HERODOT iz Halikarnasa

HERODOT iz Halikarnasa ( 484 – 420 pr.Kr.) – Ciceron ga je nazvao «ocem historije». Prvi je upotrijebio pojam «historia». Želi pripovijedati o grčko – perzijskom ratu i o uzrocima rata. Želi pružiti umjetnički doživljaj i udovoljiti zanimanju suvremenika za «velika djela» i nepoznate zemlje, u prave četiri knjige piše o Negrcima, njihovim zemljama i načinu života, a u ostalih pet o ratu ( ne zna tražiti uzroke pojedinim događajima , ali nastoji dokučiti istinu u sudbini, ljubomori bogova, junacima i demonima). Obavještava o svom vremenu, a u traženju istine razlikuje 3 vrste obavijesti : što je čuo od ljudi koji znaju, što je osobno vidio i što je doznao ispitivanjem. Ugled mu raste u doba humanizma i prosvjetiteljstva, arheološka iskapanja dokazuju vjerodostojnost njegovih obavijesti o istoku, a natpisi i topografska istraživanja uglavnom potvrđuju njegovo izvješće o grčko – perzijskom ratu.

Herodot, veliki antički historiograf, u svojem je djelu Povijest dao bitne podatke za poznavanje ondašnjeg pogleda Grka spram sebe samih i ostalog, tada poznatog svijeta. U vremenima kada je Grčkom vladala pustoš, glad, bolesti, smrt i ranjenici, te napušteni i razrušeni gradovi, Herodot pored svojih suvremenika Perikla, Sokrata, Sofokla i Euripida, donosi simboličko svjedočanstvo o vremenu nakon peleponeskih ratova, odnosno kraj V. stoljeća prije nove ere. Pod utjecajem ratnih zbivanja, te straha grčkog naroda od jačanja Perzijske države Herodot intuitivno naslućuje duh novog vremena na način da veliku mitološku i Homersku priču o jedinstvu svih Helena zamjenjuje pričom o grčko – perzijskim ratovima.1 Svoja sagledavanja Herodot je objedinio u jedinstvenu priču koju je Grcima prezentirao kao simbolički prostor u kojem su oni mogli pronaći elemente svog jedinstva. No, unatoč toj činjenici pogrešno bi bilo zaključiti kako je njegovo djelo progrčki napisano.

2. ŽIVOTOPIS

Herodot, veliki antički historiograf predstavlja "oca povijesti", ali i "oca priča", kao i "oca laži".

Herodot je rođen u Halikarnasu (gradu na jugozapadnoj obali Male Azije, podređenom Perzijskom carstvu) u Maloj Aziji, te je potomak obitelji u kojoj je bilo Grka i Negrka. Vlastitu je domovinu napustio nakon jedne pobune koja je buknula unutar grada, te je neko vrijeme izbivao iz rodnog kraja, u koji se vratio sudjelujući u protjerivanju tiranina Ligdamisa (tiranin otoka Naksa, protjeran pobjegao je u Eretriju). Tijekom svog života puno je putovao te je prošao velik dio tada poznatog svijeta. To je vidljivo u činjenici da je stanovao je na otoku Samu u Egejskom moru, u Ateni, te u atenskoj koloniji Turija u južnoj Italiji. Posjetio je obale Crnog mora i Balkan (uključujući Grčku), Egipat, Libiju, Bliski Istok, Mezopotamiju, Siciliju, južnu Italiju. Na navedenim je putovanjima Herodot započeo svoju aktivnost recitatora vlastitih takozvanih logoia. Stigavši u Atenu, koja je tada bila pod Periklovom vlašću, sprijateljio se sa Sofoklom kojemu je posvetio jednu svoju elegiju. Posljednje godine svojega života proveo je u Ateni, gdje je imao prilike prisustvovati izbijanju peloponeskog rata, a umro je nedugo nakon 430.- te godine pr. Kr. Većina njegovih razmatranja i zapisa iz Povijesti temelji se na njegovim osobnim, ali i objektivnim razmatranjima do kojih je stigao na svojim brojnim putovanjima.

Njegovo djelo Povijest veoma je opsežno te sadrži tisuću petsto poglavlja (Matičino izdanje ima gotovo 900 stranica) te prikazuje ratove Grka s Perzijskim Carstvom koji su se odvijali u razdoblju od 500. do 479. pr. n. e. Zbog svojih historiografski vrijednih zapisa Herodot se smatra ocem povijesnog istraživanja i njegovih autopsičkih metoda, odnosno izravnog promatranja gradova, pejzaža, spomenika i događaja te slušanja, odnosno prikupljanja vijesti od učenih ljudi, svjedoka važnih zbivanja i putnika. Razlikuje ono što je osobno vidio od onoga što je čuo, a veću pozornost pridaje onome što je osobno vidio, pa i očevicima više nego onima koji prepričavaju stvari koje su čuli od drugih.2 Zahvaljujući njegovom geografskom i etnografskom istraživačkom radu Herodot nam prenosi informacije o najstarijoj povijesti gradova, naroda i njihovih svakodnevnih običaja.

3. O POVIJESTI

Djelo Povijest su aleksandrijski gramatičari podijelili u devet knjiga, nazvanih po imenima devet muza. Djelo započinje uvodom koji ilustrira ciljeve istraživanja i priča o mitovima o neprijateljstvima između Grka i barbara.3 Zatim se nastavlja kao univerzalna priča koja kreće od najstarijih događanja u lidijskom kraljevstvu, ponovo se dotiče velike ekspanzije Perzijskog carstva, sve do perzijskog poraza kod Mikale, te atenskog osvajanja Sesta na Helespontu (godine 478.).

Herodot predstavlja glavni povijesni izvor za upoznavanje perzijskih ratova.4 Autor u djelu gradi nove elemente konstitucije helenskog identiteta na način da Grke postavlja u prostor ekumene, dakle cijelog naseljenog i poznatog svijeta, te da pokaže u kolikoj su mjeri oni različiti od drugih naroda, brižljivo opisuje mnogobrojne činjenice vezane uz druge narode i ustanovljuje u kolikoj se mjeri one razlikuju od istovrsnih fenomena kod Grka. On u djelu ne navodi da su grčki običaji bolji ili vrjedniji od običaja drugih.5 Na taj način Herodot u svrhu izgradnje indetitetske grčke konstrukcije posve očito suprotstavlja grčku demokraciju nasuprot totalitarizmu Perzijskog Carstva. Herodot je smatrao da razlika između demokracije i tiranije stavlja ideološku okosnicu oko koje se može okupiti grčka zajednica. Sami podaci o Herodotu su uglavnom nepovjerljivi, što ne znači da su i netočni.6 Herodotova se Povijest čita, prije svega, kao književno djelo te se promatra kao putopisni roman ili zbirka bajki, novela i anegdota, ne uzimajući u obzir povijesna ili etnografska vjerodostojnost podataka koji se u djelu nalaze.7

Nasuprot prije navedenom mišljenu za Herodotov spis se može promatrati i kao neka vrsta enciklopedije antike zbog svog opširnog sadržaja u kojem se nalazi velik broj osobnih, geografskih imena i etnonima, brojnih natuknica o kojima autor sam daje velik broj podataka. Veliku pozornost posvećuje etnografskim podacima, odnosno navodi nazive samih naroda kao što su Perzijanci, Grci, Babilonci, Asirci, Masagećani, Egipćani, stanovnici Libije i Kirene, Etiopljanima, Skitima i Tračanima.8

Iz navedenog vidljivo je da je znameniti historiograf pravi komparativni antropolog i terenski etnograf koji detaljno bilježi sve što mu se doima bitnim, a posebnu pažnju posvećuje ženidbenim i spolnim obilježjima, pogrebnim ritualima, načinima odijevanja, pripremi jela, religiji i sličnom. Na razini cjeline djela vidljiv je autorov opći plan, čiji se strukturalni dijelovi samo djelomično podudaraju s podjelom na devet knjiga, koje nose nazive po devet Muza, koju su uveli helenistički učenjaci.9 Najstariji sačuvani rukopisi Povijesti potječu iz 10. i 11. stoljeća, a najpouzdaniji iz 14. stoljeća i predstavljaju rezultat dviju dugotrajnih prepisivačkih tradicija koje podrazumijevaju i niz grešaka i kasnijih ispravaka u tekstu i redaktorske intervencije. S književne strane Herodotov je jezik korišten u bilo kojem literarnom djelu, na neki način ovisan o jezičnoj tradiciji koja mu je prethodila. Tu se mogu uočiti utjecaji epskog ili dramskog izričaja, a ponekad i tragove ilirskog poetskog iskaza.10 Navedeni je historiograf izborom riječi i njihovim slaganjem, te raznolikošću figura uvelike nadmašio ostale i uspio je u tome da prozni iskaz postane sličan najsnažnijoj poeziji, i po uvjerljivosti, i po ljupkosti, i po vrhunskom užitku što ga pruža.11 Pored navedenih činjenica koje je Herodot iznio u svojim razmatranjima, veoma je važan zapis koji je on iznio o zaleđu i rijeci Istr, odnosno Dunavu koji je prema njegovu mišljenju, najveća europska rijeka. On navodi da Dunav izvire u zemlji Kelta blizu grada Pirene na krajnjem zapadu. No, za taj se podatak smatra da je Herodot preuzeo od Hekateja. Pored opisa samog Dunava, Herodot je opisao i njegove pritoke, odnosno Atlas, Auras i Artnes u zemlji naroda Krobyzoi, što se smatra da je sjeveroistočna Trakija.12

U slijedećem će tekstu biti iznesen prikaz devet Herodotovih knjiga Povijesti.

Prva knjiga nosi naziv po grčkoj muzi Klio, te u njoj piše o sukobu Grka i barbara u kojem slijedi prikaz starije povijesti Lidije do Kreza i niz epova iz njegova života te uključujući i onu njegovu o susretu sa Solonom. Također Herodot opisuje kako su Perzijanci došli u kontakt s Maloazijskim Grcima preko Liđana (koji su dotad vladali Jonskim Grcima). Zatim pripovijeda o osnivanju perzijskog carstva u kojem najprije opisuje odnos Međana i Perzijanaca i mladost Kira, osnivača Carstva (95-122), te ustanak protiv Međana s ekskurzom o perzijskim običajima, perzijski pohod na Lidiju i rat s Krezom, nakon kojeg Krez postaje Kirov zarobljenik i savjetnik. Na koncu se razlažu druga dva osvajanja kojima, prvi put uspješno, a drugi put neuspješno, Kir pokušava proširiti svoju državu (pokoravanje Babilona, i rat protiv Masagećana koji završava Kirovom smrću u borbi s kraljicom Tomirijom).13

Druga knjiga nosi naziv Euterpa, te govori o razdoblju nakon Kirove smrti kada na Perzijsko prijestolje stupa njegov sin Kambiz, koji organizira pohod na Egipat. Detaljno je opisan Donji Egipat i Nil, te su navedeni običaji Egipćana u vezi s svetim životinjama, svakodnevnim životom i religijom, dok drugi dio knjige govori o Egipatskoj povijesti od najstarijih vremena preko razdoblja graditelja velikih piramida (Kefrena, Mikerina i Keopsa) i perioda nemira, do posljednjih faraona odnosno dvadeset i šeste dinastije nakon koje će Egipat pasti pod Perzijsku vlast.14

Treća knjiga nosi naziv Talia, te započinje Kambizovim osvajanjem Egipta, te odlaskom u neuspjelu ekspediciju protiv Etiopljana (Afričkog naroda). Opisuje posljednje dane Kambizove vladavine koja je obilježena njegovom okrutnošću i ludilom gdje Herodot umeće digresiju o Polikratu (tiraninu Sama), i Perijandru, tiraninu Korinta (39-60), a zatim se vraća Perzijskoj povijesti. Mag Smerdis u Kambizovoj odsutnosti uzurpira Perzijsko prijestolje, a nedugo zatim Kambiz umire, dok je protiv maga sedam uglednih Perzijanaca, na čelu s Darijem podignulo uspješnu pobunu koja je rezultirala preuzimanjem vlasti (61-87). Nakon što je Darije zauzeo prijestolje, najprije uređuje Carstvo i podijelio ga je na dvadeset satrapija (88-17). Slijedi opis zbivanja koji su se odigrali na samom početku Darijeve vladavine (smrt Polikratova, osvajanje Sama, uspjesi liječnika Demokeda na perzijskom dvoru i ugušivanje ustanka u Babilonu).15

Četvrta knjiga nosi naziv Melpomena, te započinje pričom o Darijevom pohodu protiv Skita (1- 4), pa Herodot tom prigodom opisuje najstariju povijest Skita (5-15), te narode koji žive sjeverno i istočno od Skita, uključujući i Hiperborejce (16-36). Herodota su ti podaci navodili na geografski opis poznatog svijeta i odnosa između Europe, Azije i Libije- Afrike (37-45) a zatim se ponovo bavi Skitima gdje opisuje rijeke u Skitiji (46-58) i običaje Skita (59-82). Darijev pohod protiv Skita, preko Helesponta i Dunava (gdje opisuje susjedne narode Skita, npr. Amazonke) završava neuspjehom i povlačenjem u Aziju (83- 144). Arijand (perzijski satrap) kreće u pohod u Libiju, Kirenu i Barku, a više o tome pothvatu Herodot je iznio upućujući na historiografske i etnografske podatke o tim krajevima Afrike (145- 205).16

Peta knjiga nosi naziv Terpsihora započinje opisom neposrednih uzroka i povoda grčko- perzijskog sukoba. Zabilježen je pohod o kojem Darijev vojskovođa Megabaz osvaja primorske dijelove Trakije i podvrgava vrhovnoj perzijskoj vlasti Makedonce (1-22). Opisan je ustanak maloazijskih Grka, koji je poznatiji pod imenom jonski ustanak, te o kojem su obuhvaćeni njegovi uzroci te se govori o tiranima Mileta, Histijeju i Aristagori, koji su započeli ustanak(23-38). Aristagora posjećuje Spartu i Atenu tražeći pomoć, te se spominju događaji iz povijesti jednog i drugog grada. Sparta odbija pružiti pomoć, a Atenjani, zajedno s Eginjanima, šalju svoje brodovlje (39-97). Maloazijski Grci kopnom prodiru do Sarda kojeg spaljuju, ali nedugo zatim doživljavaju nekoliko poraza, pa jonski ustanak završava neuspješno, Astrigora pogiba (98- 126).17

Šesta knjiga nosi naziv Erato u kojem je opisan Miletski tiranin Histijej, koji je za vrijeme ustanka boravio na perzijskom dvoru (umjesto njega vladao je Aristagora), te uspijeva pobjeći, ali Milet ipak pada u ruke Perzijanaca nakon pomorske bitke kod Lade (1- 30). Nedugo nakon toga bili su pokoreni i otoci u Jonskom moru, te grčki gradovi na tračkom Hersonezu (31- 42). Time je započeo veliki Mardonijev pohod na Grčku, koji je započeo katastrofalnim brodolomom perzijske flote kod Atosa na Halkidici (43- 47), no ipak Perzijanci pod vodstvom Datisa i Artafrena poduzimaju novu ekspediciju na Grčku (48-140). Njezin opis sadržava i dugačak umetak o prilikama u grčkoj s historijskim podacima posebno u Sparti (48-93), te govori o dolasku perzijske vojske na Maraton, i o samoj Maratonskoj bitki (94-131). U posljednjem je djelu izlaganje o atenskoj porodici Alkmeonida i o maratonskom pobjedniku Miltijadu (132-140).18

Sedma knjiga nosi naziv Polihimnija, te govori o smrti Darijevoj koji je poginuo u pripremama za vojnu koja je trebala osvetiti poraz kod Maratona (1-4), pa njegov nasljednik Kserko preuzima nasljedstvo i započinje pripreme zajedno sa svojim vojskovođama te odlučuje premostiti Helespont i prokopati kanal ispod Atosa kako bi izbjegao plovidbu oko rta na Halkidici (5-25). Vojska je krenula prema Europi kroz Sard i prešla je preko Helesponta (26-58). Herodot detaljno daje popis sudionika svih dijelova perzijske vojske, njezina pješaštva, flote i konjice (59-100). Nakon što pređe u Europu, mora ponovno preći kroz Trakiju i Makedoniju (101-130). Za to vrijeme Grci se pripremaju za rat i bezuspješno traže pomoć u svojim moćnim kolonijama na Siciliji i Kreti (131-170). Dok Kserko i dalje napreduje Grci za to vrijeme za mjesto svoje obrane izabiru Termopilski kanal (171-198), gdje dolazi do bitke kod Termopila, gdje junački pogiba Leonida sa svojih tri stotine Spartanaca (199- 239).19

Osma knjiga nosi naziv Uranija. U njoj se nalaze podaci o pomorskoj bitki kod rta Artemisija, gdje Perzijanci doživljavaju gubitke (1-22), dok na kopnu Kserkso zauzima Atiku i spaljuje i razara Atenu (23-55). Zahvaljujući Temisfoklu Grci su se upustili u pomorsku bitku kod Salaminskog tjesnaca, u kojoj su ponovo pobijedili Perzijance (56-96). Tada je Kserkso odlučio da se povuče u Perziju, dok je u Tesaliji ostavio Mardonija koji je u proljeće planirao nastaviti pohod. Temisfoklo je za to vrijeme primao nagrade i pohvale diljem čitave Grčke (97-129). Mardonije je pokušao sklopiti savezništvo s Atenjanima, uz posredništvo makedonskog kralja Aleksandra, no bez uspjeha (130-144).20

Deveta knjiga nosi ime Kaliopa. Tu je autor iznio događaje kada su Perzijanci pod Mardonijevim zapovjedništvom ponovo upali u Atiku, no ubrzo su prešli u Beotiju, gdje je došlo do odlučne bitke (1-25). To je bitka kod Plateje koja je vrlo detaljno opisana i u kojoj je Mardonije poginuo (26-98). U isto vrijeme kada se odigrala bitka kod Plateje, odigrala se i pomorska bitka kod rta Mikala u Maloj Aziji. U toj su bitki Grci nanijeli teške gubitke perzijskoj mornarici (99- 106). Tada se perzijska vojska počela povlačiti prema Sardu, a Grci su uspjeli osloboditi grad Sest na Helespontu. Za Herodota je taj događaj značio simbolički završetak grčko- perzijskih ratova (107- 121), tako da posljednje poglavlje sadržava neku vrstu etičke i filozofske pouke čitava djela, što se može razaznati iz Kirovih riječi upućenih Perzijancima.21

Pogledaj: Grčka historiografija

---

1 HERODOT, Povijest, Matica Hrvatska, Zagreb, god. 2000., str., 10.

2 POVIJEST, Egipat i Antička Grčka, 2. knjiga, Zagreb, god. 2007., str. 454.

3 POVIJEST, nav. dj., str. 454.

4 Na ist. mj.

5 HERODOT, nav. dj., str. 13.

6 Isto, str. 19.

7 Na ist. mj.

8 Na ist. mj.

9 ISTO, str. 27.

10 ISTO, str. 29.

11 De thucyd. 23.

12 MILIČEVIĆ- BRADAR, Mirjana, Stara Grčka, Grci na Crnome moru, Školska knjiga, Zagreb, 2004, str. 446.

13 HERODOT, nav, dj., str. 39.

14 Na ist. mj.

15 HERODOT, nav. dj., str. 40.

16 Isto, str. 41.

17 Na ist. mj.

18 HERODOT, nav. dj. str. 42.

19 Isto, str, 42.-43.

20 HERODOT, nav. dj., str. 43.

21 Isto, str. 43.-44.