Autor: Martina Grubiša
Ja stvorih planine i sve što je na njima.
Ja sam tvorac vode.Ja stvorih strast i ljubav.
Ja sam stvoritelj neba i obaju horizonata.Ja stavih
u njih duše bogova.Ja sam onaj koji otvarajući svoje oči stvara svijetlo,
a sklapajući svoje oči mrak.
Ja sam stvoritelj vremena,onaj koji je stvorio dane.
Ja sam tvorac vatre i života.“[1]
Drevni hramovi, piramide i grobovi u stijeni obilježja su Egipta. Zemlje obavijene velom tajni, zemlje u kojoj vrijeme zastaje. Na ulazu u pustinju život izaziva smrt, koja je samo drugi oblik života. Život i smrt ovdje i sada postaju jedno te je potreban još samo jedan mali korak do vjere u besmrtnost duše. Zemlje u kojoj osjećaj trajanja, uravnoteženi odnos između života i vječnosti postaju pečat i nada duše...
 |
| Ank - egipatski simbol vječnog života |
To su iznimna svjedočanstva vrlo razvijenog sustava vjerovanja koja su vladala dolinom Nila, ali je nažalost, poznavanje tih vjerovanja nepotpuno. Naime niti u jednoj od današnjih religija, konkretno o njima nema ili je vrlo malo dokaza. Upravo ta svjedočanstva iako i dan danas misterija i za same istraživače i za one samo pomalo znatiželjne, fascinirane tom civilizacijom, postaju polazište i cilj ovog mog seminarskog rada. Ne nadam se da ću doći do nekih novih otkrića, naprotiv, samo želim nakratko ući u bezvremenost vječnog života, osjetit dah vječne egipatske duše jer „Smrt je samo početak“ (Imhotep)
Kao što sam već u samome uvodu navela, Egipćani su bili veoma zaokupljeni smrću kao središte njihovog sustava vjerovanja. Jesu li Egipćani bili toliko zaokupljeni smrću i stoga često sjetni? Ne, to bi bio potpuno netočan zaključak, baš naprotiv, oni su mislili o njoj ali se upravo u tome očituje njihova ljubavi prema životu.
Drevni se Egipat možemo definirati kao dio doline rijeke Nil koji je plodan zbog svakogodišnjih i redovitih poplava. Prirodne sile-kozmička ili prirodna božanstva, oduvijek su bile predmet egipatskog obožavanja. Egipatska je religija sa svojim brojnim spominjanjima prirodnih pojava odražavala jedinstven geografski kontekst te potpunu ovisnost zemlje o dvjema životnim silama- rijeci Nil i toplini sunca, suprostavljenim silama smrti- pustinji. Stoga su i mitovi, o kojima ćemo detaljnije kasnije, nastali u sredini u kojoj vladaju snažne suprotnosti, što je Egipćane neprestano podsjećalo na borbu života i smrti, dobra i zla- ukratko- Ozirisa i njegova brata Seta.
Tako su voda i plodna zemlja bile prvi predmeti štovanja, sunce doduše nisu smatrali za silu niti su ga štovali, naprotiv smatrali su da se njega treba nadasve bojati, a ne obožavati. Iz svega toga dade se zaključiti da su uvjeti Egipćanima bili blagoslovljeni, te je u skladu s time privlačnost tog područja za ostale zajednice bila sve veća. Istodobno su dužina rijeke od 6400km i njezina dobrohotnost omogućile njihovo odvojeno naseljavanje. Tih je zajednica najviše bilo u predjelu Delte.
Svaka je zajednica nastojala imati svoj sustav vjerovanja i svog boga, koji je mogao poteći iz mjesne zajednice ili pak biti inspiriran starim bogovima iz Azije, Afrike ili Sredozemlja ovisno od kud su ti doseljenici došli. Utjecaj na religiju imali su nedvojbeno trgovački i vojni dodiri s drugim narodima. Svaku zajednici je predvodio njezin bog, te se vojna pobjeda smatrala i pobjedom nad bogom poraženog naroda. Stoga možemo govoriti o političkim razlozima u promjeni vjere. U Egiptu pravda je bila moć: pobjeda je dokazivala moralnu nadmoć[2]. No pobjeda tako nije bila znak potpunog zatiranja poraženog boga, već kako i u većini slučajeva, njegovu asimilaciju. Pobjednički bi bog uzeo neke funkcije poraženog koje bi se objasnile kao jedan njegov vid ili narav postojanja. Takva snošljivost Egipćana vodila je do porasta različitih mitoloških tumačenja i razvoja mnogoboštva. Možemo također reći da su drevni Egipćani bili pjesnički raspoloženi, te da čak njihovi teolozi nisu marili na nelogičnosti. Proturječni mitovi išli su uz ruku jer su zapravo bili različiti pogledi na istu stvarnost, a „istina“ u našem današnjem je smislu bila nevažna. Izvor samog vjerovanja za Egipćane bio je obred koji su bili ponovno prikazivanje prirodnih i poljodjelskih procesa te socijalnog poretka, sa svrhom da se osiguraju obilati prirodni prihodi. Obredi su bili svetkovine koje nisu bile zasnovane na strahu, a sredstvo pomoću kojeg je vjernik obred mogao dovesti u vezu sa samim sobom, često s uvođenjem novih bogova i kultova, bio je upravo mit. Izvođenje rituala nije podrazumijevalo samo prisjećanje na neki određeni događaj, već je bilo također upravo taj događaj. Sa druge strane, svaka promjena od uobičajnog izvođenja rituala mogla je izmijeniti mit. Upravo bi to moglo biti jedan od razloga brojnih verzija i proturječja u egipatskoj mitologiji.Treba još napomenuti da je egipatska religija obuhvaćala sve vidove čovjekovog individualnog života i njime vladala, no kako smo i sami vidjeli nije bila nepromjenjiva u svojoj dogmatici kako bi se mislilo po ritualu. Egipatska religija je zapravo bila stvaralačka religija u kojoj je svaki vjernik bio pozvan da unese sebe, svatko je bio pozvan da upotrijebi svoju maštu.
Zato je pri istraživanju ili samo radoznalom čitanju o egipatskoj religiji dobro imati na umu uputu profesora povijesti i povijesti umjetnosti J.A. Livrage:
„…Želimo li hodati užarenim pijeskom Egipta, presječenog jedinom velikom
rijekom na svijetu koja teče s juga na sjever, potrebno je da se priviknemo
na nerazumljivo, zagonetno, tajnovito i uzvišeno… pa ipak, duboko
ljudsko…“ (J.A.Livraga, Teba, Zagreb, 1995; 10 str.)
Kozmogonije- različiti vidovi stvaranja svijet
Egipatske kozmogonije bavile su se božanstvima prirode: zemlja, nebo, vjetar, sunce, zvijezde i mjesec koji su kako smo rekli bili prvi predmeti obožavanja.
Svrha kozmogonija je bila ta da sunce i druge kozmičke sile uključe u kultne sustave koji su se zasnivali na mjesnim bogovima.
Egipćani su zamišljali da je nebo božica koju su slikovito prikazali kao kravu koja stoji na zemlji i koju podupiru druga božanstva. Ispod nje leži ocean u čijem je središtu Geb bog zemlje koji leži potrbuške, a iz njegovih leđa niče raslinje. Zvijezde su bile djeca božice neba, njih je rađala ujutro, a noću proždirala, Mjesec je bio brat sunca i sin neba.
Također su zamišljali da je svemir u početku bio ispunjen prvobitnim oceanom zvanim Nun. Drugo shvaćanje stvaranja bilo je ono o praiskonskom brežuljku koji se izdignuo i Nuna. S obzirom na različita shvaćanja svijeta i njegovog stvaranja, razvila su se četiri velika kultna središta: Heliopolis, Mmefis, Hermopolis i Teba. Ova četiri središta razvila su svoju kozmogoniju po utjecajem gore navedenih vjerovanja.
Učenje Heliopolisa
Heliopolski svećenici bili su najdoktriraniji iako potpunog prikaza njihovog vjerovanja nema. Najvažniji religijski dokument Tekstovi piramida iz Pete dinastije, samo donekle upućuje na stvaranje ali je osnovno u poznavanju helipoliske kozmogonije.
Atum je bio onaj“ koji je stvorio samog sebe“, a potom i svijet. Njegovo sljedeće djelo je bilo stvoriti druga božanstva. Prema tekstovima, čini se da su Atuma smatrali kao dvospolno božanstvo te su ga katkad zvali „Veliko on-ona“ koji je izronio iz vodenog prostranstva Nun iz kojeg je izrastoa brežuljak na kojem je Atum stajao. Atum je tako „rodio“ sina Šua ispljunuvši ga, a kćer Tefnut je izbljuvao. Šu je bio zrak, a njegova sestra zapravo nije imala neke veće važnosti u kozmogonij, osim što je bila žena brata. Tefnut i Šu postali su roditelji Geba-boga zemlje, i njegove sestre i žene Nut-božice neba. Geb i Nut su dalje postali roditelji četvero djece. To su bili Izida i Oziris,Neftis i Set. Ta su božanstva činila tzv. Heliopolsku eneadu[3] koja je tradicijom bila utvrđena u egipatskoj religiji.
Veoma je zanimljivo heliopolsko tumačenje o postanku ljudi. Naime Atum je imao samo jedno oko, fizički odijeljeno od njega i nezavisno u svojim željama. Šu i Tefnut, njegova djeca, koji su još bili pod zaštitom svoga oca odijelili su se od njega te zalutali u tamna prostranstva Nunovih voda. Atum je poslao svoje oko da ih potraži. Kada se Atum ponovno sjedinio sa svojom djecom proplakao je od radosti, a iz njegovih su suza nikli ljudi.
Heliopolska eneada
Učenje Memfisa
 |
| Ptah |
3000 god.pr.Kr. faraon Menes je ujedinio Gornji i Donji Egipat te je grad Memfis postao glavni grad države. Memfis nije bio samo političko i vojno središte već utvrđeno kao religijsko središte važnije od svih ostalih u zemlji. Glavni izvor poznavanje te kozmogonije je tekst Kamen Šabaka.
Kamen Šabaka je tvrdio da je Ptah,veliki bog Memfisa bio proglašen bogom koji vlada sudbinom i bogom stvoriteljem svijeta. Zatim se tvrdilo da je Ptah Nun stvoritelj Atuma. Tekst dalje govori da je Ptah srce i jezik eneade(heliopoliske). U memfiskom sustavu Atum je stoga bio samo izvršitelj Ptahove volje. Šu i Tefnut bili su vidovi Ptahova postojanja i njegove stvaralačke moći. Ptah se također smatra osnivačem moralnog poretka i kraljeve vlasti.
Ptah nije bio samo stvoritelj zemaljskog svijeta, on je također tvorac etičkog poretka, stvorivši ka ili dušu svakog bića. Ptaha su ponekad zvali „božanski tvorac“, a Grci su ga poistovjećivali sa svojim bogom Hefestom. No njegova je funkcija u osnovi bila Gospodara istine, a njegova djela bila djela pravde.
Učenje Hermopolisa
U Hermopolisu, gradu u srednjem Egiptu, imali su posve drugačije poglede na stvaranje svijeta. Naime, heliopolisku eneadu zamijenila je hermopoliska oktoada[5]. To su bili Nun i Nanuet njegova žena, Huh i Hahuet njegova žena, Kuk i Kakuet njegova žena te Amon i Amaunet njegova žena. Tih je osam stvorilo svijet,te su zatim njime vladali. Pošto su vladali određeno vrijeme i stvorili svijet, osmero ih je umrlo i otišlo u podzemlje i tamo živjelo. Njihova moć time nije prestala oni su i dalje vladali i naređivali Nilu da buja i suncu da izlazi.
Etimološki ,imena tih bogova imaju značenja Nun-voda,Huh-beskrajnost, Kuk-mrak, Amon-ono nevidljivo ili zrak. Primjetno je da je ime svake božice bilo ženski oblik imena boga komu je bila žena, te se smatra da je tih božanstva bilo samo četiri.
Prema učenju Hermopolisa, postoje četiri inačice mita o stvaranju vezano za četiri božanstva. Prema svijet potiče iz kozmičkog jajeta koje je snesla božanska guska poznata kao „Velika gakuša“. U snesenom jaju na praiskonskom brežuljku bila je ptica svijetla Ra ili je u jajetu bio zrak. Druga verzija slična prvoj govori da je jaje snesao ibis-ptica koja predstavlja boga mudrosti i mjeseca, Tota.Treća inačica doktrine vraća se stvaranju iz voda. Ona kaže:jedan lotosov cvijet je izronio iz voda „Jezera dvaju noževa“. Pri otvaranju latica rođeno je božansko dijete Ra ili stvoritelj. Četrvta i posljednja verzija bila je da se lotosov cvijet otvorio kako bi pokazao kukca skarabeja(simbol sunca), taj se kukac dalje preobličio u dječaka koji plače, a suze mu postaju ljudi, htijući naznačiti da su ljudi Raova djeca. Svi se ti mitovi na neki način nastavljaju na drugog i nadopunjuju, te možemo reći da su samo pjesničke varijante iste „pjesme“, nikako proturječne.
Hermopilska oktoada bila je odgovorna za bujanje Nila i zalaženje sunca, te da je ona stvorila cvijet lotosa iz kojeg je nastao Ra koji je stvorio sve stvari.
Učenje Tebe
Teba je bio grad u Gornjem Egiptu, središte u Novoj državi. Glavni bog Tebe je bio Amon, utjelovljenje domaćeg boga Monta. Tebansko je svećenstvo uvidjelo ubrzano širenje i populariziranje ostalih božanstva te je u skladu s time htjelo da i njihovo božanstvo bude „promaknuto“ na veći položaj, a da bi do toga i došlo trebali su prihvatiti neka stajališta ostalih kozmogonija. Amon se kao bog pojavljuje i hermopolskom učenju u kojima je figurirao kao onaj nevidljivi tj. zrak ili kao nevidljivi stvoritelj. Tebansko je svećenstvo u Amonu utjelovilo različite značajke drugih bogova tvoraca. Tvrdili su da je Teba prvi grad, a da su po njezinu uzoru nastali ostali gradovi. Teba je bila sjedište voda Nuna i prve zemlje, osnovan na brežuljku i tako je nastao svijet pa ljudi. Poistovjećivali su grad sa Raovim okom koje je nadgledalo gradove (kao i Atumovo svoju djecu Šu i Tefnut).
Poput Atuma, on je stvorio samog sebe,bio je nevidljiv i tajnovit. Nakon stvaralačkog čina stvorio je ostale bogove,te obuhvaćao sve kozmogonije kao oblike svoje stvaralačke djelatnosti (poput Ptaha koji je utjelovio naravi drugih bogova kao svoje vidove postojanja). Kao u prijašnjim učenjima bog je bio životna snaga koja je započela stvaranje; poput božanstva sunca njegove su oči rasvijetlile zemlju, te su od njega potekli ljudi i bogovi.
Božanstva
Božanstva „Prvog doba“
Prije nego krenem u predstavljanju najvažnijih božanstava ove skupine, da pojasnim zašto se nazivaju božanstva „Prvog doba“ ili zlatnog doba.Zlatno doba je bilo stanje koje možemo usporediti s biblijskim rajem, kad su ljudi živjeli zajedno s bogovima, zemlja je bogato davala rodom,a grijeh i nasilje su bili nepoznati…jednom riječju vladala su načela pravde.
Ra
 |
| Bog Ra |
Ra (ili Re,Phra) je bio bog sunca, utjelovitelj njegove snage te samo njegovo ime znači sunce. Vjerovalo se da se izdigao iz voda obuhvaćen lotusovim laticama koje ga ponovo obavijaju noću, ili da se rodio u obliku feniksa, ptice koja se ponovo rađa iz vlastitog pepela.Raa su smatrali „ocem bogova“ i stvoriteljem.
Poput njegovog „prethodnika“ preddinastičko božanstvo sunca, Atuma i za njega se govorilo da je stvoritelj ljudi i svih drugih stvorenja kao plod njegovog znoja i suza[6].
Ra je bio najvažnije božanstvo „Prvoga doba“ ,mlad i krepak, čvrsto i neosporno je vladao. No kad je Ra stario, njegova je moć vladanja opadala: postao je nemoćni starac, te je slinio iz drhtavih usta. Ljudi su postali svjesni njegove slabosti te počeli kovati zavjeru. Čovječanstvo je prestalo vjerovati u boga, čovječanstvo je počinilo „prvi grijeh“. Ra je bio veoma razočaran čovječanstvom koje je sagriješilo.“Stvorih svakog čovjeka nalik drugom.Na naredih ja da počine grijeh,već je on došao iz njihovih pokvarenih srca pokvarivši moju riječ.Ja stvorih bogove od svoje krvi,a ljude od svojih suza“[7]. Odlučio je da uništi ljude, no ipak im se smilovao i dao drugu priliku. On sam se nakon toliko nevolja i boli, odlučio povući iz svijeta. Stoga se u obliku krave popeo na Nut (božicu neba), koja ga je odnijela u nebo. U skladu s tim, mislilo se da se Ra tako ujutro rađa kao dječak, da do podneva sazrijeva, a navečer postaje drhtavi starac koji noćas umire.
Ovom nepotpunom kataklizmom završeno je Zlatno doba egipat. povijesti. Od sada pa na dalje vladat će ljudske dinastije i vladari.
Ovaj mit o prvom grijehu i smilovanju boga udjelom druge prilike zapravo možemo povezati sa kršćanskim mitom o Adamu i Evi te istočnom (prvom) grijehu i Božjem smilovanju nad ljudskim rodom.
Oziris
 |
| Oziris |
Ozirisa, drevnog božanstvo žita i plodnosti sljedbenici su poistovjetili sa pastirskim bogom te bogom plodnosti Andjeti(zbog toga ga često prikazuju u zelenoj boji koja označava plodnost). Ozirisov kult plodnosti ubrzo se proširio i na druga egipatska područja. Rano je došlo i do njegovog povezivanja s podzemnim svijetom te je ubrzo postao kralj mrtvih. Uskoro je taj vid njegova postojanja postao sve jači, a Oziris vrhovni bog Egipat.
Za Ozirisa se vezuje mit koji je pretrpio mnoge preinake, no zapravo je veoma važan za Egipćane zbog vjere u besmrtnost duše i razvitka Ozirisovog kulta. Prema Plutarhu mit glasi ovako:
Kada je Oziris počeo kraljevati posvetio se obraćanju Egipćana od života u neimaštini i divljaštvu navodeći ih da se upoznaju s plodovima zemlje, donoseći im zakone i podučavajući ih da štuju bogove. Putovao je zemljom promičući civilizaciju. Rijetko je bio primoran upotrijebiti oružje jer je u većini slučajeva naklonost ljudi pridobio razumnim uvjeravanjem, a ponekad ih je znao očarati pjesmama i ostalim glazbenim vještinama.Pošto je civilizirao Egipat krenuo je u svijet ostavivši svoju ženu Izidu na prijestolju,kojoj je pomagao Tot.Njegov brat Set bio je zaljubljen u Izidu i željan vladarske moći te je spletkama primicao tronu.Ubrzo nakon bratova povratka Set zajedno s urotnicima odlučio ga je ukloniti.Dvadeset i osme godine vladanja,sedamnaestog dana Hatorina mjeseca Oziris je pao u ruke zavjernika,a Set je njegovo tijelo raskomadao na 14 dijela i bacio u Nil.Izida je tražila njegovo tijelo i pronašla ga te ga sastavila. . Pronašla je sve osim njegova spolovila. Izida je od sakupljenih dijelova tijela obnovila mrtvo tijelo muža, obavivši pritom obred balzamiranja putem kojeg je Ozirisa vratila u život te začela sina Horusa. On je od tada gospodar svijeta mrtvih. Nakon što je njihov sin Horus odrastao, zaratio je sa stricem Setom. Poslije dugog suđenja i borbe dvaju bogova, Horusu je vraćeno njegovo pravo na prijestolje Gornjeg i Donjeg Egipta. Faraon se stoga u egipatskoj mitologiji štovao kao utjelovljenje Horusa i gospodar čitave zemlje.
Ozirisa su tako prikazivali kao mrtvog kralja, sa ovojima mumije, a u rukama drži znamenje svoje vrhovne vlasti :pastirsku palicu, na glavi je nosio atef-kruna i stup djed koji ga je simbolizirao.
Anubis
 |
| Anubis |
Anubis je bio božanstvo pas ili šakal čiji kult vuče podrijetlo iz Tinisa pokraj Abida. Rano se naime proširio po egipatskim krajevima. Budući da je šakal pustinjska životinja Egipćani su ga povezivali sa zapadnom pustinjom, prebivalištem mrtvih. Preuzeo je naslov pogrebnog boga Khent-Amentuia, što znači „Prvi od zapadnjaka“, ali ga je zatim prisvojio Oziris.
Anubis je prvotno značio smrt samo za faraona, a kasnije je postao najavljivač smrti prikazan kao ratnik sa zmajem ili kobrom u ruci. Često su ga povezivali sa vračanjem i čaranjem.
Imao je tri važne funkcije: nadzirao je mumificiranje te je primao mumiju u grob i vodio dušu do Polja blaženih štiteći ju svojim rukama. Nadzirao je vaganje duše, ujedno i njegova najvažnija funkcija, te brižno pazio na vagu koja je krunila njegovu glavu.
Anubisa su prikazivali kao čovjeka sa šakalovom glavom; ili kao psa koji leži na postolju ili grobu. Njegov simbol je bila crna volovska koža poprskana krvlju koja je visjela na jednoj motki,značenje toga je i danas zagonetno. Štovali su ga i prihvaćali svi ostali bogovi.
 |
| Tot |
Tot, božanstvo ibis ili psoglavi babun, bilo je staro božanstvo čije je podrijetlo tajanstveno. Smatra se da je došao iz Delte, ali mu je glavno središte bilo u Srednjem Egiptu u Al-Ashmunaynu ili Hermopolisu. Imao je važnu ulogu u mnogim mitovima, a imao je razna svojstva no počeo je kao bog mrtvih. U Hermopolisu je zamijenjivao „Veliku gakušu“ koja nosi jaje iz koje nastaje svijet, rodio je sam sebe te se pojavio na lotusovu cvijetu.
Zvali su ga mjeračem vremena, izumiteljem matematika, astronomije i tehnike. Njegovo umijeće omogućilo je bogovima da mjere pobijede. Mogli bismo reći da je bio neka vrsta računovođe bogova. Egipćani su povezivali matematiku i magiju pa je Tot bio „Veliki Gospodar magije“. Povezano s tim imao je ulogu učitelja božjih riječi ili znakova pisanja te se govorilo da ih je upravo on izumio. Bio je poznat kao pisar, zapisničar i objavljivač božanskih odluka, pa su ga stoga smatrali njihovim glasnikom (neka prototip osobe za odnos s javnošću možda). Kao tvorac svetih zakona Egipta bio je branitelja pravde i miritelja.
Izida ili Eset bila je heliopolsko božanstvo, poput Ozirisa te njegova žena. Njezinim su imenom, koje znači „prijestolje“, htjeli označiti da personificira Ozirisovo prijestolje.
 |
| Izida doji Horusa |
Izida je bila kćer Geba i Nuta, a za nju se govorilo i da je začela sina Horusa nakon što je spojila dijelove svoga muža. Štovali su je prvenstveno zbog uloge koju je imala u mitu o Ozirisu. Prema tradiciji ona je pomogala mužu u njegovom vladanju, ustanovila je brak te je učila žene kućanskim vještinama, mljevenju žita, predenju lana i tkanju.Bila je štovana i kao Velika Čarobnica te je uz pomoć Tota liječila ljude, a za vrijeme odsustva svog muža mudro je i pravilno vladala.
Izidin kult zadržao se gotovo u svim razdobljima egipatske povijesti. Najčešće su je štovali kao vjernu ženu i žalobnicu, a u toj ulozi su je prikazivali kao lunju(žalobnicu) u pratnji sestre Neftis. Često su je prikazivali kako krilima štiti pokojnika-Ozirisa te sa prijestoljem na glavi( njenim simbolom).
Na kipovim su je često prikazivali kako doji Horusa ili sa velikim kolutom na glavi sa kravljim rogovima što potječe iz njenog poistovjećenja sa božicom neba Hator.
Horus
Ime Horus je latiniziran oblik egipatskog imena Hor , koje znači „lice“, a na boga sokola su ga primijenili osvajači nilske doline. Horus je bio prvi plemenski bog, bog neba, dok su mjesec i sunce bili njegove oči, što i moglo objasniti naziv Hor. Pošto su ga u početku štovali većinom ratnički narodi sokol je postao simbol ratničkog i pobjedničkog boga te su stoga egipćani vjerovali da je kralj utjelovljeni Horus na zemlji. To se vjerovanje s vremenom toliko ustalilo da je prešlo u dogmu, te su faraoni uzimali ime Horus kao jedno od svojih vlastitih imena. Istodobno su ga Raov sljedbenici poistovjetili sa suncem. Osiris, faraon i Horus
Horus je bio sin Ozirisa i Izide, zečet nakon što je Izida pronašla Ozirisovo tijelo i izvršila obred balzamiranja. Odrasta skriven u šikarama Nila jer bi ga inače Set ubio. Nakon što odrasta u jakog i zrelog mladića sukobljava se sa Setom te ga pobjeđuje, a drugiga bogovi proglašavaju vladarem zemlje.
Božanstva smrti
Horusova četiri sina
Smatra se da je ta četiri sina imao sa Izidom,no ne može se sa sigurnošću reći jer je po prirodi bio „veseljak“! Rodili su se iz lotusova cvijeta te bili sunčana božanstva koja su sudjelovala u stvaranju svijeta.
Četiri Horusova sina najčešće su prikazani kao čuvari četiriju Kanopskih žara (naziv potječe iz grčkog,posuda u kojoj je duh, duša) sa utrobama preminulih koja se odstranjuju prije mumificiranja. Svaki čep žare predstavljao je glavu jednog Horusovog sina. Igrala su ulogu i u podzemnom svijetu, a prikazivali su ih kako stoje na lotusovom cvijetu pred prijestoljem Ozirisa u sudnici mrtvih.
Božanski kraljevi i ljudi proglašeni božanstvima
Božanski kraljevi
Već sam navela da su Egipćani slabo razlikovali kult od teologije, tako su i granice između religije o onog što bismo danas zvali politikom bile slabi ili nikako određene. Zapravo u Egiptu ne možemo razlikovati crkvu i državu…sve je to na neki način bilo skladno zbijeno i međusobno poduprto. Veliki dio mitologije odnosio se na uspostavljanje hijerarhije na zemlji,na sustav uživanja zemljišnog posjeda i na ustanovljenje ritualnih oblika. Mitologija se stoga može shvatiti kao „potkrijepitelj“ kraljeva ugleda, iz toga slijedi da su promjene u vjeri značile su promjenu dinastije. Drevni Egipćanin je vjerovao da kralj ima božansku vlast, da je izravni posrednik između bogova i ljudi i da se bez kralja ne bi mogla očitovati volja bogova.
Od V. dinastije pa na dalje faraon je postao sin božji. Bio je njihov živi predstavnik na zemlji i njihov svećenik. Faraona su zvali „Stvoriteljem svih stvari“ i „Raovim okom“. Razlika između kralja i boga bila je sve manja.
Pošto je faraon bio sin bogova mogao se nakon smrti nadati da će sam postati božanstvom sjedinjenjem s Raom ili s Ozirisom zbog svoje božanske krvi i povezanosti s Ozirisom, čiji kult poprima onda sve veću popularnost.
Ljudi proglašeni božanstvima
Imhotep
Zoserov vezir, te vješt činovnik u svim kraljevim pothvatima. No, nije samo zato bio poznat,bio je prvi čovjek osim faraona koji se utisnuo u egipat.povijest. Egipćanima je bio poznat kao graditelj stepenaste Zoserove piramide blizu Memfisa. To je bilo prvi spomenik što je u cjelini izgrađen od kamena te simbol egipatske razvijenosti.
Za saitskog razdoblja[8] postao je bog, te ga nazvali sinom boga Ptaha i podigli mu hram u Memfisu. Postao je zaštitnikom znanja te su mu zbog svog znanja u medicini prepisivali čudesna ozdravljenja. Prikazivali su ga kao ćelavog pisara koji sjedi sa svitkom u ruci.
Kao i Imhotep, Amenhotep je bio vezir ali na dvoru Amenhotepa III. Bavio se vojničkim poslovima, ali i graditeljstvom, sagradivši mnoge spomenike.
Poznat kao učen čovjek koji je „vodio sve svete knjige i vidio „Totove odlike“, bio je veoma mudar te se govorilo da je napisao zajedno s Totom knjigu magije i čaranja. Njegov je kult ustanovljen odlukom Amenhotepa III., te mu je u svom hramu posvetio kip i osigurao štovanje za sva vremena. U Deir el-Medini oko groba Amenhotepa III. sagrađen je hram gdje su se štovali Imhotep i Amenhotep.
Prikazivali su ga kao bradata čovjeka koji drži svitak papirusa.
Život poslije smrti: Ozirisov kult
Već smo prije rekli da se egipat.religija nije zasnivala na ukrućenim pravilima, nije imala točno određenu i nepovredivu dogmu, već da je bila podložna brojnim izmjenama i ponovnim tumačenjima. Možemo reći da se je religija prilagođavala potrebama vremena i čovjeka. Mitovi se stoga ne mogu shvatiti kao jednom zauvijek definirane priče već naprotiv, one su stalno „otvorene“ novom tumačenju i promijeni. Kao primjer toga služi nam Mit o Ozirisu, na kojem se bazira vjera u zagrobni život, koji se u toku povijesti izmijenio svom u značenju ali ne u formi.
U mitu o Ozirisu, Ozirisa se navodi kao kralja, naime neki egiptolozi tvrde da je to možda povijesno i točno. Već sam spomenula da je Oziris poistovjetio sa pastirskim bogom Andjetijem, boga koji je bio povezan s kultovima plodnosti i smatrali ga živućim kraljem. On je na svoj božanstveni način prenio osobine boga plodnosti na sebe,iako je prvobitno bio bog mrtvih. Naime, poznato je da su poljodjelski narodi često povezivali kultove plodnosti i kult mrtvih, te kako je Oziris sve više postojao bog plodnosti, pojačalo se pravo da bude i bog mrtvih.
Njegov se kult brzo proširio i u Gornjem Egiptu te su ga poistovjećivali sa Khenti-Amentuiom, pogrebnim bogom Abida. Tako je Oziris ostao poznat pod imenom Oziris Khenti-Amentui-„Gospodar zapadnjaka“, a već smo rekli da je za Egipćane zapad boravište mrtvih. Područje njegova djelovanja nije zadiralo u područje drugih bogova; niti u drugom svijetu nije imao prednost jer je gospodar svega bio Ra.
Kao kralj zagrobnog života Oziris postaje simbolom uskrsnuća i ponovnog rađanja sunca. Odnosno, sa rastom kulta počelo se vršiti balzamiranje te složeni pogrebni obredi ne bi se faraonu omogućilo ponovno uskrsnuće i nov život, poput Ozirisa.
Mumificiranje u Egiptu nije jedinstven slučaj u povijesti. Obavljali su ga i ostali narodi. Ni u samom Egiptu postupak nije bio uvijek isti, već se on mijenjao i usavršavao.
Bitno je napomenuti da su za Egipćane život i smrt bili dvije strane istog novčića, kao ciklus i put koji vodi sjedinjenju Duše sa svijetom.
Od samog časa smrti,drevni Egipćani su se obraćali pokojniku kao „Ozirisu“, to je bilo nešto slično kao naše „pokojni“. Sam obred balzamiranja je trajao sedamdeset dana, detaljan opis postupka daje nam Herodot u jednom njegovom djelu o Egiptu; Mumificiranje je zasebna profesija. Balzamatori, kad se tijelo k njima donese, pokazuju uzorke modela u drvetu različite kakvoće, obojene tako da sliče mrtvacima. Za najbolje i najskuplje modele kažu da su oni koji koji prikazuju biće od spominjanja čijega imena se moram suzdržati. Druga je vrsta nešto lošija i jeftinija, dok je treća najjeftinija. Kada im je ponuđena razlika u kakvoći rođaci umrlog odluče se koju će od tri izabrati, te nakon što su izvršili odabir odlaze ostavljajući balzamatore da obave svoj posao. Najsavršeniji postupak je kako slijedi: Mrtvo tijelo iznijeli bi iz kuće i smjestili u radionicu u obliku šatora koju su nazivali „dobra kuća“ ili „zlatna kuća“. Najprije su tijelo oprali nilskom vodom i palminim uljem. Tada su s lijeve strane trbušne stjenke napravili rez i izvadili jetru, pluća, želudac i crijeva. Organe bi zatim isprali i stavili u natron da se osuše. Zatim bi izvadili mozak kroz nos pomoću metalnih kuka, a lubanju bi napunili blatom ili platnom kako bi sačuvali potpun izgled. Srce su ostavljali u tijelu jer je po vjerovanju ono bilo sjedište uma i osjećaja te stoga potrebno pokojniku u drugom svijetu. Tijelo su sačuvali pomoću dragocjenih masti i smola te napunili natronom da se isuši, te se tako sušilo 70 dana. Nakon 70 dana tijelo su opet oprali nilskom vodom i palminim uljem kako bi koža zadržala elastičnost. Osušeni organi zamotani u lanene povoje, bili su zatim vraćeni u tijelo ili pohranjeni u Kanpske žare. Tijelo su zatim napunili lanom, platnom da bi sačuvalo potpun izgled te bi ga opet premazali palminim uljem i drugim mirodijama. Tako pripremljeno tijelo umota se u lanene povoje na cerimonijalan način. Povoje bi prilijepili gumom. U tom stanju tijelo se vraća obitelji koja naručuje jedan kip ljudskog obličja,u koji stavljaju mrtvaca, te ga tako sahranjuju u grobnicu, gdje ga postavljaju u stojećem stavu pored zida. Tako se obavlja najskuplji postupak balzamiranja.
 |
| Prikaz mumifikacije |
Obično bi se na povoje i na posmrtne ogrtače postavljale magične izreke i amajlije kako bi se spriječilo da tijelo slijedi dušu. Najvažnija amajlija bio je skarabej smješten iznad srca. Skarabej je bio simbol obnovljenog života te je bio namijenjen tomu da se potakne ponovno rađanje u životu vječnom. Iz pojedinih izvora također saznajemo da su obje noge pokojnika bile vezane jedna uz drugu, zauzimajući tako Ozirisov položaj. Koža s tabana bila je otklonjena i zamijenjena sandalama od papirusa i kraljevskog lana, često sa ucrtanim očima tako da noge ne bi napravile neki pogrešan korak ili ikad ponovno hodale zemljom. Srce je često bilo zamijenjeno keramičkim, kamenim ili nekim drugim posvećenim materijalom, a ruke su bile prekrižene u različitim položajima, ovisno o staležu, spolu, kao i o godišnjem dobu u kojem je tijelo balzamirano.
Uviđamo da je taj postupak izveden izvorno bio složen, ali i skup te su si ga mogle priuštiti samo kraljevske obitelj no morao je biti izveden u potpunosti jer ako bi zanemarili koji propis preminuli bi postao zao demon koji bi progonio obitelj. Balzamatori su balzamiranjem preuzimali ulogu božanstva, a predvodio ih je Anubis, koji je i sam izveo prvo balzamiranje na tijelu Ozirisa.
Anubis sa šakalovom glavom kao božanski balzamator.
Knjiga mrtvih, Anhajin papirus, 12 din.British Museum, London
Nakon izvođenja svih propisanih postupaka digli su lijes da ga odvedu u grob. Slijedila bi velika povorka, na čelu koje je bio lijes u čamcu što su ga na saonicama vukli ljudi i volovi, a na svakom kraju su klečale žalobnice (lunje) koje su preuzele ulogu Izide i Neftis. Iza lijesa slijedile su Kanopske žare također na saonicama .U povorci su bili i svećenici koji su bili prisutni balzamiranju te profesionalne narikače. Posljednji su bili sluge koje su nosile sa sobom sve što će pokojniku trebati u drugom svijetu nakon uskrsnuća, od hrane do odjeće. U povorci su nosili i malene kipove koji su predstavljali ka ili dobrog duha preminuloga. To je bio preživjeli dio čovjeka koji se dignuo iz njega kad je čovjek izdahnuo te otputovao na Zapad. Povorka se kretala prema groblju na dalekoj zapadnoj obali Nila, te je povorka morala prelaziti Nil gdje su obredno prikazali putovanja što ih je poduzimao faraonov sprovod krećući se prema glavnim kultnim Ozirisovim središtima u Busirusu i Abidosu. Na groblju su mumiju postavili uspravno te je uslijedio ritual „otvaranja ustiju“ kojim bi se otvorio put duši ka ponovnom rođenju, tradicionalno taj obred je izvršavao sin pokojnika pomoću štapa sa ovnovom glavom.Te konačno polaganje mumije u grob. Sav taj postupak pratile su molitve i razna čaranja iz Knjige mrtvih, Knjige tajnog boravišta te iz Tekstova piramida. Nažalost, skoro sve je izgubljeno.
 |
|
Mumija koju podržava Anubis pri ulazu u grob za obred otvaranja usta.
Knjiga mrtvih, Huneforov papirus.
British Museum, London.
|
Suđenje mrtvima - ulazak u svijet mrtvih
Naglasili smo da je postupak mumificiranja trebao biti pomno obavljen kako bi se pokojni opet mogao roditi. No prije toga duša bi dospjela u podzemnu sudnicu gdje je trebala odgovarati za svoj zemaljski život, trebala je izić pred „Posljednji sud“. U toj su sudnici bila 42 suca, prikazana poput mumije s ljudskim glavama i perom istine kao simbolom pravde i nožem u ruci, a na prijestolju je sjedio Oziris odjeven u odjeću od perija(simbola pravednosti) sa simbolima kraljevskog dostojanstva: kruna atef ili bijelu krunu i pera te kraljevsko žezlo uas. Suci su predstavljali 42 pokrajine Egipta,a pored njih su bili božanstva eneada:Šu,Tefnut,Oziris,Izida,Geb,Nut i drugi .
Kada je preminuli prešao područje između zelje živih i mrtvih(uz pomoć talismana i Knjige mrtvih koju je imao uza se), poljubio je prag i ušao u „Dvoranu dviju istina ili Dvostruke pravde“(tako nazvana jer je na obije strane dvorane stajao po jedan Majetin lik), gdje je preminuli trebao pred vrhovnim sucem dokazati da je živio časno i dostojno.Rasprava je započela s tzv. „negativnim priznanjem“. Preminuli se obraćao svakom božanstvu, rekavši njegovo ime, dokazavši da ga poznaje, da ga se ne boji, te da na njemu nema nikakve krivice s obzirom na grijeh o kome mu se sudi.
„… Klanjam ti se, o Veliki Bože, tebi Gospodaru dostruke Maati (Istine i Pravde).
Dođoh k tebi, Gospodaru moćni, i primakoh se.
Da bih mogao gledati tvoju ljepotu.
(…)
Ne činih zla čovječanstvu.
Ne tlačih članove obitelji.
Ne činih zla na mjestu pravde i istine
(…)
Ja sam čist. Ja sam čist. Ja sam čist.
(Negativna ispovijest: Papirus Nu)
Duša je morala biti potpuno čista od svakog grijeha te nije smio postojati niti jedan. Drugom dijelu rasprave predsjedao je Tot, bog razuma i znanja. U središtu dvorane je stajala velika vaga na vrhu koje je čučao babun ,njegov simbol. Pokraj nje su stajali Anubis i Majet, božica pravde i istine. Oni su pazili da zdjelice vage budu stalno u ravnoteži da bi bili uvjereni da se preminuli ne služi kakvim trikom ili prijevarom. Tot je stajao pokraj vage sa papirusom i perom kako bi zabilježio konačan dekret. Naime, na jednu zdjelicu vage Anubis bi stavio srce jer se smatralo da je tu sjedište uma i savjesti preminulog, a na drugu Majetin lik. Kad je srce bilo nedužno težilo je isto kao i Istina. Anubisov konačan dekret je kao što smo rekli zapisivao Tot. Ako je srce zaista bilo čisto, božanstva su odobrila dekret te zabranila predaju duše Ammutu - „žderaču“, nemani sastavljenu od pola krokodila pola lava koja je proždirala „krivce“.
 |
| Prizor vaganja duše, Knjiga mrtvih. British Museum, London. |
Zatim bi božica Majet odjenula preminulog perjem, poput Ozirisa, a Oziris bi izjavio da može slobodno „otići“ u podzemni svijet gdje će živjeti i uživati s bogovima u Poljima blaženih, gdje će moći slobodno jedriti na Svetom čamcu, ribariti, pjevati i uživati u jelima koja mu je ostavila njegova porodica. Moći će živjeti poput Ozirisa. Zauvijek…
Citat koji je izgovarao preminuli pred četrdesetdvojicom sudaca u sudnici, Knjiga mrtvih, Poglavlje 125:
Ne počinih grijeha prema ljudima Ne tjerah u plač
Ne naudih svome narodu Ne ubih
Ne zamijenih grijeh za pravednost Ne naredih ubojstvo
Ne govorih protiv Boga Ne uzrokovah bol
Ne uvrijedih siromašne Ne uskratih žrtve hramovima
Ne učinih ništa čega se gnušaju bogovi Ne opsovah kruh
Ne optužih slugu pred njegovim Ne ukradoh od žrtvi ahuovima
nadređenim Ne bijah sitničav
Ne uzrokovah bolest Ne otuđih ni komad kruha.
Razvoj Ozirisova kulta u kasnijim razdobljima egipatske povijesti
Što se tiče razvoja Ozirisovog kulta možemo reći da je on ujedinio sustav vjerovanja, no prije svega unio nadu u egipatsku vjeru, te je ona postala optimističnija. Daljnji njegov razvoj, zbog političkih i utjecaja drugih civilizacija, posebice Grka, bilježi „izumiranje“.
Ozirisa su u vrijeme Nove države poistovjećivali sa bikom Apisom koji je također vršio pogrebne obrede. Grci, koji su živjeli u Memfisu prisvojili su ga kao svoje božanstvo Osorapis, a kasnije je posto službeni bog Egipta .Oziris je tako izgubio svoj prvotni „izgled“ i značenje jer ga više nisu toliko prikazivali kao boga mrtvih niti boga plodnosti.
Može se reći da je to bio kraj izvorne egipat.religije koja se pomiješala sa „pridošlim“ religijama.
Zaključak
Egipatska su božanstva davala Egipćanima čvrstu vjeru u život, u dobro koje pobjeđuje zlo, nadu u spas, kako za kralja tako i za običnog čovjeka. Svatko se mogao nadati da će ploviti nebeskim lađama po nabujalim vodama Nila, jer je znao da će ga ako bude dobar vjernik čekati Ozirisova sudbina-život vječni.
Važno je napomenuti na kraju da takav odnos prema smrti nije prestao padom egipatske države pod strane vladare, nego se nastavio i dalje, a postoji ukorijenjen i u drugim svjetskim religijama.
Istina je da živimo u potpuno drugačijem svijetu od egipatskog, ali čovjek se nikada, kroz svoju višetisućljetnu povijest nije prestao nadati. Za svakog od nas, najvećeg i najmanjeg, postoji spas, bolji, vječni život.
Zaključila bi ovaj moj rad sa još jednim citatom J.A. LIvragae koji na slikovit i uzvišen način govori o nadi u bolja vremena koja nikad neće umrijeti:
„…Moja se duša klanja s poštovanjem i napaja vodama Nila, baš kako to
savjetuju stare knjige. U daljini jata bijelih ibisa polijeću u visine, a Zapadna
planina boja se rumenilom čim zapuše svjež vjetar koji je nekad pokretao
Amunove vjetrenjače.
Možda nije sve izgubljeno i možda ćemo u nekom budućem svijetu moći
živjeti u manje zagađenom svijetu i ponovo voditi život duhovne avanture…“
(Jorge Angel Livraga, Teba, Zagreb, 1995; 159 str.)
Literatura:
· Igor Uranić, Stari Egipat, Zagreb Školska knjiga 2002.
· Veronica Ions, Egipatska mitologija, Opatija Otokar Keršovani 1990.
· Jorge Angel Livraga, Teba, Zagreb Školska knjiga, 1995.
· Internet:
Nema komentara:
Objavi komentar