Krivovjerja (hereze) i prosjački redovi

Inocent III (1161.-1216.)
U njegovo vrijeme Crkva je bila na vrhuncu moći

Tijekom 13. stoljeća Crkvi je postajalo sve teže očuvati vodeći položaj na Zapadu. Državni interesi imali su prednost pred interesima katoličanstva. Brojni su biskupi, opati i pape bili zaokupljeni upravljanjem i stjecanjem prihoda od velikih materijalnih dobara, a sve manje zainteresirani za duhovni utjecaj nad svjetovnjacima. Papinska je uprava postala birokratizirana. Crkva je stalno morala ulagati velike dodatne napore kako bi očuvala prvenstvo. Papinstvo je imalo sve veće probleme s građanskim slojem ljudi radi krivovjerja. Lothario Conti, odnosno papa Inocent III., htio je ostvariti svoj plan prema kojem je papa glava kršćanstva i vođa čitave Europe. Njegov  cilj  bio je očuvati jedinstvo među kršćanima.

Papa je 1215. sazvao Četvrti lateranski koncil na kojem je odlučeno da biskupi trebaju podučavati siromašne studente i svećenicima se trebalo ostavljati dovoljna količina crkvenih prihoda kako bi se moglo dostojanstveno živjeti. Koncil je  naredio da se nikakve nove moći ne smiju štovati ako ih osobno nije papa odobrio.

Na tom su koncilu osuđeni krivovjerci (heretici), i to valdenzi i albižani. Njihovi pripadnici koji bi odbili pokajanje trebali su biti strogo kažnjeni. Krivovjerni pokreti su prihvaćali kršćansku vjeru, ali su odbacivali svećenstvo. Pokreti su se razvili u puku a ne među intelektualcima. Glavna pokretačka snaga krivovjernih pokreta bilo je nezadovoljstvo izazvano ponašanjem svećenstva. Pred svećenstvom se tražila veća djelatna pobožnost, više vjerskih poduka i propovijedanja uživo. Crkvena reforma, kojoj se željelo postaviti visoke standarde svećenstvu, neizravno je pomogla jačanju krivovjernih pokreta. Svi su se krivovjerci slagali da je svećenstvo bezvrijedno i nepotrebno.

Arnold iz Brescie (1090.-1155.), redovnik i
vođa pokreta protiv svjetovne vlasti
pape i svećenstva

 Sjevernotalijanski gradovi postali su glavna uporišta krivovjerja krajem 12. stoljeća.

Jedan od prvih vođa krivovjeraca u Italiji bio je Arnold iz Brescie, čiji su sljedbenici bili poznati kao arnoldisti ili siromasi. Najvažniji protusvećenički pokret pokrenuo je Petar Wald, bogati trgovac iz Lyona koji je svu svoju imovinu razdijelio siromasima. Oko sebe je okupio grupu sljedbenika poznatu pod nazivom „lyonski siromasi“. Pokušao je od pape dobiti potvrdu pravila svoje organizacije kao novog crkvenog reda, ali je bio odbijen.

Treći lateranski koncil odbacio je valdenge, gurnuvši ih prema krivovjerju. Oni su odbijali poslušnost papama i episkopatu te su smatrali da svi svjetovnjaci, uključujući i žene, mogu i smiju propovijedati bilo gdje, ne nužno u Crkvi. Posebno je taj pokret bio jak na jugu Francuske, u Languedocu, gdje su se njegovi sljedbenici bili poznati pod nazivom albižani (Bugari, katari), prema gradu Albiju. Ubrzo su se krivovjerja iz gradova počela širiti među plemstvom te u seoskim sredinama. To je učenje bilo znatno jednostavnije od katoličkog. Vjernici su se na samrti primali tzv „utjehu“ od strane „savršenog“ te nisu vjerovali u postojanje pakla kao ni čistilišta. Bili su dualisti i vjerovali su da je sav materijalni svijet djelo sile zla. Jahve je za njih bio zli bog koji je ubio Krista.

Na jugu Francuske, katoličko svećenstvo nije bilo u stanju suprotstaviti se krivovjernim pokretima pa je papa pokrenuo križarski pohod. U početku je odaziv bio slab, ali došlo je do obrata nakon ubojstva grofa Rajmonda Tuluskog, zaštitnika krivovjeraca. Rat je ubrzo izgubio vjersko značenje te je prerastao u borbu za političku neovisnost juga, gdje su se katolici s juga pridružili krivovjercima u otporu sjevernjacima. Na taj je način zaustavljen politički i kulturni razvoj Languedoca. Tijekom prve polovice 13. stoljeća glavno vodstvo u progonu krivovjerja preuzela je crkvena inkvizicija, tj. članovi novih crkvenih redova franjevaca i dominikanaca čiji je cilj bio borba protiv krivovjerja. Na inkvizicijskim sudovima vrijedilo je pravilo da je svatko kriv dok se ne dokaže da je nevin, a dokazati nevinost bilo je nemoguće. Krivovjerje se u društvu doživljavalo poput bolesti na tijelu – bolest se morala izliječiti ili bolesni dio tijela, odstraniti.   

Dominik de Guzman (1171.-1221.)
osnivač Dominikanskog reda

Među propovjednicima u Languedocu početkom 13. stoljeća isticao se Španjolac Dominik de Guzman koji je dospio u Languedoc kako bi započeo propovijedati krivovjernicima u cilju obraćenja na pravovjerje. Bio je vrlo uspješan te je dobio pravo osnivanja novog reda dominikanaca. Dominikanci su preuzeli pravila reda augustinaca. Sebe su nazivali braćom (fratrima), a ne redovnicima. Živjeli su među ljudima, a glavna im je zadaća bila propovijedati katoličke ideale. Na sebe su preuzeli zavjet potpunog siromaštva, nisu imali privatnog vlasništva niti redovite prihode. Uzdržavali su se prošnjom, te su poput franjevaca, nazvani prosja

Sv. Franjo Asiški (1181.- 1226.)

čkim redovima (mendikantima). Među dominikancima ističe se otac skolastičke filozofije Toma Akvinski te Vincent iz Beauvaisa, autor enciklopedija svih dotadašnjih izdanja.

Drugi veliki velikaški red, franjevaca, osnovao je sveti Franjo Asiški. Odrekao se bogatstva te počeo služiti Bogu u siromaštvu. Njegovi su  sljedbenici nosili naziv minoriti ili „mala braća“. Fratri su morali raditi vlastitim rukama te nisu smjeli primati novac, već samo hranu i odjeću.

Običan puk nije razlikovao franjevce od dominikanaca. Dominikanci su više bili usmjereni prema učenju i filozofiji, a franjevci uglavnom su se bavili misionarskim radom.