TUKIDID

TUKIDID (460-400 pr.Kr.)– uvodi načela stroge kritike obavijesti. Područje ispitivanja svodi na ono što je sam vidio i doživio. U «Peloponeskom ratu» piše o događajima kojima je osobno prisustvovao, a tuđe informacije strogo provjerava. Vjeruje u kružno kretanje događaja i nastoji da djelo bude trajno postignuće. Mislio je da vlastitim ispitivanjem nemoguće spoznati istinu o zbivanjima iz prošlosti. Tukidid je zauzimao visok položaj atenskog stratega i zapovjednika mornarice, a kako nije uspio spriječiti jedan važan ratni uspjeh Sparte, morao je u progonstvo i od tamo prati tijek rata. Pažnja u dijelu je usredotočena na potanko pripovijedanje o ratnim zbivanjima. Pokušava dati razumno objašnjenje – savjesno ispituje odnose političkih snaga, državne interese, pol. struje, namjere pojedinaca. Bitnu ulogu u spletu uzročnosti ima ljudska narav. Pisac je «pragmatične historije». Njegova racionalizacija nije dosljedna jer je historiografija grana govorništva. Unose se izmišljeni svečani politički i vojni govori, za koje kaže, za razliku od govornika, da su izmišljeni ,ali ih pokušava rekonstruirati što vjernije. Zna suprostaviti govornike sa različitim stavovima o istom pitanju.

Među historiografima za kasnija razdoblja posebice veliki utjecaj imali su Herodot, „otac povijesti“, Tukidid, njegov nastavljač Ksenofont te pisac rimske povijesti Polibije.

Kao što su Homerovi epovi imali ključnu ulogu za razvitak epske poezije, historiografska je proza utjecala na daljnji razvitak proznog književnog stvaralaštva. Usporedimo li Herodota i Tukidida, Herodot je značajan po svome umijeću pripovijedanja. U svoje djelo on umeće mnoštvo priča, opisa ljudi i običaja čime slijedi tradiciju usmenog pripovijedanja. S druge strane Tukidid povlači oštru crtu između sebe i svoga prethodnika i postavlja temelje pravoj znanosti povijesti.

Povijest Peloponeskog rata

U svome je djelu Tukidid pisao o povijesti Peloponeskog rata (431.-404.), mada njegovo djelo seže samo do 411. godine. Već u prvoj rečenici, gdje piše o važnosti Peloponeskog rata, najavljuje kako će toj temi pristupiti na drugačiji način od svoga prethodnika Herodota i njegovih djela: „jer je vidio i ostale Helene kako staju jedni uz druge, drugi uz drugu stranu, i to jedni odmah, a drugi tek nakon razmišljanja“[1]. U ovom isječku vidimo kako pisac naglašava da će ratu pristupiti na kritički i pouzdan način te da će stoga prikazati i jednu i drugu zaraćenu stranu. O dvadesetsedmogodišnjem ratu između Atenjana i Spartanaca počeo je pisati „jer je naslutio da će biti velik i najvrjedniji spomena od prijašnjih ratova“[2] , iako nije uspio opisati posljednjih sedam godina rata[3].

Povijest Peloponeskog rata atenskog povjesničara Tukidida (460.-396. g. pr. Kr.) prvi je kritički prikaz povijesti u kojem pisac pragmatički iznosi povijesne činjenice. Sa željom da u pisanju svoga djela bude nepristran, Tukidid je sakupljao podatke na obje zaraćene strane. S obzirom na to da je podrijetlom bio iz dobrostojeće obitelji te je posjedovao zlatne rudnike u Skaptehili u Trakiji, Tukidid je bio u mogućnosti da putuje po ratištima skupljajući provjerene podatke.

U svome djelu Tukidid je bio sažet, pouzdan pisac sastavivši događaje kronološkim redom. Ono što moramo naglasiti jest činjenica da je Tukidid sudjelovao u prvom razdoblju Peloponeskog rata kao atenski vojskovođa te su nam stoga njegovi opisi još dragocjeniji. Pisac se ističe detaljnim ocrtavanjem karaktera koje upotpunjava govorima, među kojima je od posebnog značaja govor Perikla u čast Atenjana poginulih u ratu. Osim toga, od velike je važnosti i dramatičan prikaz tragično završene sicilske ekspedicije. Iako je njegovo djelo teže čitljivo zbog teško razumljive sintakse, ono sadržava golemu književnu vrijednost, nalik na onu u starogrčkim tragedijama, pišući o kugi u Ateni, sicilskoj ekspediciji, Periklovom govoru i dr. Usporedimo li Tukididovo pisanje s Herodotovim, uvidjet ćemo da je kompozicija djela drugačija. Dok Herodot pripovijedanjem podsjeća na staru epopeju, s mnogo epizoda i digresija, Tukidid piše na kratak, ali i patetičan način poput pjesnika tragedije. Tukidid se ne udaljuje niti skreće od zadane teme (Peloponeski rat) kao što to čini Herodot. I govori koje Tukidid prenosi imaju preglednu i sažetu konstrukciju: kratak uvod, zatim opširnija razrada teme te kratak zaključak.

Kao što smo prije spomenuli, Tukididovo djelo je ponešto teže razumljivije zbog ne baš toliko razumljivije sintakse. Njegova je sintaksa podosta slobodna pa se riječi ne nižu uobičajenim redom, već na slobodniji način kao što su to radili pjesnici. Svoje je djelo Tukidid napisao u osam knjiga, no ono je ostalo nedovršeno (vjerojatno ga je u tome spriječila sama smrt) te pokriva samo događaje do 411. g. pr. Kr. Na to se djelo kasnije nadovezao Ksenofont sa svojom djelom Helenska povijest (Grčka povijest) opisujući posljednjih sedam godina rata (od 411. do 404. g. pr. Kr.). Osim Ksenofonta, s manje uspjeha ovo su djelo pokušali nastaviti i Teopomp i Kratip.

Peta knjiga

Bitka kod Amfipola

Prije bitke za Amfipol, Brasida drži govor pred Peloponežanima. Pojašnjava im svoje viđenje o vojnoj tehnici koju moraju primijeniti: zna da je njihova vojska tehnikom slabija, ali uspjeli bi kada bi njihov napad bio iznenadni. U tom slučaju protivnička vojska ne bi uspjela vidjeti njihovo tek nužno, osnovno, naoružanje. Prema njemu, uspjeh u ratu donijet će mu tri stvari: odlučnost, osjećaj stida i pokoravanje zapovjednicima.

U bitci za Amfipol Peloponežani su poslušali Brasidin savjet, koji je i sam sudjelovao u bitci. Ubrzo nakon što je dobio vijest o pobjedi svoje vojske, Brasida je umro. Na strani Peloponežana mrtvih je bilo samo šest, naprama šesto umrlih Atenjana. Peloponežani su vratili Atenjanima njihove poginule.

Nakon što su poraženi kod Delija i Amfipola, Atenjani žele mir jer više nisu sigurni u svoju snagu kao prije. Prije, dok im je bilo dobro, nisu ni pomišljali na mir, ali sada se boje da ih saveznici ne napuste. Kaju se i pitaju se zašto već prije nisu sklopili mir? Uz to, oni koji se najviše protivile miru – Kleon i Brasida – sada su mrtvi. Dok su bili živi, Kleon se protivio miru misleći da bi, kada bi došlo do mira, njegova zlodjela izišla na površinu, a Brasida zbog ratnih počasti.

Između Lakedemonjana i Atenjana sklopljen je mir na pedeset godina, no to sumnjivo primirje potrajalo je malo, čak šest godina i deset mjeseci. Na kraju krajeva, ovaj se sporazum nije ni mogao smatrati mirom jer se ugovor nije ispočetka poštivao – nije se vratilo ni primilo obećano.

Tukididovo zapovjedništvo u bitci kod Amfipola

U ovoj je bitci sudjelovao i Tukidid, kao strateg na čelu dijela atenske mornarice nedaleko otoka Tasa. Zakasnivši na poziv za pomoć, Amfipol pada u ruke Spartancima. Obranio je samo amfipolsku luku Ejon, no Atenjani ga okrivljuju za veleizdaju i osuđuju na smrt. U petoj knjizi svoje Povijesti Tukidid govori o svom povratku u Atenu, iz koje je bio prognan nakon što je okrivljen za veleizdaju i osuđen na smrt. Otišavši u progonstvo, spasio se od kazne, ali je zato izvan svoje domovine ostao punih dvadeset godina. U to je vrijeme sakupljao podatke o ratu. Tek se 404. godine, kada je Atenu zauzeo Lisandar, vratio nakon što je proglašena opća amnestija.

Šesta knjiga

U šestoj knjizi Tukidid opisuje pothvat Atenjana protiv Sicilije. Nakon Peloponežana, Atenjani su odlučili napasti Siciliju misleći da će taj rat biti manji i lakši od prethodnog, no u tome su se prevarili, što nije ni bilo čudno s obzirom na to da nisu znali ni veličinu otoka ni broj stanovnika. Kao razlog odlaska u rat protiv Sicilije, Atenjani navode pružanje pomoći Egestancima, no pravi je razlog bio stjecanje potpune vlasti nad Sicilijom. Njihov vojskovođa, Nikija, koji je za vojskovođu odabran protiv svoje volje, protivi se ratu. U namjeri da će ih odgovori od rata Nikija se obraća narodu. Upozorava ih da „požuda žanje najmanje uspjehe, a oprez najveće“[4]. Umjesto da troše vrijeme i novac na one koji mole za pomoć (pritom je mislio na Egestance) trebali bi taj novac zadržati za sebe kako bi se uspjeli oporaviti od svih ratova. S druge strane, narodu se obraća i Alkibijad Klinijin. Ova suprotstavljena mišljenja nikoga nisu iznenadila s obzirom na to da je narodu već bilo poznato da su Alkibijad i Nikija bili protivnici i u državnim poslovima. Za razliku od Nikije, koji je mislio na financijsko stanje svoje države, Alkibijad ne misli na to, što nije ni bilo čudno onome tko je poznavao njegovu osobnost – Alkibijad je, naime, strastveno trošio na uzgoj konja (čak i više nego što je imao). Osim što se u govoru ne osvrće na financije, Alkibijad je taj govor iskoristio kako bi se nahvalio svojih pothvatima umanjujući veličinu i snagu Sicilije. On zapravo smatra da Sicilijanci lako prihvaćaju novotarije, tako da ne vidi prepreke u osvajanju otoka.

Sedma knjiga

Sedma knjiga Tukididove Povijesti uključuje samo dvije godine, 414. i 413. g. pr. Kr. Godine 414. rat je trajao već osamnaest godina. Na ljeto 413. godine, Atenjani su ponovno napali Sirakuzu pod vodstvom Nikije. Atenjani su ograđeni zidom, no Sirakužani ipak pobjeđuju. Vidjevši da njegova vojska gubi, Nikija odlučuje o tome obavijestiti Atenjane, no bojao se da bi njegovi glasnici mogli tekst loše zapamtiti ili ga promijeniti po svojoj volji te je zbog toga napisao pismo. Gradski je tajnik pročitao Atenjanima pismo. Prema pismu lađe su im bile pune vlage jer su već dugo vremena na moru, borci su oslabljeni, a ubrzo će im nestati i hrane. Mnogi su se u početku pomamili za velikom plaćom i mislili da će više zarađivati nešto što će se boriti pa dosta njih odlazi (s obzirom da je Sicilija prostrana). Neki su se snašli tako da su kupili hikarske robove i umjesto da su sami otišli, njih ukrcali na brod te tako uništili disciplinu u mornarici. U pismu nam Nikija otkriva ćud Atenjana – oni žele čuti samo najugodnije, ali on bira ipak istinu, mada je ona neugodnija. Protiv njih se digla cijela Sicilija, a sada očekuju još više vojske kojoj se neće moći suprotstaviti. Nikija predlaže ili da se vojska povuče ili da pošalju pojačanje. On se sam povlači s mjesta vojskovođe zbog bolesti bubrega i nada se da će ga razumjeti jer ih je dobro služio dok je bio zdrav.

Atenjani zaključuju da će Nikiji poslati pomoć. Tijekom rata Atenjani klonu duhom. Atenski vojskovođe Demosten i Nikija, nakon trećeg poraza na moru, odlučuju se na predaju, a kasnije ih osuđuju na smrt.

Osma knjiga

U posljednjoj, osmoj, knjizi opisuje se Dekelejski[5] rat (413 – 404.). Nakon što su izgubili u borbi sa Sirakužanima, u Ateni vlada žalost. “Ljutili su se i na tumače proroštava, na vračeve i na one koji su im tada proricanjem ulili nade da će osvojiti Siciliju.”[6] Zbog izgubljenog rata na Siciliji, od Atene se odmeću važni gradovi i otoci (otok Hios, Eubeja, Lezbos i dr.). U međuvremenu, Lakedemonjani sklapaju savez s Perzijancima. U trećoj fazi rata Atenjane nakratko prati sreća pobjedom kod Kinoseme 411. g. pr. Kr. i Kizika godinu dana kasnije. No, Atenu sreća nije dugo pratila jer su prevladale taktičke sposobnosti spartanskog vođe Lisandra. Godine 405. godine, u bitci kod Egospotama, Sparta uništava ostatak atenske mornarice te se Atena, nakon godinu dana, predaje. Nakon poraza, Atena nikada više nije imala jednaku moć. Spartanac Lisandar u Ateni uvodi oligarhijsku vlast, Tridesetoricu tirana.

Proučivši Tukididov pregled povijest Peloponeskog rata, uočavamo prekretnicu u dotadašnjem historiografskom pristupu. Svoje djelo historiograf strukturira na drugačiji način nego što je to napravio njegov prethodnik Herodot. Kako bi bio što pouzdaniji i temeljitiji, Tukidid u svojem djelu ne donosi samo svoju stranu, stranu Atenjana, već ispituje i Spartance kako bi došao do pravih uzroka i povoda koji su doveli do dugotrajnog rata koji je trajao gotovo pa trideset godina. U njegovom djelu od posebnog su značaja govori koje Tukidid pokušava donijeti u što izvornijem obliku. Tim nam govorima tako pobliže dočarava stil pojedinog vojskovođe te njegove govorničke sposobnosti i, naravno, reakcije naroda. Umjesto da bitke opisuje kao akciju-reakciju, kao što je to radio Herodot, Tukidid razmišlja, a i navodi nas same na razmišljanje o tadašnjim, ali i ratovima koji su danas u tijeku, o događajima. U tome mu zasigurno pomaže i činjenica da je on sudjelovao u ratu, u bitki kod Amfipola, kao strateg na čelu dijela atenske mornarice nedaleko otoka Tasa.Ono što možemo zaključiti jest to da je Tukididovo djelo s pravom uzeto kao jedno od najvažnijih historiografskih djela.

---

[1]Tukidid: Povijest Peloponeskog rata, Matica hrvatska, Zagreb, lipanj 2009., str. 13

[2] Isto.

[3] Prof. Donald Kagan smatra da je Peloponeski rat iz grčke perspektive u 5. st. pr. Kr. zasigurno promatran kao svjetski rat jer je prema svojoj veličini i trajanju rat nadmašio sve prijašnje grčke ratove promijenivši grčku civilizaciju.

[4] Tukidid: Povijest Peloponeskog rata, Matica hrvatska, Zagreb, lipanj 2009., str. 373.

[5] Rat nazvan prema gradu Dekeleja.

[6] Tukidid: Povijest Peloponeskog rata, Matica hrvatska, Zagreb, lipanj 2009., str. 488.