Autor: Danijel Tatić
Biblija, sveta knjiga napisana čovjekovom rukom po nadahnuću samog Stvoritelja predstavlja glavni izvor vjere svih židova i kršćana. Podijeljena je na Stari zavjet, kojim se podjednako služe židovi i kršćani, te Novi zavjet, kojim se služe samo kršćani. U Starome zavjetu je osim Božje objave, koja predstavlja izvor vjere kako za židove tako i za kršćane, opisana i povijest židovskog naroda.
Biblijsku povijest Starog zavjeta možemo podijeliti na tri razdoblja prema Božjim objavama. Doba praobjave, doba patrijarške objave, te doba Mojsijeve objave. Budući da je tema ovog rada biblijska povijest Izraela, rad će se temeljiti na poslijednje dvije objave. One obuhvaćaju period od prvih spomena Židova, otprilike oko 2000. g. Pr. Kr. kada Božja objava više nije zajedničko dobro cijeloga čovječanstva, već se njeno čuvanje povjerava odabranoj porodici praotaca[1] od kojih je kasnije nastao izraelski narod, a kasnije Izraelcima kao odabranom narodu, do vremena rimskog osvajanja Judeje 63. g. pr. Kr. Ovaj period židovske povijesti, trajanja oko 2000 godina, pun je likova i događaja čije se postojanje dovodi u pitanje. Međutim, s druge strane, za mnoge biblijske navode postoje arheološki dokazi.
U ovome radu nastojati ću dati jedno viđenje sinkretizma židovskog boga Jahve. Na osnovi biblijskih zapisa o Jahvinim manifestacijama, nastojati ću pronaći božanstvo u egipatskoj mitologiji koje bi po svojim manifestacijama bilo najbliže židovskom bogu. Kao činjenicu uzeti ću pretpostavku da se dolazak Židova u Egipat zbio za vrijeme vladavine Hiksa. To je period o kojem izvori šute, Biblija ne otkriva detalje ni vrijeme dolaska Židova. Egipatski izvori ga također ne spominju. Time u povijesnoj slagalici nedostaju elementi koji bi nam mogli pomoći pri rasvjetljavanju ovoga fenomena. U radu ću slijediti religijske manifestacije kako bih dao jedno od mogućih rješenja ove povijesne zagonetke.
Abrahamov bog
Doba patrijarške objave započinje Abrahamom iz Ura[2], koji je od Boga odabran da postane praocem odabranog naroda. Prema biblijskim zapisima Abraham je imao sina Izaka kojem je žena Rebeka rodila dva sina Ezava i Jakova. Budući da je vlast glavara porodice prelazila s oca na starijeg sina, Jakov, koji je bio mlađi sin, na prevaru dobija očev blagoslov što rezultira svađom među braćom. U borbi s Božjim anđelom, Jakov pobjeđuje te prisiljava anđela da ga blagoslovi. Tom prilikom anđeo mijenja ime Jakovu u Izrael, što u prijevodu znači Božji borac.[3] Ovaj tekst je sadržan u knjizi postanka, pod naslovom Borba s Bogom. Biblija nam ne odaje razlog ovoj borbi između Boga i Jakova. Neki izvori interpretiraju tu pojavu kao anđela a ne kao Boga. Sam izvor prvo upućuje na čovjeka: I neki se čovjek rvao s njim dok nije zora svanula[4], Jakov zaključuje da je riječ o Bogu tek nakon što mu protivnik na upit o imenu odgovara: Za moje ime me ne smiješ pitati[5], na to Jakov konstatira: Vidjeh Boga licem u lice i na životu ostadoh.[6] Ono što nam izvor odaje o tom tajanstvenom protivniku, za kojeg navodi da je Bog, je da ima fizičku snagu manju od čovjekove te da se radi o noćnom biću, koje moli da ga se pusti prije zore: Pusti me jer zora sviće, na jakovljevo traženje da ga blagoslovi kao uvijet za puštanje biće popušta kako bi bilo pušteno prije zore te mu govori: Više se nećeš zvati Jakov, nego Izrael, jer si se hrabro borio i s Bogom i s ljudima.[7]
Odgovor na pitanje, s kime se zapravo Jakov borio?, moramo potražiti van biblijskih zapisa. Prava postojbina Abrahamove obitelji bila je u Haranau, a jedan njen ogranak naselio se u Ur. U oba grada vladao je kralj Nannar, bog Mjeseca, a svatko tko je u tim gradovima živio morao je priznavati njegovo božansko vrhovništvo. Abrahamova vjera je bila vjera grada Ura čiji je glavni element bio kult Mjeseca. Uporište ovoj tvrdnji možemo potražiti i u imenu Abrahamova oca, Tare. Ime Tara je preuzeto od hurijskog imena boga Mjeseca. Bogu Tari ili Terahu klanjali su se stanovnici Harana. Štovanje obiteljskog boga nije bila iznimka već pravilo na području Mezopotamije.[8] U ovome možemo pronaći odgovor tko je zapravo bilo obiteljsko božanstvo s kojim se Jakov borio. Lunarno božanstvo gubi svoju moć dolaskom zore, kada vlast prepušta solarnom božanstvu, zato bog mjeseca, Tara, moli Jakova da ga pusti prije zore.
Onodobna božanstva bila su pretežito lokalnog karaktera, te nisu mogla ići s ljudima na njihova putovanja. Ona su bila ograničena kraljevim administrativnim teritorijem, te je njihova teritorijalna ekspanzija ovisila o širenju kraljeve vlasti. Vrhovna vlast božanstva prestajala je prelaskom granice one države u kojoj je ono bilo štovano. Na taj način bi putnik prelazio s teritorija jednog božanstva na teritorij drugog.[9] U tome leži razlog zašto se Abrahamov bog, Tara, nije obratio svom izabranom narodu kroz puna četiri stoljeća. Zasigurno su patrijarsi gajili spomen na boga svojih predaka koji obitava u njihovoj prapostojbini, ali morali su prihvatiti štovanje lokalnih božanstva. 
Dolazak Židova u Egipat smiješta se u period vladavine Hiksa.[10] Hiksi[11] su bili nomadi semitskog i hurijskog podrijetla.[12] Na području hurijske vlasti nalazio se i grad Haran, odnosno prapostojbina Abrahamove obitelji. Hiksi prostiru svoju vlast od hurijske države Mitani na sjeveku Mezopotamije, u sklopu koje je bio i grad Haran, preko Palestine i delte Nila. Čitava dolina Nila dospijela je pod njihovu vlast oko 1650. pr. Kr. Na vlasti su se zadržali jedno stoljeće. Pretpostavlja se da nisu bili narod, već da su predstavljali malobrojni semitsko – huritski vladalački sloj koji je proširio svoju vlast iz Palestine na Egipat u trenutku nestabilnosti egipatske države.[13] Pri tom ostaje otvorena mogućnost da su Hiksi u stvari bili Huriti, te da je Mitani bila njihova država. Ova mogućnost bi bi pridonijela širenju granica štovanja Abrahamova boga Tare. U svakom slučaju dobro prihvaćanje Židova, u trenutku njihove doseobe u Egipat, možemo zahvaliti njihovom bratskom narodu koji je bio tada na vlasti. Isto tako njihovo porobljavanje od strane vladara tebanske dinastije možemo promatrati pod tim svijetlom. Nakon protjerivanja Hiksa i širenja egipatskih granica do Mitanije, pod Ahmozisom, oko 1540., neki izvori navode da su bili toliko odbojni Egipćanima da su čak s podova palača bili skinute ploče po kojima su Hiksi hodali.[14] Sasvim je jasno da su takve prilike dovele do pogoršanja životnih uvijeta Židova u Egiptu.Mojsijev bog
Knjiga Postanka završava dolaskom u Egipat, koji je predstavljen kao inkubator u kojem se trebao razviti židovski narod, zapisi se nastavljaju Knjigom Izlaska u kojoj je Mojsije središnji lik. On Židove oslobađa egipatskog ropstva i odvodi ih u obećanu zemlju. U cijelom tom procesu blisko surađuje s bogom, te slijedi njegove naputke. Biblija nam ne odaje što se događalo s Židovima tijekom četiri stoljeća provedena u Egiptu. Priča započinje teškim položajem Židova, prijelomni trenutak je kad Mojsije ubije egipćanina te zbog tog bježi u zemlju Midjan, na Sueskom poluotoku, gdje provodi četrdeset godina kao pastir. Po božjem ukazanju Mojsije dobija naputke kako izbaviti izabrani narod iz ropstva. Bog otvara more, čime otvara put kojim narod bježi pred faraonovom vojskom, koju Mojsijev bog utapa u moru. Izraelce do Sinaja vodi sam bog, pri tom ih hrani čudesnom manom koja pada s neba. Na Sinajskoj gori bog predaje Mojsiju deset zapovijedi, na čije se poštivanje narod obvezuje, dok za protuuslugu dobivaju božju zaštitu. Nakon čina sklapanja saveza, Mojsije vodi narod u obećanu zemlju. No, obećana zemlja nije bila nenastanjena te je Izraelci osvajaju po božjoj zapovijedi.
Otkrivanje identiteta
Biblija nam ostavlja dojam o kontituitetu jednog božanstva koje je zaslužno za stvaranje svijeta, te odabire jedan narod, te s njime sklapa saveze kojima postaje zaštitnik svog izabranog naroda, čime on dobija ekskluzivitet nad bogom – stvoriteljem svijeta. Kako sam prije pokazao, Abrahamov bog je bio bog mjeseca, Tara. Od njega Židovi vuku tradiciju obiteljskog božanstva. Budući da je to božanstvo sklopilo savez s Abrahamom, ono može biti zaštitnik samo Abrahamovih potomaka. Židovi se u Egiptu susreću s vladarima podrijetla bliskog njihovom, te je za pretpostaviti da njihova vjerovanja dospijevaju na plodno tlo.
Pitanje koje se pri tom potvara je: Koliko su se Židovi uspijeli oduprijeti utjecaju egipatskih božanstava kroz period od četiri stoljeća njihova sazrijevanja u Egiptu?
 |
| Seth |
Set – bog izbavitelj Židova?
Dali je upravo Set bio božanstvo opisano u Bibliji kao bog koji je izveo Izraelski narod iz egipatskog ropstva? Odgovor na to pitanje pronaći ćemo u Bibliji.
U Knjizi Izlaska opisana je objava božjeg imena:
...Mojsije reče Bogu: Ako dođem k Izraelcima
pa im kažem: Bog otaca vaših poslao me k
vama, i oni me zapitaju: Kako mu je ime?
– što ću im odgovoriti? Ja sam koji jesam,
reče Bog Mojsiju.[16]
Bog ne želi odati svoje ime. Razlog tomu može biti dvojak, a oba razloga upućuju na Seta. Ukoliko su bili štovatelji Seta, postoji mogućnost da bi Setovo ime stvaralo dodatne probleme u okruženju u kojem Setovi sljedbenici nisu bili poželjni. To bi bio razlog da se službeno zataji ime štovanog boga. Upravo skrivanje imena nas upućuje na egipatske korijene božanstva. Naime, u Mitu o tajnom Raovu imenu opisano je značenje imena i riječi. Prema vjerovanju, sva živa bića, pa i bogovi, imaju svoje tajno ime. U njihovom imenu je sadržana njihova snaga.[17] Spoznajom njihova imena oni gube snagu. Pored tajnog imena, božanstva imaju i imena kojima se služe pri komunikaciji s vjernicima. Tako je pri molitvi upravo ime ključ komunikacije s božanstvom. Pored toga potrebno je izjaviti da se poznaje božanstvo, Ja te poznajem i znam tvoje ime predstavlja formulu koja se rabila pri kultnim radnjama.[18] Mojsijev Bog se naziva imenom Ja sam koji jesam, te to predstavlja njegovo službeno ime pri komunikaci s izabranim narodom. Komunikaciju s njim vrši samo onaj koji ga poznaje, Mojsije. Iz navedenog može se zaključiti da objava božjeg imena upućuje na to da Mojsijevog boga treba tražiti u redovima egipatskih božanstava. Bog se Mojsiju pojavio u pustinji u obliku gorućeg grma[19]. U ovome vidimo simboliku povezanu sa Setom, on je bog pustinje, te simbolizira njenu destruktivnu snagu,[20] pored toga on ima crvenu kosu i crvene oči[21] što nas može upućivati na vatru.
Neću ulaziti u analizu pošasti kojima je Mojsijev bog poharao Egipat, budući da je Set bog kaosa[22], a učinak koji su proizvele opisane pošasti upravo odgovara stvaranju kaosa, koji predstavlja jednu od manifestacija Seta. Seta se poistovjećivalo i s pomračinom i opadanjem mjeseca, on je bio ratničko božanstvo, te bog vjetrova, oluje i groma. Sve navedene manifestacije dolaze do izražaja kada se obračunao s faraonovom vojskom:
...ja ću se onda proslaviti nad faraonom i njegovim ratnicima,njegovim kolima i konjanicima...stup od oblaka pomakne se ispred njih i stade im za leđa. Smjesti se između vojske egipatske i postade onima oblak taman, a ovima rasvjetljavaše noć, tako ne mogaše jedni drugima prići cijele noći. Mojsije je držao ruku ispruženu nad morem, dok je Jahve svu noć na stranu valjao vode jakim istočnim vjetrom i more posušio...Za jutarnje straže pogleda Jahve iz stupa od ognja i oblaka na egipatsku vojsku i u njoj stvori zbrku.[23]
Iz navedenog se vidi da Jahve upravlja vjetrom, da je ratničko božanstvo koje teži da se proslavi u bitci. Pojavljuje se u liku oblaka i ognja, što odgovara pojavnostima boga oluje i groma. Izaziva pomrčinu. Stvara zbrku, koja je karakteristika boga kaosa. U ovom kratkom citatu Jahve je pokazao sve karaktristike boga Seta. Tome treba pridodati još jednu, odveo ih je u pustinju koja predstavlja još jednu njegovu pojavnost.
Zanimljivo je da je na području sjevernog luka Plodnog polumjeseca kult boga oluje bio vrlo raširen, te su bile vrlo brojne pojave sinkretizma.[24]
Bog na Sinajskoj gori Mojsiju daje deset zapovijevi:
Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene.
Ne pravi sebi lika ni obličja bilo čega što je gore na nebu, ili dolje na zemlji, ili u vodama pod zemljom. Ne klanjaj im se niti im služi. Jer ja, Jahve, Bog tvoj, Bog sam ljubomoran. Kažnjavam grijeh otaca - onih koji me mrze - na djeci do trećeg i četvrtog koljena, a iskazujem milosrđe tisućama koji me ljube i vrše moje zapovjedi.
Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.
Sjeti se da svetkuješ dan subotni. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti, ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj, ni sluškinja tvoja, ni živina tvoja, niti došljak koji se nađe unutar tvojih vrata. Ta i Jahve je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni.
Poštuj oca svoga i majku svoju, da imadneš dug život na zemlji koju ti dâ Jahve, Bog tvoj.
Ne ubij!
Ne učini preljuba!
Ne ukradi!
Ne svjedoči lažno na bližnjega svoga!
Ne poželi kuće bližnjega svoga! Ne poželi žene bližnjega svoga; ni sluge njegova, ni sluškinje njegove, ni vola njegova, ni magarca njegova, niti išta što je bližnjega tvoga![25]
Ovih deset zapovijedi predstavlja samo sažetak Negativne ispovijesti iz egipatske knjige mrtvih. U njoj je sadržano ukupno 42 ispovijedi koje je pokojnik morao izreći prilikom ulaska u zagrobni život, kako slijedi:
Ne izazvah patnju.
Ne učinih da ni jedan čovijek pati od gladi.
Ne izazvah ničiji plač.
Ne počinih ubojstva.
Ne izdah zapovijed da su ubojstvo počini za mene...[26]
Iako deset zapovijedi ne odaju direktnu vezu sa bogom Setom,one nam daju potvrdu o preuzimanju egipatskih religijskih ideja, i njihovom uklapljanju u novi sustav vjerovanja. Naravno da je pamćenje i bilježenje 42 pravila bilo komplicirano za nepismeni narod, iz tog razloga su pravilaponašanja u obliku Božjih zapovijedi zabilježena u skraćenome obliku. Po jedna zapovijed za svaki prst na ruci, uvelike je pospješivala njihovo pamćenje. Taj dio božje objave je bio namijenjen narodu u cjelini, dok su pravila službi i ostale zapovijedi zapisane u obliku Levitskog zakona, kojeg je tumačio samo povlašteni sloj pripadnika Levitskog plemena, začetnika sloja svećenstva. Zanimljiv je i sam način kojim su Leviti zaslužili taj povlašteni položaj:
„Ovako govori Jahve, Bog Izraela: neka svatko propaše mač o bedro i pođe taborom od vrata do vrata pa neka ubije tko svog brata, tko svoga prijatelja, tko svoga susjeda.“ Sinovi Levijevi izvršiše Mojsijev nalog, i toga dana pade naroda oko tri tisuće ljudi. „Danas ste se posvetili Jahvi za službu – reče Mojsije- tko uz cijenu svoga sina, tko uz cijenu svoga brata, tako da vam danas daje blagoslov“[27]
Više je no jasno da se radi upravo o ratničkom božanstvu koje za posvetu traži krvoproliće. Najratobornije pleme, koje se dokazalo da je spremno za svog Boga ubiti brata, prijatelja ili susjeda, dobija tu čast da postane izabrano pleme unutar izabranog naroda. Njemu pripada čast vršenja svećeničke uloge. Potvrdu da je Javhe rtničko božanstvo nalazimo i u primjeru zakona koji govori o načinu na koji se treba postupati sa stanovništvom poraženih gradova:
„Kada dođeš pod koji grad da na nj navališ, najprije mu ponudi mir. Ako ti odgovori mirom i otvori ti svoja vrata, sav narod što se nađe u njemu podvrgni tlaki, neka za te radi. Ali ako odbije tvoj mir i zarati s tobom, opsjedni ga. Kad ti ga Jahve Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštrim mačem! A žene, djecu, stoku, sve što bude u gradu - sav plijen - uzmi sebi, i uživaj plijen od svojih neprijatelja što ti ga daje Jahve, Bog tvoj. Tako čini sa svim gradovima koji budu vrlo daleko od tebe, koji ne budu gradovi ovih naroda odavde. U gradovima onih naroda koje ti Jahve, Bog tvoj, preda u baštinu ništa ne ostavljaj na životu, nego ih udari „heremom“ – kletim uništenjem, kako ti je Jahve, Bog tvoj naredio.“[28]
Ovakvu okrutnost možemo povezati potrebom za životnim prostorom naroda koji je u potrazi za mjestom na kojem će tek osnovati svoju državu. Potporu toj težnji moglo je dati samo ratničko božanstvo čiji će spomen lediti krv u žilama protivnika. Potrebu za takvim bogom Izraelski je narod mogao zadovoljiti u zlom liku božanstva koje se u neprijateljski naklonjenom Egiptu prestajalo štovati, u liku boga Seta.
Daljnje sličnosti koje nas upućuju na mogućnost da je izraelski bog Jahve u periodu boravka Izraelaca u Egiptu preuzeo manifestacije egipatskog boga Seta, pronalazimo i u opisu Zavjetnog kovčega.
“Od bagremova drva neka naprave Kovčeg...Okuj ga čistim zlatom...Salij na nj četiri zlatna koluta; prikuj ih za četiri noge njegove; dva koluta s jedne i dva s druge strane. Od bagremova drva napravi i motke te ih u zlato okuj...svjedočanstvo koje ću ti predati u kovčeg položi.”[29]
 |
| Reljef s crvene kapele u Karnaku, Hatsepsut. |
 |
| Anubis, Tutankamonova grobnica. |
“ Pomirilište takođeg napravi od čistog zlata...Skuj i dva kerubina od zlata za oba kraja pomirilišta...Kerubini neka dignu svoja krila u vis tako da svojim krilima zaklanjaju Pomirilište. Neka budu licem okrenuti jedan prema drugome, ali tako da lica kerubina gledaju u Pomirilište.”[30]
U odlomku koji opisuje pomirilište nailazimo na dva Kerubina. Stari zavjet nam ne otkriva o kakvim je bićima riječ. Znamo samo da su bića s krilima, te da će se izraelovo božanstvo pojavljivati između ta dva krilata bića. Navedeno pomirilište neodoljivo podsjeća na prikaz s pektorala iz Tutankamonove grobnice. Unutar ukrašenog kvadrata, koji može asocirati na kovčeg, nalazi se prikaz preminulog faraona u liku boga Ozirisa, koji stoji između krilatih likova božica Nekhebet i Buto. Božice simboliziraju vlast nad cijelim Egiptom. Nekebet je prikazana poput supa koji nosi bijelu krunu Gornjeg Egipta, a predstavljala je kraljevu zaštitnicu koja nad njim širi krila. Buto je bila kraljeva nasrtljiva braniteljica, prikazivana u liku kobre ureus. Personificirala je sunčevu toplinu, bila je gospodarica neba i kraljica svih bogova.[31]
Ako usporedimo tutankamonov pektoral s opisom biblijskog pomirilišta, primjetiti ćemo sličnosti koje nije lako ne povezati. Ozirisovo mjesto između Nekhebet i Buto, kao vladara Gornjeg i Donjeg Egipta, je ono za čim teži bog Set. Na kraju, zbog toga je i izbila svađa između ova dva božanstva, i radi toga je set i ubio svoga brata Ozirisa.
 |
| Pektoral iz tutankamonove grobnice. |
Zaključak
U svom djelu Kratka povijest mita povjesničarka Karen Armstrong o mitologiji kaže: Mitologija je, kao i umjetnost, proizvod stvaralačke imaginacije, i svojom sposobnošću da preobrazi naš rastrgani, tragični svijet pomaže nam da bar naslutimo nove mogućnosti.
Ovaj citat navodim iz razloga jer smatram da s najmanje riječi opisuje bit religije, te daje odgovor na pitanja zašto je ona potrebna čovjeku. Povijest religije možemo pratiti poput povijesti umjetnosti, s kojom je vezana neraskidivim vezama. Obije služe da olakšaju patnje, da nam skrenu pogled u sebe i da se zapitamo tko smo zapravo. One su refleksija čovjekove nutrine, njegovih htijenja i patnji.
Poput stilova u umjetnosti, tako su i religijske manifestacije kroz povijest prolazile kroz faze uspona, procvata i opadanja. Kada više ne bi udovoljavale ljudskim potrebama bile bi nadopunjene ili zamijenjene novim stilovima ili manifestacijama. Na taj način trebamo promatrati i zamršeni svijet vjerovanja. Ne bira Bog izabrani narod, već narod bira boga koji će udovoljiti njegovim kako duhovnim tako i svjetovnim potrebama. U liku boga nalazi se legitimitet za sve ono što je svetovnoj vlasti potrebno da bi opravdala svoje postupke i samu svoju vlast koja joj je od boga data. Nikakvu iznimku u tome ne čini ni izraelski narod. Dolaskom u Egipat Izraelci u liku boga Seta prepoznaju karakteristike svog obiteljskog božanstva, koje predstavlja službenu religiju, ukoliko pretpostavimo da se dolazak Izraelaca u Egipat poklopio s vladavinom Hiksa. Prestankom njihove vlasti, štovanje Seta opada, brišu se njegovi likovi, njegova uloga i lik se stapa s bogom Totom, a sam Set postaje manifestacija zla suprotna egipatskim vrijednostima. Samim time i njegovi poklonici padaju u nemilost novih vladara. Skriva se ime boga koji se štuje pod krinkom boga otaca, jer se povezuje s lunarnim obiteljskim božanstvom na koje je ostalo živo sjećanje kako bi se potvrdio legitimitet naroda koji štuje istog boga od samog stvaranja svijeta.
Pogledaj: Povijest Židova
Literatura:
1. Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.
2. Historija čovječanstva, kulturni i naučni razvoj, sv. 1, knjiga 2, Naprijed, Zagreb, 1966.
3. Hrvatska enciklopedija,4, Leksikografski zavod Mirolsav Krleža, Zagreb, 2002.
4. Joann Fletcher, Drevni Egipat, Velike civilizacije, život, mit i umjetnost. 24 sata, Zagreb, 2008.
5. Jorge Angel Livraga, Teba, Nova akropola, Zagreb, 1995.
6. Karen Armstrong, kratka povijest mita, Vuković & Runjić, Zagreb, 2005.
7. Oberški Janko, Biblijska povijest Saroga i Novoga zavjeta, Marjan tisak, Split, 2005.
8. Povijest svijeta: od početka do danas, naprijed, Zagreb, 1977
9. Povijest 1, Prapovijest i prve civilizacije, Europapress holding, Zagreb, 2007.
10. Uranić, Igor, Ozirisova zemlja, Školska knjiga, Zagreb, 2005.
11. Veronica Ions, Egipatska mitologija, Otokar Keršovani, Opatija, 1985.
[1] Patrijarha
[2] Ur – grad u Mezopotamiji, u njemu se Abraham ženi Sarom, te seli u Haran, a kasnije u Kanaan po božjoj uputi.
[3] Oberški Janko, Biblijska povijest Saroga i Novoga zavjeta, Marjan tisak, Split, 2005., 19 – 25.
[4] Postanak, 32, 25.
[5] Postanak, 32, 30.
[6] Postanak, 32, 31.
[7] Postanak, 32, 29.
[8] Historija čovječanstva: kulturni i naučni razvoj, svezak 1, knjiga 2, 485 - 486.
[9] Isto, 487.
[10] Oberški Janko, Biblijska povijest Saroga i Novoga zavjeta, Marjan tisak, Split, 2005., 34.
[11] Hiksi – eg. Hekau kazut = vladari tuđih zemalja
[12] Hrvatska enciklopedija, 4, Leksikografski zavod Mirolsav Krleža, Zagreb, 2002, 564.
[13] Povijest svijeta: od početka do danas, Naprijed, Zagreb, 1977., 132.
[14] Jorge Angel Livraga, Teba, Nova akropola, Zagreb, 1995., 18.
[15] Ions Veronica, Egipatska mitologija, Otokar keršovani, Opatija, 1985., 63.
[16] Izlazak, 3, 13 – 3, 14.
[17] Uranić, Igor, Ozirisova zemlja, Školska knjiga, Zagreb, 2005., 25.
[18] Isti, 13.
[19] Izlazak, 3, 1 – 3, 3.
[20]Uranić, Igor, Ozirisova zemlja, Školska knjiga, Zagreb, 2005., 249.
[21] Veronica Ios, Egipatska mitologija, Otokar Keršovani, Opatija, 1958., 63.
[22] Fletcher Joann, Drevni Egipat, Velike civilizacije, život, mit i umjetnost, 24 sata, Zagreb, 2008., 70.
[23] Izlazak, 14, 19 – 14, 25.
[24] Povijest 1, prapovijest i prve civilizacije, Europapress holding, Zagreb, 2007., 433 – 434.
[25] Izlazak, 20, 1 -20, 21.
[26] Jorge Angel Livraga, Teba, Nova akropola, Zagreb, 1995., 113 – 115.
[27] Izlazak, 32, 27 – 29.
[28] Ponovljeni zakon, 20. 10 – 18.
[29] Izlazak, 25.10 – 16.
[30] Izlazak, 25. 17 – 21.
[31] Ions Veronica, Egipatska mitologija,Otokar Keršovani, Opatija, 1985., 88 – 91.
Nema komentara:
Objavi komentar