Japodske urne i pogrebni običaji

Autor: Danijel Tatić

UVOD

Japodska brončana fibula

Lika je bila matično područje Japoda i sva su kasnija širenja japodske kulture tijekom željeznog doba odatle započinjala. S obzirom na prirodni položaj Like njeno se područje otvorilo prema Panoniji i njenim kulturnim tokovima već pred kraj srednjeg brončanog doba a u 12. i 11. stoljeću se ta povezanost nastavila pojačavati što je i razumljivo jer se Lika nalazi na najpovoljnijem prilazu sjevernom Jadranu[1]. Odgovor na osnovno pitanje od kada možemo govoriti o Japodima prožet je problemom neistraženosti njihovog životnog prostora. Nedvojbena je kontinuirana naseljenost Japoda na području Like, što je potvrđeno rijetkim tragovima, a njihov broj se povećava približavanjem željeznom dobu.[2]Važan period u kojem nastaju i oblikuju se osnove materijalne kulture prahistorijskih Japoda je kasno brončano doba, pri čijem se kraju podiže sve veći broj naselja na gradinama, a u nekropolama se sahranjuje veći broj pripadnika jedne porodice pa se pojavljuje i sahranjivanje u nekoliko horizonata. Vrijeme kasne bronce je doba kada se jasno opažaju začetci novog razvoja duhovne i materijalne kulture, do čijeg će punog procvata doći tek u željezno doba.[3] Najstarije razdoblje ljudske aktivnosti na ovom području je nedovoljno istraženo a to se poglavito odnosi na period prije kasne bronce i početka starijeg željeznog doba. Lokaliteti kasnog brončanog i željeznog doba su brojniji i pristupačniji, pa su samim time i zanimljiviji istraživačima i tragačima za blagom.[4]

JAPODSKE NEKROPOLE I POGREBNI OBIČAJI

japodski grob

Prapovijesna društva nam najveći broj svojih tragova i materijalnih ostataka ostavljaju na mjestima gdje su sahranjivali svoje mrtve. Takav je slučaj i s japodskim nekropolama koje su nam dale bogatu arheološku građu, no nažalost većina nalaza potječe iz arheoloških istraživanja s vrlo slabom dokumentacijom od sredine 19-og. st. pa do danas. Bez modernih arheoloških istraživanja ostali smo uskraćeni za veliki broj antropoloških podataka o pokojnicima, njihovoj dobi, spolu, zdravstvenom stanju, o prilozima u jelu i piću, o različitim intervencijama na ukopnom mjestu i oko njega te o strukturi rodovskih ili obiteljskih grobova. Iz dostupnih nam podataka ipak je moguće zaključiti da su Japodi vodili veliku brigu o svijetu mrtvih. Pomoću grobova možemo rekonstruirati životni prostor Japoda i njegove granice. Važan dio japodskog identiteta je cjelina pogrebnih običaja, arhitektura groba, njegov položaj u prostoru, pogrebna nošnja, način pokapanja, čitav niz obrednih radnji prije, tijekom i nakon pogreba. Svijet živih i svijet mrtvih su u stalnom međusobnom dodiru i prožimanju pa je zbog toga neizmjerno važan metodološki pristup istraživanju grobnih cjelina jer prijeti opasnost da veliki broj podataka bude prilikom istraživanja uništen i ili da ostane «nepročitan».[5]

Japodski jantarni nakit

Japodi su svoje mrtve pokapali u blizini, nerijetko podno samih padina brežuljaka na kojima su se nalazila njihova naselja.[6]Od početka starijeg željeznog doba na japodskom teritoriju su pronađena dva tipa nekropola i to veći udio ravnih nekropola i u manjem broju nekropole pod tumulima.[7] Sahrana u pećinama nam je poznata jedino u Bezdanjači kod Vrhovina gdje su bili isključivo skeletni ukopi. Preminuli su polagani na leđa, ruku spuštenih niz tijelo. Ovdje takav način sahrane pratimo u kontinuitetu od srednje do kasne bronce. [8] Tijelo pokojnika se ukopavalo u plitku raku, a ponekad su ga polagali i na samu zemlju te bi nakon toga dodavali grobne konstrukcije. Osobito karakteristična pojava za Ličke nekropole je ukapanje skeleta u svim smjerovima, pa se pretpostavlja da je orijentacija pokojnika imala posebno važnu ulogu u posmrtnom obredu. Oko pokojnika se slagalo krupnije neobrađeno kamenje a čitava grobna konstrukcija se zatrpavala zemljom i sitnijim kamenjem. Imamo i primjere kada se grobna konstrukcija pokrivala jednom ili s dvije kamene ploče. Postoje i primjeri kada su skeletni grobovi bili ograđeni nekom vrstom sanduka od kamenih ploča, a pored glave im je ponekad bila položena kamena ploča ili samo jedan kamen. Isto tako su pokojnici znali biti pokapani u drvenim sanducima ili bi bili položeni na drvenu dasku a ponekad i pokriveni s njom. [9]

Temelj kuće s dvijema prostorijama, Prozor kraj Otočca

Grobna arhitektura je odraz kuće živih., građena je tehnikom suhozida, u dva reda složenog krupnog, neobrađenog kamenja, šupljina zapunjenih sitnim tucanim kamenjem. Upotreba iste tehnike gradnje grobnih konstrukcija i temelja kuća nam govori o mogućem simboličkom značenju[10] a izgled kasnijih japodskih urni nam također može potkrijepiti ovu tezu.[11] Primjenjivana su dva načina ukopa : inhumacija i incineracija. Inhumacija je stari autohtoni način pokopa kojeg na ovom području pratimo od ranog i srednjeg brončanog doba, dok je incineracija rjeđi način ukopa i predstavlja utjecaj panonske kulture polja sa žarama[12] koji je zapažen početkom starijeg željeznog doba kada su pored skeletnih primijećeni i žarni ukopi čiji je broj bio zanemariv u odnosu na skeletne ukope.[13]

DUHOVNA KULTURA

Keramička figurica bika

Teško je sa sigurnošću govoriti o duhovnoj sferi naroda koji iza sebe nisu ostavili pisanih tragova. Podatke o njihovoj duhovnosti dobivamo pomoću interpretacije predmeta materijalne kulture. Kult mrtvih je bio važna komponenta njihove duhovne kulture.[14] Štovali su razna božanstva nama nepoznatih imena. Jedino nama poznato božanstvo je bilo Bindo, koje je pod rimskom dominacijom bilo poistovjećeno s Neptunom, koji je i poput grčkog Posejdona bio bog voda, a kasnije i mora. Podario je zemlji vlagu i omogućio rast bilja pa je s toga u grčkoj mitologiji isprva bio i božanstvo plodnosti, ali i podzemlja. On je po predaji ljudima dao konja a osim njega posvećeni su mu i dupin i bik. Japodi su Bindu pridavali iste vrline pa je on jamačno bio na vrhu japodskog panteona kao božanstvo voda, života i plodnosti. Njegovo je svetište otkriveno na izvoru Privilice kod Bihaća, tamo su otkriveni i žrtvenici s tragovima žrtvene vatre i kostiju žrtvovanih jaraca i goveda.[15] Osim boga Bindu nailazimo i na prikaze spoja ženskog lika i životinje, koji umjesto ruku ima ptice, takav prikaz bi mogao biti odjek mitskih predodžbi Gospodarice zvijeri, božice života i smrti, na velike štovane kod naroda egejskog i mediteranskog prostora. Njezini su pratioci bili pas ili ptice grabljivice, kao simboli smrti, ali i žaba i zmija kao simboli rađanja i života. Česti su prikazi konja pa se vjeruje da je konj bio životinja koja je u japodskom religioznom i simboličkom sustavu zauzimala važno mjesto.[16]

URNE

Početkom kasnog brončanog doba , na samom početku japodske kulture prvi puta se pojavljuje običaj spaljivanja umrlih, čiji se pepeo polaže u keramičke urne. U tom periodu je već na cijelom prostoru Panonije uveliko rasprostranjena kultura polja sa žarama te se njen utjecaj počinje sve više osjećati i u Lici.[17] Pretpostavlja se [18] da su utjecaji kulture polja sa žarama odigrali određenu ulogu u formiranju japodske kulture. Iz tumula na Orlovom kamenu treba spomenuti urnu zaobljenog trbuha sa četiri drške i facetiranim obodom na unutarnjoj strani[19], kao i urnu zaobljenog trbuha, kratkog vrata i sa bradavičastim ispupčenjima na najširem dijelu trbuha[20]. Interesantna je urna zaravljenog oboda sa dvije račvaste drške i vertikalnim kanelurama na trbuhu[21]. Iz nekropole u Smiljanu potječe urna [22]u obliku zdjele jako razgrnutog oboda.[23]

Japodska urna s prikazom konja

U japodskoj kulturi se vrlo rano pojavljuju kamene ploče kao poklopci keramičkih urni, ili su posložene u obliku sanduka oko kostura ili urne od ilovače, od čega je bilo vrlo lako prijeći na stvaranje monolitnog sanduka za pepeo – urne. Tome je pogodovao i materijal od kojih su bile načinjene – krečnjak «bihacit» koji se može sjeći sjekirom i obrađivati drvorezbarskim alatom.[24]One su isklesani kvaderi na kojima se s gornje strane nalaze pravokutni otvori za polaganje pepela umrlih.[25] Specifičan izgled japodskim urnama daju dvije izbočine na prednjoj površini urni. [26]Urne su u prosjeku veličine do 1 m. dok npr. ploča sa japodskim konjanicima iz Založja ima dužinu od 1,94 m, te predstavlja najveći među japodskim spomenicima.[27] Na urnama se ornamentika pojavljuje na manje značajnim površinama. Ona najčešće samo uokviruje prikazane figuralne scene. Ornamenti zauzimaju sporedne ali ipak istaknute površine obično na prednjoj[28]a rjeđe na bočnim stranama[29].Osnovni motiv je preplet, a pojedinačno se nalaze krugovi povezani tangentama, otvoreni rombovi s krugom u sredini i rozete na vitlo. Ovim ornamentima se teško može pripisati dekorativan karakter, oni u sebi nose dublji simbolički sadržaj. Pored uobičajenih značenja simbola sunca, vatre, zmije moglo bi se razmišljati da pojedini ornamenti predstavljaju neku vrstu plemenskog znaka ili možda simbola povezanosti živih i mrtvih pripadnika plemena.[30] Sadržaj prikaza je neka vrsta gotovo narativne predodžbe običaja kulta mrtvih, a interes majstora – umjetnika privlače figure konjanika i konja. Prikazano je čak deset figura konjanika i konja[31] što svjedoči o značaju konja kod ovih plemena. Posebno su zanimljivi prikazi konjanika na ulomku kamene urne sa predstavom japodskih konjanika iz sela Založja kod Bihaća[32] koja je služila kao pokrovna ploča od lokalnog kamena bihacita dimenzija 1,94 x 0,74 x 0,1 m. Urezanim predstavama ukrašene su gornja i bočne strane. Na gornjoj strani ploče prikazano je pet konjanika koji jašu u redu jedan za drugim, okrenuti na desnu stranu, a cijela je scena uokvirena urezanom crtom. S donje strane je, ispod okvira, uokvireno polje popunjeno neprekidnim ornamentom rombova koji predstavlja arhajski utjecaj, kojem je uzor u arhajskom grčkom meandru. Stilizirani prikaz konjske grive uspoređuje se sa prikazima istog detalja na arhajskim vazama. Prikaz konjanika je stiliziran : nos u obliku trokuta, usne u obliku kruga ukazuju na istovremene latenske tj. keltske utjecaje. Isti utjecaj se zapaža i na opremi konjanika dok je oprema konja autohtonog prahistorijskog porijekla. Odijelo je krajnje stilizirano pa se na prvi pogled čini da su konjanici nagi, međutim na prvom i drugom konjaniku na bedrima su naznačene dužine odjela, a iznad stopala granica cipela. Na glavama konjanika su jako stilizirani ilirski šljemovi.

Oglavlje od brončanog lima

Pretpostavlja se da je ploča bila nadgrobni kamen nekom japodskom princepsu i spada u red jedinstvenih japodskih spomenika iz rimskog doba a datirana je u period I – II st. nakon Krista.[33] Urne su pronađene većinom u sekundarnom položaju. S obzirom na dosadašnju istraženost i na to da između starije grupe urni s figurativnim prikazima i mlađih urni s latinskim natpisima nedostaju međučlanovi pa se iz tog razloga čini da postoji prekid u njihovoj izradi. Otvoreno je pitanje dali je uzrok tome keltska najezda ili neki drugi prijelomni događaj koji je do te mjere poremetio dotadašnje tokove razvoja da su Japodi prestali proizvoditi umjetničke spomenike u kamenu. Na urnama su evidentni strani utjecaji čije porijeklo treba tražiti na grčkom i italskom tlu, ti utjecaji se mogu konstatirati u pogledu oblikovanja formi, međutim japodski majstori – umjetnici su mogli iz stranog uzora uzeti samo ono što je odgovaralo potrebama duhovnog nivoa njihovih društvenih zajednica, ono što je bilo prepoznatljivo i razumljivo pripadnicima njihovih plemenskih zajednica. Japodske urne predstavljaju svojevrsne kulturno – umjetničke fenomene određenog vremena i ograničenog rasprostiranja.[34]

ZAKLJUČAK

Japodske urne su nam izrazito vrijedno materijalno svjedočanstvo o slabo poznatim povijesnim razdobljima visoke umjetničke i estetske vrijednosti. Predstavljaju po materijalu i umjetničkom izričaju autohtonu Ličku povijesnu prepoznatljivost. One su nam, skupa s ostalim materijalnim ostatcima, od velike pomoći u razotkrivanju kako religijskih pobuda pripadnika japodske zajednice tako i njihovog svakodnevnog života. Svjedoče nam o kontaktima Japoda s drugim narodima, poglavito s narodima egejskog područja čiji se utjecaj naveliko očituje u cjelokupnoj duhovnoj i profanoj sferi Japoda.
Pogledaj: Kompolje - japodsko nalazište kraj Otočca u Lici

Literatura:

1. Dubravka Balen – Letunić, Japodi, Matica hrvatska, Ogulin, 2006.

2. Boris Olujić, Povijest Japoda, Srednja Europa, Zagreb, 2007.

3. Praistorija jugoslavenskih zemalja IV. Svjetlost, Sarajevo, 1983.

4. Praistorija jugoslavenskih zemalja V. Svjetlost, Sarajevo, 1987.

5. Dimitrijević, Težak – Gregl, Majnarić – Pandžić, Prapovijest, Naprijed, Zagreb, 1998.

6. Branka Raunig, Japodske urne i kameni ulomci prapovijesnog Nezakcija, Histria Antiqua, 2/1996.

7. Odluka komisije za očuvanje nacionalnih spomenika (dobavljeno s http://www.aneks8komisija.com.ba)

---

[1] Prapovijest, str. 207.

[2] Olujić, str. 43.

[3] Prahistorija Jugoslavenskih zemalja IV, str. 389.

[4] Olujić, str. 44.

[5] Olujić, str.160.-161.

[6] Dubravka Balen –Letunić, str. 33.

[7] Prahistorija jugoslavenskih zemalja V. str. 424.

[8] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. Str. 381.

[9] Olujić, str. 162. – 163.

[10] Dubravka Balen – Letunić, str. 34.

[11] Olujić, str. 163.

[12] Dubravka Balen – Letunić, str. 34 – 35.

[13] Prahistorija jugoslavenskih zemalja V. str. 424.

[14] Dubravka Balen –Letunić str. 65.

[15] Dubravka Balen – Letunić, str.67. – 68.

[16] Dubravka Balen – Letunić, str. 70.

[17] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. Str. 375.

[18] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. Str. 375. fusnota. 4.

[19] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. T. LVI, 5.

[20] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. T. LVI, 2.

[21] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. T. LVI, 6, 6a.

[22] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. T. LVI, 1.

[23] Prahistorija jugoslavenskih zemalja IV. Str. 386.

[24] Branka Raunig, str. 76.

[25] Prahistorija jugoslavenskih zemalja V. str. 435.

[26] Branka Raunig, sl. 1. i 2. str. 78, sl. 2. i 3. str. 79.

[27] Branka Raunig, sl. 3a, str. 78.

[28] Branka Raunig, sl. 1. str. 78. i sl. 1, 3. str. 79.

[29] Branka Raunig, sl. 2. str. 79.

[30] Branka Raunig, str. 76.

[31] Branka Raunig, sl. 2, 3a. str. 78. i sl. 2, 4. str. 79.

[32] Branka Rauning sl. 3a. str. 78.

[33] Odluka komisije za očuvanje nacionalnih spomenika federacije Bosne i Hercegovine .

[34] Branka Raunig, str. 77.