Autor: Danijel Tatić
Na odabir ove teme me potaklo pitanje kako su nakon stravičnog pokolja 1099. tri velike monoteističke religije uspjele ponovo živjeti jedni uz druge. Što sam više razmišljao o postavljenom pitanju i trudio se pronaći razloge koji bi mogli dovesti do brzog smirivanja strasti nakon jednog takvog stravičnog čina i početka normalnog suživota, umjesto odgovora javljala su mi se nova pitanja i budile nove sumnje. Nisam mogao a ne zapitati se kako je kršćanstvo kao religija koja je nepomirljiva prema drugim religijama nakon vojnog zauzimanja Jeruzalema od strane križara tolerirala egzistiranje i drugih religija u Svetoj zemlji te kako su na to gledali križari koji su ostali u gradu, kako su oni prihvaćali novopridošle židove i muslimane ili se radilo o povratu izbjeglih te na koji način su se oni infiltrirali i u kojoj mjeri u sam grad nakon njegovog pada.
O pitanju religijskog suživota uopće teško je razgovarati ukoliko se ne pojasne dodirne točke religija koje su dozvoljavale suživot svojih vjernika. Svima je jasno da je temelj triju glavnih svjetskih religija monoteizam pri čemu judaizam predstavlja bazu, kršćanstvo nadogradnju a islam kompilaciju. Upravo radi tog „evolucijskog“ grananja monoteizma novonastala monoteistička religija je svoje temelje kao čvrst oslonac novog vjerovanja bazirala u temeljima religije iz koje je sama nastala. Opipljivi kamen temeljac na profanoj osnovi je kod navedenih religija upravo grad Jeruzalem kao sveto mjesto židova, kršćana i muslimana. U svom radu ću nastojati dati prikaz suživota pripadnika triju glavnih svjetskih religija u periodu križarskih pohoda kako u gradu Jeruzalemu tako i u ostalim dijelovima Sredozemlja gdje je dolazilo do njihovog susretanja i egzistencije, te pokušati dati prikaz odnosa i trpeljivosti triju monoteističkih religija zasnovan na njihovim svetim spisima u kojima ću pokušati pronaći elemente opravdanja vođenja svetog rata te vidjeti u kojoj se mjeri uopće radilo o vjerskom sukobu.
SVETI RAT
„Kada dođeš pod koji grad da na nj navališ, najprije mu ponudi mir. Ako ti odgovori mirom i otvori ti svoja vrata, sav narod što se nađe u njemu podvrgni tlaki, neka za te radi. Ali ako odbije tvoj mir i zarati s tobom, opsjedni ga. Kad ti ga Jahve Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštrim mačem! A žene, djecu, stoku, sve što bude u gradu - sav plijen - uzmi sebi, i uživaj plijen od svojih neprijatelja što ti ga daje Jahve, Bog tvoj. Tako čini sa svim gradovima koji budu vrlo daleko od tebe, koji ne budu gradovi ovih naroda odavde. U gradovima onih naroda koje ti Jahve, Bog tvoj, preda u baštinu ništa ne ostavljaj na životu, nego ih udari „heremom“ – kletim uništenjem, kako ti je Jahve, Bog tvoj naredio.“[1]
Možda su upravo u ovom citatu iz Biblije križari pronašli legitimitet za postupke prema nekršćanskom stanovništvu Jeruzalema 15. srpnja. 1099. g. Nemoguće je sa sigurnošću tvrditi što se dešavalo u glavama pobješnjele mase koja je nahrlila u poraženi grad i svoj bijes stala iskaljivati na njegovom stanovništvu. Da li su njihovi postupci bili uvjetovani vjerskim zanosom ili osobnim bijesom teško je prosuditi pogotovo zato jer i na njihove postupke se i nakon toliko vremena još uvijek gleda drukčije iz različitih kuteva gledanja pa im se shodno tome pridaje i različita težina. Ono što su Arapi opisali da se dogodilo „strašnoga dana“ u srpnju 1099. g. kada su stanovnici Svetoga Grada bili predani maču, kada su cijelu sedmicu križari ubijali muslimane i kada su samo u džamiji al-Aqsa pobili preko 70.000 ljudi, pobivši većinu žitelja Jeruzalema, a židove su stjerali u sinagogu i žive spalili.[2] Suvremeni kršćanski autor isti događaj opisuje kao oslobađanje grada koji su križari 15. srpnja 1099. g. „konačno“ osvojili, te napominje: „Nažalost, oslobađanje grada nije prošlo bez prolijevanja krvi; stradalo je mnogo stanovnika islamske vjeroispovijesti koji su dotad nastavali grad. Kršćani su imali dovoljno razloga da oslobode Svetu zemlju i grad Jeruzalem. U Europu su stalno pristizali prigovori protiv muslimana zato što su progonili kršćane i zlostavljali hodočanike.“[3] Bez obzira na to da li ćemo ovako suprotstavljene poglede nazvati različitim kutom gledanja ili namjernim umanjivanjem vrijednosti činjenica i njihovim iskrivljenim prikazivanjem smatram bitnim istaknuti ovo kao primjer kako je teško nepristrano sagledati jedan religijski sukob i bez obzira na vremenski odmak od punih 9 stoljeća ako se autor postavlja u prvom redu kao vjernik a tek potom kao istraživač. Navedeni autor, ne spominjući židove i njihova stradanja, kršćansku „stariju braću“ miče s povijesne pozornice prikazujući taj događaj kao vraćanje legitimnog prava kršćana na njihov Sveti Grad pri čemu je došlo do neizbježnog krvoprolića. Na taj način u ime vjere, danas, čini masakr nad povijesnim činjenicama kao što su križari svojevremeno u ime vjere počinili masakr nad jeruzalemskim stanovništvom. Ta činjenica nam govori u prilog tome kako je vjera bila i ostala moćno oružje u rukama vjernika jer svaki grijeh koji je počinjen u ime vjere opravdanje i iskupljenje pronalazi u njoj samoj. |
| Dodaj naslov |
Ako se osvrnemo na Stari zavjet lako ćemo primijetiti da je povijest Židova zapravo ratna povijest jednog naroda predvođenog svojim Bogom–ratnikom. Židovi su predvođeni svojim Bogom vodili ratove u ime i po nagovoru svoga Boga tako da je tim slijedom svetost ratovanja u ime pa i za račun Boga utkana u same temelje monoteističkih religija. Svetost ratovanja u judaizmu nikako nije nepoznanica već je okosnica duhovnog života židova. Ono što smatram posebno bitnim za naglasiti je činjenica da Jahve ne ratuje samo u ime i za račun židova već ratuje i protiv svog izabranog naroda uvijek onda kada on zakaže ili ne slijedi njegovu nakanu[4] a takvih primjera imamo pregršt u Starom zavjetu. Dakle Židovi zlo koje je naneseno cijelom narodu lako mogu na bazi svoje vjere protumačiti kao Božju kaznu za svoje grijehe jer zašto bi Jahve ostavio svoj izabrani narod na milost i nemilost neprijatelju, a i sam napominje kako je ljubomoran i osvetoljubiv.[5] Stari zavjet obiluje primjerima svetog rata gdje je na čelu pohoda sam Bog koji vodi svoj narod u pravi vjerski rat. Dok judaizam s ratom počinje, kršćanstvo s njim završava. Učenja Isusa Krista su više nego mirotvorna, u kršćanstvu se čak ne odobrava ni obrambeni rat, to je jedina religija u kojoj Bog pristaje biti ubijen umjesto da se suprotstavi svojim neprijateljima[6] te to isto zahtijeva i od svojih sljedbenika :
„A vama koji me slušate kažem: ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas ogovaraju! Udara li te tko po jednom obrazu, pružaj mu i drugi! Tko ti uzima ogrtač, ne brani mu ni košulje! Tko ti god ište, daji mu! A od onoga koji koji uzima tvoje ne traži to nazad! Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i vi njima.„[7]
Očita je razlika između odnosa prema neprijatelju u Starom zavjetu gdje starozavijetni Bog–otac izričitom zapovijedi traži da se neprijatelja uništi i da se nitko ne ostavlja na životu i riječi novozavjetnog Boga–sina koji „ljubi“ svoje neprijatelje.
U duhu kršćanskog nauka dakle ne postoji sveti rat jer sam kršćanski nauk apriori isključuje mogućnost ikakvog suprotstavljanja neprijatelju pa samim time negira i mogućnost vođenja rata u ime vjere. Tako nešto bi po Novom zavjetu bilo ravno grijehu i nekršćanski. Opravdanost za pokretanje rata za oslobođenje Isusova groba nema nikakva uporišta u Novom zavjetu, ukoliko kršćanin traži vjersko opravdanje za bilo kakvo nanošenje zla svom neprijatelju može ga naći jedino u Starom zavjetu.
U duhu današnje kršćanske svijesti prisutno je poistovjećivanje islama s džihadom koji za mnoge predstavlja upravo sveti rat, odnosno neprijateljsko djelovanje prema nemuslimanima a u ime islama. No pojam džihada je puno kompleksniji, on predstavlja sveukupan duhovan i materijalan napor u postizanju ostvarivanja Alahovih zakona.[8] No Kuran u sebi sadrži i sure po kojima se džihad može protumačiti kao davanje legitimiteta ratovanju,[9] no islam ne treba shvatiti kao vjeru koja se širila „ognjem i mačem“ jer je u islamu nedopustivo protuvoljnno, nasilno pristajanje uz islam. Cijelu filozofiju džihada moguće je shvatiti i kao unutarnju borbu muslimana u dosizanju duhovne spoznaje a ne samo kao vanjsku manifestaciju u obliku vjerskog rata.
Stručnjaci za islamski vjerski rat predlažu tri njegova značenja: unutarnje borbe sa samim sobom protiv griješne duše, ratom protiv nevjernika i borbe u vlastitim redovima protiv loših muslimana.[10]
Odnos prema pokretanju svetog rata je u monoteističkim religijama bitno različit. Židovima on predstavlja okosnicu vjere i iz nje proizlazi ne samo legitimitet nego postaje i obveza. Islam je s druge strane poprilično nedefiniran spram rata u ime vjere te ostavlja dovoljno prostora za različita tumačenja i manipulacije u vjerskim zapisima. Jedino je Isusov nauk čvrsto određen ne samo protiv rata u ime vjere nego i protiv bilo kakve primjene agresije, pa čak ni za obranu vlastitog života, ali kršćanin legitimitet za pokretanje rata uvijek može pronaći u Starom zavjetu.
MEĐUVJERSKI ODNOSI PRIJE 1099. g.
Situacija u islamskoj Španjolskoj bila je znatno bolja od one bliskoistočne, Cordoba se nadmetala s Bagdadom za kulturnu premoć, te je ona postala i svojevrsni Eldorado kršćanskim učenjacima. Prema kršćanima se odnosilo s tolerancijom kao i prema židovima a crkve, samostani, vjerske škole i sinagoge su bile netaknute i stalnodjelujuće. Za razliku od kršćanske Europe, u islamskoj Španjolskoj su knjige bile općedostupne. Sredinom devetog stoljeća cordobski biskup nam donosi vijesti o zabrinutosti jer je kršćanski puk obuzela tolika ljubav prema arapskim knjigama da su gradili velike knjižnice, te da malobrojni od njih znaju napisati suvislo pismo prijatelju na latinskom ali se mnogi znaju izraziti na arapskom te na njemu pisati i poeziju.[18] Na primjeru Iberskog poluotoka vidimo odnos islama naspram kršćanstva i judaizma. Iako su neprekidno trajala neprijateljstva s kršćanskim zapadom ona očito nisu imala vjerski predznak. Jasno da je kršćanskoj Europi prijetila opasnost od širenja islama i na kulturološkoj razini koju nikako ne treba zanemariti jer bi ta opasnost mogla potkopati Crkvu u samim njenim temeljima pa je jasno da je taj utjecaj predstavljao velik problem Crkvi. Primjer takve kulturološke opasnosti papa je imao u svom susjedstvu, u normanskoj Kraljevini Sicilije gdje se zbog vjerske tolerancije prakticirao muslimanski način života. Normani su poput Arapa živjeli u palačama s vrtovima, te uživali u plantažama naranči i umjetnim jezerima. Imali su i hareme koje su čuvali eunusi, noći su provodili uživajući u poeziji pri čemu su ih zabavljale plesačice, a plemkinje koje bi se usudile napustiti palače na ulicama bi prekrivale lice feredžom po uzoru na muslimanske žene.[19]
MEĐUVJERSKI ODNOSI U JERUZALEMU NAKON NJEGOVOG OSVAJANJA
O navodnom suživotu u Jeruzalemu nakon njegovog osvajanja 1099. g. nam najbolje govori podatak o njegovoj razdiobi na četvrti. Jedna četvrt je bila Patrijarhova četvrt koja odgovara današnjoj kršćanskoj četvrti, zatim Sirska četvrt u koju su nastanjeni kršćani iz Sirije i Transjordanije, Armenska te Germanska četvrt u kojoj je bila smještena bolnica i gostinjac za hodočasnike. Stanovništvo grada je bilo isključivo kršćansko i to vrlo šaroliko: Španjolci, Francuzi, Nijemci, Sirci, Armenci, ali je bilo i Mađara, Hrvata i drugih europskih naroda.[20]Lako je primijetiti da nisu postojale židovska i muslimanska četvrt kao i da nisu zastupljeni među narodima nastanjenim u Jeruzalemu. Židovi koji su nastanjivali Jeruzalem bili su spaljeni u sinagogi a ostalim židovima iz Svete zemlje je bio zabranjen ulazak u grad. Židovske zajednice su preživjele na područjima današnjeg Libanona, Sirije, Egipta pa i u drugim dijelovima Palestine te su s njima križari održavali kontakte ali im nisu dozvoljavali posjet Jeruzalemu.[21] Grčki patrijarh i biskupi su napustili grad i odselili na Cipar a svo njihovo vlasništvo su preuzeli latinjani te su na mjesta grčkih došli latinski biskupi.[22] Iz crkve Svetog groba su bili istjerani svećenici istočnih obreda – grčkog, gruzijskog, armenskog, koptskog i sirijskog, koji su u skladu s davnom tradicijom misu služili zajedno. Odličnici kršćanskih zajednica istočnog obreda nisu htjeli otkriti gdje je skriven Kristov križ pa su svećenike i čuvare Svetog križa stavili na muke kako bi od njih iščupali tajnu. Kršćanima Svetog Grada je na taj način oteta najsvetija relikvija.[23] Dakle, po osvajanju Jeruzalema vjerska netrpeljivost je bila tolika da se čak ni s kršćanima različitih crkava nije izgradio suživot pa samim time ni o vjerskom suživotu različitih religija nakon pada Jeruzalema nije moglo biti govora. O tome nam govori i slika iz kodeksa iz XII. st.[24] na kojoj se jasno vidi Jeruzalem čije su četvrti podijeljene cardusom i dekumanusom a na građevinama su istaknuti samo kršćanski simboli te ostavlja dojam strogo kršćanskog grada. Iz naziva prepoznajemo da su prikazane samo crkve i samostani.
Kroničan nedostatak radne snage[25] koji je mučio Jeruzalemsko Kraljevstvo nakon što su se križari po obavljenom poslu počeli vraćati kućama isto nam tako govori u prilog tezi o razmjerima pokolja u Jeruzalemu jer očito da kršćanska strana nije bila toliko brojna čak ni da bi mogla osigurati normalno egzistiranje grada. Upravo vođeni potrebom za radnom snagom kršćani su morali prihvatiti muslimane. Kontakti između kršćana i muslimana su nastali iz prirodne potrebe, pored već navedene potrebe za radnom snagom tu je značajnu ulogu odigrala i trgovina. U kasnijem periodu je bilo uobičajeno upošljavati Arape na mjesta tajnika za potrebe templara i dostojanstvenika. Oni su radili kao tumači, prevoditelji, poslanici pa su se počeli i stvarati prijateljski odnosi. Takva vrsta službe je zahtijevala inteligentne i pismene ljude široke naobrazbe kakvih je zasigurno nedostajalo u kršćanskim redovima. Dokumentirana je i veza između templara i asasina koji su templarima plaćali redovit porez i služili im kao tumači, špijuni, poslanici i svojevrsni plaćeni ubojice.[26] Neminovni su bili kulturni i civilizacijski utjecaji jednih na druge pa su se doseljenici sve češće odijevali na istočnjački način, u prehrani su počeli upotrebljavati začine i šećer, prihvatili su muslimanske liječnike i njihova znanja pa su čak zabilježeni i slučajevi molitvi različitih vjernika u istim svetištima.[27]
ŽIDOVI U KRŠĆANSKOM SVIJETU
Odnos kršćana prema židovima je bio pun netrpeljivosti, potaknuti vjerskim zanosom križarski vođe su poticali svjetinu protiv židova tvrdeći da su oni, poput muslimana, opasnost za pravu vjeru. Početak križarskih pohoda u Europi je bio obilježen velikim progonima židova. Njihovom imovinom su se uglavnom okoristili poticatelji tog nasilja. Pojedini klerici su se bunili protiv takvih postupaka,[28] premda se neprijateljski odnos prema židovima nastavio te izgleda da je s vremenom ušao duboko i u pore Crkve o čemu nam najbolje govore zaključci Četvrtog lateranskog koncila (1215.) kada je donesena odluka koja je išla u prilog produbljenju vjerske nesnošljivosti a kojom su određena razna ograničenja za židove, među kojima se posebno ističe obveza nošenja židovske oznake na odjeći.[29] Možemo samo zamisliti kakve su bile posljedice tih odluka ali je sigurno da su bile dramatične po židovski puk i da crkvenim vlastima nisu polučile željenim rezultatima jer se već papa Inocent IV. 5. jula 1247. godine oglasio bulom u kojoj je poručio „Njihovom zločinu, dakako, nikakav dokaz pribavljen nije“. 1253. Inocent VI. se opet oglasio protiv onih koji skrnave židovske grobnice i protiv onih koji ih optužuju da koriste ljudsku krv. O optužbama protiv židova zbog kojih su bivali utamničeni i zbog kojih im se otimala imovina najbolje govori bula pape Grgura X. od 7. oktobra 1272. pa ću glavne dijelove navesti u cijelosti:
„Obznanjujemo... da svjedočenje kršćana protiv židova neće imati nikakvu vrijednost, osim ako se bar jedan židov ne nađe među kršćanima da istovjetno svjedočanstvo pruži: zbilo se uistinu da neki put kršćani izgube djece svoje, a neprijatelji židova na njih optužbe bace da u tajnosti otimaju i ubijaju kršćansku djecu i da krv njihovu i srca njihova na žrtvu prinose; isto se tako zbilo da očevi ove djece ili drugi kršćani, neprijatelji židova, sakriju svoju djecu kako bi mogli optužiti židove i iznuditi im novac svakovrsnim optužbama; a i zanose se da su židovi ti koji kriomice otimaju i ubijaju djecu da bi na žrtvu prinjeli krv njihovu i srca njihova, iako im zakoni strogo brane žrtve u krvi, da krv jedu i piju, da meso životinja s rascijepljenim pupkom jedu... Svjedoci smo bili često u našem sudu kod židova u kršćansku vjeru preobraćenih. Pod takvim optužbama, protivno svakoj pravednosti, veliki broj židova bi uhićeno i u tamnicu bačeno. Obzanjujemo, stoga, u slučaju ovom, da kršćani ne budu više saslušavani protiv židova, i naređujemo da židovi, tako u okove bačeni, bez valjanog razloga, oslobođeni budu iz tamnica i da se od sada više ne uhite lakoumno, osim da se na djelu uhvate, u što mi ne vjerujemo...“[30]
Očita je vjerska netrpeljivost prema židovima nastala iz u prvom redu ekonomskih razloga a kasnije su se zacijelo određene predrasude lako ukorijenile u narodu što je rezultiralo, po onome što je vidljivo u buli, neutemeljenim optužbama i progonima židova od kojih su se neki pokušali spasiti preobraćanjem na kršćansku vjeru.
Pogledaj: Povijest Židova
ZAKLJUČAK
U pisanju ovog rada velike probleme mi je predstavljao nedostatak izvora o navedenoj temi. U literaturi se najčešće navode jedne te iste činjenice pretežno vojnog i političkog karaktera dok su izvori o suživotu triju religija u periodu križarskih pohoda vrlo škrti na informacijama. Radi se o jednoj nedovoljno obrađenoj i istraženoj tematici koja iziskuje dublji prikaz i upoznavanje sa svim aspektima onodobnog vjerovanja, načina života i razmišljanja kako pojedinca tako i cijelokupnih društava. Svjestan sam činjenice da sam u svom radu uspio samo malo „zagrebati“ po površini i donijeti na svjetlo dana samo određene činjenice koje same kao da strše iz tame čekajući da se netko pozabavi njihovim uzočno–posljedičnim vezama. Ono što je evidentno je da s obzirom na „bazu“ triju religija koju čini judaizam, kako sam već objasnio na prijašnjim stranicama, sve tri religije imaju osnova za vjersku netoleranciju a samim time i za vođenjem rata u ime vjere. Židovi i muslimani će puno lakše naći uporište u svojim vjerama za vođenjem rata na vjerskoj osnovi od kršćana, pa je onda u to i zanimljivija činjenica da se upravo kršćanstvo pokazalo kao netrpeljivo prema drugim religijama. Kako svaka vjera ima svoj evolucijski put na kojem mora zadovoljiti kako duhovne težnje naroda tako i političke zahtjeve vladajuće elite, tako je i kršćanstvo onog vremena bilo u stalnom nastojanju pomirivanja tih dviju suprotnosti. Na pitanje da li se radilo o vjerskom sukobu, bez puno razmišljanja bih odgovorio negativno povodeći se za činjenicama da je kršćanskom nauku agresija zabranjena pa iz toga proizlazi da je vjera zlouporabljena kao poticatelj na takvo djelovanje a plodno tlo su takvi poticaji vrlo lako pronašli kod kršćanske mase u duboko duhovnom okruženju. Da se radilo o vjerskom sukobu kršćanstva protiv islama onda kršćani ne bi imali razloga protjerati grčkog episkopa i biskupe a prave namjere su pokazane na primjeru mučenja kršćanskih svećenika kako bi se domogli relikvije Svetog križa koja je bez sumnje predstavljala predmet od neprocjenive vrijednosti, kako duhovne tako i materijalne. Nadalje, u prilog tezi protiv vjerskog sukoba ide i činjenica o toleranciji muslimana i Normana na Siciliji, te egzistiranju kršćanskih zajednica na Iberskom poluotoku. Jasno je da je ovdje vjera bila sredstvo a ne cilj. Opet ću se vratiti na prije rečeno da naglasim da kršćanstvo ne može biti pokretačem vjerskog rata jer nema nikakvog uporišta u Novom zavjetu, ali može biti zlorabljeno koristeći kao uporište Stari zavjet i na taj način se koseći s osnovnim principima Novog zavjeta. S druge strane imamo islam koji se pokazao kao vrlo tolerantan i popustljiv prema kršćanstvu, ako uzmemo kao primjer intervenciju Karla Velikog koji je na muslimanskoj zemlji gradio crkve i samostane a obrnuti primjer nisam mogao naći jer bi to predstavljalo gradnju džamija u Rimu, isti primjer nam daje i situacija na Iberskom poluotoku gdje su kršćani normalno živjeli i propagirali svoju vjeru te imali svoje crkve, samostane i vjerske škole, takvi primjeri u kršćanskoj Europi mi nisu poznati. U literaturi sam često znao naići na činjenicu da je položaj kršćana u Jeruzalemu bio težak pa da je to bilo povodom prvog križarskog pohoda s čime se apsolutno ne mogu složiti jer da bi takva tvrdnja bila osnovana trebalo bi značiti da je onda muslimanskoj strani bilo dobro i da su namjerno i sustavno ugnjetavali kršćane. No to nikako ne stoji jer imamo izvješća da je vladala glad, da je Jeruzalem poharao i potres i to u periodu kada je gubio na važnosti, podatci govore o tome da su kršćani tada postali većinsko stanovništvo što opet ide u prilog tvrdnji da su se muslimani selili u ekonomski jača središta što će reći da je i položaj muslimana u Jeruzalemu bio isto tako težak, jer da nije tako imali bismo obrnutu sliku. Muslimanskom puku je bilo puno lakše preseliti se jer su na svom terenu, dok su kršćani imali potrebu držati se na okupu u stranom okruženju jer je prirodno da kao veća zajednica lakše egzistiraju. Razlika između kršćanskog puka u Jeruzalemu i onog islamskog je bila u plaćanju glavarine, poreza koji su morali plaćati kao inovjerci i koji je samo dodatno otežao ionako tešku ekonomsku situaciju, ali porez se morao plaćati i na Iberskom poluotoku pa znači da je teškom položaju kršćana kumovala općenito loša gospodarska situacija u Jeruzalemu koja se odrazila i na židove i na muslimane a ne samo na kršćane. Mišljenja sam da je Crkvi bilo jasno da će narod najlakše ujediniti i prevladati unutarnje trzavice ako imenuje vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, muslimane kao vanjsku prijetnju kršćanstvu a židove kao unutarnju. Taj sistem ujedinjavanja naroda se koristi i dan danas te je mnogo puta u povijesti iskazao svoju efikasnost. U takvim prilikama, kada je narodu neprijatelj drugi narod, prestaju biti važna unutarnja neslaganja jer se pojedinac osjeća kao pripadnik kolektiva i ima potrebu da se odupre vanjskoj opasnosti unutar kolektiva koji mu daje snagu i sigurnost. Poglavito je to dobar recept ukoliko se radi o neprijatelju s kojim kolektiv nije upoznat, što je bio primjer s muslimanima kao vanjskim neprijateljem. Sasvim je drugačiji slučaj s unutarnjim neprijateljem, tog neprijatelja narod dobro pozna, radi se o njihovim susjedima i prijateljima s kojima nisu imali problema, s kojima generacijama žive na istom području te znaju da im od njih ne prijeti direktna opasnost. Taj slučaj je zahtijevao drugačiji pristup. Židovi su bili pogodni iz više razloga: prvo, bili su jedini inovjerci, drugo, imali su jaku kolektivnu svijest i osjećali su snažnu pripadnost svom narodu što je kod kršćana u ono vrijeme bila nepoznanica jer je postojao osjećaj pripadnosti vladaru ali ne i narodu, bar ne u toj mjeri, i treće bavili su se novčanim transakcijama a novca je uvijek narodu nedostajalo pa je postojala i zavist prema njihovom imetku. Na ovakvo tlo bilo je vrlo lako posijati klicu mržnje u jednom vrlo religioznom okruženju šireći priče o okultnom djelovanju židova i kriveći ih za nevolje kršćana. Na taj način se stvarao osjećaj ugroženosti kršćanskog puka a reakcija na to je bila ujedinjavanje kršćana. Dakle, vjera je poslužila samo kao sredstvo a nikako nije bila ciljem.
7. LITERATURA
1. Baiget Michael i R.Leigh, Eliksir i kamen, Naslijeđe magije i alkemije, Stari grad, Zagreb, 2000.
2. Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.
3. Charles Van Doren, Povijest znanja, Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.
4. Goldstein Ivo i Grgin Borislav, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi liber, Zagreb, 2006.
5. Jukić Jakov, Rat i protu–rat u monoteističkim religijama, Obnovljeni život, vol. 49, no. 3 – 4, 1994.
6. Maalouf Amin, Kršćanski barbari u Svetoj zemlji, Izvori, Zagreb, 2002.
7. Rebić Adalbert, Jeruzalem 3000 godina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998.
8. Vilnev Rolan, Istorija kanibalizma, Gradac, Beograd, 2004.
[1] Biblija, Ponovljeni zakon, 20.10. – 18.
[2] Kršćanski barbari u svetoj zemlji, str. 60. – 61.
[3] Jeruzalem 3000 godina, str.149.
[4] Rat i protu - rat u monoteističkim religijama, str. 364.
[5] Biblija, Izlazak, 20.5.
[6] Rat i protu – rat u monoteitičkim religijama, str. 365.
[7] Biblija, Evanđelje po Luki, 6.27. – 32.
[8] Rat i protu – rat u monoteističkim religijama, str. 369.
[9] Rat i protu – rat u monoteističkim religijama, str. 369. – 370.
[10]Isto, str. 370.
[11] Povijest znanja, str. 19.
[12] Jeruzalem 3000. g. str. 135.
[13] Isto, str. 140. – 142.
[14] Isto, str. 144.
[15] Isto, str. 146.
[16] Jeruzalem 3000. g. str. 146. -147.
[17] Isto, str. 148.
[18] Eliksir i kamen, str. 78.
[19] Isto, str. 93.
[20] Jeruzalem 3000. g., str. 156.
[21] Eliksir i kamen, str. 90.
[22] Jeruzalem 3000. g., str. 152.
[23] Kršćanski barbari u Svetoj zemlji, str. 62.
[24] Jeruzalem 3000. g., slika, str. 150.
[25] Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 252.
[26] Eliksir i kamen, str. 91.
[27] Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 252.
[28] Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 248.
[29] Isto, str. 295.
[30] Istorija kanibalizma, str. 94. – 95.
Nema komentara:
Objavi komentar