Misterij Uskršnjeg otoka

Položaj Uskršnjeg otoka

Na uskršnju nedjelju 1722. nizozemski je admiral Jacob Roggeveen uveo svoju sićušnu flotu od tri jedrenjaka u zaklon malenog i nepoznatog otoka duboko u južnom Pacifiku. Nizozemci su to novo kopno okrstili imenom Uskršnji otok, iako je uskoro postalo jasno da oni nisu stigli prvi. Bilo je očito da je otok nastanjen, a duž obale gorjele su vatre, zapaljene u znak dobrodošlice. Kad su se Nizozemci primaknuli kopnu, zapanjili su se ugledavši ljude kako se klanjaju pred nogama divovskih kamenih kipova.

Nizozemci su ostavili sačuvan zapis o tome što su vidjeli na Uskršnjem otoku. Njegove su žitelje opisivali kao ljude vrlo raznovrsnog izgleda, kao ljude smeđe, bijele i crvene kože, nastanjene u kućama od trstike i u obliku izvrnutog broda. Roggeveen i njegovi ljudi upoznali su se s pojedincima za koje su vjerovali da su svećenici i poglavice pa tako i s nekim ljudima bljeđe puti s velikim diskovima u probušenim ušima. Najviše su ih zapanjili golemi kipovi za koje se kasnije ispostavilo da je to samo vješta patvorina napravljena od gline prekrivene kamenčićima.
Nizozemci su ostali samo nekoliko sati, ali kao što je Roggeveen zabilježio u svom dnevniku, za otočane je to bio zaista tužan dan, jer su jednog slučajno ustrijelili, a još ih je desetak poginulo u tučnjavi koja je uslijedila nakon što su mornari dvojicu od njih uhvatili u krađi.

Karta Uskršnjeg otoka

Prije toga je Uskršnji otok bio ostavljen na miru gotovo pola stoljeća, ali kad je njegovo postojanje postalo široko poznato, pretvorio se u pravi magnet za europske i američke istraživače. U listopadu 1770. španjolski je potkralj Perua poslao flotu da potraži Uskršnji otok. Poslije dva tjedna na moru, Španjolci su napokon uspjeli u svom traganju i ostali kraj otoka šest dana na sidru. Napokon su se iskrcali na poluotoku Poikeu, postavili tri križa i natjerali otočane da potpišu papire po kojima se njihov zavičaj pridružuje španjolskom Peruu. Španjolci nisu razumijeli jezik otočana te njihove potpise, kao što otočani nisu shvatili što potpisuju. Španjolci su, kao i Nizozemci, smatrali da na otoku živi više rasa, ali su pobili Roggeveenovu tvrdnju da su kipovi napravljeni od gline. Izveli su pokus i došli do zaključka da je materijal kipa vrlo tvrd kamen pa je on stoga težak. 

Tajanstveni kipovi na Uskršnjem otoku

Nekoliko godina kasnije na Uskršnjem se otoku pojavio i slavni engleski moreplovac kapetan James Cook sa svojom malenom družinom. Jedan od posade uspio je u ograničenoj mjeri razgovarati s otočanima, iako mu je većina njihova govora bila nerazumljiva. Ti su novi istraživači na otoku zatekli sasvim druge prilike od onih na koje su naišli Nizozemci i Španjolci. Kao prvo, otočani su sad nosili drveno oružje, vladala je nestašica hrane, a domoroci su bili neuhranjeni i malobrojni. Osim toga, nije bilo ni traga bjeloputim domorocima koje su navodno vidjeli Nizozemci i Španjolci. Mnogi su kipovi srušeni s kamenih postolja i razbijeni. Opazili su napuštene nasade te shvatili da je jedino brdo na otoku vulkan. Cook je došao do zaključka da mještani na koje je naišao nemaju baš nikakve veze s tim kipovima te smatra da je to djelo golemog vremena. Danas se čini da su platforme na kojima su podignuti kipovi zapravo grobovi. Došli su do informacije da su neki kipovi dobili ime po kraljevima i po tome zaključuju da je riječ o spomenicima ranijim vladarima.
Dvanaest godina kasnije, na otok je stigla francuska ekspedicija koja je naišla na velik broj otočana, bilo ih je najmanje 2000. Osim toga, gladi nije bilo ni traga. Francuzi su stoga zaključili da su se otočani za Cookova posjeta sakrili po špiljama. Francuzi su zamijetili trojicu-četvoricu s drvenim toljagama i zaključili da su to prije simboli službe nego oružje. Također su potvrdili oštećenja kipova, kao i da su platforme zapravo bile grobnice. Iako Francuzi otočane nisu opisali kao bjelopute, prikazali su ih s prepoznatljivo europskim crtama lica.
Postoji podatak koji navodi da su od 1805. američki i peruanski brodovi na otok dolazili hvatati robove te da su sa sobom donijeli i male boginje što potvrđuje činjenica da je 1877. na otoku ostalo još samo 111 ljudi.
U trenutku kad su započela ozbiljna znanstvena istraživanja Uskršnjeg otoka, divovski su kameni kipovi na njemu bili brojniji od njegovih živih stanovnika. Na otoku je danas negdje između 900 i 1000 preživjelih kipova zvanih moai, što znači "prikaz". Visina je tih kipova od 2 do 10 metara, no svi su standardnog oblika i izrađeni u jedinstvenom stilu: duga ljudska glava i torzo s istaknutom bradom i izduženim ušnim resicama, ruku čvrsto uz tijelo i šaka položenih na trbuh. Nekim su kipovima još dodane i oči od crvenog i bijelog kamena i koralja, kao i crveni kameni perčin na tjemenu, koji možda predstavljaju kosu ili crvenu perjanicu kakve su viđali prvi posjetitelji. Svi su ti kipovi okrenuti licem prema unutrašnjosti, kao divovski stražari što čuvaju njegove stanovnike. Danas se smatra da kipovi nisu bili portreti pojedinaca, nego da su imali dvostruku ulogu - prikazati idealnog poglavicu i poslužiti kao prikladno kameno tijelo u koje ljudske ceremonije mogu dozvati bogove. Njih se moglo moliti da donesu lijepo vrijeme, pomognu u izgradnji kipova i podrže u borbu protiv suparničkih skupina. Osim toga, njihova je posve ljudska svrha bila da posluže kao spomenici koji će zadiviti druge moći i organizacijom ljudi zaslužnih za klesanje i prevoženje tih divova.