast u «plesu sedam velova» premda više nema religijsko značenje.[47] Taj mit je ljubavna priča jedne besmrtne božice zaljubljene u smrtnika Dumuzija, koji je bio uspiješan farmer, stočar i nadasve dobar čovjek, koji je bio iskreno odan svojoj ženi božici. No nekoliko mjeseci u godini bi slabila njegova ljubav pa bi za to vrijeme bio prognan u podzemlje a zemlja bi u tom periodu ogoljela, a plodnost joj se vraćala njegovim povratkom i sjedinjenjem s božicom. U akadskoj verziji mita te uloge su preuzeli Ištar i Tammuz. Nakon Tamuzove smrti Ištar ga je slijedila u podzemni svijet koji je bio mračno mjesto gdje su se mrtvaci odjeveni u perje hranili prašinom i poput sluga stajali u hodnicima Tim sablasnim svijetom je carevala Ištarina neprijateljica Ereškigal. Podzemni svijet se sastojao od sedam slojeva međusobno odijeljenih masivnim zidinama a svaki sloj je bio zaključan čvrstim vratima koja su čuvali monstruozni čuvari. Ištar je morala znati ime[48] svakog sloja a plaćala je prolaz[49] skidajući sa sebe nakit i odjeću tako da je na kraju prolaskom kroz 7 vratiju[50]dospjela do prijestolja božice Ereškigal potpuno naga i bespomoćna. Na trenutak je vidjela svog muža i bila ubijena a nakon njene smrti na zemlji je zavladao nered i neplodnost pa više nisu uspijevali usjevi a ni žene nisu mogle zatrudnjeti. Jedan zgodan svećenik transvestit je poslan kao glasnik u podzemni svijet te ulagivanjem i rječitošću uspijeva osvojiti Erešikigalino srce pa mu ona daje Ištarino tijelo koje on oživljava bočicom vode koju mu je dao bog Enki. Pri tom je došlo do nagodbe kojom Je Tamuz pristao na pola godine zamijeniti Ištar u podzemnome svijetu, a Ištar je zbog tuge za Tamuzom zemlju obavila zimom. Drugu polovicu godine Tamuza je zamjenjivala u podzemlju njegova sestra a zemlja je u toj polovici godine zbog Ištarine sreće i spolne aktivnosti cvala[51]. Vraćajući se iz podzemnog svijeta Ištar je na svakim vratima dobivala natrag odjeću i nakit pa to predstavlja obnavljanje svijeta u ciklusu izmjene godišnjih doba [52]. Osim uloge plodnosti, Božica Ištar je u semitskom razdoblju Babilona i u Asiriji bila poznata i kao božica-ratnica[53] pa tu ulogu preuzima i kao kanaanska božica Anat U Asiriji su je počeli povezivati i sa samim nacionalnim božanstvom Ašurom, a u kraljevskim natpisima se slavi kao «savršeno hrabra» ratnička božica koja bodri ratnike i uništava neprijatelje. Ištar se u asirskoj skulpturi pojavljuje sa oštricom koplja kao amblemom. U mezopotamijskoj kulturi je redovito prikazivana s lavom[54] koji joj je bio kultna životinja[55].

Nebo i Marduk

Marduk

Klin je bio simbol Neba, božanskog zaštitnika pisanja i govorništva. Ime Nebo znači «govornik u ime bogova» a može se dovesti u vezu s hebrejskom riječi nabhi što znači prorok.

Bog Marduk je u amorićanskom razdoblju[56] bio gradski bog Babilona te su u njemu spojene uloge boga Enlila kao izvršitelja volje božanskog dvora i boga oluje. Prema tome on igra najvažniju ulogu u sukobu između Reda i Kaosa, što rezultira stvaranjem, a sve se to nadovezuje na mezopotamske obrede novogodišnje svetkovine u proljeće kad nastaje glavni vremenski preokret. U sjevernoj Mezopotamiji je to bog Adad, u Siriji i Palestini Hadad, a njegova nadređena uloga se očitovala u naslovu Baal što znači «Gospodin»[57].

Ereškigal i Nergal

Ereškigal i Nergal predstavljaju zle sile podzemnog svijeta. Kraljica podzemnog svijeta Ereškigal je poznata po mitu koji se odnosi na kult plodnosti u kojem božica Ištar silazi u podzemni svijet. Bog Nergal je bog masovnog uništenja ratom i pošastima, njegovo oružje, munja i pošast nas upućuju na to da je on sunčano božanstvo koje se očituje u jakoj podnevnoj vrućini a podsjeća na « pošast što hara u podne»[58]. Poznat je po mitu u kojem je prodirao u podzemni svijet postavljajući za sobom stražare da čuvaju četrnaest dveri. Nakon osvajanja podzemlja zbacio je Ereškigal s vlasti a život joj je poštedio nakon njenog preklinjanja da je uzme za ženu i preuzme njeno prijestolje[59].

Ep o Gilgamešu

Ep o velikom kralju Gilgamešu je jedna od najstarijih priča na svijetu. Ispisan je na dvanaest ploča, prvih šest je posvećeno glorifikaciji Gilgameša a drugi dio je posvećen njegovoj potrazi za besmrtnošću kojom Gilgameš postaje opsjednut. Gilgameš je vladao Urukom oko 2.700. g. pr. Kr. i o tome danas postoje neki dokazi[60]. Mnoge teme iz ove pripovijesti susrećemo i u Homerovim epskim djelima[61] i u pričama iz Starog zavjeta. Verzija usmenog epa je zabilježena u akadskom dobu oko 3. tisućljeća pr. Kr. Osnovna tema je problem ljudske smrtnosti.

Gilgameš

Gilgameš je bio dvije trećine bog a jednom trećinom čovjek , ljepota boga sunca, Šamaša mu je sjala na licu a hrabrost boga vjetra, oluje i kiše, Adada mu je tekla žilama. Bio je poveznik ljudi i bogova jer je rođen od žene božanskih osobina i moći. Još kao mladić kažnjavao je ljude Uruka olujama. Željan borbe i pustolovine svoju snagu nije mogao iskazati jer su ga bogovi stvorili najvećim junakom bez dostojnog protivnika. Iz nezadovoljstva što nije mogao zadovoljiti svoju ratobornu prirodu i karakter odao se raznim užicima . Priređivao je razna slavlja nerazumno trošeći zalihe hrane i uznemirujući ljude i bogove. Tražio je isključivo pravo na prvu bračnu noć sa svakom ženom u gradu, tjerajući njihove muževe u beskorisne ratove. Iz straha ih ne izazove i da ne sruši nebeske stupove, bogovi su smislili plan. Anu bog neba i majka božica Ninlil načinili su od gline Gilgamešovog dvojnika Enkidua i poslali ga na zemlju u stepsku pustinju gdje je postao gospodar zvijeri i predstavljao opasnost za prirodu. Zbog straha su seljaci i stočari zatražili Gilgamešovu pomoć. Gilgameš Enkiduu šalje mudru ženu koja s njim provodi šest dan i sedam noći. Ona ga pretvara u civiliziranog čovjeka, oslobađa ga divlje snage i dovodi u Uruk gdje se on suprotstavlja Gilgamešovom pravu na prvu bračnu noć. Nakon veličanstvene bitke Enkidu se iskazao kao dostojan protivnik. Suprotno božjim planovima Enkidu i Gilgameš postaju vjerni i dragi prijatelji. Imajući podršku u Enkiduu Gilgameš se spremao za najveću pustolovinu. Vođeni snovima o slavi Gilgameš i Enkidu su krenuli prema božanskoj planini prekrivenom cedrovinom koju je čuvalo praiskonsko biće Humbaba, koje je isijavalo sedam različitih vrsta moći. Pobjeđuju Humbaba a njezine divlje moći preuzeli su lav, suha zemlja i mračno podzemlje kraljice Ereškigal. Gilgamešov pobjednički povratak pobudio je strast kod božice Ištar koja ga pokušava zavesti ali je on odbija riječima:

«Kojeg si ljubavnika voljela zauvijek,

koji ti je od tvojih pastira bio zacijelo vrijeme mio ?

Tamuzu, dragome svoje mladosti,

iz godine u godinu jadikovku si samo namijenila.»[62]

Uvrijeđena Ištar na Gilgameša šalje nebeskog bika, ali ga Gilgameš uz Enkidinu pomoć ubija i njegovu glavu nose sa sobom kao trofej. Ljutiti bogovi odlučuju da zbog Gilgamešovih grijeha Enkidu mora umrijeti te mu šalju groznicu kojoj se nije mogao oduprijeti. Gilgameš potresen smrću svog prijatelja postaje konačno svjestan da se mora bojati smrti. Najveći junak na svijetu mogao je vladati svijetom ali ne i svojim srcem, pa je stoga bio osuđen na put kroz pakao u nadi da će oživjeti svog prijatelja, svoju smrtnu polovicu. Gilgameš je lutao svijetom tražeći Utnapištima jer su samo njega i njegovu ženu bogovi obdarili besmrtnošću. Putujući kroz «planinu izlazećeg sunca» [63]stiže do božjih vrtova, gdje nagovara brodara Uršanabija da ga preveze do Utnapištima. Na Gilgamešove molitve da mu oda tajnu besmrtnosti, no Utnapištim mu ne odaje tajnu besmrtnosti jer je to dozvoljeno samo bogovima. Utnapištim mu priča priču koja je zapanjujuće slična biblijskoj priči o Noinoj arci i daje mu biljku kojom će oživjeti Enkidua, no zmija mu krade biljku pa Gilgameš svoje posljednje dane provodi u samoći razmišljajući o tragediji života i smrti.[64]

Zaključak

Mezopotamijska mitologija je ispunjena mračnim silama, njen pogled na zagrobni život se uvelike razlikuje od pogleda ostalih religija. Život običnog čovjeka je bio obilježen mukotrpnim radom a religija mu nije davala nikakvu nadu u spas koji bi ga očekivao na kraju njegovog životnog puta. Razapet između podzemnih demonskih sila koje su mu prijetile na svakom koraku i udovoljavanju bogovima koji su svaki njegov pokret s nebeskih visina motrili širom otvorenih očiju, provodio je svoj život radeći u poniznosti znajući da ga nakon smrti očekuje beskonačno stajanje u mračnim hodnicima podzemnog svijeta. Uspoređujući elemente mezopotamijske i staroegipatske religije nailazimo na mnoge sličnosti koje su u nekim segmentima gotovo identične. Međusobno se prožimlju pa se lako da zaključiti da vuku zajedničko korijenje iz jedne «prareligije» ili su u toku svoje povijesti zbog geografske bliskosti postepeno elementi jedne prelazili u drugu. Što se pak tiče judaizma, kao najmlađe religije u odnosu na dvije spomenute, njegovo prakorijenje lako lociramo u mezopotamijskoj religiji te pratimo njegovu «doradu» u periodu židovskog boravka u Egiptu odakle ulaze u judaizam i brojni egipatski elementi. Za razliku od egipatske religije koja nam je dala nadu u vječni život i olakšanje od životnih muka koje možemo usporediti sa rajskim vrtom, mezopotamska religija nam je dala prikaze najdubljih ponora pakla, koji i dan danas žive u mnogim religijama, plašeći i držeći u poniznosti milijune vjernika diljem svijeta.

Pogledaj:
Atlantida - potopljeni kontinent
Fenička i punska religija

Literatura:

1. Mitologija, Dušević & Kršovnik, Rijeka, 2004.

2. Religije svijeta, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1987.

3. Mitologija Bliskog istoka, Mladinska knjiga, Ljubljana, 1987.

4. Herodot, Povijest, Matica hrvatska, 2000.

5. Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.

6. Max Toth, Proročanstva piramida, Cid-nova, Zagreb, 2001.

7. Igor Uranić, Ozirisova zemlja, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

8. Mitologija istoka, Leo commerce, Rijeka, 2002.

9. Riječnik simbola, GZH, Zagreb, 1994.

10. Jorge Angel Livraga, Teba, Nova akropola, Zagreb, 1995.

11. Povijest svijeta prvi dio, Marjan tisak, Split, 2005.

12. Rose-Marie & Reiner Hagen,Egitto, Popolo, divinita, faraoni, Taschen, 1999.g.

14. Mircea Eliade, Povijest vjerovanja i religijskih ideja, I. dio, Fabula Nova, Zagreb, 2006.

---

[1] Mitologija, Dušević&Kršovnik, str. 320.

[2] Knjiga postanka, 11,3-4.

[3] Mircea Eliade, Povijest vjerovanja i religijskih ideja I. dio, str. 86.

[4] Religije svijeta, str.64.

[5] Primjer sukcesivne gradnje imamo i u Egiptu, stepenasta piramida, Proročanstva piramida, sl.str.164.

[6] Herodot, Povijest, fusnote 97. str. 135.

[7] Stadij = 192 metra ( Herodot, Povijest, fusnote 96. str. 135.)

[8] Herodot, Povijest, str. 135.

[9] Riječnik simbola, str. 790.

[10] Riječnik simbola, str. 330.

[11] Sličan način gradnje imamo i u Egiptu kod primjera velike piramide gdje je podzemna prostorija ukopana ispod razine okolnog tla i središnjim tunelom povezana s nadzemnim prostorijama, tako da tvore ukupno tri prostorije jednu iznad druge:»podzemna» ,»kraljičina» i «kraljeva» prostorija . Proročanstva piramida, sl.str.185.

[12] Mitologija, Dušević&Kršovnik, str. 321.

[13] hieros gamos = sveto vjenčanje

[14] Mircea Eliade, Povijest vjerovanja i religijskih ideja I. dio. Str. 86.

[15] Drevne religije, str. 64.

[16] Misli se na babilonski zigurat.

[17] Herodot, Povijest, str. 134.

[18] Drevne religije, str. 64.

[19] Sličan kompleks nalazimo i u Egiptu, kopmpleks piramide iz V.din. Proročanstva piramida, sl.str.199.

[20] Drevne religije, str. 64.

[21] Mitologija, Dušević&Kršovnik, str. 322.

[22] Mitologija, Dušević&Kršovnik, str. 323.

[23] Zapadna strana je mjesto zalaska sunca pa je često u drevnim religijama bila poistovjećena sa zagrobnim životom, u Egiptu je zapadna obala Nila bila mjesto na kojem su se vršile sahrane. (Dolina kraljeva, Giza itd.)

[24] Mitologija Bliskog istoka, str. 14.

[25] Psalmi 91,5-6.

[26] Mitologija Bliskog istoka, str.14.

[27] Izaija 34,14.

[28] Mitologija istoka, str. 50.

[29] Mitologija Bliskog istoka, str.14.

[30] Postanak 4,7.

[31] Prikaz sveprisutnosti boga susrećemo i u Bibliji, Matej 6,6.« A ti kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata te se pomoli Ocu svom u tajnosti, pa će ti platiti Otac tvoj, koji vidi u tajnosti».

[32] Mitologija, Dušević&Kršovnik, str. 322.

[33] Religije svijeta, str. 66.

[34] Anitu – «dostojanstvo Anua» (Mitologija Bliskog istoka, str.14.)

[35] Sličnu stvar imamo u Egiptu gdje se faraon poistovjećivao sa bogom Horusom za života a nakon smrti sa Ozirisom, a simbole moći je primao od božanstava, primjer reljefa u hramu u Edifu , krunidba Setija I Egitto, sl. str 38.

[36] Bog Enlil kao bog oluje ima dota sličnosti sa jevrejskim bogom Jahvom a na to upućuje knjiga Izlaska

13,21-22.«A Gospod je išao pred njima, danju u stupu od oblaka, da im pokazuje put, a noću u stupu od ognja, da im svijetli, da bi mogli putovati danju i noću. Nije se uklanjao ispred roda stup od oblaka danju ni stup od ognja noću» Jahve u knjizi izlaska u Egipat baca pošasti kojima se i Enlil služio u Mezopotamiji: skakavci, pogibelji, kiša, tuča, gromovi… Otvara more da Židovi mogu izaći: «I pruži Mojsije ruku svoju na more. Tada dade Gospod cijelu noć uzbijati more natrag jakim vjetrom istočnim i osuši more, i vode se razdijelile» Izlazak 14,21.

[37] U Egiptu ,maat, personifikacija moralnog i fizičkog zakona, reda i istine. (Ozirisova zemlja, str. 55.-60.)

[38] Egipatski bog Hapi, bog Nila i plodnosti.

[39] Levitski zakonik, 16,15 .Cijelokupan obred je opisan u Levitskom zakoniku 16,1-28.

[40] Hamurabi 1792 – 1750. g. pr. Kr. (Povijest svijeta I, str.105.)

[41] Povijest svijeta I, sl.str.113.

[42] Povijest svijeta I sl.str.113.

[43] Mitologija, sl.str.326.

[44] Primjer na steli Djedamuniuankha , XXII din. (Egitto, sl. str. 162.)

[45] Identičan je prikaz u Egipatskoj mitologiji boga Ra, koji u svojoj barci svakodnevno obavlja isto putovanje vozeći duše pokojnika u svojoj barci kroz svijet podzemlja i uskrsavajući u zoru.

[46]Mitologija Bliskog istoka, str. 20.

[47] Mitologija, Dušević&Kršovnik, str. 324.

[48] Poznavanje imena je bilo jako bitno i u egipatskoj mitologiji kada je preminuli došao u zagrobni svijet morao je poznavati imena bogova koji su sačinjavali porotu u suđenju duši, u jednom aspektu je to 42 imena a u drugom 99. Negativna ispovijest (papirus Nu ) , (Teba, str. 113.).

[49] Možda upravo odatle korijen vuče stavljanje novčića u usta pokojnika kojim bi trebao platiti ulaz u zagrobni svijet, odnosno prijevoz već spomenutom barkom.

[50] 7 vratiju, 7planetarnih nebesa, 7 katova zigurata, znamo da se zigurat produžavao u tlo pa su možda tih 7 vratiju 7 podzemnih slojeva zigurata ispod zadnjeg je božica podzemlja Ereškigal kao suprotnost bogu sunca Šamašu koji je na najvišem nadzemnom, pa predstavlja povezivanje muškarca i žene, dobra i zla, svijetla i tame u jednu nerazdjeljivu cjelinu.

[51] Mitologija, Dušević&Kršovnik, str. 325.

[52] Ovaj motiv se u Kanaanu javlja kao potraga božice Anat za mrtvim Baalom, u Egiptu je to Izidina potraga za Ozirisom, u Grčkoj Demetrina potraga za Korom i Afroditina potraga za Adonizom.

[53] Ta osobina je najvjerojatnije semitskog podrijetla i može biti povezana s značenjem semitskog boga Athtara koji je bio astralno božanstvo a štovali su ga i Egipćani u liku boga Amona.

[54] Mitologija Bliskog istoka, str. 25.

[55] U Egiptu je božica-ratnica, Sekhmet, bila prikazana kao žena s lavljom glavom koja je štitila Egipat od neprijatelja. (Ozirisova zemlja, str. 27.).

[56] 1826.-1526. g. pr. Kr.

[57] Mitologija Bliskog istoka, str.25.

[58] Psalmi 91,6.

[59] Mitologija Bliskog istoka, str. 25.

[60] Religije svijeta, str. 66.

[61] oko 800. g. pr. Kr.

[62] Mitologija Bliskog istoka, str. 20.

[63] Poput egipatskog boga Raa koji u svojoj barci putuje podzemnim svijetom.

[64] Mitologija, Dušević&Kršovnik, str. 326 - 327.