Simbolika ruže - članak iz 1886.

Ruža je bila omiljen cvijet od samog nastanka čovijeka. Ugodni miris jamačno je privlačio divlje čudo prirode. Svojim se razvojem čovije još više sprijateljio s tim cvijetom. Sad više nije ruža pobuđivala u njega tjelesno čuvstvo miomirisa, već i estetičko čuvstvo ljepote. Još je u starih Grka ruža postala atributom različitih božanstava. U sjevernoj mitologogiji je također imala religiozni značaj, jer je bila simbolom pokoja posvećenih mogila. Stari su Indici vjerovali da Lakšimi, božica bogatstva, počiva na ruži s 108 velikih i 1008 malih listova. Anakreon, grčki pjesnik, izvodi ružu od morske pjene, gdje se rodila božica ljepote, Afrodita (kod Rimljana Venera). Kad su je bogovi ugostiti, napuniše joj čašu nektarom, zato i miriše tako krasno.

Muslimani ružu smatraju svetom, jer je proizišla od znoja proroka Muhameda. Iz tog razloga neće ni jedan vjernik Islama pustiti ni jednog cvijeta ruže na tlu, a kamoli pogaziti je nogama. Perzijanci su škropili svakog tuđinca vodom od ruža, da ga očiste, kad stupa u njihov dom. U knjigama starog zavjeta često se spominje ruža. Već je u starih Židova bio običaj plesti vijence od ruža, a taj se običaj razprotro dalje po cijelom istoku, po Grčkoj i Italji.

U sudbini ruže ogledava se vrlo živo i jasno, kako su se znamenito mijenjala čuvstva i želje čovječanstva. Tako je pod nebom Italije ruža bila vrlo poštovana. No, značajno je kako je Rimljanin, koji nije bio esteta poput Grka, upotrebljavao ružu. Viencem ruža ukrašen vrč vina, ukrašena trkališta i plesališta, postelja ljubavnika obasuta ružama, pijana rulja kako gazi ruže – to su prizori rimske ljubavi prema ruži. No, nigdje nisu Rimljani tako opoganili ruže, kao na orgijama. Reakcija je skoro osvanula, te se ruža pokazala opet nevinom stradalicom.

Dođoše vremena istočnog asketizma i misticizma. Sad gledaju ružu drugačije. U njoj vide krv i stradanje Isusovo. Poezija kršćanskih legendi puna je svijetlih spomena ruže. Od tih se vremena pjesnici natječu, tko će joj biti uljudniji vitez. Od tog vremena ruža krasi naše stanove i vrtove. Mi je nosimo na grudima, a djevojke si njome kite glavu. Kad je gledamo, mašta nam prikazuje ljepotu i mladost u skladnoj slici. Ruža je glasnica ljubavi, proročica sreće. Umjetnost i poezija pune su njezinih obraza. Ruža je slika i prilika krasne djevojke, kojom grudi odišu nježnom dušom djevojačkom. Zato je ljube pjesnici od najstarijih dana do današnjih vremena. Ruža je jezik ljubavi, ne samo mladenačke, nego i anđeoske majčinske. Život, slasti, radosti proljeća i ljeta prepliću se u ruži. Nebo i vječno blaženstvo druži se s ružom. U Dantea je raj slika nebeske bijele ruže! Sjetite se krvavih mučeničkih ruža; bijele ruže, znaka mira; sjetite se svih onih bajnih misli kojima je istočnjačka mašta ovila ružu. Već je surova duša prvotnoga čovjeka našla u ruži lijek ljepote, pa će i poslijednja biti ujedno poslijednjim cvijetom na zemlji.

(Objavljeno 1886. u časopisu Vienac, br. 1 od 1. siječnja 1886.)

Pogledaj:
Svastika - simbol života i smrti