Autor: Martina Grubiša
UVOD
Svima nam je dobro poznato da su Egipat i Mezopotamija, odnosno Plodni polumjesec kolijevke prvih visokih civilizacija te da možemo s pravom reći da su uvjeti života u tim krajevima bili blagoslovljeni, a uz trud čovjeka i još više unaprijeđeni. No malo je poznato o tome da je i područje Male Azije bilo veoma važno u procesu stvaranja visokih civilizacija. Razlog tome možda leži u činjenici da civilizacije Male Azije nisu ostavile velike monumentalne građevine, niti pisanih tekstova iz 3.tisućljeća pr.Kr. poput Sumerana. No to ne znači da su one manje važne, naprotiv, upravo su se na tom prostoru dogodila mnoga otkrića bez kojih ne bismo mogli pratiti razvoj civilizacija. Naime, prvi gradovi niču upravo na području drevne Anatolije, kao što su Catal Huyuki . U tim su se organiziranim naseobinama, u kojem je živjelo i nekoliko stotina ljudi, vrlo rano uzgajale žitarice, a u upotrebi su bili i metali.
No područje Anatolije je interesantno zbog još jednog bitnog događaja koji se datira u 2.tisućljeću pr.Kr., a to je doseljenje novih naroda- Indoeuropljana. Njihovo doseljenje značio je kraj za neke civilizacije ali i početak nekih novih veza, novog načina živote i neke nove kulture.Jedan od naroda koji je došao tim velikim valom i koji pripada skupini indoeuropljana su i Hetiti.
Hetiti su, vidjet ćemo, veoma specifičan i zanimljiv narod iako su i meni, iskreno, bili isprva nekako nezanimljivi te sam o njima imala potpuno drugačije mišljenje. No kad sam počela čitati knjigu „Kultura i književnost Hetita“, prof. lingvistike i indoeuropeista Ranka Matasovića, uvidjela sam koliko su oni zanimljivi i koliko i danas plijene pažnju povjesničara, znanstvenika i laika. Poznato je da su oni stvorili veoma moćnu državu te podarili svijetu svjedočanstva o svome razvijenom sustavu vjerovanja i društvenog uređenja, no poznato je i to da su negdje početkom 12.st.pr. Kr. nestali. Kako, zašto, na koji način???….nažalost ni današnje moderne studije nam ne daju odgovore na ova pitanja te time Hetite čine najmisterioznijim starovjekovnim narodom. Ne samo da je hetitsko carstvo bilo mrtvo, nego je i nekim čudom zaboravljeno i misteriozno nestalo, možda još misterioznije nego mitološki opjevana Atlantida.
Ove teze nagnale su prof. Ranaka Matasovića da se detaljnije pozabavi otkrićem, poviješću, kulturom i jezikom Hetita. Knjiga obiluje povijesnim činjenicama i opisima kako političkog tako i društvenog života Hetita, i to na jedan jednostavan i razumljiv način. Kao lingvista, „raskrinkava“ povijest Hetita pomoću njihovog jezika, koji je vidjet ćemo bio predmet mnogih prepirki kako u povijesnim tako i u lingvističkim krugovima. Vjerojatno je i on sam bio očaran naprednošću, razvijenošću, a i misterioznošću hetitskog naroda te se odlučio na taj mali izlet u daleku nam prošlost do Hetita i natrag.
No, nije li ta sama misterioznost dovoljan razlog da zakoračimo u carstvo Hetita i na taj ga način nakratko oživimo?
…mislim da je…
OTKRIĆE HETITA
Hetitski je narod do kraja 20st. Bio gotovo nepoznat većini povjesničara. Prva saznanja o njihovom postojanju dolaze nam iz kratkih ulomaka Biblije. Naime, u Knjizi Postanka (23,3-4) saznajemo da je Abraham zamolio Hetitski narod da mu proda zemlju kako bi tamo zakopao svoju ženu Saru: Potom se Abraham digne ispred svoje pokojnice te prozbori sinovima Hetovim: „Premda sam ja među vama doseljeni stranac, prodajte mi zemljište za grob među vama, tako da mogu iznijeti svoju pokojnici i sahraniti je.“ , a Brojevi (13,29) te Jošua (3,10) nabrajaju, među ostalim plemenima Sirije i sjeverne Palestine i Hetite, nazvavši ih Hittima: „Amalečani borave u negepskom kraju: Hittim, Jebusejci i Amorićani….“te podatak iz Jošue: „I reče Jošua: „Po ovome ćete spoznati da je među vama Bog živi: on će goniti ispred vas Kanaance, Hittim, Hivijce….“
Unatoč prisustvu tih imena u Bibliji, možemo reći da je malo tko obraćao pozornost na te citate osim…Osim oca hetitologije Archibalda Saycea, koji je tvrdio da su Hetiti kao narod zaista postojali i nastanjivali područje Anatolije. Sayce je tvrdio da hijeroglifski natpisi iz Sirije, Palestine i Anatolije pripadaju upravo Hetitima, iz čega slijedi da su Hetiti bili veoma kulturno razvijen narod kojemu pismo nije bila nepoznanica, dapače. Njegova je teza potvrđena 1887.god iskapanjem arhiva faraona Amenofisa IV. [1]u Tell El Amarni, u kojemu su bile sačuvane glinene pločice koje su svjedočile da su Hetiti bili veoma moćan narod čija se vojna i politička moć mogla usporediti s onom egipatskom i asirskom. Najzanimljivije otkriće u iskapanjima bila su tzv. „Arzawska pisma“, upućena nepoznatoj državi pod imenom Arzawa. Ta pisma su bila sastavljena na nepoznatom jeziku ali pisana klinastim pismom. Upravo je taj nepoznat jezik potaknuo mnoge istraživače da posumnjaju da je taj nepoznati jezik upravo hetitski tj. Indoeuropski. Potvrda te teorije stigla je veoma brzo i to iz arheoloških iskapanja ruševina u Boghaz Koyu, naselju na sjeveru Turske. U tim iskapanjima pronađen je veliki broj glinenih pločica, toliko da „nije bilo neobično ugledati turskog seljaka kako glinenom pločicom starom nekoliko tisućljeća gađa svojeg pastirskog psa“[2]. Archibald Sayce i mnogi drugi istraživači pretpostavili su da te ruševine pripadaju Hetitima. Daljnjim iskopavanjima i čitanjem tekstova nađenim na tom području, omogućilo je 1906 god. istraživaču Winckleru da dokaže da je na prostoru Boghaz Koyu nekad stajala veličanstvena hetitska prijestolnica Hattuša. 1915 god. dolazi do novog bitnog otkrića u shvaćanju Hetita, a to je da je hetitski jezik indoeuropski te da Hetiti spadaju u veliku grupu indoeuropskih naroda. Do otkrića je došao asirolog Bedrich Hronzy, koji je sustavno istraživao hetitske tekstove, i to pomoću sljedeće rečenice: „nu NINDA-an Ezzatteni water- ma ekutteni“). [3]U toj rečenici Hronzy je izdvojio svaku pojedinu riječ: NINDA- na sumerskom znači kruh,a završava slogom-an koji podsjeća na grčki, latinski i sanskrt. Riječ ezzatteni doveo je u vezu s indoeropskom riječi što znači jesti, dalje riječ water-ma koju je doveo u vezu s njemačkom riječi wasser, te englenskom water što znači voda. Rečenica tako glasi:“Vi jedete kruh i pijete vodu.“Podudarnost s drugim jezicima potvrdila je Hronzyjevu pretpostavku da je hetitski jezik indoeuropski. Svim tim otkrićima stvorio se veoma dobar preduvjet sa daljnja istraživanja Hetita.
POVIJEST HETITA
Dolazak Hetita
 |
| KHetitsko kraljevstvo |
Kao što sam već navela Hetiti su indoeuropski narod koji je u 2.tisućljeću pr.Kr. prodro u Malu Aziju, zavladao starosjedilačkim Protohatima te u istočnoj Maloj Aziji, između 2000-1200 god.pr.Kr, osnovao snažno carstvo sa prijestolnicom Hattušom (danas Boghaz Koyu,sj. Turska) uz rijeku Halis. Najraniji dokazi o prisustvu Hetita na tom prostoru datiraju iz 19st.pr.Kr. pod nazivom Kapadokijske tablice. Kapadokijske tablice su zapisi asirskih trgovačkih kolonija čije je središte u gradu Kanešu (danas Kultepe, Turska) , koji odgovara hetitskom gradu Nešu po kojem su Hetiti dobili ime u svojem vlastitom jeziku, a to je ime bilo Hatti.[4] U tim se zapisima pojavljuju imena moćnika s kojima su trgovali Asirci, a mnoga ta imena su upravo hetitska iako nemamo nikakvih svjedočanstava o seobi hetitskih ili drugih anatolijskih naroda. Drugi tekst koji nam svjedoči o prisutnosti Hetita je Natpis kralja Anitte,1750 god.pr.Kr. iz kojeg doznajemo da je Anitta pripadnik hetitske dinastije te kralj grada Neša. U natpisu imamo i prvo spominjanje prijestolnice Hattuše, koju je Anitta doduše dao razoriti, prokleti i sravnati s zemljom. No kako su oni došli na prostor Male Azije, kojim su putem išli, odakle su krenuli i kako….? Potpuno odgovore na ta pitanje ni dan danas nemamo.
Znamo samo da su Hetiti mogli doći u Malu Aziju preko dvaju različitih putova:
Preko Kavkaza kroz južnoruske stepe
Preko Bospora dolazeći iz Balkana
Ako je pradomovina Hetita(Indoeuropljana) bila u istočnoj Aziji, najbliži put selidbe je bio preko Bospora, no ako je pradomovina bila na području ruskih stepa, Hetiti su samo prešli Kavkaz i naselili Anatoliju. Bilo kojem putem išli, pretpostavlja se da su Hetiti puno godina lutali prije konačnog naseljenja. Stoga možemo zaključiti da oni nisu stigli naglo kao osvajački nomadi, već da je njihovo naseljavanje rezultat dugotrajne i postupne infiltracije poljoprivrednog stanovništva u potrazi za plodnim tlom.
Danas je većinom prihvaćena teza o tome da je pradomovina Hetita bila Balkan i zapadne obale Crnog mora, zbog toga što u hetitskom jeziku nema tragova riječi posuđenih iz kavkavskih jezika
Periodizacija države [5]i politička organizacija
Stara hetitska država | |
1650-1490g.pr.Kr | Labarnas |
1580-1550g.pr.Kr | Hattušili I |
1550-1530g.pr.Kr | Muršili I |
1530-1505g.pr.Kr | Hantili |
oko 1505 | Zidanta |
1505-1502g.pr.Kr | Amuna |
1502-1500g.pr.Kr | Huzziya |
1500-1457g.pr.Kr | Telipinu |
1457-1450g.pr.Kr | Alluwamna |
Nova hetitska država | |
1450-1420g.pr.Kr | Tudhaliya II. |
oko 1400g.pr.Kr | Arnuwanda |
1390-1380g.pr.Kr | Tudhaliya III. |
1380-1354g.pr.Kr | Šupiluliuma I. |
1354-1351g.pr.Kr | Arnuwanda II. |
1349-1320g.pr.Kr | Muršili II. |
1320-1290g.pr.Kr | Muwatali |
1289-1283g.pr.Kr | Uhri-Tešub |
1283-1265g.pr.Kr | Hatušili III. |
Kasno razdoblje | |
1265-1215g.pr.Kr | Tudhaliya IV. |
1200-1196g.pr.Kr | Šupiluliuma II. |
Hetitska je država bila podijeljena u nekoliko pokrajina na čelu kojih je bio upravitelja odgovoran kralju. Taj upravitelj je upravljao pokrajinom, ubirao poreze i carine. Hetiti nam nisu ostavili nikakvo pisano svjedočanstvo svog gospodarstva kako bismo mogli govoriti nešto više o ekonomskoj organizaciji kraljevstva. Pogranične odnose rješavali su vazalnim ugovorima, a vazalne države morale su plaćati danak kralju te su ugovorom bile obavezne služiti u vojsci na hetitskoj strani u slučaju rata i predati zarobljenike i izbjeglice. Jako često su te vazalne države bile tampon-zone prema jačim i moćnijim neprijateljima poput Asirije i Egipta. Hetiti su također imali svoje zakone koji su bili veoma blagi, razrađen sustav nasljeđivanja te bogatu umjetnost i književnost iz čega slijedi da su imali veoma razrađeno pismo.
Stara hetitska država
Osnivač prve dinastije Hetita bio je Labarnas oko 1650 god.pr.Kr, čije ime u hetitskom jeziku znači vladar. Središte njegove vladavine bio je grad Hattuša (Khatti) u današnjem gradu Boghaz Koyu u Turskoj, te i on uzima sebi ime po prijestolnici-Hatušili. On je obnovio grad, razoren od Anitte, te je njegov politički uspjeh bio toliko velik da će se kasnije upravo njegovo ime davati kao titula hetitskim vladarima. Hatušiliš je nastojao zauzeti i kontrolirati važne trgovačke putove između Anatolije s Mezopozamijom, Egejskim otocima i Europom, u nadi da će tako kontrolirati putove kositra. U toj svojoj ekspanziji prema jugoistoku, Hatušili je nizao brojne vojne uspjehe te je došao u kontakt sa kulturom Mezopotamije. Vojne uspjehe je zahvaljivao veoma dobro i detaljno razrađenoj vojnoj taktici, bojnim kolima i poznavanju metala.
Hatušiliša nasljeđuje sin Hatušili I. On je nastavio ekspanzionističku politiku oca ratovavši u sjevernoj Siriji, no doživio je i brojne vojne poraze: izgubio je bitku za grad Aleppo (važan grad na putu između Asirije i Mezopotamije), te je doživio poraz u borbi protiv grada Zalpa.
Hatušilija I. nasljeđuje njegov unuk Muršili I. Njegov djed se je pomno pobrinuo za njegovo obrazovanje te je naredio da se dječaku ne daje ništa osim kruha i vode dok ne bude sposoban preuzeti kraljevsku vlast. O vladavini ovog vladara doznajemo iz djela kasnijih vladara te iz izvora susjednih plemena.Za razliku od svog djeda, njegove su vojne akcije bile uspješnije. Osvojio je grad Aleppo te je iskoristio oslabljenu vlast Asiraca i države Mitani, napao Babilon te ga osvojio 1595g.pr.Kr. Upravo tim napadom Muršili I. je ostao zapamćen kao najslavniji kralj Stare hetitske države u izvorima i tradiciji Hetita.
Muršili je veoma pomno smislio svoju taktiku te je napao Babilon upravo kad je on bio najslabiji, tj. u vrijeme propadanja Hamurabijeve dinastije. Muršili je kao znak pobjede nad Babilonom ukrao babiloncima kip bog Marduka zaštitnika Babilona. Taj kip nikada nije došao u Hattušu već je na putu otet od strane nepoznatih plemena. Kralj se svejedno vratio u zemlju veoma bogat te slavljen kao veliki pobjednik. No kući ga nije zatekla ista takva idealna situacija; žena Harapšili ga je prevarila sa nekim plemićem te je zajedno s njim skovala urotu u kojoj je kralj izgubio glavu i prijestolje. Nakon njegove smrti u hetitskoj je državi stupilo razdoblje velikih unutarnjih nemira i anarhije te kao što i uvijek tako biva, mnogi su se htjeli dočepati prijestolja. U tom se razdoblju na hetitskom prijestolju izmijenilo mnoštvo kraljeva od kojih su nam poznati: Hantili, Zidanta, Amuna i Huzzija. O tim kraljevima nemamo puno podataka.
Posljednji kralj Stare države bio je Telipinu . O njegovoj vladavini i životu doznajemo iz njegove oporuke koja je po svome sadržaju jedinstveni tekst u književnoj povijesti drevnog Bliskog Istoka. Njegova je oporuka, pisana akadskim jezikom te kasnije prevedena na hetitski, zapravo Ustav koji je Telipinu ostavio svojim nasljednicima. Tu oporuku(ustav) možemo okarakterizirati kao prvi pokušaj da se u državi propišu i urede odnosi u državnoj upravi na zakonski način, te je stoga Telipinova oporuka nazvana i „prvim ustavom u svjetskoj povijesti“.Oporuka započinje kratkim pregledom povijesti Hetita, iz kojeg doznajemo imena hetitskih vladara od začetnika prve dinastije do Telipina, te obraćanjem Pankuu- skupštini velikaša.
Telipinu je svojim nasljednicima odredio pravila nasljeđivanja kako ne bi došlo do dinastičkih borba i nemira unutarnjih nemira. On je odredio da se za novog kralja izabere kraljev sin njegove prve žene ili sin njegove priležnice ili zet;“Neka sin prve žene bude kralj. Ako ne bude kraljevića prvoga reda, a nađe se kraljević drugoga reda, neka taj postane kraljem. Ako pak uopće ne bude kraljevića, a nađe se kraljevna prvog reda, neka uzmu njezinog muža i taj neka postane kralj.“ [6]Telipinova nam oporuka pokazuje još jednu važnu stvar, a to je poseban odnos kralja prema povijesti i njegov specifičan način vladavine. Naime, Telipinu je smatrao da se od prošlih događaja mnogo toga može naučiti te da se ne smije ponavljati pogreške svojih predaka. Smatrao je također da povijest nije samo obična naracija događaja koji su se dogodili niti da se svaka razmirica mora riješiti sukobom i krvoprolićem. „Oni su meni učinili zlo, a ja njima neću naškoditi“- bio je moto života i vladanja Telipina. Takav moralni stav vladara očuvao je državu od propasti te ga on stoga želi predati svojim nasljednicima da i oni čine isto.
Iz svega toga možemo zaključiti da je Telipinu bio veoma miroljubiv i blag vladar koji je zabranio kažnjavanje obitelji krivaca za neko djelo, zalagao se za načela pravde te bio protiv osvete i bilo kakvog krvoprolića. Za razliku od svojih prethodnika nije vodio ekspanzionističku politiku već se pobrinuo da sačuva on što je naslijedio te je ostao zapamćen kao onaj koji je proveo svoju vlast kao vladavinu pravde i mira.Nakon njegove smrti stupa razdoblje nemira, kriza i bolesti te unatoč Telipinovu Ustavu, razdoblje dinastičkih borbi koje su dale priliku susjednim plemenima poput Hurijaca da napadnu i zauzmu pogranične dijelove države.
Nova hetitska država
Šupiluliuma I. dolazi na vlast 1380.god.pr.Kr. kada je hetitska zemlja bila u veoma teškoj situaciji, no ubrzo će upravo za vrijeme njegove vladavine hetitsko carstvo biti na vrhuncu svoje moći, hetitska će se država prostirati od Crnog mora do Palestine(sljedeća karta, crvena boja- Hetiti, zelena boja- Egipat), a Šupiluliuma I. će postati najistaknutiji vladar hetitske države. Hetitsku su državu, prije njegova dolaska na prijestolje, napadali Hurijci, bilo je i sukoba sa državom Arzawom(država na jugozapadu), a i jedna nova država je spriječila trgovačke putove Hetita prema Mezopotamiji, bila je to država Mitani.[7]
Prema izvorima koje posjedujemo o ovome vladaru da se zaključiti da je on bio veoma mudar i sposoban vladar za definiranom vizijom: hetitska država na vrhuncu moći! Odmah po stupanju na vlast krenuo je u ratne pohode. Prvi njegov pohod bio je na grad Aleppo kojeg je razorio i opljačkao. Nakon što je pod svoju vlast stavio sjevernu Siriju krenuo je u obračun sa najvećim ondašnjim neprijateljem, hurijskom državom Mitani. Sa bogatstvom iz grada Aleppa opremio je svoju vojsku te je sa podrškom Babilona krenuo u napad. Šupiluliuma I. je veoma lako svladao Hurijce te ih potpuno porazio i osvojio glavni grad države Mitani a i samu državu. Na području države osnovao je vazalne države Halaf i Krkemiš te si tako osigurao kontrolu nad trgovačkim putovima Bliskog Istoka. No Šupiluliuma I. nije stao na tome. Na vrhuncu svoje moći ratuje s plemenom Gašgama(barbarsko-gerilsko pleme) sjeverno od Hattuše te prodire u sjevernu Palestinu gdje dolazi u kontakt s egipatskim svijetom. Egipćani se nisu pretjerano zamarali njime pošto su i sami imali velikih problema i glavobolja zadanih njihovim faraonom Amenofisom IV[8]. On je, za vrijeme svoje vladavine, preobratio politeističku vjeru egipćana u monoteizam. No nakon smrti nasljeđuje ga sin Tutankhamon koji vraća stvari na staro ni i umire bez nasljednika. Upravo nakon njegove smrti Hetiti dolaze u sve bliže i izraženije kontakte s Egiptom. Udovica Tutankhamona morala se po zakonu preudati, no ona nije htjela uzeti za muža nekog od svojih podanika već je zamolila Šupiluliumu I. da joj pošalje jednog od svojih sinova da postane vladar Egipta. Hetitski je vladar iskoristio tu priliku uvidjevši vlastiti interes te šalje svoga sina u Egipat. Ali stvari su se drugačije odvile… Na putu prema Egiptu nesretni hetitski princ je ubijen od strane egipatskog svećenstva koji nisu baš bili pretjerano zadovoljni idejom o hetitskom faraonu.
Do izravnih sukoba nakon ubojstva između dviju strana nije došlo ali će naravno doći, kako ćemo vidjeti nekoliko generacija kasnije.
Šupiluliumu I. nasljeđuje njegov sin Muršili II.
Muršili II. Je bio veoma pobožan vladar koji je osjećao golemo strahopoštovanje prema svojim božanstvima. U početku svoje vladavine porazio je Arzawu, državu na jugozapadu, koja je za vrijeme Telipina predstavljala veliku opasnost, porazio je i zemlju Azzi-Haliaša i ugušio ustanak u Karkemišu. Ratovao je, kao i prethodni vladari sa Gašgama. Nasljednik Muršilija II. bio je njegov sin Muwatali.
Muwatali je po stupanju na prijestolje odmah krenuo u rješavanju problema nastalog nekoliko generacije prije njega, krenuo je u rješavanje problema s Egiptom.
Kao što sam već rekla, Šupiluliuma I. prodro je do Sirije i Palestine te tako stupio u interesno i veoma plodno područje Egipta. Eskalacija problema dogodila se već spomenutim ubojstvom hetitskog princa na putu u Egipat. Kako je hetitska moć rasla te se država širila sukob s Egiptom je bio neminovan. U 13.st.pr.Kr. te dvije gotovo ravnopravne države započinju rat. Prvi napad došao je sa strane egipatskom faraona Ramzesa II. [9]koji je okupio veliku vojsku kako bi porazio Hetite i podvrgao Siriju i Palestinu svojoj vlasti. No ni Hetiti nisu zaostajali u utrci za naoružanjem. Muwatalijeve pripreme bile su isto tako precizne a razrada taktike veoma duga, opsežna i pomno razrađena.  |
| Mirovni sporazum iz Kadeša |
Kasno razdoblje i propast hetitske države
Hatušilija III. je nasljedio sina Tudhaliya IV. koji je ponajviše ostao zapamćen po svojim svetištima koje je dao sagraditi i po ukrasima u njima. Za vrijeme Tudhaliya IV. država je bila u kritičnom stanju pritisnuta unutrašnjim i vanjskim nemirima i nestabilnostima. Tudhaliya IV. je ratovao sa Gašgama, a s Egiptom je održavao prijateljske odnose, no problem su mu predstavljali Asirci. Asirski su vladari već onda zauzeli veliki broj hetitskih vazalnih država. No vladar nije krenuo u napad na Asirce već je uveo embargo, zabranu trgovanja sa Asirijom.
Nakon smrti Tudhaliye IV. vladali su Arnuwanda III. i Šupiluliuma II. o kojima znamo veoma malo. Kao što ne znamo o tim kraljevima neznamo ni zašto je početkom 12.st.pr.Kr hetitska država naglo propala. Jedino što znamo, i to iz egipatskih izvora, jest da je cijelu Malu Aziju preplavila navala tzv. „Naroda s mora“- barbarskih plemena koji su iz Europe došli na po područje Bliskog Istoka. Dolazak tih naroda izazvao je mnoge promjene u etničkom sastavu stanovništava Male Azije te seobe čitavih naroda sa tih područja potisnuti novim narodima.
„Narodi s mora“ spalili su i razorili Hattušu i susjedne gradove te natjerali Hetite da napuste svoju višestoljetnu državu i pođu u nepoznato, ne osnivaju više novu državu niti se služe svojim pismom…Tu im gubimo svaki trag. Hetiti su tako misteriozno nestali sa povijesne pozornice čovječanstva.
Oko 1000g.pr.Kr vidljivo je formiranje neohetitskih gradova-država Tabal, Melitena, Gurgum, Kerkemiš i Samal, no njihova moć ni veličina nije mjerljiva sa onom prijašnje Hetitske države.
JEZIK I PISMO HETITA
Hetitski jezik pripada jezicima hetoluvijske skupine indoeuropskih jezika[10]. Hetitski se jezik govorio u Maloj Aziji od 2.tisućljeća pr.Kr. na dalje te se tako smatra najstarijim dijalektom indoeuropljana na prostoru Anatolije.
Hetiti su jedini narod koji upotrebljava 2 sustava pisanja:
1. Klinasto pismo: Iz Mezopotamije, glinene pločice
2. Slikovno pismo: hetitski hijeroglifi, stvoreni u Anadoliji, korišteni za službene spise.
Pisalo se na glinenim pločicama od kojih je mnoštvo pronađeno, posebice u ruševinama prijestolnice Hattuše, no i u Siriji i Egiptu. Na tim pločicama sačuvani su zakoni, ugovori, ljetopisi, epovi( Ep o Gilgamešu), ritualni tekstovi, mitovi i molitve. Većina tekstova potječe iz 15-13st.pr.Kr, a ima ih i iz 17-16st.pr.Kr.
Kao službeni jezik hetitski je bio proširen u središnjem dijelu današnje Turske i na sjevernoj Siriji.
RELIGIJA I MITOLOGIJA HETITA
Poput religija drugih drevnih civilizacija, hetitska religija je politeistička. Hetiti su štovali, poput egipćana, babilonaca i asiraca, sile prirode i nebeska tijela poput sunca, neba, mjeseca, zvijezda itd, a svijet je bio podijeljen u tri sfere: nebo, podzemlje i prostor između tih dviju sfera gdje obitavaju ljudi. Sva su njihova božanstva bila personificirana, odnosno antropomorfna kao ona mezopotamska, te nema naznaka da su neka od njih bila zoomorfna.
Hetitski je panteon bio poprilično popunjen, a na čelu je bio nacionalni bog i njegova žena. Božanstva su bila podijeljena po obiteljima,poput ljudi na zemlji, sa roditeljima, djecom, robovima i njihovim životinjama. U hetitskom panteonu nalazimo i sumersko-babilonska, asirska, huritska i luvijska božanstva što nam dokazuje o asimilaciji tog naroda sa drugim narodima drevnog Bliskog Istoka.
Vrhovni bog je bio bog oluje Teshup, koji bi odgovarao grčkom Zeusu, rimskom Jupiteru i babilonskom Adadu. Teshup je često prikazan sa čekićem u ruci kojim proizvodi oluju i ruši stabala. Njegova žena je bila božica sunca po imenu Hepit ili Hepa. Taj je božanski kralj vladao hetitskim životima zajedno sa svojom djecom.
Hetiti su imali još jednog veoma važnog boga a to je bio bog vegetacije Telipinush, sin božanskog para.
Što se tiče hetitskih mitova, kao i u religiji, ispremiješani su elementi hatske, hurijatske i mezopotamske mitologije te nije stoga lako utvrditi osnove hetitske mitologije. Jedan veoma raširen mit u hetitskoj tradiciji vezan je upravo za tog boga. Naime, Telipinush je se često znao rasrditi na svoje roditelje i pobjeći što je za Hetite značilo prestanak vegetacije i glad.
Još jedna važna božica, također kćer božanskog para, bila je Mezzulash koju su često zazivali kraljevi kao pomoć pri vladanju.
U hetitskoj tradiciji imamo sačuvano mnoštvo mitova od kojih su najpoznatiji mit o borbi između boga Oluje i zmije Illuyankash te mit o Telipinushu, bogu koji nestaje.
U religiji su, kao i kod ostalih naroda, veliku ulogu imali svećenici koji su se brinuli za hram, održavali obrede i prinosili žrtve kako ne bi rasrdili bogove. Samo redovito vršenje obreda može ublažiti bogove i dati blagostanje zemlji. Ako čovjek počini neki grijeh, npr. ne prinosi žrtvu, ili povrijedi neki tabu hetitske religije(npr. spolni odnos sa svinjom, kravom, psom ali ne i s konjem!!), grešnik se mora molitvom iskupiti i „potkupit“ božanstvo prinošenjem žrtve.
Žene nisu bile isključene iz svećenstva već su bile zadužene za vršenje magijskih obreda. Svećenice su nazivali „mudrim ženama“.
Važnu ulogu u religiji i obredima je imao vrač koji vas je mogao osloboditi od uroka ili ureći da vam ispadne kosa ili zubi. No, ako vas je prokleo bio je i sam kažnjen- smrću!
HETITSKI ZAKONI
Hetiti su imali dosta razvijen zakon koji je nastao pod utjecajem mezopotamskog zakona ali je u kaznama puno blaži og njega. Upravo ta karakteristika hetitskog zakona navodi mnoge povjesničare da smatraju kako je zakonik nastao za vrijeme vladavine kralja Telipina koji je, kako smo rekli bio veoma blag i pravedan.
Do sada su nam poznate dvije ploče sa oko 100 članaka zakona. Ploče potječu od kralja Šupiluliume te time doznajemo njihove zakona za vrijeme njihove najveće moći. Većina normi pripadaju kaznenom pravu no ima i nekih koje se odnose na obiteljsko, ekonomsko i sl.
Najčešća kazna bila je novčana odšteta, dakle imamo odsustvo pravila „oko za oko,zub za zub“, a smrtna kazna je bila rijetka, osim u slučajevima nasilja u obitelji ili ubojstva.
Iz hetitskog zakona:
Ako netko izvrši abortus, taj mora platiti novčanu kaznu prema stupnju trudnoće.
Tko je nasilan prema svojim roditeljima, kazna je smrt.
Osveta je dozvoljena samo ako muškarac zatekne svoju ženu u preljubu, tada ih može ubiti oboje.
Ako slobodnom čovjeku netko rastrga uho, daje 12 šekela srebra, jamči kućom.
Ako netko rastrga uho služavki ili slugi, plaća 3 šekela, jamči kućom.
HETITSKA UMJETNOST
Hetitsku umjetnost možemo nazvati „hetitsko-sirijskom“ zbog mnoštvo utjecaja koje je ona u sebi imala sa strane drugih naroda. Hetiti naime, nisu pokoravali narode s kojima su došli u neposredan kontakt već su se nastojali asimilirati s njima, te su često tako preuzimali značajke drugih naroda. Ova činjenica veoma otežava istraživanje Hetita jer se ne može točno odrediti granica gdje prestaje „hetitsko“, a započinje karakteristika ili obilježje nekog drugog susjednog naroda.
Umjetnost je većinom monumentalna sa bogatim reljefnim prizorima na zidovima svetišta, posebice u svetištu u Yazilikayi, nedaleko od Hattuše.
Postoje 4 razdoblja umjet.Hetita: 1) Prapovijest (2000-18.st);
2) Razdoblje stare hetitske države (1700-1450 god.pr. Kr.),
3) Razdoblje nove h.države (1450-1200 god. pr . Kr) i
4) kasno hetitsko razdoblje (1100-700 god. pr. Kr.).
Najznačajnije nalazište, šta se umjetnosti tiče, je nedvojbeno Hattuša.
Hatuša (danas Boghaz Koyu, sjeverna Turska)- promjer grada oko 1km, nepravilnog je oblika sa mnoštvo hramova. Ulazilo se kroz 4 vrata, najpoznatija lavlja vrata. Jezgru grada čine veliki hramovi, izdvojena je Kraljevska palača. U njoj je nađena i najstarija hetitska knjižnica sadrži preko 3000 glinenih pločica.
 |
| Hatuša - rekonstrukcija bedema |
 |
| Lavlja vrata |
ZAKLJUČAK
Ukratko smo prešli najvažnije činjenice vezane za taj, kako smo vidjeli misteriozan i intrigantan narod. Nadam se da sad bolje shvaćamo veličinu i važnost hetitskog naroda. Naroda koji nam je podario mnogo svojih svjedočanstava i primjera.
Da kažem istinu, iznenadila sam se u kojoj su oni mjeri bili razvijeni, napredni i čak s nekim mislima, poput onih kralja Telipina, ispred svoga vremena.
Zaista nam je prostor Male Azije puno toga podario i ostavio, samo trebamo to otkriti, potruditi se shvatiti i sve ono dobro, sve poruke mira, pravedne zakone nastojat primijenit jer ako su „oni“ meni učinili zlo, ja njima neću“!
Neka trud, ljepota i sjaj starih civilizacija ne ostane zauvijek zakopan u prašini vremena jer mi smo ti koji ih trebamo oživiti makar na tren.…
Nadam se da sam ja to ovim svojim radom, kao i uz pomoć knjige „Kultura i umjetnost Hetita“ bar malčice uspjela…
[1] Egipatski faraon koji je vladao Egiptom od 1363-1345 g .pr.Kr
[2] Ranko Matasović, Kultura i književnost Hetita,str.14
[3] Matasović Ranko,Kultura i književnost Hetita, Matica Hrvtaska 2000; 17str
[4] Hetitsko ime Hatti treba razlikovati od plemena Hati koji su obitavali prostor Male Azije
[5] Kronologija prema Friedrichu Corneliusu iz 1973 godine
[6] Matasović Ranko, Kultura i književnost Hetiat, Matica Hrvatska 2000.,119str.
[7] Prva država Indoeuropljana nastala u 2.tis.pr.Kr.
[8] Amenofis je za vrijeme svog vladanja uveo kult boga sunca Atona,a sebe prozvao Ekhnaton. Time je egipatska religija postala monoteistička religija.
[9] Egipatski faraon pripadnik slavne 18.dinastije, vladao od 1304-1237g.pr.Kr.
[10] Skupina indoeurop. Jezika od kojih se je izdvojio hetitski, luvijski, lidijski, palajski i likijski jezik.
Nema komentara:
Objavi komentar