subota, 27. listopada 2012.

Slučaj Omm Seti

Dorothy Eady - Omm Seti
Kad su gospodin i gospođa Eady jednoga dana 1908. godine odveli svoju četverogodišnju kćer u British Museum, dobili su više nego što su tražili. Užasavala ih je misao da će po muzeju vući kenjkavo dijete kojemu će sve biti dosadno. Kroz najveći je dio muzeja mala Dorothy i bila upravo takva - sve dok nisu došli do egipatskih dvorana, gdje je najednom živnula i počela se ponašati krajnje neobično. Ustrčala se kao poludjela i počela kipovima ljubiti noge, da bi napokon zastala kod mumije u staklenoj škrinji pa od nje ni makac. Njezini su se prošetali muzejom, ali kad su se poslije pola sata vratili, zatekli su je i dalje kao prikovanu za pod. Gospođa Eady se sagnula kako bi je podignula, ali se Dorothy čvrsto uhvatila za vitrinu i dreknula hrapavim, neprepoznatljivim glasom: "Ostavite me tu, to je moj narod."
Dorothy se počela čudno ponašati još prije godinu prije toga, a sve je počelo od incidenta koji nikad neće zaboraviti. Kada su joj bile tri godine, pala je niz duge stube i onesvijestila se. Pozvali su liječnika koji ju je proglasio mrtvom. Sat kasnije vratio se s bolničarkom kako bi sklonili tijelo, ali to se tijelo veselo igralo.
Poslije pada Dorothy je počela učestalo sanjati veliku zgradu sa stupovima i vrtom sa stablima, voćkama i cvijećem. Osim toga je pala i u depresiju pa bi se često znala i bez vidljiva razloga rasplakati, a roditeljima bi rekla da hoće kući. Kad bi je uvjeravali da je kod kuće, ona bi to nijekala, ali ne bi znala reći gdje jer njezin pravi dom. Prva slutnja uvjerenja, koje je neće ostaviti sve do smrti, da zapravo pripada Egiptu došla joj je tek na tom sudbonosnom posjetu British Museumu.
Dorothyna je opsesija dobila potvrdu već nekoliko mjeseci poslije događaja u muzeju, kad je otac donio kući dio dječje enciklopedije. U njoj su bile i fotografije i crteži starog Egipta. Posebno ju je zaintrigirala fotografija slavnog kamena iz Rosette pa bi ju satima promatrala. Na čuđenje je svoje majke izjavila da je znala jezik kojim je napisana, ali da ga je zaboravila.
Kad je Dorothy navršila sedmu godinu, ona velika zgrada sa stupovima koja joj se stalno vraćala u san najednom je počela dobivati smisao. Katalizator je bio ilustritani magazin u kojem se slučajno našla i fotografija s potpisom: "Hram Setija Prvog u Abidu". Ta ju je fotografija sasvim preobrazila. "To je moj dom! Tu sam nekad živjela!" doviknula je veselo ocu, te je tužno dodala: "Ali zašto je sve porušeno? I gdje je vrt?". Otac joj je odgovorio da ne priča gluposti jer da tu zgradu, na drugom kraju svijeta i podignutu prije više tisuća godina, nikako nije mogla vidjeti.
Četrdeset pet godina kasnije, Dorothy Eady, sad već kao namještenica egipatskog Ministarstva starina, otišla je raditi u Abid i nastanila se u kućici nedaleko od Setijeva hrama. Ako je nju bilo pitati, napokon se vratila kući pa je u svom voljenom Abidu ostala od 1956. sve do smrti u travnju 1981. Do tada je već posvuda postala poznata pod imenom Omm Seti, što znači "Setijeva majka", jer joj se Seti zvao sin, inače napola Egipćanin.
Što se pak vrta tiče, arheolozi su ga  otkrili baš na mjestu gdje je po njezinim tvrdnjama i bio.

Dorothy Eady je zacjelo jedan od najneobičnijih likova dvadesetog stoljeća. Sve koje bi upoznala šarmirala bi svojom pojavom; bila je umjetnički nastrojena, duhovita, neustrašivo svojeglava i savršeno ekscentrična. I bez tvrdnje da je zapravo reinkarnirana Egipćanka, njezin bi život bio tako slikovit i romantičan da bi se s njim mogao mjeriti malo koji. 
Faraon Seti
Već u prvim godinama puberteta Dorothy Eady se počela ozbiljno baviti egiptologijom. Oko svoje dvadesete godine, život je provela sa svojima u Plymounthu, na južnoj obali Engleske. Ondje se bavila svačime što je imalo veze s egiptologijom. Posjećivala je i sastanke za reinkarnaciju. Pokušala se uključitiu rad mjesne spiritističke grupe, no ni oni joj nisu vjerovali.
Prvi korak prema vlastitoj stvarnosti je napravila kad joj je bilo dvadeset sedam godina kada se u Londonu zaposlila u egipatskoj reviji za odnose s javnošću. U njoj je crtala karikature i pisala članke u kojima se zalagala za egipatsku neovisnost od Britanije. Tako je u Donjem domu upoznala  mladog Egipćanina Imama Abdela Maguida za kojeg se udala te zajedno s njim otplovila u Egipat. Međutim, nisu se slagali. Usprkos raznim problemima, uskoro su dobili dijete. Bio je to dječak i Dorothy mu je, protiv muževe želje, htjela dati ime Seti, prema slavnom ratniku i faraonu koji je vladao početkom Devetnaeste dinastije. Tek nakon toga, prema egipatskom običaju da se žene ne zovu osobnim imenom, Dorothy Eady postala poznata kao "Omm Seti".
Tijekom noći, Omm Seti bi se probudila, sjedila na pisaći stol i na mjesečini po papiru bi ispisala hijeroglife. Po njoj, te joj je riječi diktirao duh Hor-ra. Ti tajanstveni zapisi rekli su joj da je u ranijem životu bila mlada Egipćanka i da se zvala Bentreshyt. Rodila se u skromnoj obitelji, a onda su je poslali u hram da je odgoje za svećenicu gdje je položila zavjet djevičanstva. 
Omm Seti i njezin suprug živjeli su u središtu modernog Kaira, na Imamov nagovor, iako je ona željela živjeti u predgrađu. Kako im se brak raspadao te je Imam morao otići u Irak, Omm Seti se preselila, zajedno sa sinom, do velikih piramida u Gizehu gdje je dobila posao crtača u egipatskom Ministarstvu starina. Njezin doprinos egiptologiji kroz sve godine, baš kao i njezino znanje, bili su znatni. 
"U životu sam imala samo jedan cilj, a taj je da odem u Abid, da živim u Abidu te da u njemu budem i pokopana", govorila je. Kad je 1952. krenula na kratki izlet u Abid, smjesta je krenula prema Setijevu hramu gdje je provela čitavu noć paleći tamjan i moleći se bogovima. Kako se mladi Seti preselio ocu u Kuvajt, preselila se u Abid gdje se uključila u arheološka istraživanja koji su otkrili ostatke vrta Setijeva hrama - vrta o kojem je čitav život sanjala. U Abidu je postala vrlo popularna i svi su je voljeli jer nikad nije pokušala nikoga prevesti na staroegipatsku vjeru ili ikome nametnuti svoje nazore. Omm Seti je uvelike vjerovala u djelotvornost staroegipatske magije. Sa životinjama se sjajno razumjela i smatrala da s njima može komunicirati. Vjerovala je da je zapravo reinkarnacija mlade hramske svećenice skromnoga podrijetla, koja je živjela i radila u hramu u Abidu za vladavine faraona Setija.  
Prema Omm Seti, faraon Seti se zaljubio u Bentreshyt, kojoj je tada bilo četrnaest godina, kad ju je sreo u hramskom vrtu. Ta je veza bila opasna jer su hramski zakoni od nje tražili da ostane djevicom. Zatrudnjela je i hramske su je vlasti prisilila da prizna kako je imala ljubavnika, prijeteći joj smrću zbog njezina zločina. Bojeći se da bi na sudu mogla u sve to uplesti i Setija, Bentreshyt se, da mu zaštiti ime, ubila. Kad se Seti vratio po nju, slomilo mu se srce pa se zakleo da je nikada neće zaboraviti. 
Omm Seti veli da je, kad je navršila četrnaest godina, faraon Seti održao obećanje i doista joj se vratio. Jedne ju je noći probudio osjećaj da joj nešto pritišće prsa. Kad se probudila, ugledala je mumificirano Setijevo lice kako je gleda, a ruke su mu počivale kraj njezinih ramena. 
Sljedeći se posjet dogodio kad se Omm Seti preselila u Kaira. Seti se opet pojavio, ali ne kako mumija, nego kao šezdesetogodišnji muškarac. Ti su se posjeti nastavili pa su Omm Seti i njezin ljubavnik tako zajedno proveli mnoge noći. 
"Biografija Omm Seti" - Jonathan Cott
Danas se pitamo je li ta žena jednostavno bila luda? Novinar Jonathan Cott, pisac njezine biografije, raspravlja o mentalnom stanju Omm Seti s mnogim stručnjacima. Neki je psihijatar specijaliziran za rad s djecom i mladima iznio tezu da je pri padu možda došlo do oštećenja određenog dijela mozga, što je moglo dovesti do dugotrajne konfuzije. U njoj se mogao stvoriti trajan osjećaj nepripadanja okolini. Opsjednutost bi Egiptom u tom slučaju bila tek sekundarna posljedica. Dr. Michael Gruber, istaknuti njujorški psiholog zaključio je da je ona živjela u nekoj svojoj paralelnoj stvarnosti, ali da joj to nije nimalo umanjilo radne sposobnosti u svakodnevnoj realnosti. Naprotiv, to je samo obogatilo njezin normalni život. 
Postavljalo je pitanje što ona zapravo zna o starom Egiptu? Njezina najpoznatija tvrdnja, naime ona o postojanju vrta u hramu u Abidu, gubi mnogo od svoje snage kada shvatimo da su praktički svi egipatski hramovi imali vrt. No, ona ne samo da je precizno ukazala na njegovu lokaciju nego je odvela istraživaće do tunela ispod sjevernog dijela hrama. Čini se da su joj svi priznavali da posjeduje nekakvo "šesto čulo". 
Koliko god da je ta priča intrigantna, mnoge tvrdnje Omm Seti o egipatskoj prošlosti ostaju i dalje nepotvrđene i sve dok se njezini privatni dnevnici ne objave u cijelosti, bit će nemoguće stvoriti realističnu priču iz koje će se vidjeti koje su tvrdnje bile prave, a koje krive. Zato će Omm Seti zauvijek ostati zagonetka. 

Pogledaj:

četvrtak, 25. listopada 2012.

Misterij Uskršnjeg otoka

Položaj Uskršnjeg otoka
Na uskršnju nedjelju 1722. nizozemski je admiral Jacob Roggeveen uveo svoju sićušnu flotu od tri jedrenjaka u zaklon malenog i nepoznatog otoka duboko u južnom Pacifiku. Nizozemci su to novo kopno okrstili imenom Uskršnji otok, iako je uskoro postalo jasno da oni nisu stigli prvi. Bilo je očito da je otok nastanjen, a duž obale gorjele su vatre, zapaljene u znak dobrodošlice. Kad su se Nizozemci primaknuli kopnu, zapanjili su se ugledavši ljude kako se klanjaju pred nogama divovskih kamenih kipova.
Nizozemci su ostavili sačuvan zapis o tome što su vidjeli na Uskršnjem otoku. Njegove su žitelje opisivali kao ljude vrlo raznovrsnog izgleda, kao ljude smeđe, bijele i crvene kože, nastanjene u kućama od trstike i u obliku izvrnutog broda. Roggeveen i njegovi ljudi upoznali su se s pojedincima za koje su vjerovali da su svećenici i poglavice pa tako i s nekim ljudima bljeđe puti s velikim diskovima u probušenim ušima. Najviše su ih zapanjili golemi kipovi za koje se kasnije ispostavilo da je to samo vješta patvorina napravljena od gline prekrivene kamenčićima.
Nizozemci su ostali samo nekoliko sati, ali kao što je Roggeveen zabilježio u svom dnevniku, za otočane je to bio zaista tužan dan, jer su jednog slučajno ustrijelili, a još ih je desetak poginulo u tučnjavi koja je uslijedila nakon što su mornari dvojicu od njih uhvatili u krađi.
Karta Uskršnjeg otoka
Prije toga je Uskršnji otok bio ostavljen na miru gotovo pola stoljeća, ali kad je njegovo postojanje postalo široko poznato, pretvorio se u pravi magnet za europske i američke istraživače. U listopadu 1770. španjolski je potkralj Perua poslao flotu da potraži Uskršnji otok. Poslije dva tjedna na moru, Španjolci su napokon uspjeli u svom traganju i ostali kraj otoka šest dana na sidru. Napokon su se iskrcali na poluotoku Poikeu, postavili tri križa i natjerali otočane da potpišu papire po kojima se njihov zavičaj pridružuje španjolskom Peruu. Španjolci nisu razumijeli jezik otočana te njihove potpise, kao što otočani nisu shvatili što potpisuju. Španjolci su, kao i Nizozemci, smatrali da na otoku živi više rasa, ali su pobili Roggeveenovu tvrdnju da su kipovi napravljeni od gline. Izveli su pokus i došli do zaključka da je materijal kipa vrlo tvrd kamen pa je on stoga težak. 
Tajanstveni kipovi na Uskršnjem otoku
Nekoliko godina kasnije na Uskršnjem se otoku pojavio i slavni engleski moreplovac kapetan James Cook sa svojom malenom družinom. Jedan od posade uspio je u ograničenoj mjeri razgovarati s otočanima, iako mu je većina njihova govora bila nerazumljiva. Ti su novi istraživači na otoku zatekli sasvim druge prilike od onih na koje su naišli Nizozemci i Španjolci. Kao prvo, otočani su sad nosili drveno oružje, vladala je nestašica hrane, a domoroci su bili neuhranjeni i malobrojni. Osim toga, nije bilo ni traga bjeloputim domorocima koje su navodno vidjeli Nizozemci i Španjolci. Mnogi su kipovi srušeni s kamenih postolja i razbijeni. Opazili su napuštene nasade te shvatili da je jedino brdo na otoku vulkan. Cook je došao do zaključka da mještani na koje je naišao nemaju baš nikakve veze s tim kipovima te smatra da je to djelo golemog vremena. Danas se čini da su platforme na kojima su podignuti kipovi zapravo grobovi. Došli su do informacije da su neki kipovi dobili ime po kraljevima i po tome zaključuju da je riječ o spomenicima ranijim vladarima.
Dvanaest godina kasnije, na otok je stigla francuska ekspedicija koja je naišla na velik broj otočana, bilo ih je najmanje 2000. Osim toga, gladi nije bilo ni traga. Francuzi su stoga zaključili da su se otočani za Cookova posjeta sakrili po špiljama. Francuzi su zamijetili trojicu-četvoricu s drvenim toljagama i zaključili da su to prije simboli službe nego oružje. Također su potvrdili oštećenja kipova, kao i da su platforme zapravo bile grobnice. Iako Francuzi otočane nisu opisali kao bjelopute, prikazali su ih s prepoznatljivo europskim crtama lica.
Postoji podatak koji navodi da su od 1805. američki i peruanski brodovi na otok dolazili hvatati robove te da su sa sobom donijeli i male boginje što potvrđuje činjenica da je 1877. na otoku ostalo još samo 111 ljudi.
U trenutku kad su započela ozbiljna znanstvena istraživanja Uskršnjeg otoka, divovski su kameni kipovi na njemu bili brojniji od njegovih živih stanovnika. Na otoku je danas negdje između 900 i 1000 preživjelih kipova zvanih moai, što znači "prikaz". Visina je tih kipova od 2 do 10 metara, no svi su standardnog oblika i izrađeni u jedinstvenom stilu: duga ljudska glava i torzo s istaknutom bradom i izduženim ušnim resicama, ruku čvrsto uz tijelo i šaka položenih na trbuh. Nekim su kipovima još dodane i oči od crvenog i bijelog kamena i koralja, kao i crveni kameni perčin na tjemenu, koji možda predstavljaju kosu ili crvenu perjanicu kakve su viđali prvi posjetitelji. Svi su ti kipovi okrenuti licem prema unutrašnjosti, kao divovski stražari što čuvaju njegove stanovnike. Danas se smatra da kipovi nisu bili portreti pojedinaca, nego da su imali dvostruku ulogu - prikazati idealnog poglavicu i poslužiti kao prikladno kameno tijelo u koje ljudske ceremonije mogu dozvati bogove. Njih se moglo moliti da donesu lijepo vrijeme, pomognu u izgradnji kipova i podrže u borbu protiv suparničkih skupina. Osim toga, njihova je posve ljudska svrha bila da posluže kao spomenici koji će zadiviti druge moći i organizacijom ljudi zaslužnih za klesanje i prevoženje tih divova.

ponedjeljak, 22. listopada 2012.

Labirint na Kreti

Palača u Knossosu
Labirint na Kreti je povezan s mitom o Tezeju i Minotauru. Dosadašnja shvaćanja su išla u pravcu povezivanja kretskog labirinta s palačom u Knossosu, međutim najnovija istraživanja provedena, ne na Kreti, već u Egiptu pobijaju ta razmišljanja. Prilikom iskapanja tima austrijskih arheologa na nalazištu Tel de-Dabi u Egiptu, 1991. godine, otkriven je dvorski kompleks s kulturom koja nije bila u potpunosti egipatska. Zgrade nalazišta potječu iz doba vladavine Hiksa, stranih vladara nepoznatog porijekla koji su vladali Egiptom tijekom XVII. i početka XVI. stoljeća. Kako se činilo da taj strani element kod Hiksa dolazi s istoka, keramika, metalni predmeti i ostali nalazi iz Tel de-Dabe, navodili su na zaključak da su Hiksi u Egipat stigli iz Palestine ili Sirije i da su semitski narod poput Arapa i Izraelaca. Tada se u samom središtu hikskoga grada dogodilo senzacionalno otkriće. Otkriveni fragmenti freski s nedvojbeno egejskim prizorima uvelike su podsjećali na one s otoka Krete, premda su bile znatno starije od onih u Knossosu. Tamo su bili cvjetni prizori u minojskom stilu, bikovske glave, kao i fragmenti freske s prikazima kretskog sporta skakanja preko bika. Tu su bili i ponovljeni i motivi labirintskog obrasca okruženi bikovskim glavama. Labirintski obrazac predstavlja čistu apstrakciju koja je u potpunosti različita od plana palača u Knossosu. On je mnogo srodniji arhetip labirinta kao univerzalnog simbola s misterijem života i smrti. Isto dovodi do zaključka da ukoliko kretski Labirint nije bila palača u Knossosu, već apstraktna religijska ideja onda je lako moguće da je i Minotaur, antropomorfno mitsko biće koje se nalazilo u središtu tog Labirinta, bio ipak nešto više od pukog odraza opasnih igara s bikovima.
 Kovanice iz Knossosa, Kreta, 476-430 prije Krista. Dvije kovanice prikazuju kako su Grci  tijekom 5. st. u kolonoiji na Kreti osjećali kako je izvorno uporište u Knososu, labirint, izgledao  1500. godine pr. Kr. 

nedjelja, 21. listopada 2012.

Tezej i Minotaur

Minotaur je čudovište iz grčke mitologija s ljudskim tijelom i bikovom glavom. njegov se postanak veže uz događaj kada je legendarni vladar Minos obznanio svoje pretenzije na prijestolje najvećeg egejskog otoka Krete. Tada je zamolio Posejdona, boga mora, da mu potvrdi to pravo. Bog Posejdon mu je poslao zasljepljujuće bijelog bika koji je izronio iz morskih valova. Posejdon je očekivao da će mu ga Minoj prinijeti kao žrtvu, no on ga je sakrio među ostalu stoku, a umjesto njega žrtvovao mu je običnog bika. Posejdon mu se osvetio tako što je natjerao njegou ženu Pasifaju da se zaljubi u bika takvom strašću da je molila slavnog izumitelja Dedala da da joj pomogne toj strasti i udovoljiti. Na to je Dedal napravio drvenu kravu  koja je bila pokrivena kravljom kožom i s kotačima skrivenim u papcima. Odvezao ju je na poljanu na kojoj je Minos držao Posejdonovog bika. Pasifaja je bila skrivena u drvenoj kravi, a dedal je natjerao bika da navali na drvenu kravu i tako oplodi Minojevu ženu. tako je Pasifaja zatrudnjela s bijelim bikom i rodila Minotaura. U želji da prikrije ženinu sramotu Minos je to čudovište zatvorio u Labirint gdje se hranilo mesom djece koju mu je kao danak slao grad Atena. Mladi junak Tezej je bio jedno od četrnaestero djece što ih je svake godine slao kao danak grad Atena. On je golim rukama ubio čudovište i pobjegao iz Labirinta uz pomoć Minojeve kćeri, Arijadne.
Prikaz s grčke vaze u kojem Tezej ubija Minotaura
Pogledaj: Labirint na Kreti, Minojska religija