Josif (Jakovljev sin) poveo je narod u Misir. Prema biblijskoj legendi o Josifu, židovska plemena su živjela dobro u Misiru za vrijeme vladavine Hiksa. Padom ove dinastije sredinom 15. st. pr. Kr., i dolaskom egipatskih faraona na vlast, položaj židova se počeo pogoršavati, dok na kraju nisu postali robovi. Kada je 1270. god. pr. Kr. faraon naredio da se ubije svako novorodjeno muško dijetežidova, Bog je izabrao Mojsija da izbavi narod i vrati ga u obećanu zemlju Kanan. Prema legendi Mojsije je bio židovsko dijete koje je majka, da bi ga spasila od smrti posle rodjenja stavila u košaru obloženu voskom na obalu Nila, gdje se kupala faraonova kći koja je uzela bebu i odgajila. Tako je Mojsije odrastao na dvoru. Kada su stradanja židova bila na vrhuncu, Mojsije intuicijom postaje svjestan svoje židovske pripadnosti. Ubija jednog egipćanina i bježi u pustinju. Poslije više neuspjelih židovskih pobuna, Mojsije po božijim upustvima nekoliko puta odlazi na dvor kod faraona da traži dozvolu da izvede narod iz Misira. Svaki put je prijetio velikim nesrećama misirskom narodu. Kada je najzad umro i faraonov sin, prvijenac, faraon je dozvolio Mojsiju da izvede narod Izraela iz Misira i krene u obećanu zemlju. Tako je Bog treći savez sklopio sa Mojsijem.
Lutanje po Sinajskoj pustinji trajalo je 40 godina. Bog je pozvao Mojsija na brdo Sinaj gde je on ostao 40 dana i noći poslije čega mu je bog dao ispisane tablice sa deset božijih zapovjedi. Kada se vratio sa Sinaja zatekao je svoj narod kako pravi idole drugih bogova, huleći Jehovu. Ogorčen, razbio je tablice i naredio da se 3 000 bezbožnika pobije. Poslije toga, ponovo odlazi na Sinaj moliti boga da oprosti božijem narodu i da mu ponovo ispiše zapovijedi. Došavši ponovo sa Sinaja Mojsije je naredio da se izgradi kovčeg božijeg zavjeta i šator u kome će se čuvati. Zbog velikih grjehova koje je narod počinio tokom lutanja Jahve je odlučio da u obećanu zemlju ne uđe ni jedan muškarac iznad 20 godina, pa ni Mojsije, nego da do smrti lutaju po pustinji. Bog je odredio Jošua (Isus Navin) da uvede narod u obećanu zemlju, a da grehove ispašta kroz osvajanje i krvave i teške ratove. Osvajanje je naišlo na veliki otpor starosjedilačkih plemena, naručito Filestijaca i Kananaca.
Za vrijeme vladavine Šaula 1040.-1012. god. pr. Kr. Filestinci su krenuli u ratni pohod protiv Izraela i ulogorili se kod mesta Bohort (severni Izrael). Šaul im je pošao u susret i dvije vojske su stajale jedna naspram druge 40 dana. Filestinci su svaki dan slali kolosa Golijata koji je pozivao najhrabrijeg Židova na megdan pa da tako odluče ishod bitke. Pošto se u vojsci nije našao takav slučajno se tu pojavio mladi pastir David koji je izašao na bojno polje i ubio kolosa običnom praćkom. Poslije toga Šaul je postavio Davida za komandanta vojske. Prema biblijskoj legendi Jahve je 4. savez sklopio sa Davidom. Poslije previranja na prijestolju i sukoba izmedju svećenstva Šaula i njegovih nasljednika na vlast dolazi David 1004.-965. pr. Kr. Prijestolnicu države je prenjeo iz Herbona u Jebus ( kasnije je dobio ime Jerusalem ). Pod carom Davidom starožidovska država dostigla je svoj vrhunac, prostirala se znatno izvan granica obećane zemlje. David je u židovskoj povijesti najveći simbol prastare prošlosti, zato je cionistički pokret uzeo simbolički naziv po jerusalimskom brdu Cionu gde se nalaze Davidov grob i dvorac. Davidovi nasljednici vladaju do 587. pr. Kr. kada ta oblast postaje babilonska pokrajina.
U periodu prije izgnanstva u Babilon najveći hebrejski religijski cilj bio je spoznati boga. Drugi po važnosti bio je dug život na zemlji, dok se na prijevremenu i iznenadnu smrt gledalo kao na božiju kaznu koja stiže poročne i bezbožne (priče Solomonove 10:21, 11:9;Psalmi Davidovi,Knjiga o Jovu...).Za mrtve se mislilo da na neki način nastavljaju postojati u podzemnom predelu - šeolu, gde čovjek žive brzo zaboravlja. Ali sa druge strane postojalo je uvjerenje da je sveti Bog jači od smrti i šeola i da će spasti vjernike od pakla, " Jer nećeš ostaviti duše svoje u paklu i nećeš dati da svetac tvoj vidi strahote" (psalmi Davidovi 16:10). Iz ovoga se kasnije razvija misao uskrsa.
Takodje se smatralo da zlo leži u ponašanju i stavovima koji štete dobru. Oni koji su živjeli protivno Jahvinim zahtjevima i imali su osjćaj " promašaja". U Starom Zavjetu riječ grijeh se piše Het, a vodi poreklo od riječi promašiti. U ovom periodu oblikovane su starožidovske, vjersko-historijske priče koje su kasnije zapisane.
Za ovaj period vezuje se i pojava proroka, naručito je proročka djelatnost porasla u 8. st. pr. Kr., kao potreba suprostavljanja carskoj vlasti. Ono na što su oni željeli skrenuti pažnju je sve veća iskvarenost jahvinog kulta koja po njima leži u osnovi svih nelagodnosti u Izraelu. Druga pojava na koju su ukazivali bila je sve veća klasna nejednakost. Zemljoradnici su sve više siromašili a zemlja je prelazila u ruke manjinske grupe bogatih. Tako je Izrael prestao postojati kao društvo jednakih pred Jahvom. Proroci smatraju da se Izrael mora vratiti pravednom društvenom poretku u skladu sa vijerskim idealima. Najpoznatiji proroci su bili: Amos, Mihej, Osia i Isajia.
Prema Amosu suštinski element židovske religije je upravo postojanje proroka: " Jer gospod bog ne čini ništa ne otkrivči svoje tajne slugama svojim prorocima"(Knjiga proroka Amosa 3:7). Osia je smatrao da je osnovna uloga proroka da pozovu ljude da odbace svjetovnjački način mišljenja i ponašanja i da teže za poznavanjem volje gospodnje : "Tražite gospoda i bićete živi, hodite da se vratimo gospodu".
II period izgnanstva u Babilon
Židovskim su teritorijama vladali Babilonci 587.-539. god. pr. Kr., Perzijanci 539.-333. pr. Kr., Grci 333.-63. pr. Kr., Rimljani 63. -70. god., Arapi, Turci. U razdoblju sedmovjekovnog ropstva postavljeni su temelji današnjeg judaizma. Nove tekovine razvoja nastale u tom periodu su svete knjige, sinagoga, razvoj dualizma, vjerovanje u andjele, apokaliptični spisi, učenja o ustajanju mrtvih na sudnji dan.
Prije izgnanstva židovska vjerska zajednica, bila je okupljena oko hramova, u toku babilonskog ropstva centar tog okupljanja postaju vjerski spisi koje su svećenici ponijeli sa sobom. Tako su se razvile posebne prigode za čitanje tih svetih knjiga a najvažnija je bila 7. dan sedmice - Sabat. Prije izgnanstva to je bio tabu dan izdvojen za vjerske običaje, u Babilonu postaje dan za održavanje skupova čitanje i tumačenje svetih spisa i molitve.
539.pr. Kr. perzijski car Kir srušio je babilonsko carstvo. Dio židova se vratio u Jeruzalem, 515. pr. Kr. obnovljen je Hram, paralelno sa tim obnavlja se i svećenstvo koje potencira dio svetih knjiga koje normiraju vjerski i svetovni život poglavito Toru i Mojsijev zakonik.
Za vrijeme grčke vladavine došlo je do pojave tri struje:
1.fariseji
2.sadukeji
3.eseni
U korijenu ove podijele bile su nesuglasice oko toga da li treba potpasti pod uticaj helenizma ili ostati dosljedan izvornom učenju jahvista.
Fariseji - (njihovo ime znači "oni koji se odvajaju" - od svećenstva koji su tada bili politički i ekonomski najmoćniji sloj društva ; od nečistoće i težnje ka helenizmu.Tražili su da se živi u skladu sa zakonom (pisanim vjerskim spisima i nepisanim moralnim normama). Sačinjavali su mali dio židovske populacije, ali su bili jako poštovani od širokih narodnih masa. Osobine fariseja: strpljenje, iskrenost, čistunski i isposnički život, briga za život običnih ljudi. Otvorenost prema novim idejama, spremnost da prihvate razvoj verske misli, doveli su do toga da su prihvatili perzijsko učenje o uskrsnuću mrtvih i strašnom sudu. Podržavali su vjerovanje u anđele.
Sadukeji - tradicionalistički orijentisana vjerska aristokracija. Imali su moć i vlast. Da bi opravdali svoj dobrostojeći položaj propovjedali su : "bog dobrog čoveka za života nagradjuje, a grešnoga za života stiže kazna". Smatrali su da židovstvo trebaju širiti rabini odnosno školovani tumači Biblije i Talmuda koji bi zamenili svećenike. Na hebrejskom riječ rabin znači "moj učitelj". To je bio začetak rabinskog židovstva čiji je cilj bio obnova vjerskog života bez hrama.
Vremenom fariseji sve više jačaju, kako vjerski, tako i politički i postaju ozbiljni suparnici sadukejima. Taj sukob je omogućio uzdizanje kršćanstva. Smatra se da je Isus bio prvo farisejac, da bi se tek posle odvojio i ustanovio novo učenje. Fariseji su zatražili pomoć od Rimljana, pa je 63. god. pr. Kr. Judeja postala provincija Rimskog carstva.
Eseni - asketska sekta koja je živela u pustinji Judeje blizu Mrtvog mora od oko 150 godina pr. Kr. do uništenja zajednice od strane rimske vojske 86. godine. Dio njihove literature tkz. "Svici s Mrtvog mora", pronađen je u 11 pećina u Kumranu 1947. i 1977. godine. Ti dokumenti oslikavaju esene kao dualiste koji veruju u postojanje 2 duha - dobrog i zlog koji su izmedju sebe podelili generacije živih. Njegovali su uvjerenja da će dobro pobjediti zlo u sukobu Sinova svjetla i Sinova tame. Pretpostavlja se da ta bitka ustvari predstavlja bitku između duhovne snage i oružja rimskih vojnika.
Za vreme Rimljana javlja se apokaliptična književna delatnost. Još više se razvija učenje o vojskama duhova dobra i zla koje su u međusobnom sukobu. To je omogućilo da se objasni priroda zla u ljudskom društvu, a da se to ne pripiše bogu i božijoj kazni, tako da zlo može pogoditi i nedužnog čoveka. Razvija se i misao o mesiji ("Dolazeći Veliki", ili sveopći spasitelj). Vjeruje se da bi on bio pripadnik ljudskog roda.
III period - Srednji Vijek
U Italiji i Franačko-germanskim zemljama židovi su sve do početka križarskih ratova uživali osnovna građanska prava. Na Iberskom poluotoku su od samog osnivanja vizigotske kršćanske države bili proganjani, nasilno pokrštavani, oduzimana im je imovina. Najgori su položaj židovi imali u Poljskoj i Rusiji. U cilju stvaranja što šire podrške kršćanskog stanovništva, križarskim osvajačkim pohodima na istoku, katolička je crkva pristupila sistematkom podsticanju vjerskih predrasuda premažidovima. Ponovo je aktualan Pilatov akt, po kojem je židovski narod optužen za raspeće Isusa Krista. U cilju samozaštite od sve veće vjerske netrpeljivosti kršćana, židovi samoinicijativno počinju živiti u posebnim ulicama i gradskim četvrtima - getoima. Vrhunac eksplozije antižidovskog raspoloženja i progona bio je u vrijeme epidemije kuge 1348.-49. god. kada je umrlo 25 miliona europskog stanovništva. Tada su židovi bili optuženi da su zatrovali sve bunare i izvore od Španjolske do Poljske. A s druge strane, budući je trgovina i novčano poslovanje bilo glavno zanimanje židova i budući su se sve više bogatili, to je izazvalo zavist ne samo kod kršćanskih trgovaca, nego i kod širih slojeva stanovništva. Budući da je katolička crkva u 12. vijeku zabranila i proklela davanje novca uz kamatu, židovski trgovci na koje se kao na antikriste nije odnosila ova zabrana, i dalje su davali novac uz kamatu jačajući tako optužbu da su oni najveće "krvopije" kršćana. Tako je u 13. vijeku počelo protjerivanje židova iz pojedinih gradova i država: Engleska 1298., Francuska 1392., Španjolska 1492., Portugal 1497. U ostalim državama živeli su izolirani u getima.1235. godine papskom odlukom zavedene su spoljne odlike židova (papa Inocent III) : posebni šeširi, platneni crveno-žuti krug na grudima i ledjima svakog židova starijeg od 14, a židovke starije od 12 godina.
Pogledaj: Međuvjerski odnosi u doba Prvog križarskog pohoda
U takvoj situaciji razvija se društveno-religijski pokret Hasidizam (na hebrejskom Hasid- pobožan) čije je glavno obilježje mistička ideologija. Pokret se dijeli u dvije struje: 1. njemački hasidizam 2. istočno-evropski hasidizam. Zajedničko za sve haside je to da svaki hasid nastoji ono što je svakodnevno učiniti svetim.
Njemački hasidizam nastaje u Rajnskoj oblasti posle masakra nad židovima u vrijeme križarskih ratova. Glavni produkt je moralistička književnost koja se odlikuje pripovedanjem asketske pobožnosti, duboke posvećenosti poštovanju židovskog zakona i etike. Podržavali su rabinsko židovstvo i židovski misticizam.
Istočno-evropski hasidizam javlja se u Poljskoj i Rusiji, gde su patnje i progoni bili najači. Odbacuju asketizam i mesijanizam jer to zahtjeva promenu istorijskih uslova. Oni su smatrali da se istinsko iskupljenje nalazi u unutrašnjem religioznom duhu pojedinca :"Stvarnost se ne može promjeniti, ali oči koje gledaju mogu".
U svakom slučaju može se zaključiti da je hasidska književnost bila puna suprotnih stavova, tako da se pravi duh hasidizma ogleda u bogatoj tradiciji melodija koje se pjevaju bez reči i koje su i danas prisutne u crkvenim službama.
IV Suvremeno židovstvo
Danas su tri središnje ideje židova ujedno i odlike tri glavne struje:
1.Reformističko židovstvo - naglašava boga
2.Konzervativno židovstvo - naglašava Izrael
3.Ortodoksno židovstvo - naglašava Tor
Reformističko židovstvo - pokret reforme započet je u Njemačkoj. Prijevodom židovske biblije na njemački i gradnjom "hramom reforme" u Braunschweigu - do tada se naziv hram koristi samo za Hram u Jeruzalemu. Nastojali su židovsku religiju uskladiti s duhom vremena. Odbacili su ideju osobnog mesije a uveli ideju o mesijskom dobu koje će biti ostvareno ljudskim napretkom. Uvode bogosluženje na njemačkom i engleskom, orgulje, propovedi. Nastoje da se rabine oslobodi pravosudnih obveza. Ignoriraju obred obrezivanja.
Konzervativno židovstvo - smatraju da židovstvo treba ostati vjerno tradicionalnim karakteristikama, a da se promjene uvodi postepeno, bez promjena u upražnjavanju vjere. Ipak, njihovu službu odlikuje liturgija na engleskom jeziku. Najveći centri su u Izraelu i Latinskoj Americi. Podržavaju cionizam.
Ortodoksno židovstvo - smatraju da je židovski zakon božanska a ne ljudska ustanova. Po njima je ideal ljudskog postojanja izučavanje i upražnjavanje Tore. Danas se sve više oslanjaju na zapadno-evropsku kulturu i odbacuju cionizam.
