Ozirisa, drevnog božanstvo žita i plodnosti sljedbenici su poistovjetili sa pastirskim bogom te bogom plodnosti Andjeti(zbog toga ga često prikazuju u zelenoj boji koja označava plodnost). Ozirisov kult plodnosti ubrzo se proširio i na druga egipatska područja. Rano je došlo i do njegovog povezivanja s podzemnim svijetom te je ubrzo postao kralj mrtvih. Uskoro je taj vid njegova postojanja postao sve jači, a Oziris vrhovni bog Egipat.
Za Ozirisa se vezuje mit koji je pretrpio mnoge preinake, no zapravo je veoma važan za Egipćane zbog vjere u besmrtnost duše i razvitka Ozirisovog kulta. Prema Plutarhu mit glasi ovako:
Kada je Oziris počeo kraljevati posvetio se obraćanju Egipćana od života u neimaštini i divljaštvu navodeći ih da se upoznaju s plodovima zemlje, donoseći im zakone i podučavajući ih da štuju bogove. Putovao je zemljom promičući civilizaciju. Rijetko je bio primoran upotrijebiti oružje jer je u većini slučajeva naklonost ljudi pridobio razumnim uvjeravanjem, a ponekad ih je znao očarati pjesmama i ostalim glazbenim vještinama.Pošto je civilizirao Egipat krenuo je u svijet ostavivši svoju ženu Izidu na prijestolju,kojoj je pomagao Tot. Njegov brat Set bio je zaljubljen u Izidu i željan vladarske moći te je spletkama primicao tronu.Ubrzo nakon bratova povratka Set zajedno s urotnicima odlučio ga je ukloniti.Dvadeset i osme godine vladanja,sedamnaestog dana Hatorina mjeseca Oziris je pao u ruke zavjernika,a Set je njegovo tijelo raskomadao na 14 dijela i bacio u Nil.Izida je tražila njegovo tijelo i pronašla ga te ga sastavila. . Pronašla je sve osim njegova spolovila. Izida je od sakupljenih dijelova tijela obnovila mrtvo tijelo muža, obavivši pritom obred balzamiranja putem kojeg je Ozirisa vratila u život te začela sina Horusa. On je od tada gospodar svijeta mrtvih. Nakon što je njihov sin Horus odrastao, zaratio je sa stricem Setom. Poslije dugog suđenja i borbe dvaju bogova, Horusu je vraćeno njegovo pravo na prijestolje Gornjeg i Donjeg Egipta. Faraon se stoga u egipatskoj mitologiji štovao kao utjelovljenje Horusa i gospodar čitave zemlje.Ozirisa su tako prikazivali kao mrtvog kralja, sa ovojima mumije, a u rukama drži znamenje svoje vrhovne vlasti :pastirsku palicu, na glavi je nosio atef-kruna i stup djed koji ga je simbolizirao.
Kako je Oziris „postao“ Serapis?
Oziris, uskrsli bog, bog plodnost, obnavljanja prirode i zagrobnog života pronašao je svoj pandan u helenističko-rimskom svijetu u obliku boga Serapisa.Serapis je dekretom ustoličeni bog, a njegovo ustoličenje za vrijeme egipatskog vladara Ptolomeja I. Sotera pokazuje stanovitu preobrazbu egipatske religije pod utjecajem one grčke. Naime, kako smo već u uvodnom djelu naveli,ptolomejski su vladari pokazivali visoki stupanj poštovanja prema egipatskoj kulturi. Obnovili su i sagradili mnoštvo hramova s ciljem integracije egipatskog svijeta u onaj antičke grčke.
Kako smo već naveli, ustoličenje novog božanstva prepisuje se, prema Plutarhu, upravo Ptolomeju I. Soteru i to u svrhu stvaranja spone između te dvije kulture i religije.U svom djelu O Izidi i Ozirisu Plutarh navodi: „Ptolomej Soter je u snovima vidio kip kolosa Plutona izložen u Sinpeu, ali nije obraćao pozornost na viziju ne prepoznavši lik iz snova. Bog mu je naredio da ga što prije prenese u Aleksandriju, ali se Ptolomej zbunio ne znajući gdje se kip nalazi. Svoju je viziju ispričao nekolicini svojih prijatelja, a jedan od njih, veliki putnik zvan Sosib reče da je u Sinopeu vidio kolos sličan onome iz kraljevih snova. Ptolomej je u Sinope poslao Sotela i Dionizija. Njih su dvojica dugo i naporno radila da bi uz Božju providnost uspjela kradomice odnijeti kip.Timotej i Maneto iz Sebenita su, vidjevši kip, prema obilježjima što bijahu na njemu, psu Kerberu i zmiji, pretpostavili da se radi o kipu Plutona, pa nagovoriše Ptolomeja da mu promijeni ime u Serapis. (…) Dobio je ime Serapi zahvaljujući Egipćanima kojim tim imenom nazivaju Plutona. Fizičar Heraklit kaže (…) bolje je povezati Ozirisa, Dioniza i Serapisa u jedan lik. (…) Tako je Serapis bog svih naroda kao i Oziris, a to znaju oni koji su upućeni u svete tajne.“[11]
Etimološki njegovo ime je nastalo spajanjem imena Oziris i imena svetog bika Apisa,koji simbolizira uskrslog Ozirisa. No, iako Serapis nalikuje na Ozirisa on je ipak bog helenističkog prikaza.[12] To nas ne bi trebalo iznenaditi pošto se novog boga moralo prilagoditi i grčkoj i egipatskoj tradiciji. Serapis jest bog zagrobnog života, ali je i bradati čovjek što nije nimalo egipatski. Ali „kompromis“ je ipak postignut: simbolika je ostala ista, a ikonografija se prilagodila grčkom svijetu. „Novi bog je zreli muškarac bujne kose i brade, koji dostojanstveno sjedi na prijestolju.“[13] Njegovi atributi su kalatos ili modium, odnosno, neka vrsta košare koja je simbolizirala obilje i plodnost. Često je prikazivan te kako sjedi na prijestolju dok mu do nogu sjedi troglavi pas Kerber, simbol zagrobnog života. Ovaj posljednji prikaz veoma je sličan načinu prikazivanja Plutona
Stapanjem sa grčkim božanstvima u svojoj helenističkoj verziji Serapis postaje vrhovno, univerzalno božanstvo (Zeus), božanstvo sunca (Helije), božanstvo plodnosti (Dioniz), božanstvo zagrobnog života (Had, Pluton) te božanstvo zaštite zdravlja i ozdravljenja (Asklepije). Serapis je i u Rimu smatran vrhovnim božanstvo te je poistovjećivan sa Jupiterom.
Hramovi posvećeni njemu u čast u Egiptu nalazili su se u Memfisu i Saqqari, ali glavni i najveći hram dao je sagraditi upravo Ptolomej I. u Aleksandriji, pod nazivom Serapeum. Širenje kulta
Serapis je u grčki i rimski svijet ušao paralelno s širenje Izidinog kulta te je uz Izidu bio najpopularnije egipatsko božanstvo u Carstvu. Smatra se da je u Grčku prodro veoma rano, a u Rim za vrijeme vladavine Sule. U Rimu su ga osobito štovali carevi Vespazijan, Tit, Domicijan i Hadrijan. Upravo za vrijeme hadrijanove vladavine Serapis dobiva toliko na važnosti da na novcu nalazimo njegov prikaz. Nasljednik Marka Antonija, Komod odabire upravo ovog grčko-egipatskog boga za svog osobnog zaštitnika te na..citoraj str.50 No, razdoblja njegova najvećeg uspona je epoha dinastije Severa kada Serapis postaje službeno vrhovno božanstvo. Tako mu car Karakala na Kvirinalu podiže hram s posvetom Serapi Deo, te od tada carevi često nose epitet invictus ili conservator, koji se vežu upravo za Serapisa. No, nakon procvata kulta na prijelazu iz II. u III. st. dolazi do opadanja njegove popularnosti te do zatiranja, ponajviše zbog širenja kršćanstva.
Oziris, uskrsli bog, bog plodnost, obnavljanja prirode i zagrobnog života pronašao je svoj pandan u helenističko-rimskom svijetu u obliku boga Serapisa.
Serapis je dekretom ustoličeni bog, a njegovo ustoličenje za vrijeme egipatskog vladara Ptolomeja I. Sotera pokazuje stanovitu preobrazbu egipatske religije pod utjecajem one grčke. Naime, kako smo već u uvodnom djelu naveli,ptolomejski su vladari pokazivali visoki stupanj poštovanja prema egipatskoj kulturi. Obnovili su i sagradili mnoštvo hramova s ciljem integracije egipatskog svijeta u onaj antičke grčke.
Kako smo već naveli, ustoličenje novog božanstva prepisuje se, prema Plutarhu, upravo Ptolomeju I. Soteru i to u svrhu stvaranja spone između te dvije kulture i religije.U svom djelu O Izidi i Ozirisu Plutarh navodi: „Ptolomej Soter je u snovima vidio kip kolosa Plutona izložen u Sinpeu, ali nije obraćao pozornost na viziju ne prepoznavši lik iz snova. Bog mu je naredio da ga što prije prenese u Aleksandriju, ali se Ptolomej zbunio ne znajući gdje se kip nalazi. Svoju je viziju ispričao nekolicini svojih prijatelja, a jedan od njih, veliki putnik zvan Sosib reče da je u Sinopeu vidio kolos sličan onome iz kraljevih snova. Ptolomej je u Sinope poslao Sotela i Dionizija. Njih su dvojica dugo i naporno radila da bi uz Božju providnost uspjela kradomice odnijeti kip.
Timotej i Maneto iz Sebenita su, vidjevši kip, prema obilježjima što bijahu na njemu, psu Kerberu i zmiji, pretpostavili da se radi o kipu Plutona, pa nagovoriše Ptolomeja da mu promijeni ime u Serapis. (…) Dobio je ime Serapi zahvaljujući Egipćanima kojim tim imenom nazivaju Plutona. Fizičar Heraklit kaže (…) bolje je povezati Ozirisa, Dioniza i Serapisa u jedan lik. (…) Tako je Serapis bog svih naroda kao i Oziris, a to znaju oni koji su upućeni u svete tajne.“[11]
Etimološki njegovo ime je nastalo spajanjem imena Oziris i imena svetog bika Apisa,koji simbolizira uskrslog Ozirisa. No, iako Serapis nalikuje na Ozirisa on je ipak bog helenističkog prikaza.[12] To nas ne bi trebalo iznenaditi pošto se novog boga moralo prilagoditi i grčkoj i egipatskoj tradiciji. Serapis jest bog zagrobnog života, ali je i bradati čovjek što nije nimalo egipatski. Ali „kompromis“ je ipak postignut: simbolika je ostala ista, a ikonografija se prilagodila grčkom svijetu. „Novi bog je zreli muškarac bujne kose i brade, koji dostojanstveno sjedi na prijestolju.“[13] Njegovi atributi su kalatos ili modium, odnosno, neka vrsta košare koja je simbolizirala obilje i plodnost. Često je prikazivan te kako sjedi na prijestolju dok mu do nogu sjedi troglavi pas Kerber, simbol zagrobnog života. Ovaj posljednji prikaz veoma je sličan načinu prikazivanja Plutona
Stapanjem sa grčkim božanstvima u svojoj helenističkoj verziji Serapis postaje vrhovno, univerzalno božanstvo (Zeus), božanstvo sunca (Helije), božanstvo plodnosti (Dioniz), božanstvo zagrobnog života (Had, Pluton) te božanstvo zaštite zdravlja i ozdravljenja (Asklepije). Serapis je i u Rimu smatran vrhovnim božanstvo te je poistovjećivan sa Jupiterom.
Hramovi posvećeni njemu u čast u Egiptu nalazili su se u Memfisu i Saqqari, ali glavni i najveći hram dao je sagraditi upravo Ptolomej I. u Aleksandriji, pod nazivom Serapeum.
Serapis je u grčki i rimski svijet ušao paralelno s širenje Izidinog kulta te je uz Izidu bio najpopularnije egipatsko božanstvo u Carstvu. Smatra se da je u Grčku prodro veoma rano, a u Rim za vrijeme vladavine Sule. U Rimu su ga osobito štovali carevi Vespazijan, Tit, Domicijan i Hadrijan. Upravo za vrijeme hadrijanove vladavine Serapis dobiva toliko na važnosti da na novcu nalazimo njegov prikaz. Nasljednik Marka Antonija, Komod odabire upravo ovog grčko-egipatskog boga za svog osobnog zaštitnika te na..citoraj str.50 No, razdoblja njegova najvećeg uspona je epoha dinastije Severa kada Serapis postaje službeno vrhovno božanstvo. Tako mu car Karakala na Kvirinalu podiže hram s posvetom Serapi Deo, te od tada carevi često nose epitet invictus ili conservator, koji se vežu upravo za Serapisa. No, nakon procvata kulta na prijelazu iz II. u III. st. dolazi do opadanja njegove popularnosti te do zatiranja, ponajviše zbog širenja kršćanstva.
Nema komentara:
Objavi komentar