Tajne egipatskog načina mumificiranja.

Mumificiranje u Egiptu nije jedinstven slučaj u povijesti. Obavljali su ga i ostali narodi. Ni u samom Egiptu postupak nije bio uvijek isti, već se on mijenjao i usavršavao. Bitno je napomenuti da su za Egipćane život i smrt bili dvije strane istog novčića, kao ciklus i put koji vodi sjedinjenju Duše sa svijetom.

Od samog časa smrti,drevni Egipćani su se obraćali pokojniku kao bogu „Ozirisu“, to je bilo nešto slično kao naše „pokojni“. Sam obred balzamiranja je trajao sedamdeset dana, detaljan opis postupka daje nam Herodot u jednom njegovom djelu o Egiptu; Mumificiranje je zasebna profesija. Balzamatori, kad se tijelo k njima donese, pokazuju uzorke modela u drvetu različite kakvoće, obojene tako da sliče mrtvacima. Za najbolje i najskuplje modele kažu da su oni koji koji prikazuju biće od spominjanja čijega imena se moram suzdržati. Druga je vrsta nešto lošija i jeftinija, dok je treća najjeftinija. Kada im je ponuđena razlika u kakvoći rođaci umrlog odluče se koju će od tri izabrati, te nakon što su izvršili odabir odlaze ostavljajući balzamatore da obave svoj posao. Najsavršeniji postupak je kako slijedi: Mrtvo tijelo iznijeli bi iz kuće i smjestili u radionicu u obliku šatora koju su nazivali „dobra kuća“ ili „zlatna kuća“. Najprije su tijelo oprali nilskom vodom i palminim uljem. Tada su s lijeve strane trbušne stjenke napravili rez i izvadili jetru, pluća, želudac i crijeva. Organe bi zatim isprali i stavili u natron da se osuše. Zatim bi izvadili mozak kroz nos pomoću metalnih kuka, a lubanju bi napunili blatom ili platnom kako bi sačuvali potpun izgled. Srce su ostavljali u tijelu jer je po vjerovanju ono bilo sjedište uma i osjećaja te stoga potrebno pokojniku u drugom svijetu. Tijelo su sačuvali pomoću dragocjenih masti i smola te napunili natronom da se isuši, te se tako sušilo 70 dana. Nakon 70 dana tijelo su opet oprali nilskom vodom i palminim uljem kako bi koža zadržala elastičnost. Osušeni organi zamotani u lanene povoje, bili su zatim vraćeni u tijelo ili pohranjeni u Kanpske žare. Tijelo su zatim napunili lanom, platnom da bi sačuvalo potpun izgled te bi ga opet premazali palminim uljem i drugim mirodijama. Tako pripremljeno tijelo umota se u lanene povoje na cerimonijalan način. Povoje bi prilijepili gumom. U tom stanju tijelo se vraća obitelji koja naručuje jedan kip ljudskog obličja,u koji stavljaju mrtvaca, te ga tako sahranjuju u grobnicu, gdje ga postavljaju u stojećem stavu pored zida. Tako se obavlja najskuplji postupak balzamiranja.

Prikaz mumifikacije

Obično bi se na povoje i na posmrtne ogrtače postavljale magične izreke i amajlije kako bi se spriječilo da tijelo slijedi dušu. Najvažnija amajlija bio je skarabej smješten iznad srca. Skarabej je bio simbol obnovljenog života te je bio namijenjen tomu da se potakne ponovno rađanje u životu vječnom. Iz pojedinih izvora također saznajemo da su obje noge pokojnika bile vezane jedna uz drugu, zauzimajući tako Ozirisov položaj. Koža s tabana bila je otklonjena i zamijenjena sandalama od papirusa i kraljevskog lana, često sa ucrtanim očima tako da noge ne bi napravile neki pogrešan korak ili ikad ponovno hodale zemljom. Srce je često bilo zamijenjeno keramičkim, kamenim ili nekim drugim posvećenim materijalom, a ruke su bile prekrižene u različitim položajima, ovisno o staležu, spolu, kao i o godišnjem dobu u kojem je tijelo balzamirano.

Uviđamo da je taj postupak izveden izvorno bio složen, ali i skup te su si ga mogle priuštiti samo kraljevske obitelj no morao je biti izveden u potpunosti jer ako bi zanemarili koji propis preminuli bi postao zao demon koji bi progonio obitelj. Balzamatori su balzamiranjem preuzimali ulogu božanstva, a predvodio ih je Anubis, koji je i sam izveo prvo balzamiranje na tijelu boga Ozirisa.

Anubis sa šakalovom glavom kao božanski balzamator.

Knjiga mrtvih, Anhajin papirus, 12 din.British Museum, London

Nakon izvođenja svih propisanih postupaka digli su lijes da ga odvedu u grob. Slijedila bi velika povorka, na čelu koje je bio lijes u čamcu što su ga na saonicama vukli ljudi i volovi, a na svakom kraju su klečale žalobnice (lunje) koje su preuzele ulogu Izide i Neftis. Iza lijesa slijedile su Kanopske žare također na saonicama .U povorci su bili i svećenici koji su bili prisutni balzamiranju te profesionalne narikače. Posljednji su bili sluge koje su nosile sa sobom sve što će pokojniku trebati u drugom svijetu nakon uskrsnuća, od hrane do odjeće. U povorci su nosili i malene kipove koji su predstavljali ka ili dobrog duha preminuloga. To je bio preživjeli dio čovjeka koji se dignuo iz njega kad je čovjek izdahnuo te otputovao na Zapad. Povorka se kretala prema groblju na dalekoj zapadnoj obali Nila, te je povorka morala prelaziti Nil gdje su obredno prikazali putovanja što ih je poduzimao faraonov sprovod krećući se prema glavnim kultnim Ozirisovim središtima u Busirusu i Abidosu. Na groblju su mumiju postavili uspravno te je uslijedio ritual „otvaranja ustiju“ kojim bi se otvorio put duši ka ponovnom rođenju, tradicionalno taj obred je izvršavao sin pokojnika pomoću štapa sa ovnovom glavom.Te konačno polaganje mumije u grob. Sav taj postupak pratile su molitve i razna čaranja iz Knjige mrtvih, Knjige tajnog boravišta te iz Tekstova piramida. Nažalost, skoro sve je izgubljeno.

Mumija koju podržava Anubis pri ulazu u grob za obred otvaranja usta.

Knjiga mrtvih, Huneforov papirus.

British Museum, London.