Sv. Jeronim je nedvojbeno najveći predstavnik patrističkog doba, te iza sv.Augustina najveći među latinskim crkvenim ocima. Upravo ga zbog toga Katolička Crkva smatra „doctorem maximum in exponendis Sacris Scripturis“. Rođen je u Stridonu, gradiću smještenom između ondašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije 347. g . Ime Hyeronimus bio je nadimak koji je dobio na krštenju, a u grčkom jeziku ono znači sveto ime. Svoju je mladost proveo u Rimu gdje su ga poučavali gramatičar Elija Donat i Marije Viktorini. Posjetio je Trier, Akvileju, Konkordiju i Ljubljanu, nakon čega se povlači se u Halkidsku pustinju[1], u kojoj je tada bilo mnogo pustinjaka Godine 379. napušta pustinju, te odlazi u Carigrad gdje pod utjecajem Grgura Nazijanskog shvaća da Sv. Pismo nije, u smislu njegovog prevođenja, samo filološki problem kako prevesti riječ ili rečenicu već da je ono alegorija, tajna koju treba tek otkriti. Prije nego je stigao u Carigrad biva zaređen no, svećeničku službu nikada nije obnašao.
Iz Carigrada odlazi u Rim gdje postaje tajnikom ondašnjeg pape i prijatelja Damaza. Poznavajući njegovu učenost papa mu je povjerio reviziju latinskog prijevoda Novog zavjeta (tzv.Itala) te Psaltira te da ga usporedi sa grčkim izvornicima. Time je od 385. g . započela revizija Biblije. „Jeronim je upravo u Rimu započeo rad na latinskom prijevodu Biblije, nazvanom Vulgata, koji je postao službenim tekstom u Katoličkoj Crkvi.“[2] Nakon smrti pape Damaza ponovo je otputovao na Istok te se na svom putovanju zaustavio u Jeruzalemu, preciznije u Betlehemu. Tamo je vodio samostan u kojem je podučavao mladiće latinski jezik i književnost. Preminuo je 30. rujna 419 (420. g .). Njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Zapad u 13. st . i sahranjeni u rimskoj crkvi Sv. Maria Maggiore. Odmah nakon smrti počeo se štovati kao svetac. Na Tridentskom je koncilu[3] proglašen crkvenim naučiteljem, što je najveća titula koju od Crkve može dobiti neka osoba.
Djela sv. Jeronima
Jeronimova djela obično se djela na: prijevode, polemičke spise, biografije i poslanice.
PRIJEVODI:
- Vulgata- latinski prijevod Biblije
- Prijevodi crkvenih otaca:
a) Prijevodi djela Origena: In Jeremijam, In Cantum Canticorum, De Principiis i dr.
b) Prijevodi djela Euzebija: Kronika. Nije samo preveo djelo već ga je i nadopunio. Naime Euzebijevo djelo prati razdoblje od Abrahama do pada Troje, dok ju je Jeronim nadopunio zbivanjima iz rimske povijesti do razdoblja vladavine cara Valenta 378.g. Djelo predstavlja temelj kršćanske historiografije.
DOGMATSKO-POLEMIČKA DJELA:
a) Dialogus cintra Pelagioanos libri III (Tri knjige Dijaloga protiv pelagijevaca) Isto kao i sv.Augustin i on je ustao protiv pelagijanizma, samo se njegova djela ne mogu usporediti sa djelima sv.Augustina na tu temu.
b) Alteractio Luciferiani et Othodoxi (Rasprava između jednog luciferijanca i pravovjernog)
BIOGRAFIJE I POVIJESNA DJELA:
a) Vita sncti Pauli (Život svetog Pavla pustinjaka)
b) De virid illustribus (O slavnim muževima) Ovo djelo je prvi esej kršćanske književnosti. Sastoji se od 135 poglavlja od vremena apostola Petra dovremena Jeronima.
POSLANICE:
Zbirka do danas sačuvanih poslanica sadrži 154 poslanice, ali se samo 125 zasigurno zna da su Jeronimove. Poslanice su nam veoma važne jer u njima Jeronim govori o sebi, o onima koje je volio. Također u poslanicama iščitavamo zabrinutost sudbinom Rima kojeg su zauzeli Goti.[4] Svoje je poslanice slao veoma utjecajnim ljudima toga doba, poput pape Damaza i sv.Augustina.
Često se njegove poslanice dijele u sljedeće grupe: one u kojima govori o sebi (familiares), poslanice sućuti (epistulae consoltoriae), pogrebne poslanice ( epitijaphia), polemičko-apologetske te didaktične ili doktrinarne.
Vulgata
Poznato nam je da je tijekom povijesti bilo nekoliko prijevoda Biblije koji su bili različiti po vremenu nastanka i po vrijednosti. No, Crkva je vremenom prihvatila samo jedan tekst kao službeni u liturgiji- Vulgatu. Također je i uvijek nastojala da se tekst sačuva onakvim kakvim ga je pregledao sv.Jeronim. No, od kud potreba za Vulgatom?
Prvotni jezik Crkve bio je grčki, te su sukladno tome i njime napisane svete knjige Novog i neke Starog Zavjeta. U čitanju NZ upotrebljavao se izvorni grčki tekst, a dijelovi iz SZ koji su napisani na hebrejskom jeziku čitali su se u grčkom prijevodu poznatom pod imenom Septuaginta.
No, kako se s vremenom u društvu i Crkvi sve više počeo koristiti latinski potreba za novim prijevodom bila je više no opravdana. Prijevodi su ubrzo počeli nicati sa svih strana bez ovlaštenja, vještina i znanja koje su potrebne za takav posao. Upravo je zbog toga nastalo više prijevoda o čemu svjedoči i sam Jeronim :“Koliko rukopisa, toliko tekstova.“[5]
Toj zbrci je odlučio stati na kraj već spomenuti papa Damaz koji je 382. g . povjerio Jeronimu reviziju Itale, ali Jeronim nije stao na tome već je stvorio novi prijevod cijele Biblije- Vulgatu.
Najprije je napravio reviziju prijevoda čitavog NZ i Psaltira prema Septuaginti, zatim je boraveći u Betlehemu pregledao latinski prijevod SZ, da bi na kraju preveo SZ na latinski iz izvornog hebrejskog teksta. Na prijevodu svih knjiga SZ radio je punih 15 g ., od 390-405. g .
Mnogi su bili oduševljeni njegovim novim prijevodima, ali se mnogi drugi nisu slagali s njegovim novim načinom prevođenja. Njegov neuobičajeni stil jezika i prevođenja izazvao je protivljenja, a ponegdje čak i proteste vjernika. Njegov suvremenik sv. Augustin također je bio veliki protivnik novog Jeronimova stila te ga je često kritizirao, te mu je slao poslanice u kojima bi ga odvraćao od njegova rada.
Budući da je u Bibliji nadahnutom smatrana svaka pojedina riječ, pa čak i zarez, dotadašnji su prevoditelji na latinski prevodili riječ za riječ. Jeronim je prvi uvidio da su takvi doslovni prijevodi nedostatni, jer ne uzimaju u obzir duh svakog jezika, pa je počeo prevoditi ne riječ za riječ, nego smisao za smisao.
No, tijekom 5. st . Jeronimovo je djelo bilo posvuda rašireno te je „uživalo“ Crkvenu zaštitu. U 7. st . Bilo je u općoj uporabi pod nazivom Vulgata[6] i to zauzimanjem pape Grgura Velikog[7].
Vulgata je time postala službenom i jedinom ispravnom verzijom Biblije u kršćanskom svijetu, a latinski jezik jezik Crkve.
Sv. Jeronim u europskoj i hrvatskoj kulturi
Kada je tijelo sv.Jeronima preneseno u Rim njegovo se štovanje raširilo među redovnicima Zapada. Osobito su ga cijenili humanisti, koji su kao i Jeronim bili zaljubljenici u klasične pisce. Najznačajniji europski humanist Erazmo Roterdamski prvi je priredio kritičko izdanje Jeronimova djela.[8]
U hrvatskoj kulturi Jeronim ima veoma istaknuto mjesto, makar je ono vezano u dobrom djelu za polemiku oko mjesta njegova rođenja.
Mnogi povjesničari i teolozi smještaju Stridon na granici između rimskih provincija Dalmacije i Panonije, drugi pak u Istru, treći u Međimurje, a četvrti u Grahovo polje. Njegovo hrvatsko podrijetlo osobito su to isticali hrvatski glagoljaši koji su ga štovali kao autora glagoljice i osnivača glagoljaške tradicije.
Sv. Jeronim dakako nije bio Hrvat (jer su Hrvati doselili u današnju Hrvatsku tek kojih 200 godina nakon njegove smrti), ali je zasigurno bio naš zemljak. Njemu u čast osnovano je Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima 1868. g . , a njegovo ime nosi i Papinski hrvatski zavod u Rimu. Blagdan sv. Jeronima slavi se 30. rujna.
BIBLIOGRAFIJA:
H. FRIES- G. KRETSCHMAR, Klasici teologije I- Od Ireneja do Martina Luthera, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.
H.JEDIN, Velika povijest Crkve II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001.
H. JEDIN, Velika povijest Crkve III/1, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001.
H.JEDIN, Velika povijest Crkve III/2, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.
I. MARKOVIĆ, Sveti Jeronim- Izabrane poslanice, Književni krug, Split, 1990.
J. PAVIĆ- T.Z. TENŠEK, Patrologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.
G. PAPINI, Sveti Augustin, HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1975.
[1] Pustinja je nazvana po gradu Halkidi koji je smješten blizu Alepa.
[2] V. RASMONDO, Sveti Jeronim, 1990., Split
[3] I.Marković;Sveti Jeronim-Izabrane poslanice, XX.
[4] Vođa Gota Alarik 410. g . opkolio je grad Rim te ga je opljačkao. Kako sam Jeronim navodi i njegov je kraj tada teško stradao.
[5] I.Marković; Sveti Jeronim-Izabrane poslanice, XX.
[6] Vulgata u prijevodu znači "opća", "opće poznata" ili pak "u općoj uporabi"
[7] I.Marković; Sveti Jeronim-Izabrane poslanice, XXXI.
[8] Isti, XXXI.
Nema komentara:
Objavi komentar