Autor: Matrina Grubiša
SADRŽAJ:
SADRŽAJ:
COMPELE INTRARE
OD KATAKOMBA DO PRVENSTVA U DRUŠTVU
VELIKA SHIZMA- CRKVA NA KUŠNJI
95 TEZA RAZDORA I TRIDENSTKI KONCIL
INKVIZICIJA SV. OFICIJA-što, kako, kada, zašto?
INKVIZICIJSKI POSTUPAK, MUČENJA I SMRTNA KAZNA
USTROJ I FUNKCIONIRANJE SV. OFICIJA
INKVIZICIJA ZA VRIJEME PAPE PAVLA IV.
INKVIZICIJSKI POSTUPAK, MUČENJA I SMRTNA KAZNA
USTROJ I FUNKCIONIRANJE SV. OFICIJA
INKVIZICIJA ZA VRIJEME PAPE PAVLA IV.
INKVIZICIJA ZA VRIJEME PAPE PIA IV.
INKVIZICIJA ZA VRIJEME PAPE PIA V.
KONAČNI OBRAČUN SA REFORMACIJOM: PAPA SIKSTO V.
ZNANOST NA LOMAČI
ZNANOST NA LOMAČI
„Tu gdje je lomača gorjela“ - INKVIZICIJSKI POSTUPAK PROTIV GIORDANA BRUNA
INKVIZICIJSKI POSTUPAK PROTIV TOMMASA CAMPANELLE
INKVIZICIJSKI POSTUPAK PROTIV GALILEA GALILEA
SV. OFICIJ OD 18. do 19. STOLJEĆA
SV. OFICIJ OD 18. do 19. STOLJEĆA
SV. OFICIJ OD 20. STOLJEĆA DO DANAS
INKVIZICIJA- BROJ ŽRTAVA I ODGOVORNOST
Nedavno sam u jednim novinama naišla na članak u kojemu je novinar izvještavao o ocu koji je godinama sustavno fizički i psihički zlostavljao svoju kćer. To ne bi bilo ništa neobično da isti novinar nije svoj članak zaključio žaljenjem što više ne postoji Inkvizicija i njezina „pravda“. Namjera ovoga rada nije ni izdaleka kritizirati ovog novinara, već me njegov zaključak potaknuo na razmišljanje o tome koliko danas zaista zapravo znamo o Inkviziciji, koliko znamo o njezinim žrtvama i njihovim pričama, koliko znamo o inkvizitorima i njihovim metodama istjerivanja pravde da se ponekad preolako koristimo tim terminom?
Iako povjesničari obično razlikuju tri faze ove institucije: Srednjovjekovnu Inkviziciju, osnovanu 1184. godine, Španjolsku Inkviziciju osnovanu 1478. godine od strane Izabele Kastiljske i Ferdinanda Aragonskog uz blagoslov pape Siksta IV. i Rimsku Inkviziciju ili Sveti Oficij osnovanu 1542. godine, mi ćemo svoju pažnju posvetiti posljednjoj fazi, odnosno, Inkviziciji Sv. Oficija, zbog toga što je ona, kako ćemo vidjeti, bila najspecifičnija od sviju, a i jedina je dan danas postojeća kao Kongregacija za nauk vjere.
Razmotrit ćemo razloge njezina osnivanja, sličnosti i razlike sa Srednjovjekovnom i Španjolskom Inkvizicijom, njezine najpoznatije inkvizitore i njihove presude. Pokušat ćemo također dati odgovor zašto je općenito došlo do stvaranja Inkvizicije i zašto više kazne poput zatvora, hodočašća i ekskomunikacije nisu bile dovoljne da Crkva situaciju drži pod kontrolom. Kako je od pojedinačnih slučajeva došlo do stvaranja beskrupulozne mašinerije u kojoj cilj opravdava i najmračnije sredstvo i gdje ne postoji pretpostavka nevinosti? Je li Inkvizicija bila usputna pogreška ili jedan od središnjih događaja u povijesti Crkve? Koliko je Crkva ovom institucijom nastojala kontrolirati znanje i napredak znanosti? Da li Crkva dozvoljava povjesničarima istraživanje institucije ili se brani svojim karakterističnim zatvaranjem pred društvom? I na kraju, pokušat ćemo dati odgovor na ono najintrigantnije; broj njenih žrtava i da li je za njih zaista odgovorna samo Crkva.
No, kakav god naš odgovor bio jedno je sigurno; ovo poglavlje života Crkve veoma je tužno i vrijedno svega našeg žaljenja. Ali, ipak nije vrijedno zaborava, bar onda iz poštovanja prema žrtvama.
Prije nego što krenemo dublje u razradu teme htjela bi čitateljima objasniti sam naslov rada, compele intrare.
Radi se o prispodobi o uzvanicima iz Lukina evanđelja( Luka 14, 15-24) i njezinim krivim tumačenjem od strane sv.Augustina. Naime, u prispodobi gospodar priredi veliku gozbu ali nakon što su svi uzvanici odbili njegov poziv naredi svome sluzi da na gozbu dovede prosjake, sakate, slijepe i hrome. No, pošto je ostalo još mjesta u kući reče sluzi da iziđe na putove i sve na koje naiđe prisili neka uđu (compele intrare). Sv. Augustin, centralna ličnost kršćanstva ne samo u pogledu definiranja dogmi već i po svom netolerantnom stavu prema hereticima, pretvorio je ovaj poziv na spasenje bez razlika u dužnost da se silom prisili one koji se suprotstavljaju dogmama Crkve da ih prihvate. Tim biblijskim pasusom inkvizitori su mnogo godina opravdavali svoje metode toliko da su ga čak pretvorili u neku vrstu parole Inkvizicije kojom su zapravo htjeli masama dokazati da extra ecclesia nulla salus.
OD KATAKOMBA DO PRVENSTVA U DRUŠTVU
Kako bismo mogli što bolje razumjeti Inkviziciju kao instituciju svog vremena valja nam se vratiti u prošlost i to u vrijeme katakomba i progona te od tuda nastaviti put crkvenom poviješću, proći kroz njene najveće izazove i kušnje, padove i uspone…
Kršćanstvo je jedna od najvećih monoteističkih religija čiji se pripadnici nazivaju kršćanima tj. sljedbenicima Isusa Krista. Prema vjerovanju Isus Krist je ustanovio Crkvu, utvrđenu na apostolu Petru vlastitim riječima: „Ti si Petre stijena, na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata pakla je neće nadvladati“. Kršćanstvo se u velikoj mjeri razvijalo u Rimu upravo zahvaljujući djelovanju apostola Petra i obraćenika Pavla koji je uvelike učvrstio zajednicu kršćana u Rimu.
Izrazita definiranost dogmi u suprotnosti sa drevnim poganstvom ubrzo je rezultirala sve većim prozelitizmom[1] ali i negodovanjem carske vlasti. Razlozi toga nalazili su se u samim temeljima kršćanstva; prema učenju Isusa Krista čovjek je stvoren na sliku Božju te su tako svi ljudi jednaki, ne postoje pred Bogom patriciji i robovi što je bila temeljna podjela na kojoj je počivalo rimsko društvo. Dalje, stanovnici Rima štovali su kult cara što je izražavalo vjernost Rimu i vladaru. To štovanje kršćanima je bilo neprihvatljivo pošto je ono bilo dopušteno davati samo Bogu ali je vjernik bio dužan dati caru carevo (porez). No, u razdoblju o kojem pričamo postojanje jedne vlasti i vjere bilo je od presudne važnosti za funkcioniranje i obranu Carstva takvo je stajalište bilo neprihvatljivo. Zbog toga se na kršćanstvo počelo gledati kao na antidržavnu religiju i počelo se njene sljedbenike proganjati; pri čemu valja napomenuti da progoni nisu bili neprestani te da su kršćani uživali mir u dužim razdobljima.
Najveći progoni odvijali su se za vrijeme vladavine cara Dioklecijana koji je kao vrstan vojskovođa shvaćao važnost jedinstva Carstva i u vjerskom smislu, a upravo je u kršćanima vidio one koje to jedinstvo ugrožavaju. Tako je objavio nekoliko edikata protiv kršćana u razdoblju između 303. i 304. godine. No, 4. stoljeće dovelo je i do velikih promjena za kršćanstvo- njegovo priznanje. Prvi korak ka ostvarenju toga poduzeo je car Galerije koji je svojim ediktom iz 311.godine objavio snošljivost prema kršćanima ali ne i slobodu vjeroispovijesti. To je 313. godine napravio car Konstantin Milanskim ediktom. Sa carem Teodozijem kršćanstvo je od dozvoljene religije postalo religijom Carstva, a otpor tome se osjetio još samo u selu koje se karakteristično teže privikava novitetima.
Prilika za daljnje širenje kršćanstva bila je provala barbarskih naroda koji su više-manje miroljubivo prihvatili kršćanstvo i odbacili arijanstvo. Najbolji primjer toga bili su Franci čiji je kralj Klodvig 500. godine primio kršćanstvo čime si je osigurao zaštitu Crkve ali i dobre temelje za ostvarenja onoga što ćemo od Pipina Malog nazivati Franačkim kraljevstvom čiji će se odnosi sa Crkvom sve više ispreplitati. Naime, provala Langobarda u sjevernu Italiju 568. godine ugrozila je položaj pape i njegov teritorij, a njihovo osvajanje Ravene nagnalo je papu Stjepana II. da potraži novog saveznika-Franačku državu. Tadašnji vladar Pipin Mali odazvao se pozivu, napao je Langobarde te vratio papi sve zauzete gradove, a papa mu se odužio tako da ga je okrunio za kralja 753. godine. Vrhunac ovih srdačnih odnosa bit će krunidba njegova sin Karla Velikog za cara 800.godine na Božić od strane pape Lava IV., na što će naravno negodovati istočnorimski car. Spor će konačno biti riješen 814. godine Aechenskim mirom.
Kako se Crkva svojim daljnjim razvojem sve više počela uklapati u ondašnju društvenu strukturu tj. u feudalizam, crkvene službe su pretvorene u privatno vlasništvo pri čemu su svećenici nastojali postaviti svoje sinove ili rođake na različite crkvene funkcije. Protiv takve prakse, koja je sve više nagrizala Crkvu, ustali su redovnici samostana Cluny početkom 10. stoljeća. Redovnici su krenuli u obnovu redovničkog života prema pravilima sv. Benedikta, polagali su veliku važnost strogoj disciplini i moralu, a žustro su se borili protiv simonije[2] i nikolaitizma[3]. Nesumnjivo je njihov najveći uspjeh bio izbor papa iz njihovih redova koji su učvrstili reformu. No, u jednom nisu uspjeli; nisu uspjeli osloboditi Crkvu utjecaja moćnih feudalaca i kraljeva što će kako ćemo vidjeti nešto kasnije rezultirati borbom za investituru.
Crkvena reforma je imala i veliku podršku careva Svetog Rimskog Carstva Njemačkog naroda, posebice cara Henrika III. te stoga možemo reći da je ona dostigla svoj vrhunac upravo u 11.stoljeću. Naime, car je definitivno ukinuo feudalnu vlast rimskih aristokratskih obitelji nad izborom pape čime je završilo tzv. Željezno doba papinstva, veoma je podržavao reformsku struju unutar Crkve ni sluteći da će se tako reformirana Crkva htjeti u potpunosti osamostaliti od Carstva. Odlukama cara papinstvo je uvelike ojačalo, papa više nije trebao carevu pomoć, postajao je sve samostalniji, a smrt Henrika III. oslobodila je tadašnjeg papu Leona IX. bilo kakve svjetovne ovisnosti. Lateranskim koncilom iz 1059.godine izbor pape bio je rezerviran isključivo za kardinale bez ikakvog svjetovnog utjecaja. Cilj svega toga nije više bila samo Reformanda Ecclessiae, reformirana Crkva, već Libertas Ecclessiae tj. oslobođenje crkvenih službi i funkcija od svjetovne vlasti.
No, kako je sve više rasla moć Rima i rimskog biskupa tako su se produbljivale razlike između Istoka i Zapada u političkom i vjerskom smislu. Carigradski se patrijarh sve više počeo uzdizati, a Carigrad je doživljavan „Novim Rimom“. Tako je carigradski patrijarh postajao sve većim suparnikom rimskom papi koji nipošto nije priznavao „Novi Rim“ već je htio obnoviti staro Rimsko Carstvo sa jednom vjerom i jednom Crkvom na čijem je čelu on. S druge strane, Bizantsko Carstvo taj primat rimskog pape nikada nije htjelo prihvatiti te se raskol sve više približavao, a postao je stvarnost sredinom 11. stoljeća, 1054. godine, kada je papa Leon IX. poslao u Carigrad kardinala Humberta koji je umjesto mirovnih pregovora u crkvi sv.Sofije položio bulu izopćenja patrijarha Kelurarija i njegovih pristaša. Isto to je učinio patrijarh nedugo zatim spalivši papinu bulu. Time je nastao veliki crkveni raskol, neprevladan do dan danas.
Nakon početnog šoka Zapadna je Crkva nastavila svoj razvoj sa ciljem što većeg odvajanja od svjetovne vlasti i ostvarivanja davno željenog cilja: prvenstva u društvu, što će joj kako ćemo ubrzo vidjeti poći za ruku krajem 11. i početkom 12. stoljeća. Uspjehu Crkve pridonijelo je nekoliko činjenica: afirmiranost reformske struje u Njemačkom Carstvu, dolazak na Petrovu stolicu gorljivog pristaše nadmoći pape nad svakom svjetovnom vlašću; opata Hildebranda iz Soane pod imenom Grgur VII. te slabljenje carske vlasti.
Nakon smrti Henrika III. 1056. godine na prijestolje Svetog Rimskog Carstva Njemačkog naroda dolazi njegov sin Henrik IV. koji se došavši na prijestolje morao suočiti sa pobunama feudalaca, oslabjelom državom i carskom vlašću. Ali, morao se suočiti sa još jednim izazovom- borbom za investituru. Pojam investitura dolazim od latinske riječi investire, a općenito označava stupanje u neku službu ili uvođenje u posjed. No, u feudalnom društvu ona je označavala svečanost kojom se vazalu predavao posjed, a pošto su s vremenom i svećenicima davani posjedi pojam nije više označavao samo uvođenje u feudalni posjed nego i u crkvenu službu. To je bila izravna posljedica uključivanja Crkve u feudalno društvo što je neminovno dovelo do sve manjih razlika između politike i vjere, laika i klerika. No, vratimo se našem Henriku IV. i Grguru VII.
Henrik IV. je u nastojanjima da stabilizira svoju vlast uvelike računao na papu, no papa je imao sasvim druge planove. 1075. godine papa je zabranio svaki oblik miješanja svjetovne vlasti u vjerska pitanja, ponajprije u izbor biskupa i opata, a na koncilima održanim 1074. i 1075. godine proglasio je nezakonitom svaku investituru crkvene službe od strane laika. Na skupštini u Wormsu car i njegove pristaše odlučile su svrgnuti papu zbog njegovih odluka. Grgur VII. nije ostao dužan te je 1076. godine ekskomunicirao cara i njegove saveznike te je oslobodio njegove podanike zakletve vjernosti. Njemački feudalci su to odlučili iskoristiti i postavivši caru ultimatum da ako u roku od godine dana ne bude oslobođen od ekskomunikacije neće ga više priznati za vladara. Tako su njemački plemići, sigurni u neizbježan pad cara, sazvali skupštinu u Augsburgu na kojoj je kralju trebao suditi sam papa. No, car je preduhitrio svoje protivnike poklonivši se papi u pokajničkoj odjeći u dvorcu Canossi gdje se Grgur VII. povukao na putu prema Njemačkoj. Papa je povukao izopćenje što je izazvalo bijes njemačkih feudalaca koji su tu papini odluku smatrali izdajom.
|
Car je tek 1080. godine uspio u potpunosti uspostaviti svoju vlast nakon čega je opet počeo djelovati protiv pape. To je nagnalo Grgura VII. da opet izopći cara na što je on vratio izborom protupape koji je uzeo ime Klememt III. Ubrzo nakon toga krenuo je na Rim, zauzeo ga, a Klement III. ga je 1084. godine proglasio carem.
Spor oko investiture nadživio je i cara i zakonitog papu, a rješenje je postignuto za vrijeme njihovih nasljednika Henrika V. i pape Kalista II. i to 1122. godine tzv. Pactum Calixticum, poznatijim kao Wromski konkordat. Njime se svjetovna vlast odrekla investiture znakovima crkvene vlasti, štapom i prstenom, čime je definitivno ukinuta svjetovna inkvizicija. Time su carevi nedvojbeno zauvijek izgubili moć nad Crkvom, a Crkva je time ostvarila svoje prvenstvo u društvu.
VELIKA SHIZMA- CRKVA NA KUŠNJI
Prvenstvo u društvu koje je Crkva izborila početkom 12. stoljeća već krajem istog stoljeća postalo je sve teže očuvati. Tako je Crkva već oko 1300. godine bila znatno slabija nego stotinu godina ranije. Crkva se u ovom razdoblju trebala suočiti sa sve rastućom moći svjetovne vlasti koja je sve većom centralizacijom državnog aparata uvjerila svoje podanike kako je vjernost svjetovnoj vlasti u prednosti nad interesima katoličanstva, uz to pojavile su se različite hereze koje su napadale kler zbog njegove rastrošnosti i svjetovnosti, no o njima ćemo nešto kasnije.
Crkva nije ni slutila sa kakvim će se izazovima trebati suočiti…
Jačanje svjetovne vlasti i slabljenje vjerske krajem 13. stoljeća dovelo je do sukoba između jakog francuskog kralja Filipa IV. i tadašnjeg pape Bonifacija VIII. Sukob je izbio zbog želje francuskog kralj da nametne svoju vlast svećenstvu, a s druge strane želje pape da povrati stečena prava Crkve. U tom sukobu svjetovna vlast je odnijela pobjedu unatoč papinoj buli Unam Sanctam koja predstavlja najradikalniji izraz prevlasti pape nad svjetovnim vladarom. Kao rezultat pobjede kralja pape su morale preseliti svoje sjedište iz Rima u Avignon te je time započelo razdoblje tzv. Avignonsko sužanjstva Crkve koje je trajalo od 1308.- 1377. godine. Time je Crkva definitivno izgubila prvenstvo u društvu te više nije mogla utjecati na svjetovne vladare, dapače postala je njima podređena.
Za vrijeme avignonskog papinstva došle su do izražaja sve negativnosti papinstva toga razdoblja. Pape su se posvetile bogaćenju, raskošnom životu, prodaji crkvenih službi i oprosta grijeha čime je papinska kurija postala prava mašinerija korupcije i nepotizma. S druge strane, Rim je zbog odlaska pape sve više propadao i financijski i politički. Često je bio izložen različitim pobunama, prevratima i pljačkama. Situaciju je relativno držao pod kontrolom kardinal Albornoz koji je zagovarao reformu Crkva i povrataka pape u Rim. Prvi pokušaj tog ostvarenja poduzeo je papa Urban V. no ubrzo je u svom nastojanjima poražen i vratio se u Avignon, Njegov nasljednik Grgur XI. također se odlučio vratiti u Rim ali je ubrzo uvidjevši tamošnju tešku situaciju odlučio slijediti primjer svog prethodnika ali je 1378.godine preminuo.
Konklava koja je održana 1378.godine najznačajnija je u povijesti Crkve jer je izazvala pravi raskol unutar Zapadne Crkve. Na konklavi je za novog papu izabran Urban VI. Koji osim koji je htio ponovo sjedište pape prenijeti u Avignon veoma se nekorektno ponašao prema kardinalima bezobzirno kritiziravši njihov način života te su oni izabrali protupapu Klementa VII. Time je počela tzv. zapadna shizma.
Kako pape nisu bile u stanju riješiti raskol tu zadaću je preuzeo opći crkveni koncil sastavljan od kardinala. Prvi takav koncil održan je u Pisi 1409. godine na kojem su oba pape smijenjeni, a za novog papu je postavljen Aleksandar V. No, obojica dotadašnjih papa proglasili su koncil nezakonitim te je raskol umjesto da je prevladam još i produbljen. Crkva je od dvoglave postala troglava!!
Nov pokušaj rješenja situacije dolazio je od strane svjetovne vlasti: car i ugarsko-hrvatski kralj Žigmund Luksemburški zajedno sa novim papom Ivanom XXII. dogovorio je sazivanje novog koncila u Kostanzi 1414. godine. Naravno da je car uvidio u teškoj situaciji Crkve priliku da ojača utjecaj carske vlasti tako da će na sljedećim koncilima predstavnici kraljeva i kneževa imati podjednak utjecaj kao i biskupi i učeni teolozi. Koncil se odmah okrenuo rješavanju pitanja papinstva; čuvši sve više pritužba na svoj račun papa je napustio Kostanzu s ciljem razilaženja koncila ali je car uspio to spriječiti. Tako osnaženi izaslanici su donijeli veoma važnu rezoluciju: opći sabor Crkve ima vrhovnu vlast u pitanjima vjere i crkvenog reda, te stoga govorimo o tzv. koncilijarizmu ili koncilijarističkom pokretu. Papa Ivan XXII. je smijenjen kao i ostala dvojice papa, a novi papa izabran je 1417.godine. Martin V. je odmah pokazao da će slijediti primjer svojih prethodnika te nipošto neće žrtvovati svoju „moć“ radi reforme Crkve. Koncil je uspio prevladati raskol ali nije uspio riješiti gorući problem Crkve: njem izgubljen ugled.
Zbog apsolutističkog ponašanja pape sazvan je koncil u Baselu čiji je glavni cilj bio ograničiti moć pape. Martin V. je preminuo prije otvaranja koncila, a njegov nasljednik Eugen IV. nije bio sklon navedeni cilj koncila provesti u djelo. Koncil nije uspio i raspušten je. Okupivši dovoljno saveznika sazvao papa je 1438. godine sazvao vlastite koncile u Ferrari i kasnije u Firenci sa ciljem ponovnog ujedinjenja sa Pravoslavnom crkvom. Reformska struja na to nije htjela pristati ali je pod prijetnjom novog raskola morala prihvatiti realno stanje stvari- papa Eugen IV. u potpunosti je pobijedio reformsku struju te je koncilijaristički pokret poražen.
Dobronamjerni ciljevi reforme koji su zadali koncili nisu ostvareni, a pape su nastavile sa svojim sve samo ne skromnim ponašanjem i životom; bogatili se, dodjeljivali su mnoge visoke službe svojim izvanbračnim sinovima, a zločini i malverzacije koje su obilježile pontifikat Aleksandra IV. Borgie ( 1492-1503.), koji je sa svojim sinom Cesareom htio uspostaviti papinsku monarhiju koja bi obuhvaćala prostor papinske države i Toskane, u potpunosti su diskreditirali papinstvo.
95 TEZA RAZDORA I TRIDENSTKI KONCIL
Ecclesia sempre reformanda est.[4]
„Ovdje stojim čvrsto, ne mogu drugačije. Neka mi Bog pomogne. Amen.“[5] Hrabre su riječi kojima je otac Reformacije Martin Luther odbio poreći svoje teze pred njemačkim carem Karlom V.[6] i njemačkim kneževima okupljenim na saboru u Wormsu 1521. godine. Je li on zaista rekao ove riječi kako tvrdi tradicija ili ne prema stavu povjesničara za nas i nije toliko bitno. Bitno je da ja Luther citirajući Sv. Pismo doveo u pitanje autoritet pape i to pred carem Svetog Rimskog Carstva Njemačkog naroda, usprkos prethodnoj ekskomunikaciji ondašnjeg pape Leona X.
„Koji je grijeh počinio Luther?“
„Dva. Protresao je papinu tijaru i trbuhe opata.“[7] rekao je sam Erazmo Roterdamski za tog reformatora.
Luther je svojom odlukom postao bjeguncem kojeg je mogao bilo tko ubiti bez da za to odgovara. Gotovo stoljeće prije Wormsa češki reformator Jan Hus na isti je način odlučio stajati iza svojih teza ispred pape Ivana XXII., njemačkog cara Žigmunda Luksemburškog i kardinala okupljenim na saboru u Kostanzi 1414. godine o kojem je već bilo riječi. No, njegova je sudbina bila drugačija. Iako je car svojom riječju jamčio sigurnost Husu (salvus conductus) reformator je završio svoj život na lomači 1415. godine zbog svog učenja. Njegovo je učenje zapravo veoma sličilo onom Lutherovom. Naime, i on je nakon shizme počeo napadati crkvene redove zbog njihove rastrošnosti i ne kršćanskog ponašanja. Također je naglašavao da svaki pojedinac može sam tumačiti vjeru čitajući Sv.Pismo te da time posrednička uloga svećenstva nije potrebna. On naravno nije bio jedini koji je zagovarao promjene unutar Crkve, uz njega također nalazimo teze engleza Johna Wycliffa i Wiliama Ockhama.
Stoga možemo reći da je reformacija u 16.stoljeću privela kraju reformu započetu još u 15. stoljeću. Naime, u 15.stoljeću još nisu postojali uvjeti da bi se prestiž i autoritet pape preispitali.
Koje su to onda okolnosti omogućile Lutheru da udari temelje radikalne reforme tj. Reformacije, unutar religijskih institucija Europe?
Kako smo mogli već vidjeli u prethodnom poglavlju, sredina 15. stoljeća predstavlja prekretnicu u životu Crkve. Period od konačnog povratka pape u Rim u liku Eugena IV. do 17. stoljeća obilježava razvoj tzv. monarhijskog modela papinstva. Naime, papinstvo je nakon pobjede nad koncilijarističkim pokretom sredinom 15. stoljeća toliko osnažilo da je Petrovu Stolicu odlučilo pretvoriti u državu na čelu sa apsolutom- papom. Moć pape vidjela se i u njihovom načinu života. Renesansne pape živjele su više kao svjetovni vladari nego duhovne vođe, nisu poštivali celibat, svojim su sinovima davali visoke crkvene službe, zgrtali su veliko blago od desetine i simonije, a rimska kurija bila je veoma rastrošna i korumpirana. Briga o vjernicima više nije bila prioritet, zapušteno je propovijedanje te su se vjernici okretali različitim praznovjerjima i teološko iskrivljenim shvaćanjima. Svećenici su neredovito slavili crkvene svečanosti, dijelili sakramente te neodgovorno upravljali crkvenim dobrima. Kap koja je prelila čašu u toj dekadenciji bile su indulgencije tj. prodaja oprosta grijeha. Indulgencije su se prvobitno odnosile na umanjenje ili poništenje određenih crkvenih kazni no, u 16. stoljeću ta je riječ označavala oprost kazne za grijeh u čistilištu što ga dodjeljuje papa prema nekom dobrom djelu. Papa Leon X. dopustio je 1517. godine indulgencije na njemačkom području, a potrebno dobro djelo bilo je doprinos u izgradnji bazilike Sv. Petra. Time je papa spojio ugodno sa korisnim; nadopunio je financije za izgradnju bazilike, a i pokazao kako se on „brine“ za vjernike. Na njemačkom prostoru prodaju oprosta grijeha vodio je Albrecht Brandenburški,a a u državama koje su graničile sa saskim vojvodstvom dominikanac Johannes Tetzel koji je poticao vjernike da plate i za svoje pokojnike kako ne bi patili u Čistilištu. Dio prihoda odlazili su kako smo već naveli za gradnju Petrove bazilike, a dio je zadržavao sam Albrecht kako bi vratio velike dugove njemačkim bankarskim kućama. Tako je Martin Luther 1517. godine javno zauzeo stav protiv indulgencija, koje su prema njemu bile javni dokaz korumpiranosti rimske kurije, i objesio na vratima crkve u Wittenbergu svojih 95 teza pod naslovom Disputatio pro declaratione virtutis indulgentiarum kako bi pokrenuo raspravu unutar učenih krugova. Istup Luthera bio je fitilj koji je pokrenuo golemu lavinu- kocka je bila bačena, povratka nije više bilo!
Lutherova doktrina. Skroman augustinski opat mukotrpno je razmišljao o problemu i putu ka spasenju te je osjećajući vlastitu slabost u pogledu toga tražio pomoć i odgovor u Sv. Pismu i našao ga u riječima Sv. Pavla u njegovoj Poslanici Rimljanima: „Pravednik će živjeti od vjere“(Rim 1, 17). Po tim riječima shvatio je da se čovjek, preslab da se sam odupre grijehu, može spasiti samo vjerom u Isusa Krista, sola fides negirajući post, pokajanje, posredovanje svetaca i ingulgencije u svrhu spasenja. Odbacio je crkveni autoritet te tvrdio da je objava sadržana jedino u Sv. Pismu, sola scriptura negirajući ulogu svećenstva kao posrednika između vjernika i Boga u pitanjima vjere i Sv. Pisma. Također je odbacio većinu sakramentata osim krštenje i euharistiju, ujedno tvrdio da Crkva nema vlast opraštanja grijeha.
„Ustani Gospofine i sudi, jedan je vepar napao tvoj vinograd“ početne su riječi bule pape Leona X Exurge Domine et iudica kojom je isti papa izopćio Martina Luthre iz crkvene zajednice zbog njegovih teza koje su 1520. godine već daleko nadišle zidine Wittenberga. Kao odgovor na papinu bulu Luther je napisao svoju Protiv mrske bule Antikrista ( ne treba pojašnjavati na koga se odnosi taj Antikrist!) i u prosincu iste godine spalio bulu izopćenja na trgu u Wittenbergu. Papa je taj čin najstrože osudio bulom Decet Romanum Pontificem kojim je Luther proglašen heretikom te je u skladu sa zakonom trebao izići pred carski sud.
Tako je 1521. godine održan sabor u Wormsu na kojem je car Karlo V. trebao suditi neposlušnom i tvrdoglavom opatu. Upravo je tom prilikom Luther rekao riječi kojima smo započeli ovo poglavlje dokazavši svoju odlučnost i vjeru u ono što čini. Pri čemu moramo stalno imati na um da prvotni cilj opata nikako nije bio prekid odnosa sa rimskom Crkvom ali su ga ponašanje pape i crkvene hijerarhije navele da odbaci autoritet pape, a time i čitave Crkve. Ediktom iz Wormsa 1521. godine Luther je službeno prognan, lišen svakoga prava. Napustio je Wittenberg ali nije prestao djelovati i pisati; preveo je Bibliju na njemački te je i dalje radio na širenju svojih ideja. Umro je 1546. godine.
Reformacija je imala i velike reperkusije na politički i društveni život Njemačke, a i šire. Dvadesetih godina napetosti koje su tinjala u Carstvu eskalirale su pobunom seljaka i pobunom njemačkih kneževa čije su posljedice bile toliko dalekosežne da su prisilile nedvojbeno najsnažnijeg njemačkog cara na abdikaciju, a to nije malo.
Politički i društveni tijek reformacije. Vođeni Lutherovim idejama o slobodi, jednakosti i polemikama protiv bogatstva Crkve seljaci su odlučili stati na kraj represalijama njemačke vlastele te su 1525. godine pod vodstvom Thomasa Muntzera podigli pobunu. Pobuna je započeta u trima oblastima Schwarzwaldu, Saskoj i Franačkoj. Seljaci su artikulirali svoje zahtjeve u 12 točaka tzv. Pisma sa tezama u kojem su jasno željeli ukidanje desetine te smanjenje poreza i radnih obveza. Uvidjevši da pravu snagu u Njemačkoj predstavlja plemstvo Luther nije simpatizirao seljački rat, naprotiv, i sam je istupao protiv njega. Seljački zahtjevi ugušeni su krvavom intervencijom njemačkih kneževa 1525.godine.
S druge strane, luteranskoj su doktrini sve više počeli pristupati njemački kneževi te je ona postala zajednički element u opoziciji protiv cara Karla V koji je stao na stranu pape. No, to nije bila jedina briga cara; uz već očiglednu pobunu kneževa koji su reformaciju koristili za stjecanje sve veće autonomije i nisu marili na careve apele za prestanak vjerskih sukoba, car se morao suočiti i sa ambicijama dvaju francuskih kraljeva Franju I. i njegovog sina Henrika II. kojima nikako nije odgovarao jak susjed poput Karla V. Zaokupljen ratom sa Francuskom, a i sve realnijom prijetnjom Turaka na istočnim granicama carstva, car nije uspio snažno djelovati protiv luteranskog pokreta. Tako u svojim nastojanjima da bar malo smiri stanje saziva 1530. godine sabor u Augsburgu na kojem je predstavljan pomirbeni dokument Lutherova učenika Philipa Melanchtona Confessio Augustana ili Augsburška vjeroispovijest, koja predstavlja credo nove crkve ali dopušta također neke katoličke ceremonije i rituale. Usprkos pokušaju sporazum sa katoličkim teolozima, među kojima i Johannesom Eckom, nije postignut. Njemački kneževi su ovu situaciju odlučili iskoristiti u svoju korist te su 1530. godine sklopili tzv. Schmalkaldenski savez s ciljem zaštite reformacije od cara. Nedugo zatim izbio je i rat u koji se na stranu kneževa umiješao francuski kralj Henrik II. Iscrpljen ratovima car je odlučio svemu stati na kraj.
1555. godine principom cuius regio eius religio[8] uspostavljen je Augsburški mir čime su prestali religijski sukobi na teritoriju njemačke. S druge strane, sukobi sa Francuskom prestali su carevom abdikacijom i podjelom svojih posjeda na dva dijela: Španjolsko kraljevstvo sa talijanskim posjedima Milansko Vojvodstvo, Napuljsko,Sardinijsko i Sicilijsko kraljevstvo i tzv.Stato dei Presidi[9] zajedno sa američkim kolonijama i Nizozemskom pod vlašću Filipa II; a carsku krunu i posjede Kuće Austrije dobio je Karlov brat Ferdinand I. Rat je i službeno završen 1559. godine mirom u Cateau- Cambresisu kojim je utvrđena španjolska vlast u velikom djelu Italije, a Francuska je zadržala oduvijek željeni grad Calais jedini dio njezinog teritorija koji su zadržali Englezi nakon Stogodišnjeg rata[10].
Nije samo u Njemačkoj reformacija izazvalo krvave sukobe i borbe koje su većini slučajeva bile borbe za političku i teritorijalnu prevlast. Ulice Francuske postale su krvave 1572. godine kada je u noći 24. kolovoza katolička frakcija u Parizu izvršila pokolj 3 000 hugenota[11]; bila to tzv. Bartolomejska noć[12]. To je bio možda najkrvaviji događaj religijskih ratova koji su potresali Francusku od 1562. do 1598. godine kada je ondašnji francuski karlj Henrik IV. Nanteskim ediktom osigurao slobodu hugenotima. Nadalje, protureformacijski nastrojen Filip II. sukobio se sa kalvinističkom Nizozemskom od 1566. kada je kralj htio nasilno uvesti inkvizicijski sud sve do 1609. godine kada je kraljev nasljednik Filip III. pristao na mir u Antwerpenu kojim je Nizozemska, odnosno Republika Sedam Pokrajina[13], zadobila neovisnost o Španjolskoj. Ta je neovisnost službeno priznata tek 1648. godine Westfalskim mirom kojim je završio najveći europski vjerski rat 17. stoljeća; Tridesetogodišnji rat [14]koji je izazvan ne sam vjerskim već i političkim razlozima.
No, nisu se samo svjetovne vlasti suočavale sa reformacijom! Crkva naravno nije stajala prekrštenih ruku i mirno gledala kako se katolički svijet dijeli. O mjerama koje je poduzela u tom smislu i njihovoj (ne)uspješnosti govore nam sljedeće riječi:
„Ovaj koncil, željen i omogućen od pobožnih ljudi za ujedinjenje Crkve koja se počela dijeliti, koja je napravila nepomirljive razdore, prouzročio je najveće izobličenje ikada otkada živi kršćansko ime... Smatram ga strašnim i od Rimskog dvora izbjegavan kao sredstvo obuzdavanja neograničene moći, a potican od malih vladara ponukanih težnjom za neograničenim pretjerivanjem…Stoga je kraj Koncila i njegov rezultat sasvim suprotan namjerama njegovih pokretača, ali i namjerama onih koji su ga na sve moguće načine ometali: jasan dokaz rezignacije misli o Bogu i nepouzdanja u ljudsku razboritost.“[15]
Riječi su kojem je redovnik i povjesničar Paolo Sarpi definirao najznačajniji element katoličke reformacije ili bolje rečeno protureformacije; Tridentski koncil.
Reformacija je ubrzo izašla iz zidina Wittenberga te je oko trećine Europe uskratilo poslušnost papi. Tadašnje pape nisu bile dorasle situaciji sve do pontifikata Pavla III. koje je preuzeo Petrovu Stolicu 1534. godine. On je veoma dobro znao da samo sveopći crkveni koncil može riješiti goruće probleme. No, pritisak francuske i njemačke politike te strah od obnove koncilijarizma odgodile su sazivanje koncila punih 11 godina; sve do 13. prosinca 1545. godine kada je Pavao III. službeno sazvao koncil. Za sjedište određen je talijanski grad Trento (Trident) koji se nalazio na teritoriju njemačkog carstva čime je napravljan kompromis između pape i cara. Koncil je prekidan nekoliko puta toliko da je trebalo punih 20 godina do njegovog zatvaranja. Rad koncila možemo podijeliti u tri faze: prva faza traje 1545.-1549. pri čemu je 1547. godine koncil preseljen u Bolonju zbog opasnosti od kuge, druga faza traje od 1551-1552. kada je prekinut na punih deset godina pošto ga ondašnji papa Pavao IV. odbijao sazvati zbog svojih, kako ćemo vidjeti, krutih stavova naspram reformatora. Koncil je ponovo sazvan tek 1562. godine od strane Pija IV. te je zatvoren 1563. Istoimeni papa objavio je 1564. godine bulom Professio fidei Tridentinae odredbe koncila.
Na koncilu se raspravljalo o dvjema osnovnim pitanjima: pitanja vjere (dogmatska pitanja) i pitanja reforme (disciplinarne mjere). Ukratko ćemo izložiti temeljne zaključke koncila i posljedice istih.
Što se tiče pitanja vjere odlučeno je sljedeće:
· vulgata je jedino službeno izdanje Biblije, koja sadrži riječ Božju, a može ju tumačiti samo crkva pri čemu je pobijena Lutherova teza da svaki vjernik može sam interpretirati Sv.Pismo
· sakramenata je sedam, a preko njih Bog dijeli milost vjernicima
· „Vjera bez djela je mrtva“ tj. naglašena je potrebitost djela osim vjere pri čemu je pobijena Lutherova teza sola fides.
Što se tiče disciplinskih mjere odluke su bile sljedeće:
· biskupi su bili obvezatni stanovati unutar svojih biskupija, redovito posjećivati svoje župe i brinuti se o vjernicima
· župnici imaju obvezu učiti svoje vjernike vjeru putem katekizma
· obveza održavanja seminara za naobrazbu klera
· potvrđena uloga pape kao Petrovog nasljednika i vrhovnog poglavara katoličke Crkve, iako još nije potvrđena dogma o nepogrešivosti pape.
Također su se odlukom koncila osnovali i novi crkveni redovi poput tetainaca, kapucina, kamilijanaca, uršulinka i drugih.
No, već je jasno da dogovor ili pomirenje sa protestantima nije postignut, a bio je jedan od temeljnih ciljeva koncila osim reforme crkve. Čak je koncil uspio izazvati još veći jaz između suprotstavljenim stranama kako nam govori i sam povjesničar Tridentskog koncila Paolo Sarpi, koji je koncil čak nazvao Ilijadom svoga vremena.
Odmah po zatvaranju koncila možemo pratiti prve tridentinske promjene unutar katoličkog svijeta. 1566. godine objavljen je Katekizma Crkve za svećenike pod nazivom Catechismus ex decreto concilii tridentini ad parochos kojim su svećenici poučavali vjernike. U liturgiju je uveden Brevijar i Misal koji su pomno izmijenjeni i prilagođeni vremenu. Promjene je pretrpjela i Rimska kurija; točnu su definirane zadaće pojedinih kongregacija, a vlast crkve je oblikovana kao apsolutistička monarhija.
Nažalost nisu sve promjene bile pozitivne. Na temelju dosada izloženog možemo zaključiti da je Crkva u Rimu na velika vjerska previranja 16. stoljeća dvojako reagirala: s jedne strane postojala je struja koja je se zalagala za dijalog sa protestantima te obnovu duhovnog života Crkve po uzoru na reforme clunyjevskih redovnika i one pape Grgura VII. Druga frakcija zagovarala je osudu odmetnika crkve te sudski i vjerski progon; jednom riječju htjela je „duhovni rat“. Nažalost na Tridentskom koncilu uspjela je prevladati ova netolerantna struja predvođena kardinalom Pietrom Caraffom, s kojim ćemo se pozabaviti nešto kasnije. Koje su bile posljedice te pobjede?
Vjerojatno ih ni sami inicijatori nisu bili svjesni, niti su ih mogli zamisliti.
Jedna od tih negativnih promjene bila je nedvojbeno ponovo oživljavanje Inkvizicije u svrhu borbe protiv protestantizma ali i u svrhu obrane od mogućeg nastanka novih hereza. U sklopu Inkvizicije uspostavljan je i Indeks zabranjenih knjiga kako bi se širenje tih ideja u potpunosti spriječilo.
Kao izravni potomak srednjovjekovne Inkvizicije obnovljena Rimska Inkvizicija imala je mnogo toga zajedničkoga sa svojom prethodnicom, ali i neke svoje posebnosti u odnosu na nju. Mi ćemo se stoga u sljedećim poglavljima koncentrirati na te sličnosti i razlike.
INKVIZICIJA SV. OFICIJA-što, kako, kada, zašto?
Nedvojbeno je da papi nisu nedostajali modeli pri ponovnom uspostavljanju inkvizicijskog suda te da je rekonstruirana Rimska Inkvizicija mnogo toga preuzela od svoje starije sestre. Razlozi stvaranja Inkvizicije, poimanje hereze kao teškog zločina protiv Crkve i društva, inkvizicijski postupak i pravo te, ono najgore, smrtnu kaznu, značajke su koje je moderna Inkvizicija preuzela od one srednjovjekovne.
Naime, Crkva se još u najranijoj svojoj povijesti nastojala definirati svoje dogme te se u tim nastojanjima morala suočiti sa grupama ljudi koji nisu te iste dogme prihvaćali. Te skupine ljudi Crkva je nazivala krivovjernicima, a njihova učenja krivovjernima, tj. herezama[16]. Prema učenju Crkve hereza je „zločin, što ga, prema crkvenom stanovištu, čine oni koji, kako veli sv.Augustin, stvaraju ili slijede kriva ili nova mišljenja.“[17] Pri čemu se pod tim novim mišljenjima zapravo podrazumijeva sve što je u suprotnosti sa crkvenim dogmama. Zbog ozbiljnosti takvog čina Crkva je herezu oduvijek smatrala velikim zločinom koji sukladno tome iziskuje jednako veliku kaznu.
Prvo takvo heretičko mišljenje s kojim se Crkva morala suočiti u starom vijeku bilo je učenje Perzijanca Manija koji je u trećem stoljeću osnovao novu religiju koja po njemu nosi ime manihejstvo. On je kršćanskom monoteističkom principu prema kojemu sve počinje i završava u Bogu suprotstavio svoj dualističku sliku svijeta. Prema njegovom učenju postoje dva počela: dobro(Bog) i zlo(materija), pri čemu su ta dva počela ravnopravna, a očituju se i u čovjekovom životu. Tijelo čovjeka, sastavljeno od materije, stvorio je Đavao, a dušu Bog pri čemu čovjek mora askezom, odricanjem i prosvjetljenjem raditi na tome da se oslobodi zla, tj. svoga tijela. Manihejci su u odbacivali Sveto pismo Starog Zavjeta, sakramente, a katoličku crkvu su smatrali „đavolskom sinagogom“. Nakon pobjede kršćanstva u 4. stoljeću kršćanski su carevi počeli su proganjati pogane isto kako su samo stoljeće prije rimski carevi proganjali kršćane. Sustavnim progoni doveli su do nestanka manihejstva na Zapadu dok se na Istoku hereza zadržala na samim granicama Carstva.
Mir koji je zavladao Zapadom oko 5. stoljeća prekinut je oko 1000. godine kada se na Zapadu pojavila ova ista hereza koja je mučila Crkvu stoljećima prije, pod novim imenom ali i sa još većom upornošću i tvrdokornošću. Bili su to tzv. Katari. Dokaz o povezanošću katarstva i manihejstva govori nam činjenica da se katarstvo bazira na istim dualističkim tezama što nam nedvojbeno govori o kontinuitetu tih hereza koje izlaze iz prikrivenosti u 11. stoljeću.
Katarska se hereza putem brojnih propovjednika zaista brzo širila te je po svojoj rasprostranjenosti nesumnjivo nadmašila učenje Manija. Polovicom 12. stoljeća proširila se na jugu Francuske sa središtima u gradovima Albi; po kojem se pristaše nazivaju albigenzi, te Toulouse i Caracassone, zatim na jugu Italije sa središtem u Milanu i na cijelom Balkanskom poluotoku (bogumili). Kako je krajem 12. stoljeća ova hereza toliko ojačala Crkva je uvidjela da mora poduzeti određene mjere, i to brzo. Tako dok su križari u ime Božje vršili pokolje muslimana i židova u Jeruzalemu, u to isto ime je papa Inocent III., čiji pontifikat označava vrhunac moći srednjovjekovnog papinstva, pozivao sve kršćana na novi sveti rat, tzv. Albigenski križarski rat. Pod parolama poput „Pobijte ih sve. Bog će prepoznati svoje“ na tisuće i tisuće vojnika okupilo se na obali Rhone, pod vodstvom baruna Simona de Monforta, i krenulo u oružanu i krvavu obranu kršćanstva na jugu Francuske. Bio je to prvi križarski rat kršćana protiv kršćana, pošto su se katari smatrali kršćanima i to onim pravima; čistima, savršenima[18]. Bijes Crkve je posebnom snagom buknuo u Beziersu, u kojem su papini križari počinili strahovito krvoproliće, za što nam je kao dokaz ostalo i pismo papinog legata Arnolda, monarha iz Citeauxa, koji se papi Inocentu ovako hvalisao o ishodu pokolja:"Mi ne štedimo nijedan stalež, nijedan rod, nikakvu dob“[19].Ukupno je u pljački i paležu stradalo 15 000 „nepodobnih“. Ubrzo su doslovce istrebljeni gradovi Perignan, Narbonne, Carcassone, Toulouse. Lomače su neprestano gorjele. Posljednja katarska utvrda Queribus pala je 1255. godine, što označava kraj ovog prvog sustavno organiziranog genocida koje pamti zapadna civilizacija. No, bili bismo u krivu tvrdeći da je pokret u potpunosti zamro, neki su se sljedbenici jednostavno stopili sa domaćim stanovništvom, a za one koji nisu bili spremni odustati od svojih uvjerenja Crkva je pronašla način da ih na to prisili. A kada se jednom posegne za nasiljem…
Još za vrijeme trajanja svetog bratoubilačkog rata započinju prvi organizirani progoni onih heretika koji su uporno ostajali pri svojim tezama. Prvi takav progon započinje 1184. godine kada papa Lucije III. zajedno sa carem Fridrikom I. Barbarossom bulom Ad abolendam određuje da svaki biskup imenuje po jednog svećenika koji će istraživati krivovjerja na područjima svoje jurisdikcije. Bula uvodi i novine u sam istražni postupak; istraga se može pokrenuti i protiv pomagača ili štićenika heretika, a tvrdokorne heretike Crkva je dužna izručiti ad brachium seculare, tj. svjetovnim vlastima. Time je uspostavljena tzv. biskupska inkvizicija. No, kako je s vremenom rasla netrpeljivost između biskupa i Inkvizicije, efikasnost samog aparata sve je više dovođena u pitanje. Tako je 1233. godine papa Grgur IX. svojom bulom Ille humani generis ustanovio Inkviziciju kao istražni postupak protiv heretičke zloće, Inquisitio haereticae pravitatis, čime je istražni postupak izuzeo iz nadležnosti biskupa i povjerio ga dominikancima, a kasnije i franjevcima. Time je uspostavljena tzv. papinska inkvizicija, permanentni organ Crkve za suzbijanje krivovjerja. Potrebno je ovdje pojasniti da pojam inkvizicija dolazi od lat. riječi inquisitio što znači istraživanje, istražni postupak. Naziv je proizašao iz latinskog glagola inquiro, ili istraživati što je značilo da inkvizitori nisu čekali pojavu heretika na sudu nego su ih sami tražili. Sama riječ ne označuje nikakav negativan pojam, no poprimila je negativnu konotaciju.
Stoga, kao što su nekoć carevi progonili kršćane koji su se protivili kultu cara, tako su sada kršćani postali progoniteljima. Zašto tolika gorljivost? Odgovor je zapravo poprilično jednostavan. Crkva je u razdoblju o kojem mi pričamo, znači 12. i 13. stoljeće, još uvijek imala ne samo duhovni već i pozamašni politički utjecaj u društvu. Ali taj isti utjecaj je postajalo sve teže održati zbog sve izglednijeg učvršćivanja monarhija s jakom centralnom vlašću. Politička moć sve je više prelazila u ruke moćnih vladara, a crkvena se hijerarhija toj moći trebala sve više pokoravati. Duhovni mač je sve više ustupao mjesto onom svjetovnom. Druga stvar koja je pogodila Crkvu bilo je nastanak masovnih hereza o kojima smo upravo govorili. One nisu napadale samo pretjeranu političku moć Crkve već i samu opravdanost njene duhovne „moći“, što je u većini slučajeva značilo i rušenje crkvene hijerarhije kao takve. Iz svega toga vidimo da je Crkva bila pred velikim iskušenjima na koja nije znala ili bila sposobna reagirati sukladno svome učenju. Nažalost ono što je prevladalo unutar crkvenih redova bio je strah i želja da se zadrži moć. Naime, Crkva je tokom cijelog srednjeg vijeka bila veoma moćna institucije i to ne samo s duhovnog aspekta, pošto je srednjovjekovni čovjek bio u potpunosti prožet religijom i idejom sveca kao kršćanskog savršenstva, već i sa onog materijalnog. Crkva je dobivala velike površine zemlje od silnih vladara u zamjenu za podršku, dobivala je desetinu od naroda, a i određenu svotu novca za svaku naručenu misu ili koju drugu službu. Tako da je nedvojbeno odlučila braniti svoj privilegirani položaj i ostati jedini Božji poslanika na Zemlji, što su joj srednjovjekovne hereze i kasnije reformacija predbacivale. Htjela je, jednom riječju, i dalje kontrolirati mase. Tako je s vremenom miroljubiva religija pretvorila u silu koja ne dozvoljava postojanje bilo kojeg mišljenja izvan nje. Svako takvo mišljenje bilo je heretičko, nepodobno i zlo. Crkava je krenula u borbu onoga što je smatrala najvažnijim- svoju neprikosnovenost. Zbog toga je stavila na stranu govore ljubavi Isusa i posegla za ekstremnim metodama, a kao što to uvijek biva stvari su se s vremenom otele kontroli. Pojam hereze postao je sve općenitiji, a lomače su sve više gorjele. Svi oblici ponašanja, različita vjerovanja koja su oduvijek postojala, a nisu bila u skladu sa Crkvom postala su ozbiljna prijetnja. Dakle, došlo je vrijeme u kojem se Crkva počela boriti kako bi mogla, doslovce, opstati. Zbog istog tog straha papa Pavao III. rekonstruirao je u 16. stoljeću papinsku inkviziciju. Jedino što se promijenilo bila je sama opasnost, više to nisu bili katari nego protestanti, koji su usput rečeno imali neke sličnosti sa katarskim vjerovanjem. Naime i oni su u Rimu vidjeli utjelovljenje zla, babilonsku bludnicu. Nadalje i protestanti su , poput katara, odbacivali posredovnu ulogu pape i svećenstva, a bez te uloge naravno da bi Katolička Crkva izgubila i politički utjecaj. Crkva je ponovo, nažalost, zaprljala svoje ruke.
Već smo u prijašnjem poglavlju spomenuli kako je Crkva kao reakciju na Reformaciju započela vlastitu silovitu reformu, odnosno Protureformaciju, čiji je glavni element bio već spomenutu Tridentski koncil. No, to nije bilo sve. Osim na koncilu protureformatorsko djelovanje osjetilo se i u Rimu i to unutar kardinalskog zbora, a najgorljiviji po tom pitanju bio je kardinal Pietro Caraffa, budući papa Pavao IV. Naime, između 1541. i 1542. godine, na početku najvećeg širenja protestantske reformacije u Italiji sustav religijske represije doživio je mnoge kvalitativne promjene. Nakon što su propali i posljednji pregovori sa protestantima papa Pavao III. bulom Licet ab initio osnovao je kongregaciju devet kardinala pod imenom Sacra congregatio romane et universalis inquisitionis seu sancti offici iliti Sveta rimska kongregacija i univerzalna Inkvizicija, ili Sveta služba; izravno odgovorna samome papi. Time je linija progona i represije u potpunosti pobijedila liniju dijaloga, a pape mecene i književnike zamijenili su pape inkvizitori na čelu sa papom Paolom IV. Valja ovdje napomenuti da je osnivanje Inkvizicije rezultat pobijede netolerantne struje te da je ta institucija bila prije svega politički instrument kontrole unutar kardinalskog zbora kako bi se spriječila mogućnost dolaska na Petrovu Stolicu klericima koji su bili spremni na dijalog sa protestantima ili njima bliskima. S druge strane, tom se institucijom moglo kontrolirati biskupe i vjernike, ne samo s vjerskog aspekta već i sa aspekta svakodnevnog života, ujedinjujući tako društvo protiv unutarnjeg neprijatelja- protestanata.
Ulogu koju su u srednjem vijeku imali franjevci i dominikanci sada preuzimaju Isusovci ili Jezuiti. Oni su bili veoma značajan čimbenik katoličke protureformacije o čemu nam svjedoče i riječi njihovog osnivača Ignacija Loyole: Moramo uvijek biti spremni vjerovati da ono što nam izgleda bijelo je ustvari crno, ako crkvena hijerarhija tako odluči. Osnivanjem kongregacije jaz između katoličanstva i protestantizma nepovratno je produbljen.
INKVIZICIJSKI POSTUPAK, MUČENJA I SMRTNA KAZNA
Funkcioniranje inkvizicijskog suda, kao i inkvizicijske metode i postupak obnovljene Rimske Inkvizicije također možemo dovesti u vezu sa onom uspostavljenom od strane pape Grgura IX. Opis postupka kao i primjenjivane mjere donosi nam spis Corpus iuris canonici.
Inkvizitori su većinom bili svećenici koji su veoma dobro poznavali crkveno pravo te su u skladu s time morali odrediti vrstu i ozbiljnost krivovjerstva. Kada bi se unutar crkvene hijerarhije pročulo da se u određenom području opasno proširila hereza tri ili četiri inkvizitora, praćeni pisarom, tajnikom i pomoćnicima, stiglo bi u mjesto gdje bi se odmah u lokalnu crkvu okupilo cijelo stanovništvo. Inkvizitor bi zatim pozvali da se oni koji se smatraju krivima sami predaju i to u roku od 15 do 30 dana, bilo je to tzv. vrijeme milosti. Pokajnicima bi često bila izrečena blaga kazna poput hodočašća u značajnija svetišta ili pak novčana kazna, a često su morali nositi specifičnu odjeću, poput žutog križa prišivenog na odjeću. No, ono što je Inkviziciju najviše zanimalo bila su imena drugih heretika te su tako svi osumnjičeni bili dužni navesti ime drugih sudionika u zločinu, osim toga, poticalo se i ostale vjernike da navedu imena mogućih heretika tako da je svatko zapravo postao uhoda. Žene su prijavljivale muževe i suprotno, djeca su prijavljivala svoje roditelje… čitav je narod upao u nezamislivi strah koji je Crkva iskoristila da narodom upravlja. Naravno da je Inkvizicija ubrzo postala efikasno sredstvo za rješavanje nesređenih računa ili eliminacije neprijatelja ili konkurencije. Često se dešavalo da su osobe prijavljivale susjede te bi za nagradu dobile njihovu imovinu. Crkva je time zadovoljila svoju potrebu kontroliranja masa a određeni pojedinci bi se riješili osoba koje im zbog razno raznih razloga nisu odgovarali. Stradavali su često zapravo potpuno nevini i nezaštićeni ljudi.
Nakon što je vrijeme milosti isteklo osumnjičenima je poslan poziv na sud koji je uključivao i popis dokaza protiv njega ali bez imena svjedoka. Onaj koji je pokušao izbjeći ruku Inkvizicije bio bi trajno izopćen. Kada bi se osumnjičeni ipak pojavio na sudu inkvizitori bi iznijeli optužbu, a ako je dokaza bilo dovoljno isti bi bio odmah uhićen te je slijedio proces. Sam inkvizicijski postupak bio je veoma specifičan i teško ga možemo povezati sa rimskim pravom, a kamoli sa kaznenim postupkom kakvim ga mi danas poznajemo. Naime, papa Inocent III. odredio je da postupak protiv heretika ne može započeti samo „per accusationem“ tj. na tužbu određene osobe, već „per denunciatio“ tj. putem same prijave ili sumnje određene osobe koja nije trebala ni biti potvrđena, te „per inquisitionem“, pri čemu je sudac pokretao proces bez same tužbe. U oba navedena slučaja osoba suca i tužitelja koji je trebao potvrditi ili opovrgnuti tužbu nije bila odvojena kao što je danas, već je sudac istodobno morao dokazivati krivnju i voditi postupak te stoga nije mogao biti objektivan. Optuženi nije imao pravo na odvjetnika, pošto je sama obrana heretika pojedinca mogla koštati iste sudbine samog optuženika. Zbog tih karakteristika ova se dva postupka nazivaju inkvizicijskim kaznenim postupkom utemeljenim na tzv. inkvizicijskoj maksimi, odnosno, pravilu po kojem sud vodi postupak, ispituje svjedoke, prikuplja dokaza i donosi presudu. Suprotno inkvizicijskoj maksimi nalazi se raspravna maksima, u kojoj su prikupljanje dokaza prepušteni branitelju i tužitelju dok je sud tijekom procesa pasivan.
Odmah naravno uočavamo velike razlike između inkvizicijskog sudskog postupka i onog rimskog prava. Naime, prema načelima rimskog prava nitko nije smio biti kažnjen zbog svog mišljenja niti na temelju običnih sumnji ili difamacija susjeda. Nadalje, prema rimskom pravu veći je „zločin“ bio osuditi nevinog nego pustiti krivca, a onaj koji bi izmišljao zločine radi kojekakve osvete i sam bi riskirao za to predviđenu kaznu. Optuženik je imao pravo braniti se i biti branjen, sudski postupci su bili javni, a ne vođeni ab oscuro, nisu postojale nikakve „tajne“ izjave ni „tajni“ svjedoci. Stoga možemo zaključiti da je rimsko pravo itekako poštovalo činjenicu da je svatko nevin dok mu se ne dokaže suprotno, tj. poštivalo je pretpostavku nevinosti, dok su prema inkvizicijskom postupku sama sumnja ili optužba značile i sigurnu krivicu. Jednom riječju, Crkva je sve to perfidno preokrenula kako bi ostvarila svoj cilj.
No, pokvarenost inkvizicijskog postupka nije se svodila samo na to da je pojedinac mogao biti optužen na temelju neprovjerenih sumnji, potaknuti nerijetko i niskim pobudama, te na nepostojanju obrane već i na primijeni mučenja u svrhu dobivanja priznanja. Bilo je to, kako sam povjesničar Vladimir Bayer navodi, najveća zlouporaba Inkvizicije. Sve do 1252. godine Crkva je odbijala uporabu sile prilikom ispitivanja optuženika. Ali, zbog sve veće opasnosti i ugroženosti Crkva je odustala od svojih humanih načela te je bulom Ad extirpanda papa Inocent IV. naredio svjetovnim vlastima da protiv heretika upotrjebljuju mučenje kako bi iste prisilili „da svoje zablude izričito priznaju i da odaju druge heretike za koje znaju, kao i njihovu imovinu“[20]. Iako je bulom bilo određeno da se optuženika ne dovodi u životnu opasnost nerijetko je dobivanje dokaza i imena sudionika bilo važnije od papine odredbe. Papa je ipak inkvizitorima zabranio da osobno vrše ili naređuju mučenja. Ali, papa Aleksandar IV., samo četiri godine od Inocentove bule, oslobađa inkvizitore tzv. iregulariteta u koji bi zapadali ako bi posegli za mučenjem. Svojom bulom Aleksandar je omogućio inkvizitorima da si međusobno dodjeljuju oprost za „nepravilnosti“ tj. uporabu mučenja. Od ovog trenutka tortura postaje sastavnim djelom inkvizicijskog postupka. Zapravo nije ni čudno što je Crkva morala posezati za takvim metodama s obzirom na način na koji je dolazila do „dokaza“-sumnje, priče susjeda, tračevi i sl. Najzanimljivije od svega jest kako je Crkva opravdavala ta mučenja. Gledajući to iz naše perspektive logično je da ćemo pomisliti da bi svaki čovjek priznao i najluđe optužbe samo da bi prekinuo mučenje! Ali zašto Crkva tako nije razmišljala? Glavni razlog tomu je što su inkvizitori, odnosno cijela Crkva, smatrali da će Bog nevinima dati snage da izdrže bol tijekom ispitivanja (tzv. questio), a strah od Boga spriječiti da lažno priznaju krivicu kako bi izbjegli daljnje mučenje. Ali što kada strah od boli nadjača strah od Boga? Što kada istina pojedinca nije istovjetna istini koji vidi ili želi vidjeti inkvizitor? Što kada inkvizitor traži „svoju istinu“?
Mučenje ispitanika obično je bilo ograničeno na trideset minuta, iako se inkvizitori te odredbe nisu pridržavali te su svako sljedeće mučenje bilježili kao nastavak prethodno započetog. Ako bi optuženi priznao krivnju pod torturom o njegovom bi ga se očitovanju ponovo pitalo nakon 24 sata. Ako bi odbio potvrditi iskaz ponovo bi bio mučen, a ako ga je potvrdio u zapisniku bi se bilježilo da je to napravio slobode volje i bez prisile! Neke od metoda koje su pri dobivanje istine korištene su sljedeće:
Heretička vilica-ova naprava za mučenje sastojala se od metalnog dijela na čijim suprotnim krajevima su se nalazili završeci u obliku vilice. Metalna „vilica“ bila je pričvršćena na kožni remen koji se vezao žrtvi oko vrata. Jedan kraj metalne vilice bio je stavljen pod bradu, dok bi drugi bio uperen prema dušniku. Glava je tako bila imobilizirana i cijelo vrijeme uzdignuta što bi izazivalo bol. Vilica je bila tako konstruirana da je žrtvi dopuštala male pokrete glavom, tek toliko da može priznati sve što joj se stavlja na dušu. Ukoliko bi nesretnik pokušao spustiti bradu, vilica bi mu probila dušnik. 
Španjolska čizma-žrtvu bi vezali za stol ili stolicu. Njene noge su smještene između dva komada drveta i povezane. Između drveta su postavljeni manji komadi drveta koji bi držali noge na razmaku. Potom bi mučitelj udarao po drvetu sa velikim čekićem. Svaki put kada bi čekić udario u drvo, dio kosti bi se slomio. Nakon desetak udaraca po manjim komadima, čizme su skinute. Najčešće bi se komadi kosti potpuno raspali, a donji dio nogu više nije bilo moguće spasiti.
Naprava za rastezanje-radi upravo to što joj ime i govori. Polagano žrtvi čupa udove iz zglobova. Sastoji se od četvrtastog drvenog okvira koji je uzdignut od zemlje. Obično na svakoj strani ima koloturu, a neke verzije imale su samo na jednoj dok su na drugoj imale željeznu prečku za koju bi žrtva bila vezana. Žrtvine noge bile su vezane za koloturu, a ruke za prečku, dok bi mučitelj pomoću koloture namatao uže kojim je bila vezana. Što je više užeta namotao na koloturu, to je žrtva bila više rastegnuta. Sve dok joj svi udovi ne bi bili iščupani. Veoma slično funkcionira i četvorenje pomoću konja.
Nakon priznanja krivnje slijedilo je izricanje kazne. Težina kazne ovisila je prvenstveno o tome da li je pojedinac po prvi put optužen za herezu ili je ponovo upao u nju. Ako je optužen po prvi put i priznao kazna bi najčešće bila hodočašće ili bi osuđenik trebao nositi žuti križ na svojoj odjeći te zatvor. Ako se pak nije pokajao ili je još gore već bio osuđivan kojom od gore navedenih kazni slijedilo je odmah izručivanje svjetovnim vlastima, odnosno smrtna kazna spaljivanjem na lomači. Moramo ipak imati na umu da se smrtne kazne nisu dijelile „šakom i kapom“ jer je Crkvi prema riječima jednog povjesničara „obraćenik koji je izdao svoje prijatelje bio korisniji od sprženog trupla“[21]. Ali ipak smrtne kazne su se izricale i to je, uz primjenu torture, još jedna od pokvarenosti Inkvizicije koju je naslijedila i Rimska Inkvizicija pape Pavla III.
Sve do 13.stoljeća Crkva je imala negativno stajalište naspram smrtnoj kazni, pri čemu je na crkvenim sudovima bilo zabranjeno izricanje smrtne kazne niti su klerici smjeli biti članovi sudova koji su tu istu kaznu izricali. No, kako se to desilo sa primjenom mučenja, Crkva je s vremenom postala sve tolerantnije naspram uporabi te kazne. Već od 11.stoljeća u pojedinim su zemljama svjetovne vlasti primjenjivale smrtnu kaznu za heretike pošto su oni često dovodili u pitanje i vlast samih vladara te narušavali javni red i mir potičući stanovništvo na otpor. Kako je od sredine 12. stoljeća opasnost od hereza sve više jačala Crkva je promijenila svoje stajalište prema smrtnoj kazni, da bi početkom 13. stoljeća Crkva službeno prihvatila primjenu smrtne kazne. Izručivanje svjetovnoj vlasti vršilo se uz ustaljenu klauzulu: „Ipak vas gospodine suče(…)usrdno molimo da u nametanju pokore bez opasnosti po njihov život i bez sakaćenja tijela izvolite u svojoj presudi biti prema njima umjereni i da s njima postupate čovječno i milosrdno.“[22] Mnogi povjesničari smatraju da su te riječi bile samo puka formalnost jer je svako izručivanje svjetovnoj vlasti značila smrt. Javno smaknuće, popularno zvan auto de fe`[23], često se odvijalo na dan velikih blagdana i bio je zapravo pravi svečani događaj sa mnoštvom okupljenih na glavnom trgu. Crkva je na taj megalomanski način htjela dokazati ispravnost svojih postupaka, jer ipak je to Božja volja pošto su heretici svojim učenjem trovali dušu bogobojaznih ljudi te stoga zaslužuju smrt. S druge strane, na taj je način pokazivala svoju moć, a i sudbinu onih koji su se usudili tu moć osporavati. Možemo stoga zamisliti kakav je strah vladao u ljudima gledajući prizore tako nasilnih smrti i koliko se pomoću tog straha moglo te iste ljude kontrolirati. Nažalost takve kazne izricat će se od 13. pa sve do kraja 18. stoljeća. Puno…previše!
Prije no što zaključimo poglavlje moramo navesti da je još jedna činjenica povezivala srednjovjekovnu i modernu Inkviziciju, bila je to potpora svjetovne vlasti. Naime, nije se samo Crkva bojala onih koji su imali drugačija uvjerenja već je i sama vlast smatrala heretike ne samo neprijatelje Boga već i samog društva toliko da je zahtijevala njihovo zatiranje kako bi osnažila unutarnje jedinstvo društva, a time i samu stabilnost društva. Hereza je od strane svjetovne vlasti često smatrana nekom vrstom veleizdaje pošto su mnoge heretičke skupine osim pretjerane crkvene vlasti napadali i nepravednost one svjetovne. Sjetimo se samo između koga je sklopljen prvi savez u borbi protiv heretika? Upravo između crkvene i svjetovne vlasti, papa i njemačkog vladara. Stoga možemo slobodno reći da je jedan od najznačajnijih aspekata funkcioniranja Inkvizicije bilo prihvaćanje ovog crkvenog suda od strane država. Konkretno, odnosi između talijanskih država i Sv.Oficija nisu uvijek bili jednaki ali u globalu možemo reći da su sve talijanske države prihvatile inkvizicijske sudove Sv.Oficija kako bi učvrstile svoju vlast preko vjerskog jedinstva ali istovremeno zadržavajući svoj dio kontrole nad društvom. Naravno da je i sama prisutnost pape uvjetovala, tj. olakšala prihvaćanje te institucije pošto je upravo Inkvizicija na neki način ujedinila, naravno ne jednakom jačinom na svom teritoriju, po prvi put talijanski poluotok pod patronatom pape upravo su zbog toga u Italiji izostala krvoprolića koja su zadesila Njemačku, Francusku i Nizozemsku. Naravno da se to prihvaćanje Inkvizicije razlikovalo od države do države svojom jačinom. Najjače je naravno bilo unutar same papinske države, a najslabije u Serenissimi koja je kroz cijelu svoju povijest ljubomorno branila svoju samostalnost. Potrebno je ovdje spomenuti i posebnost države Lucce koja nije prihvatila Inkviziciju već su pitanje hereze rješavale njezine magistrature najčešće protjerivanjem nepodobnih iz države ili emigracijom u Ženevu.
USTROJ I FUNKCIONIRANJE SV. OFICIJA
Kako smo da sada mogli vidjeti osnivanjem Inkvizicije godine 1542. u svrhu borbe protiv Reformacije započinje proces učvršćivanja srednjovjekovnog inkvizicijskog procesa u smislu upotrebe srednjovjekovne pravne procedure protiv heretika, ali i do njegovog mijenjanja. Stoga ćemo se mi sada koncentrirati na posebnosti koje donosi Rimska Inkvizicija te način njenog funkcioniranja.
|
Značajnije novosti odnosila su se na centralizaciju institucije u Rimu koja je bila direktno podvrgnuta papi, osnivanje provincijskih središta, korespondencija provincija sa sjedištem u Rimu te upotreba ispovijedi kao dokazni materijal. Rimska Inkvizicija imala je ukupno 47 sjedišta unutar talijanskih država i 5 u ostalim državama. Sva ta sjedišta često se dijele u sljedeće zone:
1. Savojski dukat: Asti, Mondovi, Saluzzo, Torino, Vercelli
2. Milano: Alessandria, Komo, Kremona, Milano, Novara, Pavia, Tortona
3. Republika Venecija: Akvileja, Belluno, Bergamo, Brescia, Kopar(sjedište za Istru uspostavljeno 1546. godine), Čeneda, Krema, Padova, Rovigo, Treviso, Venecija, Verona, Vicenza, Zadar (sjedište za Dalmaciju uspostavljeno 1578. godine)
4. Genoveška republika: Genova
5. Dukat Mantova: Kasale Monferrato, Mantova
6. Dukat Modena: Modena, Reggio Emilia
7. Dukat Parma: Parma, Piacenza
8. Toskansko veliko vojvodstvo: Firenza, Pisa, Siena, Republika Lucca
9. Papinska država: Ankona, Avinjon, Bolonja, Faenza, Ferrara, Pimini, Spoleto, Perugia
10. Napuljsko kraljevstvo: Napulj, prisutan samo delegat Rimske Inkvizicije
No, ona najznačajnija novost među svima bila je kontrola tiska kao najefikasnijeg instrumenta širenja novih ideja što će rezultirati osnivanjem zasebne kongregacije za kontrolu štampe, o kojoj ćemo više nešto kasnije. Uz to, institucija je imala zadaću obrane papinske moći, poput neke vrste specijalne papinske policije. Instituciji više nije bio toliko prioritet samo „vjerska čistoća“ već stabilnost i dobrobit papinstva. To naravno ima svoje razloge. U 16. stoljeću položaj papinstva bio je veoma ugrožen; s jedne strane je sve više nadirala Reformacija koja je polako nagrizala temelje Crkve, a s druge među samim se klericima javila struja koja je podržavala Lutherove ideje, a pogotovo one o ograničavanju papinske moći. Stoga ne čudi činjenica da je Inkvizicija nastala kako bi se spriječilo toj filoprotestanskoj struji da uspostavi dijalog sa otpadnicima ili još gore da netko od pripadnika te struju sjedne na Petrovu Stolicu. Time je sv. Oficij i uspio ugušiti Reformaciju u Italiji time što ju je zasjekao u visokim krugovima Crkve. Zastanimo stoga malo na Reformaciji u Italiji kako bismo mogli bolje shvatiti funkciju sv. Oficija kao čuvara vjere.
Reformacija u Italiji se uvelike raširila zahvaljujući mnogim propovjednicima, prijevodima teoloških djela koji su talijanskom stanovništvu donosili novu teologiju koja dolazi „odozdo“ tj. iz srednjeg sloja. Širenje nove teologije osjetilo se ponajprije u gradovima Modena, Lucca i naravno u Veneciji. Ipak reformacija je polučila najviše rezultata u Lucci gdje je i plemstvo pristalo uz nove ideje, a ne samo građani. No, vladajući slojevi su ipak u većini slučajeva ostali sumnjičavi prema tim novim idejama. Stoga možemo zaključiti da reformacija u Italiji nije imala jedno, jedinstveno, glavno središte iz kojeg se širila, niti se uspjela toliko raširiti. Uzrok tomu je prisustvo španjolske vlasti nad djelom njezinog teritorija, a Španjolsko je kraljevstvo na čelu sa Filipom II. bilo izrazito protureformacijski nastrojeno. Osim toga, ograničenom širenju reformacije pridonijela je i sama prisutnost pape u središtu Italije te njegov protektorat kako vjerskog tako i kulturnog života Italije. Ipak i to ograničeno širenje unutar poluotoka bilo je za papu itekako opasno, a da ne govorimo njezino munjevito širenje u ostatku zapadne Europe. Nastupio je stoga pravi vjerski rat u kojem ćemo se mi koncentrirati na nekoliko značajnijih „papa-ratnika“ ili bolje rečeno papa inkvizitorima, a to su papa Pavao IV, Pio IV. te Pio V.
INKVIZICIJA ZA VRIJEME PAPE PAVLA IV.
Reformacija se uvelike već bila raširila kada je Gian Pietro Caraffa postao papa, uzevši ime Paolo IV. Nama je to nedvojbeno jedna od najinteresantnijih ličnosti unutar kongregacije.
Iako je njegov pontifikat bio kratak, povijesni trenutak u kome je on smješten od velike je važnosti. Preuzima Petrovu Stolicu 1555. godine, koja je nama značajna zbog potpisivanja Augsburškog mira koji, kako smo vidjeli, predstavlja pokušaj pomirbe cara Karla V. sa protestantima okupljenim u Schmalkaldenski savez. No, i kraj njegovog pontifikata obilježava nama značajna godina, i to 1559., godina potpisivanja mira u Cateau-Cambresisu kojim su završili francusko- njemački sukobi u Italiji započeti 1494. godine. Vidimo da se papa morao suočiti sa mnogim ne samo vjerskim već i političkim previranjima.
Njegovim pontifikatom započinje razdoblje potpune prevlasti sv. Oficija, kako unutar Crkve tako i u samom društvu. Papa se u potpunosti posvetio funkcioniranju kongregacije povećavši broj njezinih kardinala sa devet na petnaest, prisustvujući svakom sastanku kongregacije te naravno donoseći sve važne odluke i presude. Tim načinom mogao bezuvjetno kontrolirati kler i moguće konkurente i svojom moći pretvoriti taj crkveni sud u pravo oružje represije. Svojim je dekretima postavio Inkviziciju na prvo mjesto među kongregacijama, učvrstio je njezinu tajnost te potvrdio odredbu o oduzimanju imovine hereticima. Njegova se radikalnost osjetila i u odnosu prema Židovima koje je dao pozatvarati u geta u Rimu i cijeloj papinskoj državi. Proširio je područje rada Inkvizicije; ona je otada djelovala protiv bogohuljenja i simonije, a smrtna kazna je određena i za one koje zaniječu Sv.Trojstvo, božansku prirodu Krista, djevičanstvo Marije te za one koji bez zaređenja služe misu i dijele oprost od grijeha.
Na kraju svog pontifikata, točnije 30. prosinca 1558. godine dao je izdati prvi Indeks zabranjenih knjiga, Indeks Librorum Prohibitorum, za sve kršćane. Radilo se o popisu na kojem se nalazilo otprilike 1064 knjiga i spisa podijeljenih u tri grupe. Te knjige bile su, prema mišljenju crkvene hijerarhije, nepodobne i bogohulne te bi svatko tko bi ih posjedovao postao ubrzo metom Inkvizicije. Nažalost, ubrzo se ponovo počelo spaljivati knjige, a što je još žalosnije obistinile su se riječi njemačkog pjesnika Heinricha Heinea da Gdje god netko spaljuje knjige, na kraju će spaljivati i ljude. Popis je bio obnavljan sve do 1984. godine, a u posljednjoj, 32. verziji, nalazi se 4000 naslova; od klasika književnosti (Erasmus, Honore de Balzac, Jean-Paul Sartre, Voltaire), znanstvenika (Nikola Kopernik) do naravno vodećih filozofa (Descartes, Kant, Berkley...).
Nepopustljivi papa također je provodio oštru politiku protiv Židova zatvarajući ih u geta i prisilivši ih da na odjeći nose posebna obilježja kako bi ih se raspoznavalo. Poznato, zar ne?
Efikasnost djelovanja Pavla IV. u represiji reformacije može se djelomično vidjeti i u broju izrečenih smrtnih kazni u Rimu: jedna smrtna kazna 1555. godine, dvije 1556. godine, jedna 1558. i tri smrtne kazne 1559. godine. S obzirom na njegovu gorljivost očekivali bismo i veće brojke, no osude su bile percipirane od njegovih suvremenika kao nešto zastrašujuće. Toliko zastrašujuće da su nakon njegove smrti stanovnici Rima napali sjedište Sv. Oficija te djelomice uništili arhive, nasreću ne sve!
INKVIZICIJA ZA VRIJEME PAPE PIA IV.
Pavla IV. nasljedio je milanski kardinal Giovanni Angelo de` Medici, koji je uzeo ime Pio IV(1559.-1565.). On je u suprotnosti sa svojim prethodnikom ponovo sazvao Tridentski koncil, što Pavlu IV. zbog svoje netolerancije prema protestantima nije bilo ni na kraj pameti, kako bi priveo kraju započetu crkvenu reformu i pomirio sukobljene strane. To mu je i uspjelo, jer je on, kako smo već naveli, i svečano zaključio koncil 1563. godine. Pio IV. se još po nečemu razlikovao od svog prethodnika: bio je uvelike tolerantniji i spreman na dijalog sa protestantima, uz to, nastojao je smanjiti moć sv. Oficija koja je uvelike izmakla kontroli kardinalima. Tako je kardinalima dao zadaću da pregledaju Indeks zabranjenih knjiga pape Pavla IV. i izdaju novi, blaži. Što se tiče izricanja smrtni presuda, za vrijeme njegova pontifikata tri takve presude izrečene su 1560. godine te jedna na godinu u periodu od 1562. do 1564. godine.
Nakon smrti Pia IV. linija tolerancije ponovo je ustupila mjesto struji koja je po uzoru na Pavla IV. zagovarala duhovni rat protiv protestanata. Represija je u liku pape Pia V. ponovo preuzela mah.
INKVIZICIJA ZA VRIJEME PAPE PIA V.
Piemontski dominikanac Michele Ghislieri, poznat i kao kardinal Alessandro, postao je papa 1566. godine i svoju je dužnost obnašao do 1572. godine. Po uzoru na papu Pavla IV. uspostavio je ponovo željezni pontifikat u pogledu borbe protiv reformacije. U potpunosti se posvetio ostvarenju odluka Tridenstkog koncila: reformirao je kler, izdao je Rimski katekizam, Brevijari i Misal te je poticao evangelizaciju. Nama je osim toga značajan po još jednoj stvari; papa je 1571. godine pridonio sklapanju saveza protiv Osmanlija koje su sve više prijetile kršćanskom svijetu. Savezu su pristupili Savojsko Vojvodstvo, Genoveška republika, Španjolska i Venecija. Flota pod zapovjedništvom Johanna Austrijskog sukobila se sa onom osmanskom u blizini Lepanta i odnijela pobjedu čime je definitivno spriječeno daljnje nadiranje Osmanlija.
Što se tiče djelovanja Sv. Oficija, papa je odredio da pitanja vjere imaju prvenstvo nad svim stavkama te je kongregaciju dodatno centralizirao. Kako bi se popis zabranjenih knjiga stalno ažurirao papa je ustavovio posebnu kongregaciju, tzv. Kongregaciju Indeksa zabranjenih knjiga. Tijekom njegovog pontifikata zabilježen je najveći broj smrtnih presuda; 33, odnosno, 5 na godinu. Smrtne kazne ili auto de fe` koji su održavani već od 1552. godine sa njegovim su pontifikatom poprimili karakter prave svečanosti s prisustvom kardinala, ambasadora, predstavnika svjetovne vlasti i mnogobrojnih mještana. Osuđenika je obično bilo od 10 do 30, a sama ceremonija je bila dugotrajna i upečatljiva. Smrtne presude bile su izricane u crkvi Sv. Marije kod Minerve, glavnom dominikanskom samostanu u Rimu, koja se nalazila nedaleko inkvizicijskih zatvora. Kao što smo već bili rekli smrtnu presudu su izvršavale svjetovne vlasti, a osuđenici su često bili ugušeni i/ili im je bio slomljen vrat posebnim željeznim ovratnikom pa bi se onda predali „čišćenju“ vatrom. Spaljivanje se često znalo odvijati na povišenoj „pozornici“ kako bi svi prisutni mogli sudjelovati u tom „svetom“ činu.
Crkva je ovog gorljivog papu- inkvizitora ubrzo nakon smrti proglasila svetim!!!
KONAČNI OBRAČUN SA REFORMACIJOM: PAPA SIKSTO V.
Krajem 16. stoljeća, točnije u sedamdesetim i osamdesetim godinama, Rimska se Inkvizicija definitivno obračunala sa sljedbenicima Lutherove teologije te je tu borbu, koju je započela već početkom stoljeća, uspješno privela kraju. Razdoblje najintenzivnije represije reformacije započinje pontifikatom papa Siksta V., a završava pontifikatom Urbana VIII. U tom periodu Inkvizicija je dodatno centralizirana, pape su pooštrili svoju politiku protiv Židova i muslimana po uzoru na Španjolsku Inkviziciju, nastavivši ih zatvarati u geta kako bi osigurali primat katoličanstva. Kongregacija je također nastavila vršiti kontrolu nad štampom i objavljivala nove Indekse zabranjenih knjiga. Papa Siksto V. je 1586. godine bulom Coeli et terrae creator proširio djelovanje Sv. Oficija na čarobnjaštvo i vještice te postavio službeno Sv.Oficij na čelo svih petnaest kongregacija. U ovom konačnom razdoblju borbe protiv reformacije kongregacija je ponajviše nastojala kontrolirati pučku kulturu kao i onu učenu što će rezultirati procesima mnogih poznatih učenjaka i sramotnim presudama. Mreža inkvizicijskih sjedišta u periferiji dodatno je usavršena i centralizirana.
Možemo reći da je papa Siksto V. imao veoma jasan cilj: vjersko osvajanje svijeta, pošto u njegovim rukama Inkvizicija postala instrument uniformacije i kontrole kako same vjere(doktrina) tako i samog društva. Kraj borbe protiv Reformacije daje nam priliku da proučimo što nam govore statistike o radu Sv.Oficija. Prema najnovijim istraživanjima provedenim na ovom polju smatra se da je ukupan broj optuženih za luteranstvo pri sudu Sv.Oficija bilo od 15 do 18 000. Pri čemu je broj smrtnih kazni zbog tog zločina protiv vjere bio sljedeći: Venecija 23 izrečene smrtne presude, od toga 20 izvršenih; Akvileja 10 izrečenih kazni, 5 izvršenih; Bolonja 24 izrečene, 13 izvršenih; Rim izvršenih 99 smrtnih kazni. Uzevši u obzir periferijska sjedište ukupan broj izrečenih smrtnih kazni kretao bi se između 650-750. Time je postotak smrtnih kazni izrečenih zbog Reformacije 7-10% te se poklapa sa onim španjolske i portugalske inkvizicije. Naravno da te brojke ne smijemo uzeti zdravo za gotovo pošto je većina dokumenata s vremenom izgubljena, ali niti imamo pravo umanjivati značaj istih. Ono što još moramo imati na umu je da vjersko jedinstvo u Italiji nije postignuto samo eliminacijom pristaša Reformacije već i djelovanjem Inkvizicije protiv Židova i muslimana. Imali smo već priliku vidjeti politiku protureformatorskih papa naspram Židova, a što se islamskih vjernika tiče Crkva je protiv njih, kako već znamo, uspješno povela bitku kod Lepanta 1571. godine i 1683. godine kod Beča kada je konačno zaustavljeno njihovo širenje Europom, uz naravno kontinuirane progone tokom 16. i 17. stoljeća na cijelom teritoriju poluotoka. To naravno ne znači da su protestanti, Židovi i muslimani u potpunosti istrijebljeni, i dalje su postojale male zajednice tih vjernika i to uglavnom u južnoj Italiji dok su ostali više- manje (ne)nasilno pokršteni.
S krajem borbe protiv protestantizma, 16 stoljeće, ne završava naše putovanje, dapače! Sv. Oficiji nije stavio ključ u bravu i poslao svoje inkvizitore na kolektivne godišnje odmore jer su oni i dalje imali pune ruke posla pošto su se Europom rađale nove „ hereze“ kojima je Crkva morala stati na kraj.
ZNANOST NA LOMAČI
17. stoljeće bilo je stoljeće u kojem je Europa postala teatrom novih znanstvenih ideja, otkrića, misli- jednom riječju nove znanosti.
Već je u 16. stoljeću astronom Nikola Kopernik utemeljio novi kozmološki model oduzevši Zemlji „primat“ u svemiru i dodijelivši ga Suncu. Konkretno prema tom modelu Zemlja, Mjesec i ostali planeti kruže oko Sunca, a ne suprotno. Tako je znanstvena ispravnost aristotelovog modela svemira kojeg je Crkva službeno prihvatila već od srednjeg vijeka dovedena u pitanje. Drugi značajan događaj bio je pokušaj odvajanje znanosti od teologije i filozofije s ciljem postizanja potpune autonomije; u suprotnost i to sa ekstremnom kontrolom kulture, društva i teorija koje su bile u suprotnosti sa vjerskim, filozofskim i znanstvenim stajalištem Crkve. Ta kontrola, kao što već znamo, vršena je putem Inkvizicije i Indeksa zabranjenih knjiga. Sve to stvorilo je ozračje u kojem su istraživanja i sloboda znanstvenog govora bili zabranjeni. Crkva je tako krenula u borbu protiv tzv. renesansnih maga; „ljudi koji zbog neutažive žeđi za znanjem, smjelosti duha i vizionarstva zakoračili na područje umjetnosti, znanosti, teologije,filozofije, medicine, tehnologije…[25]“ Mi ćemo u ovom drugom dijelu rada sagledati čiju je žeđ uspjela utažiti i čiji je duh uspjela slomiti.
„Tu gdje je lomača gorjela“ - INKVIZICIJSKI POSTUPAK PROTIV GIORDANA BRUNA
|
Bruno poduči o mnemotehnikama kojima se Bruno bavio, ne znajući koliko će mu taj posjet promijeniti život. Beskonačnost svemira, bezbrojnost planeta, vječnost materije, istovjetnost Boga i prirode, autonomija etike od religije, kult prirode magičnog karaktera, autonomija filozofije od teologije, primat istraživanja nad vjerom…samo su neke od njegovih teza koje je objašnjavao u svojim djelima. Ako se samo sjetimo da je u Brunovo vrijeme zemlja bila središte svemira, a zvijezde i mjesec svijetla koje je Bog postavio da osvjetljuju noć, njegove teze djeluju, u najmanju ruku, zapanjujuće ali i izrazito, izrazito opasne čega je Crkva bila itekako svjesna.
1592. godine patricij Mocenigo prijavio je Giordana venecijanskoj inkviziciji nakon čega je odveden u zatvor Piombi i izložen dugotrajnim ispitivanjima. No, ubrzo se za njegov slučaj pozainteresirala Inkvizicija u Rimu. Uz mnoga negodovanja Venecija je izručila Giordana Rimu gdje je ponovo pokrenut postupak. O tom postupku znamo veoma malo, ono što nam je ostalo je to da je Giordano odbacivao sve optužbe za herezu te da ni izjave svjedoka nisu bile podudarne. Stoga je papa Klement VIII. podvrgnuo filozofa dugotrajnim cjelodnevnim ispitivanjima tzv. stricte ispitivanjima, ali nikada torturi! Nakon tri godine provedene pod ispitivanjima 1598. godine sastavljen je sažetak optužaba no, dokaza je bilo premalo jer je za osudu bilo potrebno da njegove teze budu izričito heretičke, a ne da samo „odišu“ na herezu. Ali kako to često biva inkvizitori su uspjeli „pronaći“ osam točaka kojima je dokazana krivovjernost njegovih učenja. To se ponajviše odnosilo na njegovo viđenje svemira i Boga. Nije pomoglo to što je Bruno uporno ponavljao da filozofska i teološka „istina“ nije jedno te isto. To sud nije prihvaćao pošto je V. Lateranskim koncilom utvrđeno upravo suprotno od Brunovih riječi.
21. siječnja 1600. godine papa Klement VIII. donio je presudu- VIVUS IN IGNE MITATUR- spaljivanje na lomači. Čuvši presudu rekao je: „S više straha Vi meni izričete presudu, nego što ju ja primam“. 17. siječnja 1600. godine Giordano Bruno spaljen je na lomači ne odrekavši se svog učenje. Na mjestu spaljivanja, Campo di Fiori odnosno Cvjetni trg, postavljen je 1889. godine spomenik s natpisom: „TU GDJE JE LOMAČA GORJELA“. Njegova žrtva učinila je od ovog slobodnjaka simbolom slobode razmišljanja, govorenja i iznošenja vlastitih ideja, simbolom znanstvenog zanosa i simbolom istine. Sva njegova djela bila su zabranjena i stavljena na Indeks ali njegove ideje nisu uništene što nam pokazuje da nikakva represija ne može pobijediti istinu, usprkos žrtvi.
INKVIZICIJSKI POSTUPAK PROTIV TOMMASA CAMPANELLE
Ovaj je filozof i pisac bio poprilično tvrd orah za Sv.Oficij. Već za života većina je njegovih djela stavljeno na Indeks jer je u njima zagovarao kopernikanski model svemira naspram aristotelovog. Između 1594-1595. godine podvrgnut je ispitivanju s mučenjem u Padovi i Rimu nakon čega se odrekao svih svojih teza. No, već 1597. godine biva opet uhićen te je Kongregacija donijela odluku da ga dominikanci dobro zatvore u jedan samostan. Tako je naš Tommaso zatočen u jednom samostanu u Kalbriji razmišljao što bi sljedeće mogao učinit. Nije dugo vremena stajao prekrštenih ruku odlučivši sudjelovati u jednoj uroti koja je imala cilj uspostavu neke vrste „socijalističke“ republike u Kalbriji koja bi obilježila početak zlatnog vremena i izdigla se iznad vlasti i Crkve. Poprilično smjelo za nekoga tko je već iskusio kako Inkvizicija može „opeći“ čovjeka! Španjolci koji su držali vlast nad jugom Italije, ubrzo su doznali za urotu te su priveli urotnike i ubili ih. Crkva se protivila da klericima umiješanim u urotu, među njima i Tommasu koji je bio član dominikanskog reda, sude svjetovne vlasti te je tako Tommasu sudio Sv.Oficij što mu je, ironično, spasilo život. Ponovo je mučen, priznao je krivnju no, pošto je opet „pao“ u herezu prijetila mu je smrtna kazna. Ali pametan kako je bio počeo je glumiti ludilo jer je itekako znao da se mentalnim bolesnicima ne dosuđuju smrtne kazne. Kako bi se uvjerili u njegovu ludost inkvizitori su ga podvrgnuli mučenju punih 36 sati! Sljedećih šest mjeseci bio je između života i smrti ali sa izvučenom živom glavom. 28. studenog 1602. godine osuđen je na zatvorsku kaznu . U zatvoru u Napulju proveo je punih 27 godina nakon čega je prebačen u zatvor u Rim. 1634. godine oslobođen je i pušten iz zatvora. Tijekom odsluživanja kazne napisao je svoje najznačajnije djelo „La citta del sole“, koje predstavlja njegov utopistički san stvaranja idealne države u kojoj vlada jednakost, bratstvo i jedinstvo. Poznato zar ne?
INKVIZICIJSKI POSTUPAK PROTIV GALILEA GALILEA
Njegov je slučaj podigao najviše kontroverzi u povijesti Inkvizicije, a i dan danas se često lome koplja oko tog nevjerojatnog matematičara i astronoma.
|
Gotovo 395 godina nakon procesa papa Ivan Pavao II. zatražio je oprost i ukinuo presudu Inkvizicije.
Mnogi će se složiti da se upravo u ovim presudama vidi želja Crkve nad potpunom kontrolom društva ne samo u vjerskom smislu. No, ta će želja u narednim stoljećima pokleknuti nad novim društvenim kretanjima koja nikako nisu dijelila mišljenje sa Crkvom.
SV. OFICIJ OD 18. do 19. STOLJEĆA
Djelovanje Sv.Oficija u ovim stoljećima veoma je malo istraženo što ne znači da je Kongregacija prestala sa svojim djelovanje. Naprotiv, Katolička se Crkva morala suočiti sa jednim velikim izazovom: prosvjetiteljstvom.
Prosvjetiteljstvo je kulturni pokret 18. stoljeća čije korijene nalazimo u Francuskoj iz koje se ubrzo proširio ostatkom Europe. Glavni zadatak ovoga pokreta bilo je prosvijetliti um ljudi, od kuda dolazi i sam naziv prosvjetiteljstvo. Jedna od temeljnih značajki pokreta je stoga bio primat razuma nad religijom i oslobađanje čovjeka od svih praznovjerja i krivih uvjerenja među kojima je spadala i vjera. Nova kultura se nije u početku direktno sukobila sa Crkvom već je tek polovicom 18. stoljeća radikalnija struja prosvjetitelja u Italiji počela napadati Crkvu i njenu moć. Ovoj struji pripadali su veoma utjecajni filozofi onog vremena među kojima i Francois-Marie Arquet, zvan Voltaire. Sudjelovao u izradi Enciklopedije koja je ubrzo zabranjena od strane francuskog Parlamenta i od strane Kongregacije Indeksa zabranjenih knjiga. No, to nije zaustavilo širenje prosvjetiteljstva, dapače sve je više vladara podupiralo ovaj pokret, poput vladara Prusije, Austrije, Rusije i drugih.
Do pada tzv. Ancien regimea[28] odnosi između Crkve i država bili su veoma važni, a temeljili su se na međusobnoj potpori i koliko tolikoj ravnoteži moći. No, reforme prosvjetiteljstva prouzročile su krah te ravnoteže u korist svjetovne vlasti. Vladari su zahtijevali potpunu kontrolu svojih podanika i nisu više imali namjeru dijeliti svoju moć sa Crkvom. U skladu s time svjetovne su vlasti, ponajviše od 1740. godine, sve više ograničavale i kontrolirale rad Inkvizicije-simbola crkvene pokvarenosti i iskrivljenosti, da bi na kraju i ugasila mnoga njezina sjedišta, za sada samo, izvan Rima. Prvo sjedište Inkvizicije koje se našlo na udaru Prosvjetiteljstva bilo je ono sardinijsko, zatim sjedište u Palermu, Parmi i Napuljskom kraljevstvu. U austrijskoj Lombardiji reforme su imale veliku potporu lokalnih vlasti te je kraljica Marija Terezija 1775. godine odlučila ukinuti inkvizicijske sudove. To isto je napravio i njen sin, toskanski vladar Leopold II. 1782. godine te je tzv. Lepoldovim kodeksom (Codice Leopoldino) ukinuta uporaba mučenja i smrtne kazne. Uz ukidanje inkvizicijskih sjedišta mnoge su države protjerale Isusovce koji su, podsjetimo se, bili glavni „nosioci“ protureformacijskog djelovanja među narodom. Uvidjevši bezizlaznost situacije papa Benedikt XIV. Bio je prisiljen ukinuti red, 1773. bulom Dominis ae redemptur. Red je ponovo obnovljen 1814. godine.
Crkveni redovi oštro su osudili ove događaje što se nabolje očituje bulom objavljenom 1759. godine protiv „modernih grešaka“ prosvjetiteljstva. Nadalje, papa Klement XIII. objavljuje 1766. godine svoju encikliku protiv prosvjetiteljstva i njegovog primata razuma, a njegov primjer slijedio je i Pio VI. sa svojom bulom objavljenom 1775. godine. Govoreći pak o Inkviziciji važno je napomenuti da polazeći od ovog razdoblja više nema smrtnih kazni u pogledu kažnjavanja heretika, pri čemu valja spomenuti da je posljednje žrtva Rimske Inkvizicije bio Giuseppe Balsamo alias Alessandro Conte čija je smrtna kazna izrečena 1800. godine.
Tendencije odvajanja Crkve i države koje je, kako smo vidjeli, započelo u 18. stoljeću dolazi do izražaja u 19. stoljeću. U takvoj situaciji Sv.Oficij ostao je jedina istanca kontrole doktrina i vjerskog ponašanja unutar Katoličke Crkve bez ikakve poveznice u tom pitanju sa svjetovnim vlastima.Odvajanjem Crkve i države, odnosno, razuma i vjere započela je sekularizacije društva te se djelovanje Sv.Oficija više nije vidjelo kao korisno za državu pošto joj osigurava jedinstvo i snagu već je prevladalo mišljenje da vlast i općenito društvo trebaju tolerirati sve vjeroispovijesti , a ne podupirati samo onu katoličku. Liberalizam[29] je sve snažnije kucao na vrata Crkve.
Crkveni redovi su zbog sve kritičnijeg stanja veoma brzo odgovorili na novonastalu situaciju. Tako je papa Pio IX. 1864. godine objavio svoju encikliku Quanta cura u kojoj se nalazio tzv. Syllabus, tj. popis 80 „modernih“ zabluda. Crkva se time ogradila od modrenog društva i sukladno se mišljenjima većine klerika odlučila „zatvoriti u tvrđavu“ pošto je to isto društvo vidjela kao rezultat protukatoličke borbe. No, još jedan udarac natjerao Crkvu na „zatvaranje“ pred realnošću, bilo je to ukinuće perifernih sjedišta Inkvizicije sada i u samom Rimu koja su jedina preživjela zatvaranja u 18. stoljeću. Tako je kontrola vjere i vjerskog života katolika prepušteno samo rimskoj kuriji. Bio je to početak kraja Inkvizicije kakvu smo dosada upoznali.
SV. OFICIJ OD 20. STOLJEĆA DO DANAS
U svojoj dugoj povijesti Inkvizicija je doživjela samo jednu reformu i to tek u 20.stoljeću. Naime papa Pio X. svojim je dekretom Sapienti Consili 1908. godine reformirao rimsku kuriju te posebnim dekretom ime Inkvizicije u Sveti Oficij pri čemu je riječ Inkvizicija izostavljano. Nove norme kongregacije objavljene su u knjižici Lex et ordo Supremae Sacrae Congregationis S.Officii kojom su određene kompetencije i način vođenja procesa.
Presude reformirane kongregacije nisu se više ticale isključivo teoloških pitanja već za kulturne, filozofske i političke pravce poput liberalizma o kojem smo prethodno već govorili. Sva ta nova kretanja bila su viđena od crkvene hijerarhije kao velika opasnost kojoj treba pošto poto stati na kraj. Jedan od načina da se to postigne je Indeks zabranjenih knjiga, čija je kongregacija u prvoj polovici 20.stoljeća imala pune ruke posla. Naime u periodu do 1948. godine tiskano je ukupno sedam popisa zabranjenih knjiga sa djelima koja su propagirala liberalizam, agnosticizam, materijalizam i druga moderna strujanja. Ali taj isti omraženi liberalizam postao je manja prijetnja od sve glasnije teze da je vjera opijum za narod. 1907. godine Sv.Oficij objavio je, uz suglasnost pape, dekret Lamntabili sane exitu kojim se osuđuju 65 „modernih“ teza među kojima je i komunizam Karla Marxa. Crkvena tvrdokornost i inertnost, a možda i najviše njezina ne-spremnost na dijalog sa vanjskim svijetom stajala ju je mnogo vjernika i prouzročila veliki antiklerikalni val. Stoga je Crkva u drugoj polovici shvatila važnost dijaloga kako sa društvom tako i sa drugim vjerama. Tu spremnost Crkve da izađe iz tvrđave koju si je sama sagradila oko sebe najbolje se vidi na II. Vatikanskom koncilu kojim i efektivno završava period zajedničkog djelovanja Crkve i vlasti protiv heretika. Jedna od najznačajnijih odluka koncila bilo je otvaranje Crkve društvu i reforma Inkvizicije. Naime, papa Pavao VI. 1965. godine dekretom Integrae servandae promijenio ime Kongregacije Inkvizicije u Kongregaciju za nauk vjere. Na čelu Kongregacije sada je prefekt, izravni zamjenika pape, a tu je dužnost od 1968. do 1981. godine obavljao hrvatski kardinal Franjo Šepler. Nakon njega na čelu Kongregacije dolazi sadašnji papa, Joseph Ratzinger, Benedikt XVI. Novo tijelo Crkve sastoji se od 13 kardinala odgovornim ne više papi nego prefektu čime je smanjena centralizacije unutar papinske kurije. Kongregacija ima zadatak zaštite vjere, teološkog razvoja vjere kako bi mogla odgovoriti novim izazovima vremena ali i zaštite crkvene tradicije. Izdaje teološke rasprave, bavi se pitanjem sakramenata, beatifikacije i poništenja braka. Dio dokumenata vezanih za doktrine tiču se i osuda onih teoloških koncepcija koje podrazumijevaju tešku povredu vjere. Naravno nema više mučenja i lomača već se autor djela ima pravo braniti od optužaba, a u najkrajnjem slučaju kazna je ekskomunikacija. Tako je zapravo Inkvizicija kao takva na jedan elegantan način „izbrisana“ iz svijesti katolika iako sama nije prestala postojati. Često se ta institucija nađe na udaru onih koji žele ukazati na mračnu stranu Crkve, ali i zbog zatvorenosti iste često zna i zagolicati maštu mnogih koji si postavljaju pitanje koliko je uistinu od one „originalne“ Inkvizicije zadržala. Nažalost nemamo dovoljno saznanja da bismo mogli utažiti našu znatiželju.
Bilo kako bilo, Crkva je shvatila da agresivnim nastupom neće postići nikakve rezultate što joj mogu posvjedočiti i koncili u Kostanzi i Tridentu. Prihvaćanjem linije dijaloga Crkva je pokazala svoju svijest kako o vremenu u kojem živi tako i o potrebama i izazovima koje ono nosi. Jedini što nam preostaje je nada da će Crkva uvijek zadržati ovakav stav te da neće nikada više posegnuti za nikakvim nasiljem.
ZAKLJUČAK- BROJ ŽRTAVA I ODGOVORNOST
Prezentiravši ukratko povijest Sv. Oficija ostalo nam je pozabaviti se najtežim pitanjima; pitanje broja žrtava iliti tzv. dark number i pitanje odgovornosti.
Prvi pokušaj da se odredi broj žrtava predstavlja onaj povjesničara Wiliama Monetra i Johna Tedeschija koji su koristeći sudski inventar Venecije, Konkordije, Akvileje i Španjolske Inkvizicije došli do broja od 12.071. Što se tiče intenziteta djelovanja Inkvizicije Sv. Oficija od 16. do 18. stoljeća prema dvojici povjesničara ono se poklapa sa djelovanjem Inkvizicije u Španjolskoj, sa najvećim intenzitetom od 1580. do 1610 godine, odnosno 1560. do 1615. godine. Što se tiče broja smrtnih kazni, prve brojke donosi nam povjesničar Domenico Orano početkom 20. stoljeća, koje su bile nešto ispravljene od strane Luigia Firpa. Tako proizlazi broj od 98 smrtnih kazni u 16. stoljeću, 28 u 17. stoljeću i 2 u 18. stoljeću, znači ukupno 128. No, problem ovih brojka je što su one izvedene prije otvaranja arhiva Sv. Oficija od strane Kongregacije za nauk vjere 1998. godine s čime je i započelo sustavno istraživanje institucije.
Puno provjerenije podatke o broju osuđenih donosi nam povjesničar Andrea del Col u svojoj knjizi Inquisizione in Italia dal XII. al XXI. secolo[30]. Naime on je radom na dokumentima arhiva Sv. Oficija i arhiva perifernih sjedišta došao do sljedećih brojka: od 204 do 300 tisuća osumnjičenih za herezu od čega je službenih sudskih procesa bilo od 50 do 75 tisuća. Prema povjesničaru izrečeno je 1250 smrtnih kazni, odnosno 2% svih procesa. Najveći dio tih smrtnih kazni dosuđene su pripadnicima Reformacije sa 650 do 750 kazni spaljivanjem na lomačama tijekom 16. stoljeća. Pomoću ovih podataka možemo napraviti usporedbu sa Španjolskom Inkvizicijom. Tako dobivamo sljedeće podatke: broj procesa Španjolske Inkvizicije 200 tisuća od toga 12 100 smrtnih kazni, odnosno, 6% svih procesa. Što se tiče perioda najveće aktivnosti, za Sv. Oficij to je razdoblje od 1555 do 1572. godine kada se institucija konačno obračunala sa Reformacijom dok je za Španjolsku Inkviziciju to period od 1480. do 1530. godine te 1545. do 1595. godine. Ako bismo pak htjeli sagledati broj procesa na ukupan broj stanovnika 1600 godine, to je onda jedan proces na 50 stanovnika u Španjolskoj te jedan proces na 132 stanovnika na području jurizdikcije Sv.Oficija.
Ovi nam brojevi pokazuju kako je Inkvizicija Sv. Oficija bila uvelike blaža od one španjolske. I to naravno ima svoje razloge, Inkvizicija u Španjolskoj bila je prvenstveno vođena političkim pitanjima a ne vjerskim, usmjerena ponajprije protiv Židova (marana) i muslimana (maura) s ciljem konfiskacije njihove imovine i uspostavljanja sustava društvene kontrole.
Važno je napomenuti da niti ove brojke ne možemo prihvatiti kao zdravo za gotovo pošto u arhivima nedostaju mnogi dokumenti, a često i cijele serije. Tako su povjesničari zapravo izgubili sve iluzije o mogućem preciznom određivanju tog crnog broja. No, trebamo utvrditi da nam suprotno tzv. crnoj legendi brojke pokazuju da Inkvizicija i nije bila toliko krvoločna, ali nam istovremeno suprotno tzv. bijeloj legendi pokazuju da nevinih žrtava zapravo i nije bilo tako malo. Stoga možemo zaključiti da u pogledu određivanja broja žrtava Inkvizicije postoje oni koje bi te iste preuveličali kako bi ocrnili Crkvu ali i oni koji bi ih radu umanjili kako bi i umanjili važnost Inkvizicije i „osvijetlili“ obraz Crkve.
Pitanje žrtava otvara nam pitanje odgovornosti za iste. Nedvojbeno je da je u naše vrijeme dovoljan i spomen imena Inkvizicija da se pokrene lavina optužbi i strastvenih polemika između tužitelja i branitelja ove institucije za istraživanje heretičke zloće. Inkvizicija je za mnoge pojam vjerske nesnošljivosti, fanatizma i lomača. Dok protivnici ove ustanove redovito naglašavaju nehumanost inkvizicijskih postupaka, Crkvi odani povjesničari nastoje pod svaku cijenu opravdati njezino djelovanje.
No, crkvena inkvizicija se zapravo savršeno uklapa u sliku europskog društva u periodu svog djelovanja. Ona postupa i djeluje u skladu sa svojim vremenom. Zato, u slučaju da optužujemo djelovanje inkvizicije, ističući njene nehumane i brutalne postupke, moramo optužiti i društvo koje je dopustilo da ona nastane, svjetovnu vlast koja nije spriječila njeno štetno djelovanje. Dapače, svjetovne vlasti u većini su slučajeva podupirali i poticali rad takvih crkvenih sudova jer su time osiguravale i svoj opstanak. Generalno gledajući, veliki je dio i samoga europskog društva bio vjerski netolerantan i okrutan prema manjinama i to sve do promjena započetim pojavom Prosvjetiteljstva i liberalizma koji kao da su doslovno osvijetlili razum ljudi i naveli ih na razmišljanje o opravdanosti i nehumanosti svojih postupaka. Sjetimo se samo beskrupuloznog progona Židova i muslimana od strane na samo Crkve već i svjetovnih vlasti s ciljem prigrabljivanja njihove imovine. Stoga u kontekstu odgovornosti ne možemo samo govoriti o povijesti Crkve ili samo Inkvizicije jer je u to bilo upleteno čitavo društvo. Te crkvene institucije nisu djelovale same za sebe već unutar samog društva i u funkciji istoga povezane sa državnim vlastima. Stoga možemo govoriti i o odgovornosti društvenih, odnosno, svjetovnih institucija.
Nadalje, primjene mučenja i smrtne kazne ili općenito netolerancija prema neistomišljenicima nije presedan u povijesti. Sjetimo se samo rimskih careva i njihovih propinjanja na križeva i arena. Ali, u našem slučaju situaciju otežava činjenica da su svi procesi vođeni i smrtne kazne izvršavane In Christi nomine amen…Christi nomine ripetito, pro tribunali sedentes et solum Deum prae oculis habentes[31]. U ime istog Krista koji je propovijedao o pružanju i drugog obraza i ljubljenju vlastitog neprijatelje. No, koliko god zvučalo kontradiktorno ipak ne možemo sumnjati u vjeru i ljubav prema Bogu od strane inkvizitora, ne možemo niti ne poštovati uvjerenja istih o djelovanju za dobrobit Crkve i očuvanje Kristova učenja. Osnovni problem je naša drugačija percepcija i ocjena nasilnih aspekata kontrole dogmi, koje nisu oduvijek postojale u kršćanskoj povijesti niti su esencijalni dio nje, te njihovo izvršavanje u Kristovo ime.
Ustanovivši tu činjenicu postavlja nam se još jedno pitanje: kako je to bilo ipak moguće? Razlog tomu je što je Crkve dobro čovječanstva podredila svojim interesima, odnosno svome dobru i postala sama sebi svrhom. Vođena krivom teologijom svoje poslanje više nije doživljavala kao put ka ostvarenju dobra svijeta već je svoje ostvarenja i primat u društvu postavila kao svrhu svog postojanja. Znači, moć umjesto službe i služenja. No, možemo li za sve to optužiti čitavu Crkvu kao zajednicu, da li se pak radilo o pojedinačnim slučajevima ili odgovornost leži u čitavoj crkvenoj hijerarhiji. Oko ovog odgovora još se i dan danas lome koplja, ali jedno je sigurno; odgovornost stoji u crkvenoj hijerarhiji pošto je Kongregacija Inkvizicije bila na čelu svih ostalih u papinskoj kuriji na čelu sa samim Petrovim nasljednikom. Nadalje, ne radi se o pojedinačnim slučajevima jer su aparat Inkvizicije činile gotovo 95 pape, stotinu kardinala, na tisuće biskupa i inkvizitora te laika. Ali ipak ne možemo niti zanemariti pozive na toleranciju od strane te iste hijerarhije. Možda je najsvjetliji primjer toga redovnik Bernard iz Clairvouxa koji je smatrao da se krivovjernike mora pridobiti propovijedanjem i naučavanjem, a ne nasiljem jer, prema njemu, vjeru treba preporučivati a ne nametati silom. Nažalost često su ti izolirani glasovi razuma zanijemili pred gomilom koja je zahtijevala „svoju pravdu“.
No, 12.ožujka 2000. godine u bazilici sv. Petra dogodilo se nešto neočekivano i duboko uzvišeno. Papa Ivan Pavao II. izmolio je Mea culpa i zatražio oprost za križarske ratove, progone Židova i Roma, uskraćivanje prava pojedincima i skupinama drugačijeg svjetonazora i za Inkviziciju. Mnogi su iz crkvene hijerarhije tvrdili da je ovaj potez pape ishitren i nagao. Vjerojatno ti isti crkvenjaci još uvijek zatvaraju oči pred evidentnim činjenicama i robuju zabludama. Već je netko puno mudriji rekao: „Istina će vas osloboditi“! No, sloboda je u našem slučaju istovjetna poniznim prihvaćanjem crkvenih grijeha i sa iskrenim pokajanjem koje zasigurno boli. Ali i oslobađa jer je Crkva kao zajednica time pokazala koliko je svjesna svojih postupaka u prošlosti i koliko je u toj istoj prošlosti i griješila. Što je i normalno jer Crkvu čine ljudi ali to naravno ne smije biti opravdanje već opomena svima onima koji dolaze sutra.
Jasno je da nema inkvizicije poput one u srednjem ili novom vijeku ali nažalost ne možemo a da se ne suočimo s činjenicom da ima onih koji bi danas rado potpalili lomaču te da one i dan danas „gore“ ali na puno suptilniji i diskretniji način. Mnoge su vlasti i moćnici umjesto da ovaj povijesni primjer uzmu kao opomenu i primjer onoga „dao Bog da se ne ponovi“, uzeli isti kao osnovu svojega postojanja i opstojanja. Mnogo pametniji od nas već su davno rekli da je povijest učiteljica života, ako je to zaista tako, mi ljudi smo zaista loši učenici. Povijest se zapravo ne ponavlja već se ponavljaju ljudi i njihova djela koja postaju povijest! Time zapravo dolazimo do zaključka da se svijet i nije toliko promijenio od prvih propinjanja prije gotovo dvije tisuće godina, samo što su načini mučenja onih koji se ne slažu sa opće prihvaćenim, ali zapravo često nametnutim mišljenjima, postali moderniji i perfidniji. To najbolje dokazuje istinitost izreke; Homo homini lupus, odnosno, čovjek je čovjeku najveći neprijatelj.
Jedino što nam stoga preostaje je da se nadamo da će svakim danom biti sve manje i manje onih koji će za te iste lomače koje danas „gore“ donositi drva te da je Bog, kako god da si ga zamišljali, zaista milosrdan.
Sapienti stat!
Pametnom dosta!
POPIS LITERATURE
Accattoli Luigi; Kada papa traži oproštenje- Svi mea culpa Ivana Pavla II., Franjevački institut za kulturu mira, Split 2002.
Biaget Michael, Leigh Richard; Inkvizicija, Stari Grad, Zagreb, 2002.
Blažević Zrinka, Grgin Borislav; Povijest 6- Rani i razvijeni srednji vijek, Rotolito Lombarda, Milano, 2008.
Blažević Zrinka, Grgin Borislav; Povijest 7- Razvijeni srednji vijek, Rotolito Lombarda, Milano, 2008.
Blažević Zrinka; Povijest 8- Humanizam i renesansa, Doba otkrića, Rotolito Lombard, Milano, 2008.
Del Col Andrea; L`Inquisizione in Italia dal XII. al XXI. Secolo, Oscar Mondadori, Milano, 2006.
Glazier Michael, Hellwig K. Monika; Suvremena katolička enciklopedija A-E, Marjan tisak, Split, 2005.
Glazier Michael, Hellwig K. Monika; Suvremena katolička enciklopedija F-LJ, Marjan tisak, Split, 2005.
Glazier Michael, Hellwig K. Monika; Suvremena katolička enciklopedija M-Q, Marjan tisak, Split, 2005.
Kunčić Meri; Povijest 9- Počeci novog doba (16. stoljeće), Rotolito Lombarda, Milano, 2008. g .
Salopek Damir; Povijest 4- Rimsko Carstvo, Rotolito Lombarda, Milano, 2008.
Škiljan Alka, Šarinić Hrvoje, Štajduhar Drago, Rakočević Melita, Rakočević Milan; Povijest svijeta- drugi dio, Marijan tisak, Split, 2005.
Tomić Draženko; Inkvizicija- Nastanak, razvoj i povijesno značenje, Teovizija, Zagreb, 2004.
Elektronički izvori:
www.katoloici.org/Tridentski koncil
www.katolici.org/Avignosnko sužanjstvo
www.katolici.org/ Zlatni dani
www.vaticano.it/ Archivio
[1] Prozelitizam- uporno i dosljedno nastojanje za obraćenje drugih na svoju vjeru ili ideologiju
[2] Lat.simonia; prema liku Simona Čarobnjaka koji je pokušao kupiti apostolske moći; trgovanje crkvenim službama i privilegijama
[3] Dolazi od riječi nikolait odnosno pripadnik gnostičke sekte u Maloj Aziji iz 1. st koja je propovijedala nemoralnost i raskalašenost
[4] Crva se stalno treba obnavljati.
[5] Blažević Zrinka; Povijest 8- Humanizam i renesansa, Doba otkrića, str. 585.
[6] Karlo Habsburški(1500.-1558.) od oca naslijedio habsburšku krunu, od majke španjolsko kraljevstvo sa svim pripadajućim posjedima, a nakon smrti cara Maksimilijana I. i carsku krunu i postao Karlo V.
[7] Blažević Zrinka; Povijest 8- Humanizam i renesansa, Doba otkrića, str. 582.
[8] Čija zemlja, njegova vjera.
[9] Stato dei Presidi činili su kašteli Talamone, Orbetello, Porto Ercole, Porto Santo Stefano i Monte Argentario.
[10] Oružani sukob između Engleske i Francuske koji je trajao od 1337-1453. godine.
[11] Katolički naziv za pristalice reformacije, a posebice za kalviniste u Francuskoj.
[12] Pokolj je nazvan tako jer je izvršen uoči blagdana sv.Bartolomeja.
[13] Republika koju su osnovale sjeverne pokrajine Nizozemske u borbi protiv Filipa II, upravitelj je bio Vilijam Oranski.
[14] Tridesetogodišnji rat (1618-1648.), oružani sukob na teritoriju Njemačkog Carstva započeo kao vjerski rat protestanata i katolika da bi se na kraju pretvorio u rat za prevlast u Europi.
[15] Kunčić Meri; Povijest 9- Počeci novoga doba(16. stoljeće), str. 24.
[16] Grč. hairesis: biranje, sljedba.
[17] Bayer Vladimir; Ugovor s Đavlom, str. 92
[18] Grč. Katharos: čist, savršen.
[19] Baiget Michael, Leigh Richard; Inkvizicija, str. 11
[20] Bayer Vladimir; Ugovor s Đavlom, str. 107
[21] Baiget Michael, Leigh Richard; Inkvizicija, str. 33.
[22] Bayer Vladimir; Ugovor s Đavlom, str. 112.
[23] Špa. Čin vjere
[24] Del Col Andrea, L`Inquisizione in Iatlia dal XII. al XXI. Secolo, str. 743.
[25] Biaget Michael, Leigh Richard; Inkvizicija, str. 133.
[26] Dijalog o dvama glavnim svjetskim sustavima, ptolemajskom i kopernikanskom.
[27] www.cronologia.leonardo.it/biogra2/inquisiz
[28] Povijesni naziv za stari apsolutistički režim u Francuskoj do izbijanja Franscuske revolucije 1789. godine.
[29] Lat. Liberalis, liber- slobodan. Politička filozofija za koju ju je temeljni kriteriji vrednovanja društva sloboda pojedinca; slobodoumnost, slobodno mislilaštvo.
[30] Inkvizicija u Italiji od 12. do 21. stoljeća.
[31] Del Col Andrea; L`Inquisizione in Italia dal XII. al XXI. Secolo, str. 5.
Nema komentara:
Objavi komentar