Crkveni raskol 1054.

Između grčkog (istočno) i latinskog (zapadno) crkvenog mišljenja bilo je mnogo suprotnosti,poput liturgijiske, disciplinske na jednoj strani, tako i crkveno-političke i dogmatske na drugoj strani.

Papa Leon IX.

Stvaranje Zapadnog Carstva pod Karlom Velikim i Otonom Velikim, ikonoklazam, teritorijalna presizanja Bizanta u Italiji (Ravena, južna Italija) te franačko širenje na području Italije, samo su pojačali napetost između dviju velesil. Na kraju je i zapadnjačka svijest Crkve, koja je reformom zadobila osjećaj vlastite vrijednosti, pridonijela tome da se položaj pooštri.

Kada je njemački papa Leon IX (1049 – 1054) politički posegnuo za južnom Italijom, koju su Noramani malo prije toga počinjali otimati Bizantu. Bizantski car Konstantin IX i njegov južnoitalski namjsnik Argyros željeli su s papom sklopiti savez, te zajedno krenti protiv Normana. Carigradski patrijarh Mihajlo Cerularuje (1043 – 1058) uplašio se papinskog presizanja u svoju jurisdukciju na tom području, pa je spriječio približavanje, i to tako da je na silovit način zaoštrio crkvene suprotnosti.

Patrijarh se borio na takav način da je: zatvarao latinske crkve i samostane u Carigradu, oštro je osudio latinski običaj beskvasnoga kruha kod slavljenja misne žrtve, oštro osudio celibat tj. beženstvo svećenika i tome slično. Kako bi unaprijedio razgovore, i odbio patrijarhine napade, papa Leon je poslao u Carigrad svoje izaslanstvo: kardinala Humberta de Silva Candida, svoga kancelara Friedricha Lotarinškog, i nadbiskupa Petra iz Amalfija. Prva dvojica su bili žestoki pobornici reforme.

Podjela nakon 1054.

Pregovori u Carigradu već od samog svog početka nisu bili sretni. Poslanici se predstaviše patrijarhu veoma samosvjesno, pozivajući se tada na Konstantinovu darovnicu, koju su tada u Carigradu smatrali vjerodostojnom, ne misleći još tada da je to bila krivotvorina, te na bezuvjetni papin primat izveden iz petrova nasljedstva, tražili su da se prizna rimski jurisdikcijiski primat i primat zapadnih običaja, za koje su tvrdili da su jedini oni koji vrijede i koji su u skladu s predajom. Patrijarh je bio častohlepan, ponosan, i proračunat, pa je dopustio da pregovori propadnu. Na kraju nije ni primio poslanike. Humbert ga je napao stravstvenim borbenim spisom i pripravi bulu o izopćenju, koju 16. srpnja 1054; uz glasne prosvjede, pred očima klera i puka što su se upravo okupili na glavnu službu Božju, položio na glavni oltar u crkvi Svete Sofije.

Do danas je ostalo sporno da li je kardinal Humbert za tako dalekosežne korake bio ovlašten. Papa Leon je umro još 19. travnja 1054 godine, a njegov nasljednik Viktor II (1055 – 1057) izabran je tek 13. travnja 1055. godine, tako da je u to doba papinska stolica bila upražnjena.

Radi toga možemo reći da Cerularije nije ekskomunicirao ni papu ni Rimsku Crkvu, već samo poslanike. Pa ipak, rascjep nije nikada više zaliječen. Unatoč čestim, ponavljanim pokušajima da se obnovi jedinstvo, raskol je ostao sve do dan danas.
Pogledaj: Međuvjerski odnosi u doba prvog križarskog pohoda
              Bizant i Arapi