Za razmatranje feničanske i punske religije, kao polazišnu točku uzeti ćemo svete tekstove iz Ugarita (1400. pr. Kr.), podatke iz Starog zavjeta te arheološka i epigrafska svjedočanstva. Iz tih nam je izvora vidljivo da su kannanska plemena u prvo vrijeme zadržala arhajski kult neživih i prirodnih predmeta - raznog kamenja, motki i svetih stabala. Nakon nekog vremena počeli su se klanjati božanstvima zvanima Baalim i Baalat. To su imena za muške i ženske oblike, kojima su se ponekad označavala pojedina božanstva, a ponekad parovi ili trojstva bogova. Ponekad ih je upotrebljavao čitav narod, a ponekad samo stanovnici pojedinih gradova kako bi njima označili svoje zasebne bogove. U početku se tim bogovima pridavalo vrlo malo osobina, te nisu bili povezani gotovo s nikakvim mitovima. Nije bilo neobično čak da nemaju ni vlastita imena. Tek su se kasnije pod utjecajem drugih naroda počeli razvijati mitovi.
 |
| Ašera |
Par vrhovnih bogova bili su El (bog), stvoritelj svijeta i gospodar bogova, te njegova žena Ašera. Pored njih postojalo je i trojstvo sačinjeno od Baala (gospodar), bog oluje i groma, sličan mezopotamskom Hadadu, njegova žena Astara i dječak Adonis koji umire i opet se rađa, simbolizirajući na taj način smrt i ponovno rađanje prirode. Pandani Adonisa bili su Alian Baall, bog bunara i izvora i Mot, bog žetve i voća, kojeg možemo usporediti i s Dagonom, bogom žita. Stanovnici Tira najviše su se klanjali Melikartu (kralju gradova), koji je u početku bio samo bog sunca, ali je kasnije postao i bog mora. Kasnije su Dagon, bog morske obale, i Resef poistovjćeni s Apolonom. Sidonjani su se klanjali Esmunu, koji je kasnije poistovjećen s Eskulapom. Svećenici Ugarita, a kasnije i svi feničanski i kartaški svećenici, zvali su se kohen, baš kao i židovski svećenici, te su bili organizirani u kolegije. Važnu u ulogu imali i proroci, kako nam to pokazuje Prva knjiga kraljeva. Arheološka iskapanja i Stari zavjet pokazuju da su u obredu žrtvovanja znatnu ulogu imale ljudske žrtve, osobito one koje su se prinosile Maliku, bogu prvorođenih sinova, u Bibliji, Moloh. Ljudske su se žrtve prinosile npr., kod polaganja kamena-temeljca nove kuće. Drugi drevni rituali bili su prostitucija i obrezivanje. Velika se pažnja poklanjala grobovima, te je već vrlo rano stvorena teorija o tome kako će ovozemaljski život imati utjecaja na postupanje s dušom pokojnika nakon smrti. Fenička su božanstva kasnije dobila ljudska obilježja zahvaljujući njohovom sinkretiziranju s bogovima drugih naroda. ta je sinkretizacija često bila površna i temeljena na slučajnim sličnostima.
Feničke kolonije na zapadu, koje je Kartaga kasnije organizirala kao svoje carstvo, bile su od Fenicije poprilično udaljeni. pri tome treba uzeti u obzir i loše puteve koji su često znali biti prekidani. Iz tih je razloga punska religija dobila zasebna obilježja. O nima nam govori i punsko-makedonski sporazum sklopljen između Hanibala i Filipa V (polibije, VII, 9) koji nam svjedoči o održavanju prirodnih kultova rijeka, raslinja i voda. Glavna su punka božanstva bila Elov naslijednik Baal Hammon, koji je poitovjećen s grčkim bogom Zeusom i latinskim Saturnom, kao bog koji stvara i razara, te njegova žena tanit, nasljednica Astarte, koja je poistovjećena sa Cibelom i Nebeskom Junonom (Juno Caelestis). Važan je bio i bog Melkart i Ešmun, koji je poistovjećen s Eskulapom i čiji se kult obavljao na brdu Birsa. Prikazi božanskih likova na kovanom novcu punskih kolonija na Siciliji svjedoče o tome da je izvršeno stapanje punskih bogova i gotovo svih grčkih božanstava. Od sicilskih domorodaca kartaga je preuzela i razna helenska božantva, poput Demetre i Kore. Grčki su pisci tvrdili da pobožnost Kartažana ovisi o njohovom strahu od opasnosti. Arheološka nam istraživanja svjedoče o prekomjernoj uporabi amuleta, a životi velikih Kartažana, poput Hanibala, govore o tome koliko su bili praznovjerni. Rezultati iskapanja perioda od 8. st. pr, Kr. prema ovamo, potvrđuju da je ondje doista bilo stravičnih žrtvovanja prvorođenih sinova Molohu ili Baalu Hammonu i Taniti, ali na sicili je taj običaj odbačen, te su se umjesto male djece žrtvovale životinje. Od sedmog stoljeća povemeno su se spaljivali mrtvi, ali Kartažani su češće pokapali svoje pokojnike. Kartažani su upotrbljavali posmrtne maske izrađene po ljudskom liku. Teorija da o zaslugama stečenima za života, ovisi postupak prema dušu u podzemnom svijetu naišla je ovdje na plodno tlo, nalik na onaj što ga je imala kod Židova.
 |
| Moloh |
Nema komentara:
Objavi komentar