KOMENTARI O GRAĐANSKIM RATOVIMA (Commentarii de bello civili)

KOMENTARI O GRAĐANSKIM RATOVIMA (Commentarii de bello civili)

Komentari o građanskom ratu napisani su u tzv. tri knjige. One govore o prilikama u Rimu prije i za vrijeme trajanja građanskog rata. Cezar je u tim knjigama dao svoj pogled na uzrok građanskog rata i time je nastojao opravdati vlastito djelovanje. Djelo Julija Cezara vrlo je važan izvor za događaje iz prve polovice I. st. pr. Kr. Zbog prevelikih Cezarovih uspjeha u Galiji i njegove popularnosti među vojnicima, u senatu se pojavio strah. Razlog tome ezar bio u Galiji njegove pristalice pokušavali su dominirati političkim životom u Rimu. To je izazvalo bijes Pompeja i Krasa. To je izraslo u otvoreni sukob Pompeja i Cezara. Iako Cezar nije želio da do toga dođe.

Senat je bio podijeljen između Cezarovih pristaša i Pompejevih pristaša. Neki su smatrali da treba prvo provesti novačenje pa onda iznijeti stajališta senata. Na taj način senat bi bio zaštićen. Scipionov prijedlog glasio je: potrebno je da Cezar do određenog datuma raspusti vojsku. Ako to ne učini, držat ćemo da sprema državni udar, tj. da je neprijatelj države. Senat mu je tom odredbom naredio da se pojavi u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku ili će kako sam već navela biti proglašen neprijateljem Rima. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu senata i 10. siječnja 49. godine p.n.e. prešao rijeku Rubikon koja je dijelila Italiju od provincija i bez teškoća krenuo na jug prema Rimu. Kocka je bačena (Alea iacta est!)-glasile su njegove legendarne riječi prilikom prelaska rijeke Rubikona. Bio je to početak građanskog rata. Protiv toga prijedloga prosvjedovali su pučki tribuni Marko Antonije, K. Kasije. To je izazvalo burne rasprave u senatu. Pompej je oko sebe okupio sve Cezarove protivnike, bilo političke ili osobne. Uz njega su također stali i plaćenici koji su tu bili radi plijena. Pompej se čak pomirio sa starim neprijateljima kako bi zajedno stali protiv Cezara. Sve se radilo dosta brzopleto. Cezarovim rođacima i prijateljima nije bilo dopušteno da ga o tome obavijeste, a pučkim tribunima nije bilo dopušteno da otklone od sebe opasnost niti da prosvjedom sačuvaju svoje najsvetije pravo što im ga je bio ostavio Sula. Svi su bili prisiljeni brinuti o svojim životima. Uvedene su mjere kakve su se uvodile samo ako je Rimu prijetila izravna opasnost. 7. siječnja donesena je odluka u senatu kojom se konzuli, pretori i pučki tribuni pozivaju da paze da država ne pretrpi kakvu štetu. Na senatskim sjednicama vrlo se žestoko raspravljalo o Cezarovoj vlasti i o pučkim tribunima. Nakon tih rasprava pučki tribuni pobjegli su iz Rima i sklonili se kod Cezara. On se tada nalazio u Raveni i čekao odgovor na svoje zahtjeve. Želio je problem riješiti mirnim putem. Kada je Cezar saznao što sve njegovi politički neprijatelji pokušavaju napraviti protiv njega, sazvao je vojničku skupštinu i iznio argumente. Bilo mu je žao što su njegovi protivnici pridobili Pompeja na svoju stranu. Pompej je naime želio umanjiti Cezarove zasluge i slavu, i ako je Cezar uvijek bio spreman da mu pomogne. Nakon što je ohrabrio svoje vojnike, Cezar se s vojskom uputio prema Riminiju, gdje se sastao s pučkim tribunima koji su prebjegli k njemu. Kada su mu stigli Pompejevi glasnici zamolio ih je da mu kaže kako on ne želi sukobe i kako mu je dostojanstvo države draže od života. Rekao im je kako ga je rastužilo što su mu politički neprijatelji oteli naklonost rimskog naroda. Cezar je naime od senata tražio da i on i Pompej raspuste vojsku. Još je jednom zatražio da prenesu Pompeju kako je spreman raspustiti vojsku ako i ovaj učini isto i otputuje u svoje provincije, a regrutirani civili neka odlože oružje. I na taj način da izbori koji predstoje budu slobodni i mirni. Dobio je odgovor u kojem je pisalo kako će se Pompej vratiti u Hispaniju i prestati s novačenjem ako se Cezar vrati u Galiju i raspusti vojsku. Na putu prema Rimu, svi municipiji (slobodni gradovi) pomagali su Cezara i njegovu vojsku. Čak i gradovi koje su utemeljili njegovi protivnici. Njegovi protivnici koji su u gradovima imali vojsku na glas da dolazi Cezar bježali su a dio njihovih jedinica pridružio se Cezaru. Nasilje Pompejevih vojnika natjeralo je mnoge građane da stanu uz Cezara. Tako su građani Brundizija upozorili Cezarove vojnike na zamke koje su im pripremili Pompejevi vojnici. Brundizi je tada postao polazište Cezarove vojske za daljnje akcije. Pompej je iz tog grada otišao brodom toga dana kad je pao mrak. Cezar je znao da mora sustići Pompeja prije nego mu se priključe dodatne snage. Kada bi to uspjelo Pompeju Cezar bi bio u vrlo neugodnom položaju. Kad je završio s pripremama vojnike ostavio da se odmore u municipijima, a sam je otputovao u Rim gdje je u senatu iznio nepravde njegovih političkih protivnika. Dokazivao je da nije osobno nikada čeznuo za nekom izvanrednom počasti, nego je čekao onoliko vremena koliko zakon traži za konzulat. Njegov najveći protivnik bio je Katon. Branio se na taj način da pokaže koliko je odan Rimu i koliko su njegovi protivnici ustvari podmukli. Svi su se bojali poslati svoje poslanike Pompeju na pregovore jer je sam Pompej rekao kad je odlazio iz Rima da će one koji ostanu cijeniti jednako kao i one u Cezarovu taboru. Nakon toga otišao je u Hispaniju kako bi zaustavio jedinice koje su trebale pomoći Pompeju, nakon dugih i teških borbi u tome je i uspio. U to vrijeme Cezarov legat Gaj Trebonije počeo je opsjedati Masiliju. Grad je bio vrlo dobro branjen, te su branioci zadavali mnogo problema napadačima. Tamo se odigrala i pomorska bitka. Cezarovu vojsku vodio je Brut ( Decimus). Masiljani su izgubili tu bitku te su se vratili u grad kako bi ponovo organizirali obranu. Ubrzo grad se predao. Ali branioci su nakon nekoliko dana opet napali Cezarove vojnike. Sve je to bilo kratkoročno jer su opet bili poraženi. Obrana im je bila srušena. Na Cezarovu stranu stao je i Marko Varon, Pompejev legat. Cezar se nakon što je pokorio Hispaniju vratio u Rim gdje je izabran za konzula. To je napravio jer nije vjerovao u Pompejev uspjeh. Pompej se sklonio negdje u Grčkoj. I tamo naoružavao i pripremao svoju vojsku. Cezar je krenuo sa svojim vojnicima prema njemu. U jednom trenutku Cezarov i Pompejev tabor razdvajala je samo rijeka Apso. Vojnici su često međusobno razgovarali tako da nisu htjeli jedni na druge ispaljivati strelice. Ali prilikom mirovnih pregovora koji su se odvijali na obali rijeka iz Pompejeva je tabora poletjelo mnoštvo strelica i svi pregovori su prekinuti. Pompej ej inzistirao da se zaustavi ostatak Cezarove vojske kad već nisu uspjeli na vrijeme spriječiti ovu koja je već došla. Izvor navodi kako je Cezar bio milostiv prema zarobljenim vojnicima. Cezaru je saveznik bio Marko Antonije. Pompejev plan je bio da te dvije vojske napadne iz zasjede prije neko se ujedine. Nije u tome uspio i dvije su se vojske ujedinile. Cezarovi vojnici imali su problema s hranom, Pompej se pobrinuo da njegova vojska opustoši krajeve kroz koje je Cezar prolazio. Pompej je bio u konstantnom povlačenju iako je imao više vojnika. Pompejevi su vojnici svakodnevno prelazili na Cezarovu stranu, pogotovo oni koji su bili unovačeni u Etoliji i Epiru. U jednoj pobjedi što su je ostvarili pompejevi vojnici su se toliko uzdigli da su mislili kako su već pobijedili u ratu da nisu ni mislili kako će dalje ratovati. Cezar je tada ranjenike poslao u Apoloniju, a za njima je Pompej poslao svoje jedinice. Cezar je pobijedio Pompeja u bitci kod Farsala 48. godine. Toj bitci prethodio je niz manjih okršaja. Možda je Pompej podcijenio Cezara jer je mislio da je većina njegove iskusne vojske izginula u bitci kod Dirahija. Pompej je u toj bitci imao dvostruko veću vojsku. Pompej nakon što je vidio da je njegova najuvježbanija konjica uništena, napustio je bojište i nedugo zatim pobjegao u Egipat. Prilikom bijega s bojišta skinuo je sve znakove zapovjedničke časti. U Larisi se ukrcao na brod koji je prevozio žito i tako pobjegao. Ostatak njegove vojske se predao. Cezar kreće za njim u Egipat. Bilo je potrebno krenuti za njim jer je postojala opasnost da ponovo skupi vojsku i pokrene novi rat. Pošto je egipatski kralj Ptolomej bio maloljetan, umjesto njega kraljevstvom su upravljali njegovi savjetnici a tutor mu je bio eunuh Potin, kojega je Cezar nakon nekog vremena dao ubiti. Oni su se bojali da bi Pompej mogao pobuniti njihovu vojsku te zauzeti Egipat i Aleksandriju. Tako da su ga odlučili likvidirati isto kao i njegova pomoćnika Lucija Lentula. Naime Pompej je došao u Egipat u vrijeme borbe za vlast između Ptolomeja i njegove sestre Kleopatre. Pompej im je bio sumnjiv jer su čuli da nagovara vojnike da prijeđu na njegovu stranu. Kada je Cezar došao u Egipat pokušao ih je nagovoriti da vlast podijele po pravnoj osnovi a ne silom. Prema oporuci njihov otac za baštinike je odredio starijeg od dvojice sinova i stariju od dvije kćeri. U istoj toj oporuci preklinjao je rimski narod da se sve obavi kako treba. Zato se Cezar možda osjećao odgovornim da zatečeno stanje dovede u red. U Egiptu Cezar sudjeluje u još nekoliko bitaka i nakon jedne od njih senatu šalje svoju čuvenu poruku Veni, vidi, vici (dođoh, vidjeh, pobjedih). Cezar je u bitci kod Thapsusa pobijedio svoje protivnike među kojima je bio i Pompejev sin, Gnej Pompej. Nakon nekog vremena po treći put postaje konzulom, a uskoro i jedini konzul. Od toga trenutka jedina vlast je u njegovim rukama te on tako postaje apsolutni diktator. Kada po peti put postane izabran za konzula uz njega će biti još jedan konzul a to je Marko Antonije.