GAJ SALUSTIJE KRISP (86 – 35 pr.Kr.) - na temelju vlastitog aktivnog političkog iskustva opisuje Katalininu urotu i rat s Jugurtom, a izvješće podređuje vlastitim političkim ciljevima. Smatra historiju granom etike koja je sastavni dio govorništva. Prati propadanje rimske republike uvjeren da su moralni činitelji glavni pokretač zbivanja. Zato blještavo govori kao primjeri dobra i zla nalaze u srednjem vijeku mnogo oponašatelja.
Salustije Krisp rodio se 86. pr. Kr. u Amiternu, mjestu koje je oko 20 kilometara udaljeno od Rima. Pretpostavlja se kako mu je obitelj bila plebejskog porijekla, inače se ne bi mogao natjecati za dužnost pučkog tribuna. Iz izvora možemo zaključiti kako mu je jedina mana bila prenaglašena ambicija, te da je bio predan učenju i obrazovanju. U politički život Rima krenuo je vrlo rano, dok je bio mlad. Zahvaljujući kvesturi domogao se pristupa u Senatu. Bio je izabran i za pučkog tribuna, te se zajedno s Kvintom Pompejem i Titom Munacijem Plankom žestoko oborio na Cicerona i Milona. Iz Senata je izbačen 50. pr. Kr. pod optužbom kako je vodio razuzdan život koji nije bio dostojan za taj ugledan položaj. Salustije je 46. pr. Kr. postao zapovjednikom nad jednom od Cezarovih legija u Iliriku. Nije se jako proslavio jer je doživio poraz od Pompejevih zapovjednika Oktavija i Libona. Ubrzo nakon toga Cezar ga je poslao u Kampaniju kako bi umirio tamošnje buntovne legije, ali je izbjegao sukob i uspio se spasiti. U vrijeme rata u Africi (46. pr. Kr.) Salustije je otplovio na otok Cercinu (veliki otok pred afričkom obalom) kako bi se domogao neprijateljskih skladišta žita. Ipak, ovoga puta je uspio pridonijeti Cezarovoj pobijedi u građanskom ratu. Kako bi mu Cezar zahvalio, imenovao ga je prokonzularnim namjesnikom nove rimske pokrajine Numidije i Afrike ( time završava njegova politička karijera). Salustije se nakon smrti Cezara povukao i započeo sa pisanjem povijesti. Bio je prvi rimski povjesničar koji je pisao kao umjetnik i koji je od povijesti znao napraviti umjetničko djelo. Svoje uzore našao je kod grčkih povjesničara, pogotovo kod Tukidida. U svojim djelima je uglavnom prikazivao suvremene ljude i događaje. Na Tukidida se ugledao i po pitanju uvoda i upletanja govora u svrhu karakteriziranja situacije i aktera zbivanja. U crtanju karakteristika pokazao je veliku snagu, pa kod Rimljana nema prethodnika. Salustije je stvarao sporo, u dotjerivanje svoga spisa uložio je mnogo truda, trudio se biti kratak, jezgrovit, sažet, toliko da ponekad bude nejasan i neprirodan. Što se tiče jezičnog izraza, udaljio se od onoga što je slovilo kao jezični standard tog vremena, te je stvorio vlastiti stil pisanja. Mnogi smatraju kako je Salustije kao stilist i umjetnik nadmašio Tukidida, ali da ga kao mislilac nije nikako dostigao. Salustije je u svemu imao više retorike i moralističke propovijedi, ali puno manje duboke i prodorne Tukididove misli. On kao da je bio prezasićen, razočaran, te kao da u ničemu nije vidio vrijednosti koje su dostojne oponašanja. Svoga nastavljača koji mu je bio dostojan, te s istim odnosom prema predmetu svoga rada našao je u Tacitu. Što se tiče Salustijevog dijela, govori koji se tu nalaze u sebi nose nešto snažno i dirljivo. Njegovi govori pokazuju veću dotjeranost nego oni staroantičkog povjesnika. Salustija treba čitati kao govornika, a ne kao povjesničara. Uvodi u njegove povijesne monografije prepuni su filozofskih razmatranja i moralističkih osuda koje nalazimo i kod Grka. U „Jugurtinu i Katilininu ratu“ počeo je s uvodima koji nisu imali ništa zajedničko s poviješću. Ali, oni su ipak dokaz njegova razmišljanja o skrivenim uzrocima razvoja rimske povijesti koji su bili važni čimbenici u umjetničkom jedinstvu njegova djela. Salustije je svoju pažnju posvetio historijskoj monografiji.
DJELA: KATILININA UROTA I JUGURTIN RAT
Salustijevo prvo djelo bio je prikaz Katilinine urote. Postoje tri naslova tog djela: Catilina, Bellum Catilinae i Bellum Catilinarium. Kao razlog odabira ove teme Salustije navodi kako se vodio namjerom da oslobodi Cezara, Gaja Antonija i strica Marka Antonija sumnje da su umiješani u urotu. Točno vrijeme kada je Katilina napisan ne zna se točno, neki smatraju kako je izdan nakon Cezarova umorstva, a neki ga pripisuju 40. pr. Kr. Podaci na kojima je Salustije zasnovao svoj prikaz su: odluke Senata, Ciceronovi objavljeni govori i povijesti Ciceronova konzulata. Monografija je u nekim pojedinostima bila netočna,primjerice u određivanju početka urote u godini 63. pr. Kr. S literarnog gledišta Katilina je zauzimala vrlo visoko mjesto. Govori koje nalazimo u Salustijevim djelima bili su jako cijenjeni u antici, ali bez obzira na to Ciceron Salustija ne spominje među velikim govornicima tog vremena. Krispov prikaz urote razlikuje dva pogleda:
1. pohlepni i ambiciozni plemići koji su se okupili oko Katiline,
2. seljaci koji su dovedeni na rub gladi i neimaštine, te zanemareni od vlasti Republike.
Salustijevo drugo djelo bio je prikaz rata s Jugurtom. Taj rat je privukao njegov interes jer je dobro poznavao poprište tog sukoba. Rat je kao temu odabrao upravo zato što je bio ogroman i okrutan. Prilikom pisanja koristio se brojnim literarnim izvorima, te punskim izvorima. Prema modernim standardima, Jugurta je prije bio nalik nekoj historijskoj noveli nego ozbiljnoj povijesti. Kronologija je u djelu zanemarena, pa se osim preciznih vremenskih odrednica javljaju izrazi kao što su: interea, paucos post annos i slično. Sadržaj djela bio je rat numidskog kralja Jugurte s Rimljanima od 111. do 106. pr. Kr. U prvim poglavljima pokazuje se Jugurtin put do moći. Jugurta se domogao vlasti tako što je uklanjao sve svoje suparnike koji su mu se našli na putu k vlasti. Ugrožavao je rimske interese u Africi sve do trenutka kada mu na put nije stao rimski vojskovođa Marije koji ga je svladao. Jugurta je bio napisan poslije „Katilinine urote“ i objavljen 41. pr. Kr.
Salustijev ugled u antici bio je vrlo velik, utemeljen je na njegovu posljednjem i najopsežnijem djelu, Historijama. Njegov nastavljač Tacit je o njemu govorio kao „najsjajnijem piscu rimske povijesti“.
Nema komentara:
Objavi komentar