Stranice

petak, 19. kolovoza 2011.

ŽIDOVSKI VJERSKI PRAZNICI I KALENDAR

Hebrejski kalendar u obliku u kom se koristi danas sastavio je Hilel II (sredina 4. st.). On je 354 dana rasporedio u 12 mjeseci, a svaki počinje mladim mjesecom. U sedam od svakih 12 godina imaju i 13. mjesec (zbog razlike u odnosu na općepriznato trajanje godine).

Židovski kalendar :

I Tišri V šelat IX Ijar XIII Elul

II Hešvan VI Adar X Sivan

III Kislev VII Adar II XI Tamuz

IV Tevet VIII Nisan XII Av

Adar II (svake III,VI,VIII,XI,XIV i XIX godine 19-togodišnjeg ciklusa

Neki od važnijih verskih praznika:

Roš Hašana (židovska nova godina) slavi se prvog dana meseca Tišrija i prvi je u nizu praznika koji obilježavaju kraj poljoprivredne sezone. Učesnici se skupljaju na zvuk šofara (duvački instrument od govedjeg roga) koji ima svrhu tjeranja demona. Zatim slijedi ritual Tašlika, odvija se pored vode a cilj mu je oslobadjanje grijehova. Navečer, jelo se zasniva na namirnicama koje imaju dvostruko značenje imena npr. cikla - otjerati, porilukluk - odsjeći, urme - dovršiti, što bi značilo neka bog naše neprijatelje otjera, odsječe, dovrši... Jom Kipur (10. Tišri) Dan pomirenja. Podrazumeva ceremonije okajanja koje počinju noćnim postom i oplakivanjem. Nekada je praznik završavan prenošenjem grijeha na žrtvenog jarca koga bi poslije pustili u pustinju. Sukot (praznik senica) nekada je podrazumjevao sakupljanje ljetine uz ceremonije zahvalnosti bogu, danas je to slavlje povodom izlaska iz Egipta.

četvrtak, 18. kolovoza 2011.

ŽIDOVSKI MISTICIZAM - KABALA



Kabala (hebrejski - predanje, tradicija) je zajednički izraz za mnoge oblike židovskog misticizma, kao što su učenja o monoističkoj hijerarhiji bića, čovječanstvu kao mikrokosmosu, o krajnjem povratku sveukupne stvarnosti svojim metafizičkim korjenima, u nebeskom i božanskom svijetu. Karakterizira ih okrenutost k unutrašnjem - pronalasku onog svetog božanskog u unutrašnjim dubinama svih stvari. Židovski mistik tvrdi da je u stanju da prodre u stvarnost i tako stekne suštinski i harmoničan dio svega što postoji. Cilj religioznog života je carstvo božije. Kabala je prožeta i magijskom praksom.

Poslije izgona židova iz Španjolske i Portugala, misticizam se zasniva na dualističkoj razdvojenosti boga i svijeta, a cilj religioznog života postaje obnavljanje religije i misticizma.

Sefer Bahir (knjiga sjaja) je osnovni tekst židovskog misticizma. Govori o tome da sve što se događa "ovdje" događa se i "tamo" u bogu. Sve što postoji "ovdje" predstavlja različite modalitete ( koji su beskonačni ) boga i nosi različita božanska imena. Svijet je stvoren i bog se otkriva progresivnim prikazivanjem. Ustvari, govori o 10 iskonskih kosmičkih brojeva koje je stvorio bog. To su 10 riječi kojima je stvoren svijet. Broj 10 za židove ima simboličko značenje (10 kušnji Abrahamovih, 10 čuda u Egiptu...).



Tih 10 riječi dijele se na gornje:

1.misao ili vrhovna kruna

2.mudrost ili prva tora

3. razum, znanje ili artikulirana tora

donje:

1.moć ili sudjenje

2. veličina ili ljubav

3. ljepota

4. sjaj

5. osnova

6. izdržljivost

7. kraljevstvo

Pogledaj: Povijest Židova, Židovski vjerski praznici i kalendar


Religija



Izraz religija vodi porijeklo od latinskog religare - povezati, svezati. Odnosno, smatra se da religija predstavlja duhovnu povezanost jedne zajednice ljudi i nekog "natprirodnog" bića, koje se označava kao sveto. Za religiju je karakteristično da čovek pomoću molitve i magijske radnje traži pomoć i blagostanje, a zauzvrat on svojim bogovima prinosi razne žrtve. U stvari religija predstavlja vjerovanje u postojanje moćne sile koja vlada sudbinom čovjeka i prirodom, a čovek se toj sili obraća preko molitve i prinošenja žrtvi. Svaku religiju vezujemo za čvrsto povezan sistem vjerovanja i običaja koji se odnose na svete stvari.

Podela religije:

I prema Hegelu religije se dijele na:

-magiju -naturizam -monoteizam

-totemizam -animizam

-fetišizam -politeizam

II podjela prema Frejzeru:

-magija

-elementarni oblici religioznosti (totemizam,fetišizam,naturizam,

animizam,politeizam)

-monoteističke religije

Monoteističke religije predstavljaju vjerovanje u jednog boga. Nazivaju se i "otkrivene religije" jer su ih utemeljili proroci kojima se "otkrio", "pokazao" bog tj. rekao im svoju istinu. Nazivaju se i soterološke (soter - spasilac, izbavitelj naroda) jer se vjeruje u iskupljenje i spasenje na nekom "drugom svijetu".

Zajedničko za monoteističke religije je i to što uče o postojanju "kraja svijeta", pa ih nazivamo i eshatološke (eshaton - [grčki], ono krajnje).

Dijele se na:

-Kršćanstvo

-Budizam

-Judaizam

-Islam

Eseni

Eseni - asketska sekta koja je živela u pustinji Judeje blizu Mrtvog mora od oko 150 godina pr. Kr. do uništenja zajednice od strane rimske vojske 86. godine. Dio njihove literature tkz. "Svici s Mrtvog mora", pronađen je u 11 pećina u Kumranu 1947. i 1977. godine. Ti dokumenti oslikavaju esene kao dualiste koji veruju u postojanje 2 duha - dobrog i zlog koji su izmedju sebe podelili generacije živih. Njegovali su uvjerenja da će dobro pobjediti zlo u sukobu Sinova svjetla i Sinova tame. Pretpostavlja se da ta bitka ustvari predstavlja bitku između duhovne snage i oružja rimskih vojnika.

Za vreme Rimljana javlja se apokaliptična književna delatnost. Još više se razvija učenje o vojskama duhova dobra i zla koje su u međusobnom sukobu. To je omogućilo da se objasni priroda zla u ljudskom društvu, a da se to ne pripiše bogu i božijoj kazni, tako da zlo može pogoditi i nedužnog čoveka. Razvija se i misao o mesiji ("Dolazeći Veliki", ili sveopći spasitelj). Vjeruje se da bi on bio pripadnik ljudskog roda.

Pogledaj: Povijest Židova , Židovski misticizam - Kabala

Sadukeji

Sadukeji - tradicionalistički orijentisana vjerska aristokracija. Imali su moć i vlast. Da bi opravdali svoj dobrostojeći položaj propovjedali su : "bog dobrog čoveka za života nagradjuje, a grešnoga za života stiže kazna". Smatrali su da židovstvo trebaju širiti rabini odnosno školovani tumači Biblije i Talmuda koji bi zamenili svećenike. Na hebrejskom riječ rabin znači "moj učitelj". To je bio začetak rabinskog židovstva čiji je cilj bio obnova vjerskog života bez hrama.

Vremenom fariseji sve više jačaju, kako vjerski, tako i politički i postaju ozbiljni suparnici sadukejima. Taj sukob je omogućio uzdizanje kršćanstva. Smatra se da je Isus bio prvo farisejac, da bi se tek posle odvojio i ustanovio novo učenje. Fariseji su zatražili pomoć od Rimljana, pa je 63. god. pr. Kr. Judeja postala provincija Rimskog carstva.

Fariseji

Fariseji - njihovo ime znači "oni koji se odvajaju" - od svećenstva koji su tada bili politički i ekonomski najmoćniji sloj društva ; od nečistoće i težnje ka helenizmu. Tražili su da se živi u skladu sa zakonom (pisanim vjerskim spisima i nepisanim moralnim normama). Sačinjavali su mali dio židovske populacije, ali su bili jako poštovani od širokih narodnih masa. Osobine fariseja: strpljenje, iskrenost, čistunski i isposnički život, briga za život običnih ljudi. Otvorenost prema novim idejama, spremnost da prihvate razvoj verske misli, doveli su do toga da su prihvatili perzijsko učenje o uskrsnuću mrtvih i strašnom sudu. Podržavali su vjerovanje u anđele.

Pogledaj: Židovski misticizam - Kabala

Hasidizam

Hasidizam je židovski društveno-religijski pokret (na hebrejskom Hasid- pobožan) čije je glavno obilježje mistička ideologija. Pokret se dijeli u dvije struje: 1. njemački hasidizam 2. istočno-evropski hasidizam. Zajedničko za sve haside je to da svaki hasid nastoji ono što je svakodnevno učiniti svetim.

Njemački hasidizam nastaje u Rajnskoj oblasti posle masakra nad židovima u vrijeme križarskih ratova. Glavni produkt je moralistička književnost koja se odlikuje pripovedanjem asketske pobožnosti, duboke posvećenosti poštovanju židovskog zakona i etike. Podržavali su rabinsko židovstvo i židovski misticizam.

Istočno-evropski hasidizam javlja se u Poljskoj i Rusiji, gde su patnje i progoni bili najači. Odbacuju asketizam i mesijanizam jer to zahtjeva promenu istorijskih uslova. Oni su smatrali da se istinsko iskupljenje nalazi u unutrašnjem religioznom duhu pojedinca :"Stvarnost se ne može promjeniti, ali oči koje gledaju mogu".

U svakom slučaju može se zaključiti da je hasidska književnost bila puna suprotnih stavova, tako da se pravi duh hasidizma ogleda u bogatoj tradiciji melodija koje se pjevaju bez reči i koje su i danas prisutne u crkvenim službama.

Pogledaj: Židovski misticizam - Kabala

srijeda, 17. kolovoza 2011.

Povijest Židova




Judaizam je monoteistička religija Židova. Karakteristična je po tome što ne predstavlja samo religijsko-običajnu već i etičku, pravnu i historijsku crtu Židovskog naroda. Riječ židov(judejac,hebrejac) odnosno judaizam (hebrejstvo,judejstvo) potiču od glagola AVOR (prastari aramejsko-hebrejski jezik) što znači - prelaziti, tako su se nazivala sva semitska plemena koja su početkom II tisućljeća pr. Kr., počela iz Mezopotamije prelaziti rijeku Eufrat krećući se ka Sredozemlju. Stari Grci su ova plemena nazivali Hebraia, a Rimljani Hebraei (Hebreji,Jevreji).

Budući je proučavanje same religije, obreda i običaja židova nemoguće odvojiti od historijskih i društvenih uslova u svom radu prikazaćemo i najvažnije historijske faze kroz koje je prošla židovska zajednica.


I period prije odlaska u babilonsko ropstvo 587./6. god. pr. Kr., koji se naziva i biblijskožidovstvo. Za upoznavanje drevne historije židova pored arheoloških otkrića i malog broja historijskih ljetopisa, značajnu ulogu ima i Stari Zavjet (naročito u upoznavanju najranije epohe). Iako su podaci iz Starog Zavjeta više mitskog nego činjeničnog karaktera, predstavljaju važnu smjernicu povjesničarima, premda sve više ta stara biblijska predanja poprimaju izgled prepričanih realnih dogadjaja.

Ovaj se period deli na 4 dijela, tj. 4 saveza Boga (Jahve) i mitskih heroja iz naroda. Prvi savez, bog je sklopio sa Noom. Prema Bibliji, Noa (10-to koljeno od Adama) u 500. godini života dobio je 3 sina: šema, Hama i Jafeta. Sto godina kasnije bog se pokajao što je stvorio čoveka koji je sve više grešio i odluči da pusti potop i istrebi sve živo na Zemlji. Zato je pozvao Nou (kao najboljeg i najbezgrešnijeg čoveka) i rekao mu da napravi kovčeg od drveta i da u njega unese porodicu, i po jedan par svega živog na Zemlji. Noa je to učinio, a onda je bog poslao kišu koja je poplavila Zemlju. Posle potopa Noa i njegova porodica nastavili su život na Zemlji i zasnovali bolje generacije ljudi.

Drugi savez bog je sklopio sa Abrahamom (10-to koljeno od Noe). Prema legendi Bog se javio Abrahamu poslije smrti njegovog oca i rekao mu da sa porodicom i stadom krene iz Harana u Kanan. Tom prilikom Bog je obećao Abrahamu da će njegovo potomstvo biti "jedini izabrani narod". A za raspoznavanje Abrahamovih potomaka od ostalih ljudi, Bog je odredio obrezivanje muške dece, sedam dana nakon rođenja. Abraham je imao sina Izaka, a Izak blizance Jakova i Ezava. Ezav je bio snažan i dobar lovac, a Jakov fizički slab i vezan za majku i kućne poslove. Jednog dana stari i obnevidjeli Izak zažele meso divljači i posla Ezava u lov, za to vreme Jakov se preobukao u Ezava i uz pomoć majke uspio prevariti oca. Otac je, pošto se najeo i napio izrekao neopoziv blagoslov sinu, donosiocu hrane, da mu bude naslednik. Kad se vratio iz lova Ezav je bezuspešno pokušavao da promijeni očevu odluku. Medjutim Jakov se uplašio osvete i po nagovoru majke odlazi u Hanan i stupa u službu kod svog ujaka. Posle 21 godine odluči se ponovo vratiti. Na tom putu u toku jedne noći Jakov se u snu snažno borio sa nepoznatim čovekom koji ga je, da bi se spasao blagoslovio za Izakovog nasljednika i rekao mu : "Od sada se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se junački borio sa bogom i sa ljudi ma". Tako je bog Jakova označio praocem Zemlje i naroda čije će ime Izrael (onaj koji se i samom bogu odupire) tj. Izraelićani nositi "obećana zemlja i božiji narod". Jakov je imao 12 sinova od kojih su nastala židovska plemena: Ruven, Levi, Jehuda, Isahar, Simon, Zevulon, Dan, Josif, Naftali, Gad, Aser i Venijamin. Od Ezava su nastali nebožiji narodi (jer je bio oženjen nežidovkom). Prema legendi Jakovljeva i Ezakova plemena su postali vječni neprijatelji.

Josif (Jakovljev sin) poveo je narod u Misir. Prema biblijskoj legendi o Josifu, židovska plemena su živjela dobro u Misiru za vrijeme vladavine Hiksa. Padom ove dinastije sredinom 15. st. pr. Kr., i dolaskom egipatskih faraona na vlast, položaj židova se počeo pogoršavati, dok na kraju nisu postali robovi. Kada je 1270. god. pr. Kr. faraon naredio da se ubije svako novorodjeno muško dijetežidova, Bog je izabrao Mojsija da izbavi narod i vrati ga u obećanu zemlju Kanan. Prema legendi Mojsije je bio židovsko dijete koje je majka, da bi ga spasila od smrti posle rodjenja stavila u košaru obloženu voskom na obalu Nila, gdje se kupala faraonova kći koja je uzela bebu i odgajila. Tako je Mojsije odrastao na dvoru. Kada su stradanja židova bila na vrhuncu, Mojsije intuicijom postaje svjestan svoje židovske pripadnosti. Ubija jednog egipćanina i bježi u pustinju. Poslije više neuspjelih židovskih pobuna, Mojsije po božijim upustvima nekoliko puta odlazi na dvor kod faraona da traži dozvolu da izvede narod iz Misira. Svaki put je prijetio velikim nesrećama misirskom narodu. Kada je najzad umro i faraonov sin, prvijenac, faraon je dozvolio Mojsiju da izvede narod Izraela iz Misira i krene u obećanu zemlju. Tako je Bog treći savez sklopio sa Mojsijem.

Lutanje po Sinajskoj pustinji trajalo je 40 godina. Bog je pozvao Mojsija na brdo Sinaj gde je on ostao 40 dana i noći poslije čega mu je bog dao ispisane tablice sa deset božijih zapovjedi. Kada se vratio sa Sinaja zatekao je svoj narod kako pravi idole drugih bogova, huleći Jehovu. Ogorčen, razbio je tablice i naredio da se 3 000 bezbožnika pobije. Poslije toga, ponovo odlazi na Sinaj moliti boga da oprosti božijem narodu i da mu ponovo ispiše zapovijedi. Došavši ponovo sa Sinaja Mojsije je naredio da se izgradi kovčeg božijeg zavjeta [1]i šator u kome će se čuvati. Zbog velikih grjehova koje je narod počinio tokom lutanja Jahve je odlučio da u obećanu zemlju ne uđe ni jedan muškarac iznad 20 godina, pa ni Mojsije, nego da do smrti lutaju po pustinji. Bog je odredio Jošua (Isus Navin) da uvede narod u obećanu zemlju, a da grehove ispašta kroz osvajanje i krvave i teške ratove. Osvajanje je naišlo na veliki otpor starosjedilačkih plemena, naručito Filestijaca i Kananaca.

Za vrijeme vladavine Šaula 1040.-1012. god. pr. Kr. Filestinci su krenuli u ratni pohod protiv Izraela i ulogorili se kod mesta Bohort (severni Izrael). Šaul im je pošao u susret i dvije vojske su stajale jedna naspram druge 40 dana. Filestinci su svaki dan slali kolosa Golijata koji je pozivao najhrabrijeg Židova na megdan pa da tako odluče ishod bitke. Pošto se u vojsci nije našao takav slučajno se tu pojavio mladi pastir David koji je izašao na bojno polje i ubio kolosa običnom praćkom. Poslije toga Šaul je postavio Davida za komandanta vojske. Prema biblijskoj legendi Jahve je 4. savez sklopio sa Davidom. Poslije previranja na prijestolju i sukoba izmedju svećenstva Šaula i njegovih nasljednika na vlast dolazi David 1004.-965. pr. Kr. Prijestolnicu države je prenjeo iz Herbona u Jebus ( kasnije je dobio ime Jerusalem ). Pod carom Davidom starožidovska država dostigla je svoj vrhunac, prostirala se znatno izvan granica obećane zemlje. David je u židovskoj povijesti najveći simbol prastare prošlosti, zato je cionistički pokret uzeo simbolički naziv po jerusalimskom brdu Cionu gde se nalaze Davidov grob i dvorac. Davidovi nasljednici vladaju do 587. pr. Kr. kada ta oblast postaje babilonska pokrajina.

U periodu prije izgnanstva u Babilon najveći hebrejski religijski cilj bio je spoznati boga. Drugi po važnosti bio je dug život na zemlji, dok se na prijevremenu i iznenadnu smrt gledalo kao na božiju kaznu koja stiže poročne i bezbožne (priče Solomonove 10:21, 11:9;Psalmi Davidovi,Knjiga o Jovu...).Za mrtve se mislilo da na neki način nastavljaju postojati u podzemnom predelu - šeolu, gde čovjek žive brzo zaboravlja. Ali sa druge strane postojalo je uvjerenje da je sveti Bog jači od smrti i šeola i da će spasti vjernike od pakla, " Jer nećeš ostaviti duše svoje u paklu i nećeš dati da svetac tvoj vidi strahote" (psalmi Davidovi 16:10). Iz ovoga se kasnije razvija misao uskrsa.

Takodje se smatralo da zlo leži u ponašanju i stavovima koji štete dobru. Oni koji su živjeli protivno Jahvinim zahtjevima i imali su osjćaj " promašaja". U Starom Zavjetu riječ grijeh se piše Het, a vodi poreklo od riječi promašiti. U ovom periodu oblikovane su starožidovske, vjersko-historijske priče koje su kasnije zapisane.

Za ovaj period vezuje se i pojava proroka, naručito je proročka djelatnost porasla u 8. st. pr. Kr., kao potreba suprostavljanja carskoj vlasti. Ono na što su oni željeli skrenuti pažnju je sve veća iskvarenost jahvinog kulta[2] koja po njima leži u osnovi svih nelagodnosti u Izraelu. Druga pojava na koju su ukazivali bila je sve veća klasna nejednakost. Zemljoradnici su sve više siromašili a zemlja je prelazila u ruke manjinske grupe bogatih. Tako je Izrael prestao postojati kao društvo jednakih pred Jahvom. Proroci smatraju da se Izrael mora vratiti pravednom društvenom poretku u skladu sa vijerskim idealima. Najpoznatiji proroci su bili: Amos, Mihej, Osia i Isajia.

Prema Amosu suštinski element židovske religije je upravo postojanje proroka: " Jer gospod bog ne čini ništa ne otkrivči svoje tajne slugama svojim prorocima"(Knjiga proroka Amosa 3:7). Osia je smatrao da je osnovna uloga proroka da pozovu ljude da odbace svjetovnjački način mišljenja i ponašanja i da teže za poznavanjem volje gospodnje : "Tražite gospoda i bićete živi, hodite da se vratimo gospodu".

II period izgnanstva u Babilon

Židovskim su teritorijama vladali Babilonci 587.-539. god. pr. Kr., Perzijanci 539.-333. pr. Kr., Grci 333.-63. pr. Kr., Rimljani 63. -70. god., Arapi, Turci. U razdoblju sedmovjekovnog ropstva postavljeni su temelji današnjeg judaizma. Nove tekovine razvoja nastale u tom periodu su svete knjige, sinagoga, razvoj dualizma, vjerovanje u andjele, apokaliptični spisi, učenja o ustajanju mrtvih na sudnji dan.

Prije izgnanstva židovska vjerska zajednica, bila je okupljena oko hramova, u toku babilonskog ropstva centar tog okupljanja postaju vjerski spisi koje su svećenici ponijeli sa sobom. Tako su se razvile posebne prigode za čitanje tih svetih knjiga a najvažnija je bila 7. dan sedmice - Sabat. Prije izgnanstva to je bio tabu dan izdvojen za vjerske običaje, u Babilonu postaje dan za održavanje skupova čitanje i tumačenje svetih spisa i molitve.

539.pr. Kr. perzijski car Kir srušio je babilonsko carstvo. Dio židova se vratio u Jeruzalem, 515. pr. Kr. obnovljen je Hram, paralelno sa tim obnavlja se i svećenstvo koje potencira dio svetih knjiga koje normiraju vjerski i svetovni život poglavito Toru i Mojsijev zakonik.

Za vrijeme grčke vladavine došlo je do pojave tri struje:

1.fariseji

2.sadukeji

3.eseni

U korijenu ove podijele bile su nesuglasice oko toga da li treba potpasti pod uticaj helenizma ili ostati dosljedan izvornom učenju jahvista.

Fariseji - (njihovo ime znači "oni koji se odvajaju" - od svećenstva koji su tada bili politički i ekonomski najmoćniji sloj društva ; od nečistoće i težnje ka helenizmu.Tražili su da se živi u skladu sa zakonom (pisanim vjerskim spisima i nepisanim moralnim normama). Sačinjavali su mali dio židovske populacije, ali su bili jako poštovani od širokih narodnih masa. Osobine fariseja: strpljenje, iskrenost, čistunski i isposnički život, briga za život običnih ljudi. Otvorenost prema novim idejama, spremnost da prihvate razvoj verske misli, doveli su do toga da su prihvatili perzijsko učenje o uskrsnuću mrtvih i strašnom sudu. Podržavali su vjerovanje u anđele.

Sadukeji - tradicionalistički orijentisana vjerska aristokracija. Imali su moć i vlast. Da bi opravdali svoj dobrostojeći položaj propovjedali su : "bog dobrog čoveka za života nagradjuje, a grešnoga za života stiže kazna". Smatrali su da židovstvo trebaju širiti rabini odnosno školovani tumači Biblije i Talmuda koji bi zamenili svećenike. Na hebrejskom riječ rabin znači "moj učitelj". To je bio začetak rabinskog židovstva čiji je cilj bio obnova vjerskog života bez hrama.

Vremenom fariseji sve više jačaju, kako vjerski, tako i politički i postaju ozbiljni suparnici sadukejima. Taj sukob je omogućio uzdizanje kršćanstva. Smatra se da je Isus bio prvo farisejac, da bi se tek posle odvojio i ustanovio novo učenje. Fariseji su zatražili pomoć od Rimljana, pa je 63. god. pr. Kr. Judeja postala provincija Rimskog carstva.

Eseni - asketska sekta koja je živela u pustinji Judeje blizu Mrtvog mora od oko 150 godina pr. Kr. do uništenja zajednice od strane rimske vojske 86. godine. Dio njihove literature tkz. "Svici s Mrtvog mora", pronađen je u 11 pećina u Kumranu 1947. i 1977. godine. Ti dokumenti oslikavaju esene kao dualiste koji veruju u postojanje 2 duha - dobrog i zlog koji su izmedju sebe podelili generacije živih. Njegovali su uvjerenja da će dobro pobjediti zlo u sukobu Sinova svjetla i Sinova tame. Pretpostavlja se da ta bitka ustvari predstavlja bitku između duhovne snage i oružja rimskih vojnika.

Za vreme Rimljana javlja se apokaliptična književna delatnost. Još više se razvija učenje o vojskama duhova dobra i zla koje su u međusobnom sukobu. To je omogućilo da se objasni priroda zla u ljudskom društvu, a da se to ne pripiše bogu i božijoj kazni, tako da zlo može pogoditi i nedužnog čoveka. Razvija se i misao o mesiji ("Dolazeći Veliki", ili sveopći spasitelj). Vjeruje se da bi on bio pripadnik ljudskog roda.

III period - Srednji Vijek

U Italiji i Franačko-germanskim zemljama židovi su sve do početka križarskih ratova uživali osnovna građanska prava. Na Iberskom poluotoku su od samog osnivanja vizigotske kršćanske države bili proganjani, nasilno pokrštavani, oduzimana im je imovina. Najgori su položaj židovi imali u Poljskoj i Rusiji. U cilju stvaranja što šire podrške kršćanskog stanovništva, križarskim osvajačkim pohodima na istoku, katolička je crkva pristupila sistematkom podsticanju vjerskih predrasuda premažidovima. Ponovo je aktualan Pilatov akt, po kojem je židovski narod optužen za raspeće Isusa Krista. U cilju samozaštite od sve veće vjerske netrpeljivosti kršćana, židovi samoinicijativno počinju živiti u posebnim ulicama i gradskim četvrtima - getoima. Vrhunac eksplozije antižidovskog raspoloženja i progona bio je u vrijeme epidemije kuge 1348.-49. god. kada je umrlo 25 miliona europskog stanovništva. Tada su židovi bili optuženi da su zatrovali sve bunare i izvore od Španjolske do Poljske. A s druge strane, budući je trgovina i novčano poslovanje bilo glavno zanimanje židova i budući su se sve više bogatili, to je izazvalo zavist ne samo kod kršćanskih trgovaca, nego i kod širih slojeva stanovništva. Budući da je katolička crkva u 12. vijeku zabranila i proklela davanje novca uz kamatu, židovski trgovci na koje se kao na antikriste nije odnosila ova zabrana, i dalje su davali novac uz kamatu jačajući tako optužbu da su oni najveće "krvopije" kršćana. Tako je u 13. vijeku počelo protjerivanje židova iz pojedinih gradova i država: Engleska 1298., Francuska 1392., Španjolska 1492., Portugal 1497. U ostalim državama živeli su izolirani u getima.1235. godine papskom odlukom zavedene su spoljne odlike židova (papa Inocent III) : posebni šeširi, platneni crveno-žuti krug na grudima i ledjima svakog židova starijeg od 14, a židovke starije od 12 godina.

Pogledaj: Međuvjerski odnosi u doba Prvog križarskog pohoda

U takvoj situaciji razvija se društveno-religijski pokret Hasidizam (na hebrejskom Hasid- pobožan) čije je glavno obilježje mistička ideologija. Pokret se dijeli u dvije struje: 1. njemački hasidizam 2. istočno-evropski hasidizam. Zajedničko za sve haside je to da svaki hasid nastoji ono što je svakodnevno učiniti svetim.

Njemački hasidizam nastaje u Rajnskoj oblasti posle masakra nad židovima u vrijeme križarskih ratova. Glavni produkt je moralistička književnost koja se odlikuje pripovedanjem asketske pobožnosti, duboke posvećenosti poštovanju židovskog zakona i etike. Podržavali su rabinsko židovstvo i židovski misticizam.

Istočno-evropski hasidizam javlja se u Poljskoj i Rusiji, gde su patnje i progoni bili najači. Odbacuju asketizam i mesijanizam jer to zahtjeva promenu istorijskih uslova. Oni su smatrali da se istinsko iskupljenje nalazi u unutrašnjem religioznom duhu pojedinca :"Stvarnost se ne može promjeniti, ali oči koje gledaju mogu".

U svakom slučaju može se zaključiti da je hasidska književnost bila puna suprotnih stavova, tako da se pravi duh hasidizma ogleda u bogatoj tradiciji melodija koje se pjevaju bez reči i koje su i danas prisutne u crkvenim službama.

IV Suvremeno židovstvo

Danas su tri središnje ideje židova ujedno i odlike tri glavne struje:

1.Reformističko židovstvo - naglašava boga

2.Konzervativno židovstvo - naglašava Izrael

3.Ortodoksno židovstvo - naglašava Tor

Reformističko židovstvo - pokret reforme započet je u Njemačkoj. Prijevodom židovske biblije na njemački i gradnjom "hramom reforme" u Braunschweigu - do tada se naziv hram koristi samo za Hram u Jeruzalemu. Nastojali su židovsku religiju uskladiti s duhom vremena. Odbacili su ideju osobnog mesije a uveli ideju o mesijskom dobu koje će biti ostvareno ljudskim napretkom. Uvode bogosluženje na njemačkom i engleskom, orgulje, propovedi. Nastoje da se rabine oslobodi pravosudnih obveza. Ignoriraju obred obrezivanja.

Konzervativno židovstvo - smatraju da židovstvo treba ostati vjerno tradicionalnim karakteristikama, a da se promjene uvodi postepeno, bez promjena u upražnjavanju vjere. Ipak, njihovu službu odlikuje liturgija na engleskom jeziku. Najveći centri su u Izraelu i Latinskoj Americi. Podržavaju cionizam.

Ortodoksno židovstvo - smatraju da je židovski zakon božanska a ne ljudska ustanova. Po njima je ideal ljudskog postojanja izučavanje i upražnjavanje Tore. Danas se sve više oslanjaju na zapadno-evropsku kulturu i odbacuju cionizam.

Pogledaj: Biblijska povijest Izraela - JHVH - Ja sam koji jesam, Židovski misticizam - Kabala

[1] Pokretni šator bio je ustvari prvi židovski hram oko koga je nastala svećenička kasta koja je igrala sve važniju ulogu u životu židovskih plemena. Privilegiju čuvara svetog kovčega dobilo je pleme Leviti (potomci Jakovljevog sina Levija). Oni su iz svoje sredine nametali sudije, poreznike I ostale predstavnike vlasti

[2] Pojedini carevi koji su bili oženjeni nežidovkama gradili su i hramove drugih božanstava ili su preuzimali statue i obilježja drugih religija i unosili ih u židovske hramove. Najpoznatiji je Solomonov hram (Jeruzalemski hram, Hram) koji su razorili Babiilonci. U njemu se nalazio kovčeg zavjeta, poslije rušenja hrama gubi mu se svaki trag

CIONISTIČKI POKRET - CIONIZAM


Suvremeni židovski autori razvijaju tezu da je cionistički pokret nastao kao najviši izraz milenijumske težnje širokih židovskih masa za povratak u staru domovinu. U tom cilju oni se pozivaju na kazivanja starih proroka da će Bog jednog dana ponovo okupiti izgnani narod u obećanu zemlju. Treba napomenuti i to da židovi u molitvama na dan Jon Kipura vijekovima ponavljaju refren: "sledeće godine u Jerusalim!". Idejni preteča političkog cionizma je ruski židov Leon Pinsker (Slika lijevo). Vjerovao je da će Rusija postati demokratska i ustavna monarhija koja će dati jednakost svim neruskim narodima. Medjutim, odmah poslije ubojstva Aleksandra II intelektualni krugovi pozvali su ruski narod da ustane protiv židova jer oni nanose najviše zla i stradanja ruskom stanovništvu. U takvim uslovima Pinsker je razradio teze o nemogućnosti rješavanja židovskog pitanja putem prilagodjavanja ruskom društvu. Pošto nije uspio da pridobije bogate židoveu Rusiji, on svoju brošuru objavljuje na njemačkom pod anonimnim imenom "jedan ruski židov". On izvodi osnovni zaključak da usled sve većeg porasta antisemitizma, židovi moraju osnovati svoju državu u Palestini.

Cionistički pokret osnovan je 1885. a prvi cionistički kongres održan je jula 1897., prisustvovala su 197 kandidata iz cijelog svijeta. Ovako glasi rezolucija koju je doneo prvi cionistički kongres:

"Cionizam se bori za stvaranje židovskog doma u Palestini, za židovski narod na bazi medjunarodnog prava. Za postizanje ovog cilja kongres predviđa sljedeće mjere:

1.Razvoj Palestine u podesnoj formi, od strane židovskih poljoprivrednika, zanatlija i trgovaca.

2.Organiziranje i ujedinjenje cjelokupnog židovstva putem odgovarajućih lokalnih i širih institucija u suglasnosti sa zakonima svake zemlje.

3.Jačanje židovske nacionalne svijesti i odboja.

4.Pripremne mjere u cilju osiguranja pristanka turske vlade, mjere koje su neophodne da bi se postigao cilj cionizma."

Pokret je naišao na otpor, ne samo kod uglednih židovskih ličnosti zapadne Evrope, već i kod židovskih organizacija širom svijeta. Najizrazitiji protivnik cionizmu je reformistička judejska struja, ovo je njihov stav prema cionizmu:

"Mi sebe ne smatramo posebnom nacijom nego religioznom zajednicom i zato ne težimo povratku u Palestinu kao ni obnovi bilo kojih zakona koji se odnose na židovsku državu..."

U Rusiji se javlja ideja o rešenju židovskog pitanja u okviru kulturne autonomije u socijalističkoj federaciji, a cionizam se karakterizira kao reakcionarna buržoarska pojava. Posebno je osudjeno to što cionizam odbacuje suradnju sa svakom židovskom organizacijom koja ne prihvaća cionističku platformu. Cionističkom pokretu suprostavlja se opća atmosfera asimilacije koja je početkom 20-og st. preovladala u zapadnim židovskim zajednicama.

Pogledaj: Židovski misticizam - Kabala

Značaj humanističke historiografije

«Rani novi vijek» obuhvaća razdoblje od 1500-1800 g. Nakon izuma tiska sve se više piše i objavljuje uslijed čega slijedi jača komunikacija i povećava se znanje i pismenost. Četiri tematske cjeline su : humanizam u 15. i 16.st., reformacija i protureformacija u 16. i 17.st., erudicija u 17.st. te rano i kasno prosvjetiteljstvo u 18 st.

Postoje 3 osnovna obilježja novog shvaćanja povijesti u humanista : promijenjen doživljaj vremena uočavanjem razmaka između sadašnjosti te antike i srednjeg vijeka, mogućnost nedogmatskog pristupa filozofskoj i književnoj baštini te duhovnim vrednotama antike i poimanje pov. događaja iz njih samih. Predmet zanimanja postaje čovjek kao stvaralac ; univerzalnu viziju zamjenjuju pripovijesti o pojedincima i njihovim djelima te istaknutim zajednicama, a traže se primjeri za moralnu filozofiju. Čovjek je pokretač povijesti i pripovjedač o zbiljskim događajima. Humanisti žele usporediti iskustva i ustanove antike sa vlastitom sadašnjošću. Antika se doživljuje kao idealna cjelina. Humanisti su prihvatili antičko učenje o kružnom kretanju povijesti. Posao se svodi na prikupljanje i razboritu kritiku izvora. Humanistički pokret nastaje na tlu srednjevjekovnog latiniteta, a s usponom građanstva i gradova nastoji u renesansi oživiti postignuća antičke kulture. Historija je tematski rod književnosti. Značaj humanističke historiografije jest i posljedica obnove retoričke obrazovne tradicije koja obuhvaća gramatiku, literaturu, retoriku i filozofiju. Historija je dio literature. Poučava se čitanjem i interpretiranjem historijskih djela kao roda književnosti. Usko je povezana sa gramatikom, etikom, politikom i filozofijom. Humanistički odgojni ideal sastoji se u retoričkom jezičnom obrazovanju i uputama za postizanje moralnog integriteta u skladu s filozofskim učenjem. Od historiografa zahtijeva umijeće govora i pisanja te stručnost. Slažu se da se historija razlikuje od poezije, filozofije i retorike jer je «istinito pripovijedanje». Od historiografskih djela se zahtjeva jasnoća, razumljivost , očiglednost, unutrašnja zaokruženost u izboru i organizaciji građe kao i u prikazu povezanosti i tijeka događaja. Historiografsko djelo ima zadaću poučiti i pružiti estetski užitak.

Humanisti nastoje pronaći postupak kojim će utvrditi izvorni tekst, te nastaje filologija kao hist.-kritička disciplina s vlastitim metodskim instrumentiranjem. Tekstove najprije treba sakupiti, pregledati, urediti i učiniti pristupnim, a zatim tražiti njihovo izvorno značenje. Tada nastaju : rječnici, gramatike, priručnici za antičke pravno-političke ustanove, karte i atlasi. Nastaju i prve pomoćne historiografske znanosti : epigrafija, numizmatika i arheologija. Filologija restituira dokument, ali se ne odnosi kritički prema njemu niti ispituje njegovo mjesto u povijesti. Strogo su razgraničeni antikvari : skupljači svjedočanstava o antici i historiografi – pripovjedači o događajima. Pojam antiquitates odnosi se u antici na sustavno prikupljanje podataka o jeziku, književnosti i običajima. Važna osoba u kulturi je antiquarius, ljubitelj starina, čovjek koji skuplja književna, epigrafska i arheološka svjedočanstva, spašava ostatke antike od propasti, ali ih drži fragmentima koji ne mogu biti predmet historiografskog ispitivanja.

Historiografi pišu uglavnom o vlastitom vremenu, a dolazi i do većeg broja tiskanih djela. U 16.st. nastaju rječnici. Talijanski humanisti proučavaju antičke izvore dok se u Francuskoj javljaju skupljači i priređivači srednjevjekovnih izvora. Predmet spoznaje su ljudska djela (djelatnost istaknutih osoba, ograničene na vojne i političke). Prema retoričkoj tradiciji zadaća historiografa nije samo ustanoviti vanjski tijek događaja već i istražiti njegove osnovne pretpostavke : začetnike, motive, namjere, vremenske i prostorne vrijednosti. Ekonomski i kulturni uspon građanstva samo se djelomično odrazio u radovima humanista. Humanisti se drže Aristotelovog učenja da je historiografsko znanje nesigurno, a ima zadaću pružiti primjere za normativne iskaze filozofije i pouku vladarima. Humanistička historiografija se bavi djelima tzv. Velikih ličnosti kao nositelja razuma i plemenitih osjećaja. Pragmatična humanistička politička historiografija povijesne činjenice vrednuje prema njihovoj poučnosti za državnike i vladare, a zadatak je poduprijeti moć svoje države te olakšati odgoj državnika. Njihova djela postaju sredstvo pol. propagande. Kasnije, u historiji glavni predmet postaju promjene u povijesnim kretanjima. Najbolji humanistički teoretičari 16.st. predlažu da se napusti dotadašnja egzemplarna retorička historija.

IBN HALDUN



IBN HALDUN (1332-1406) - Arapski historiograf, stvara u doba propadanja arapskog imperija.. U prvome djelu svoje povijesti Arapa, Perzijanaca i Berbera nazvanom «Prolegomena» izlaže misli o povijesti i društvu, zbog kojih se drži pretečom suvremenih društvenih znanosti. Preteča je Vica i Montesquiea. Želi razlikovati važne i nevažne povijesne činjenice i zato razmišlja o biti i uzročnosti povijesnih događaja. Uspoređuje nekoliko civilizacija tražeći zakone koji određuju nastanak, rast i propast institucija i kultura. Osnovne pokretačke snage povijesnog tijeka treba tražiti u čovjekovoj fizičkoj okolini. Razmatra život različitih društvenih slojeva ( stočari i poljodjelci, trgovci, obrtnici, činovnici), želi ispitati mnoga područja društvenog života te se predstavlja kao osnivač novog znanja o društvu.

MIHAEL PSEL

MIHAEL PSEL (1018 -1089) – u «Kronografiji» u kojoj je obuhvaćeno razdoblje od 976 –1077. godine prikazuje blještavo svoje vrijeme, prije svega unutrašnju politiku. Pselovo djelo pripada najboljem u bizantskoj historiografiji, ali kako je obnašao visoke državne dužnosti, krajnje je pristran.

IVANA MALALA

IVANA MALALA – prvi je poznati pisac redovničke kršćanske bizantske svjetske kronike. U pučkoj kronici bilježi sve što je čuo bez obzira na važnost događaja i ne obazirući se na vremenski slijed. Takve su kronike jedina historiografska djela o ratovima protiv Arapa i ikonoklastičkim borbama.

Procvat historiografije u Bizantu je za vrijeme Konstantina VII Porfirogeneta koji sastavlja važna djela o upravi carstvom, dvorskim ceremonijama i o djedu Baziliju I.

PROKOPIJE iz Cezareje

PROKOPIJE iz Cezareje (6st.po.Kr.) – piše o događajima iz vlastitog iskustva. Djela su mu : «Historija ratova», bizantskih protiv Perzijanaca, Vandala i Ostrogota i «Tajna historija» u kojoj kritički pripovijeda o onome što nije bilo moguće napisati(izdana nakon careve smrti). Djelo «O građevinama» panegirik je. Ima širok horizont ; sposobnost književnog izražavanja i razvijen dar zapažanja.

GIOVANNI VILLANI



GIOVANNI VILLANI (1270 –1345) – Historiograf, napisao «Storie Fiorentine» - iako pripovijeda od biblijskog doba s naglaskom na crkvenoj povijesti, pažnja mu se usredotočuje na uspon gradova i građanstvo. Javljaju se novi historiografski oblici kao što su autobiografije npr. cara Karla IV: i memoari Eneje Silvija Piccolominija kasnije pape Pija II. Izražavaju novo gledište na čovjeka i njegovu prošlost. Bizantska historiografija zajedno sa crkvenom poezijom znači najveći domet bizantske književnosti. Kritičkim i realističkim duhom i pažljivom upotrebom izvora nadmašuju latinsku historiografiju. Nadahnjuje se tradicijom rimskog imperija, helenističke kulture i kršćanstva, a glavni su joj obrasci Tukidid i Polibije. Postignuća kao grčka filozofija i rimsko pravo su uže povezana s kršćanstvom. Povijesnim zbivanjima se bave vojskovođe, članovi carske obitelji, visoki dostojanstvenici i carevi dok su na zapadu historiografi uglavnom svećenici – promatrači. I širi slojevi se zanimaju za povijesna događanja zbog stalnog ratovanja i borbe za opstanak.

Tu se javljaju 2 vrste historiografije : monografija namijenjena obrazovanim slojevima i redovnička kronika svijeta pisana uglavnom pučkim grčkim jezikom. Historiografija obrađuje suvremene događaje, a prikazuje i društvene pojave. Postoje i historije države i dvora što je uglavnom svjetovna službena historiografija. Bizantska svjetska kronika ima porijeklo u Euzebijevu djelu.

JEAN FROISSART



JEAN FROISSART (1337 – 1404) – kao kroničar stogodišnjeg rata Francuske i Engleske ne stavlja se ni na jednu stranu, već slikovito opisuje pojedine bitke i dramatične događaje u duhu sentimentalnog kasnog viteštva. Zanima se za određene «plemenite» akcije s obje strane, ali ne odnosi slijed događaja već nepovezane, njemu osobno zanimljive pojedinosti.

GEOFFREY DE VILLEHARDOUIN



GEOFFREY DE VILLEHARDOUIN – Historiograf, opisuje osvajanje Carigrada u 4. križarskom ratu, i objašnjava zašto su križari umjesto Jeruzalema zauzeli kršćanski grad. To djelo je jedno od najvećih proznih djela na francuskom jeziku. Međutim, ne razmišlja o uzročnostima, već zbivanja objašnjava Božjom voljom.

VILIM iz Tira

VILIM iz Tira (1130- 1184)«Gesta Francorum» (historija križarskih ratova). Prikazuje prekomorska djela od muslimanskih osvajanja u 7.st. do događaja što ih je sam doživio. Pripovijeda o osnivanju Latinskog kraljevstva, 1. križarskom ratu, i pojedinim vladarima, a donosi i geografske podatke i obavijesti o povijesti pojedinih lokaliteta. Kritičan je prema motivima križarskog rata i ispituje uzroke uspjeha i propadanja latinskog kraljevstva.

utorak, 16. kolovoza 2011.

TOMA AKVINSKI



TOMA AKVINSKI – Svećenik i historiograf, prema njemu postoje samo 2 epohe : Starog i Novog zavjeta, i da će crkva kao njegova čuvarica trajati do kraja svijeta.

GIOACCHINO DA FIORE



GIOACCHINO DA FIORE (1130-1201) – Historiograf, predlaže novu periodizaciju koju su prihvatili franjevci – prvo doba bi bilo doba sinagoge, njega je smijenila crkva drugog doba, a nju će zamijeniti «duhovna crkva» trećeg doba.

OTON

OTON (1115-1158)«Historija dviju država», prilagođuje Orozijevo tumačenje Augustinova djela svome vlastitom vremenu. Piše o 6 svjetskih razdoblja i 4 monarhije te ne misli da je carstvo neprijateljsko crkvenoj vlasti. Preuzima misao o pozitivnoj ulozi Rimskog Carstva kao zaštitnika crkve što pripisuje i Njemačkom carstvu, ali mu je jasno da jedinstvo carstva i crkve više ne postoji.

Opat EINHARD



Opat EINHARD (770–840) «Život Karla Velikog», nadahnjuje se Svetonijevim životopisima 12 rimskih careva i vjeruje da nadopunjuje njegovo djelo. Uzori su mu Salustije i Plutarh. Iz djela je teško izvući pouzdanije obavijesti, ali je jedinstveno u realističnom prikazu ratne i državničke djelatnosti te obiteljskog života Karla Velikog. Preuzimajući mišljenje Izidora iz Seville, Einhard se ispričava što rane godine Karlova prikazuje samo kao kompilator dostupnih izvora, tj. drži da je vrijednost njegova djela prije svega u izvješću o događajima što ih je promatrao kao očevidac.

Nastavljači, svećenici, u životopisima vrlo površno obavještavaju o onome što se uistinu dogodilo jer im je nakana pisati po uzoru na antičke i kršćanske predaje o životima svetaca. U 12.st. nastaju nove teme ; križarski ratovi, velikaške obitelji , kneževski teritoriji, gradovi. Javljaju se pjesme koje veličaju mitske junake i određene događaje. Historiografska djela i kronike javljaju se na pučkim jezicima. Javljaju se nova tumačenja. Gradovi , dinastije, novi teritoriji trebaju svjetovnu povijesnu legitimaciju o svojim korijenima. Pisci stvaraju vlastite mitove o kontinuitetu dinastija, gradova i teritorija.

BEDA VENERABILIS



BEDA VENERABILIS (ČASNI; 672 – 735) – bavio se kronologijom i prirodnim fenomenima. Njegovo je djelo mješavina kršćanske i antičke baštine. «Crkvena historija naroda Angla» ističe se pouzdanim kronikama i podacima o crkvenom životu i općoj kulturi Angla, a opisuje i živote opata svoga samostana. Dao je temelj uskrsnim tablicama. Povijesna događanja su moralni primjeri za pouku potomstvu o kršćanskim vrlinama i Božjem zahvatu. Drži da se obavijesti o prošlosti ne mogu svesti na kompilacije i prepisivanje dijelova starijih historija ili kronika nego da je moguće vlastito ispitivanje. Zato nastoji razlučiti glasine i legende od neospornih činjenica te sustavno traži izvore i u djelo uključuje isprave i pisma. Smatra da je dužnost historiografa prikazivati događaje istinito i nepristrano. Nastavljači «Historije» su anglosaski kroničari koji pišu pučkim jezikom.

GRGUR iz Toursa

GRGUR iz Toursa ( 539 – 594) - nastavlja kronike Euzebija, Jeronima i Orozija od stvaranja svijeta do svog vremena. Djelo je mješavina historiografske i hagiografske literature sa svrhom pouke o Božjim nagradama i kaznama, pobjedi istine i prave vjere te propasti heretika. Zato je prepuno legendi i čuda.

OROZIJE

OROZIJE«Pripovijesti protiv pogana». Povezuju kršćansku i rimsku povijest u cjelinu držeći da jedino Rimsko Carstvo može biti zaštitnik vjere i da nakon njegovog pada mora doći Antikrist.

EUZEBIJE



EUZEBIJE (260 –339 po.Kr.) – napisao je «Historia Ecclesiana», što je obrazac univerzalne crkvene historije. Piše o zbivanjima koja su slijedila nakon novozavjetnih i polemizira sa Židovima, hereticima i poganima. Univerzalno kršćanstvo ima jedinstvenu pretpovijest kod Židova i Grka te ga zato drži najstarijom religijom. Prema njemu, sudbina Rimskog Carstva i crkve je povezana. Kršćanski car je predstavnik Božje riječi, događaji su ispunjenje biblijskih proročanstava. Univerzalnoj historiji daje značaj borbe za kršćansku istinu. Prekida sa pravilima antičke retoričke kompozicije. Nema izmišljenih govora, sačuvao je brojne izvore, piše kao arhivist, skupljač podataka, kritički svrstava izvore prema bliskosti određenom događaju i pravilno ih citira i identificira. Ističe ono što zna iz vlastitog iskustva.

ponedjeljak, 15. kolovoza 2011.

MJESTO HISTORIOGRAFIJE U SUSTAVU SREDNJEVJEKOVNOG ZNANJA

U srednjevjekovnom ustrojstvu znanja historija ima skromno mjesto. Obrazovni sustav trivium obuhvaćao je gramatiku, retoriku i dijalektiku, a historija je pružala određeno znanje unutar prve dvije discipline. Isječci iz povijesti su predstavljeni kao exempla. Historiografi oponašaju stil rimskih autora i njihov način pisanja. Pravila retorike su mnogo važnija od zahtjeva da se piše «istinito», pa se povjesničari služe tropima i figurama kako bi stekli naklonost slušatelja jer su samo svećenici znali čitati i pisati. Povijesna događanja kao ljudska djela zamišljaju se u «redu vremena» datu od Boga. Historija pripovijeda o djelima ljudi i zahvatima Providnosti. Postupna spoznaja primjera za Božje usmjeravanje povijesti ima važnu ulogu na čovjekovu putu prema spasenju i u tome je značenje historije kao magistrae vitae u srednjevjekovnom kršćanstvu. Većina historiografa skuplja i sređuje iskaze «svetih znanstvenika» kao neprijepornih autoriteta jer ne postoji kritika izvora. Autoriteti su jamci nepristrana i autentična izvještavanja, a spisatelju je zadaća pronaći njihove tekstove i držati se njihova prikaza. U razvijenom srednjem vijeku pojedini pisci žele ispitati izvore.

Od 11.st. razvija se skolastika koja nastoji crkveno učenje povezati s dubljim poznavanjem antičke filozofije, prije svega Aristotela, te ga uskladiti sa racionalnim mišljenjem. Skolastička metoda postavlja pitanja te argumente i protuargumente za pojedine teze. Središte znanja su prirodne znanosti i filozofija. Historija nije više «učiteljica života» već nalazi mjesto u pripovijedanju o suvremenim svjetovnim zbivanjima.

Redovnici se služe arhivima i knjižnicama crkava i samostana, a raste i dokumentacija u svjetovnim ustanovama. Briga za «pravi tekst» svodi se uglavnom na Bibliju kao Božju riječ. Židovski znanstvenici u Aleksandriji su željeli očuvati duhovno nasljeđe starih pisaca i očistiti tekstove od kasnijih nakupina i izmjena nastalih prepisivanjem, grčki prijevod Starog zavjeta – Septuaginta ( prema legendi izradilo ju je 70 znanstvenika u 70 dana) – najviše se prepisuje i puno je grešaka.

Vitae

Vitae – rašireni žanr. Biografije vladara bile su rijetke te je riječ o životima svetaca. Hagiografska književnost želi u djelima svetaca predočiti prisutnost uzornog kršćanskog dua. Najstariji tekstovi se odnose na mučenike. Ispitivanjem legendi Isusovci bolandisti su u 17st. udarili temelje sustavnoj kritici izvora.

Gesta

Gesta – djela , čini, izvještavaju o djelima osoba koje su slijedile jedna za drugom na nekom položaju. Obrazac je bio liber pontificalis (knjiga papa). Svrha je da legitimiraju trajnost i važnost vlastitih ustanova. S vremenom postaju opširnija, a od 11.st. obuhvaćaju junake križarskih ratova, ličnosti pojedinih država, pokrajina ili gradova. Djelomično imaju značaj lokalnih historija jer se moglo saznati o ekonomskim i društvenim zbivanjima. U žanrove treba ubrojiti genealogiju i gradsku historiju ( teže za dokazivanjem što starijeg datuma osnutka grada i izuzetnih trenutaka što ih je grad doživio, zahvaljujući Bogu, Djevici Mariji, svecima zaštitnicima ).

Anali

Anali – najjednostavniji oblik historijskog zapisa, nastali iz kratkih obavijesti o pojedinim događajima. Pišu ih uglavnom redovnici kao bilješke razvrstane prema godinama. Ne pripovijedaju kako je i zašto došlo do nekog događaja i koje su posljedice. Kasnije postaju opširniji i ne razlikuju se od kronika.

Kronika

Kronika – djelo poznata autora koje sadrži opsežnu građu i želi da se predoče primjeri Božje intervencije u ljudski život. Obavijesti se prekidaju za autorova života, ili u času njegove smrti. Kronike su svjetske i lokalne, a ima ih različitih vrsta. Euzebije i Jeronim pišu svjetsku kroniku gdje nastoje sve obavijesti dovesti u vremenski odnos. Orozijeva kronika je tip velike množine obavijesti. Izidor prikazuje određena zbivanja kao dio ukupne zbilje.

ZNAČAJ HISTORIOGRAFIJE LATINSKOG KRŠĆANSTVA

Humanisti su uveli periodizaciju na stari, srednji i novi vijek. Kronološki, to je vrijeme od pada Zapadnog Rimskog Carstva 476.po.Kr. do početka otkrića novih zemalja oko 1500. To je doba religijskog i jezično – kulturnog jedinstva koje se zasniva na pismenosti na latinskom jeziku. Srednjovjekovna latinska historiografija se temelji na dvjema baštinama : antičkoj (pruža klasifikaciju oblika pojedinih književnih žanrova, pravila kompozicije i obrasce za ponašanje) i kršćanskoj ( utječe na sadržaj, svrhu i cilj pisanja o povijesti, na novo shvaćanje vremena i natprirodnog).

Rimljani su ostavili upute za pisanje povijesti, a židovsko –kršćanska baština učila ih je usmjerenju prema univerzalnoj povijesti. Uloga crkve je bila presudna u svim područjima života i književnošću su se bavili isključivo redovnici i svećenici. U historiografiji dolazi do spajanja kulture germanskih «barbara» s latinskim kršćanstvom.

IZIDOR iz Seville ( 560 – 636) – formulira osnovna obilježja «historiae» u enciklopedijskom djelu «Etymologiae» (obuhvaća znanja iz brojnih područja ljudskog života, a temelji se na kompilaciji antičkih djela). Historija je dio gramatike, a ona dio govorništva te razlikuje legendu i mit od historije. Smatra da je historia povijest o onome što se vidjelo i znalo kao istina. Smatra da je bitno uočiti sam događaj kao dio povijesnog spasenja, opisati ga i zapamtiti, ali ne i pouzdano ga istražiti i upoznati. Historiograf je kreativan samo kada piše na temelju vlastitog iskustva ; smatra izvješća kršćanskih autora iz prošlih vremena potpuno vjerodostojnim. Tada još ne postoji kritika izvora. Pojam historia ima više značenja : pouzdano znanje o određenim događajima, svjedočanstvo autora iz prošlosti, pripovijest o događajima i djelima ljudi i pojedini zbiljski događaji.

Cijeli srednji vijek, s određenim varijacijama u pojedinim razdobljima, preuzima Izidorovo mišljenje. Historije se razliku od fabula (pripovijedanje koje nije istinito), retoričkog argumenta ( nije istinit, ali je sličan istini) i poezije. Historija želi postići najveći stupanj istinita prikazivanja, ali se mijenjaju kriteriji za izbor «stvari koje su učinjene» jer je došlo do rasta broja svjedočanstava u crkvenim i svjetovnim ustanovama. Historiografi pišu nepovezane pripovijesti i ne raspolažu predodžbama o povijesnom tijeku. Njihov slijed događaja niz je primjera. Kronografi prikazuju istodobnost određenih događaja sinkronističkim tablicama.

Autori svetačkih životopisa nadahnjuju se Novim zavjetom, a djela ratnika slična su onima junaka Starog zavjeta. Istina o povijesnoj činjenici je odraz poznavanja Biblije, crkvenih otaca i antičkih spasitelja. U kasnoj antici postupno nastaje kršćansko shvaćanje o univerzalnoj povijesti spasenja koja obuhvaća čovječanstvo u očekivanju konačnog izvanvremenskog cilja. Povijest ima 3 točke : apsolutni početak stvaranja svijeta i čovjeka, početak kršćanstva i povijesnog spasenja s Kristovim utjelovljenjem te posljednji sud. Pisci se bave djelima i događajima kojima žele prikazati odnos Boga i njegova naroda.

Kršćanska periodizacija povijesnih zbivanja preuzeta je iz starozavjetne Danielove vizije o 4 carstva. Ta 4 carstva jesu : babilonsko, medijsko, perzijsko i makedonsko. Kasnije je Rimsko Carstvo posljednja faza nastala spajanjem perzijskog i medijskog u jedno. U 2.st.po.Kr. javlja se učenje da je Rimsko Carstvo posljednja faza od Boga vođene povijesti, ali je to uvjerenje poljuljano propašću 476.g. Crkveni otac Augustin smatra da to ne znači kraj svijeta, a barbarski pisci traže njegov nastavak u Bizantu. Izidor kaže da je Rimsko Carstvo propalo, a crkva zauzela njegovo mjesto. Prevladava mišljenje oca Orozija da se Rimsko Carstvo nastavlja u Bizantu, zatim u Franačkoj i njemačkom kraljevstvu te u Moskvi. Augustin je razradio učenje o 6 razdoblja svijeta koja se poklapaju sa životnim dobima čovjeka, u skladu sa Božjim stvaranjem svijeta u 6 dana. Sedmi dan Božjega odmora znači da će se u sedmom dobu izvršiti prijelaz iz vremenitosti u vječnost. Doba između prvog i drugog Kristova dolaska je šesto, doba starosti. Dok pojedinci svojim djelima utječu na vlastito spasenje ili prokletstvo, čovječanstvo se ne kreće ni naprijed ni natrag ni u krugu. Kršćanstvo je proglašeno «religijom povjesničara», a historija «kršćanskim načinom mišljenja».

Razlikovanje kronika ( konstruirana je u vezi s namjerama pisaca i predmetom prikazivanja), anala ( temelji se na načelu razvrstavanja prema godinama ili slijedu vladara i svećenika) i historija gotovo da nije postojalo do 14.st.. Najbolji je primjer arhiđakon Toma.