Minojska religija

Minojska religija nam je u većoj mjeri nepoznata, a uzrok ove nepoznanosti je nedostatak pisanih izvora, iako postoje tablice lineara A one nam ovdje ne koriste jer ih ne možemo dešifrirati, a i tekst je vezan većinom za ekonomiju. U tome se minojska religija razlikuje od ostalih civilizacija brončanog doba. Taj problem znanstvenici pokušavaju riješiti uz pomoć istraživanja lokaliteta, odnosno mjesta gdje su se održavale ceremonije. Isto tako proučavaju prikaze na freskama, sarkofazima na kojima su prikazani određeni događaji.

Treći izvor podataka je kultni namještaj odnosno instalacije na kojima su se vršili obredi, a to su žrtvenici, oltari, simboli labrisa, vrčevi za žrtve ljevanice. Izvor su i različita vjerovanja koja su se očuvala do arhajskog doba.

Labris

Upravo zbog nedostatka spoznaja o religiji, danas se pojavljuje čitav niz radova na temu minojske religije. Ti radovi i teorije ponekad se i ne poklapaju ni u jednom obliku, odnosno suprotstavljaju se. Jedan primjer minojske religije je politeistička vjera sa vrhovnim ženskim božanstvom (velika majka), a druga da je bila dualno monoteistička gdje su bila 2 božanstva, žena i muškarac koji je simbolizirao rađanje i umiranje vegetacije, neke teorije govore o politeističkom karakteru, a neki traže više muških likova. Upravo zbog ovakvih teorija javljaju se još i više interpretacija.

Iako imamo dojam neshvaćanja postoje neke utemeljene činjenice koje nam mogu biti polazna točka.

Minojska religija bila politeistička s matrijahalnim karakterom (glavna su ženska božanstva). Uzrok postojanja matrijahata možemo pronaći u povijesti jer do faze formiranja naselja, glavnu ulogu je imala žena tj. sve do neolitika. Na Kreti nije došlo do zamjene žena sa muškarcima sve do dolaska Mikenjana, 1600. pr. Kr.

Minojska keramika

Odgonetnuti pravi karakter ženskih božanstava je danas problem, jer se ta božanstva pojavljuju u različitim scenama i gotovo je nemoguće napraviti distancu među boginjama zbog toga što Krećani nisu marili do distingcije pa je teško prepoznati božanstvo od božanstva, ali i ljude od božanstva.

Danas postoje 3 prikaza odnosno zamisli da se radi o božanstvima:

Pogledaj:

GOSPODARICA ZVIJERI

GOSPODARICA VEGETACIJE

ZMIJSKA BOŽICA

Minojska božanstva: Gospodarica vegetacije

GOSPODARICA VEGETACIJE - se najčešće prikazuje na umjetničkim predmetima i ona je božica proljeća. Njen lik je jako teško razlikovati od gospodarice zvijeri. Na jednom prikazu ona se nalazi u sjedećem položaju ispod stabla, a njoj prilaze ženske figure sa istom haljinom i razgolićenim grudima i prinose joj žrtvu. U sredini ove scene je labris.

Pogledaj: Minojska religija

Minojska božanstva: Gospodarica zvijeri

GOSPODARICA ZVIJERI- je božanstvo koje spada u kategoriju božanstva prirode i koje se proteže do Rima i Grčke. Jedan njezin prikaz imamo na zlatnom prstenu pečatnjaku gdje je prikazana stilizirana planina i na njenom vrhu božica, na desnoj i lijevoj strani stoje lavovi, na desnoj strani je lik muškarca, a na drugoj strani svetište (konsekracijskim rogovi => bik ili polumjesec). Odavde vidimo da je ona bila gospodarica planine i zvijeri, a njoj bi odgovarala božica Artemida. Često se prikazuje s kopljem.
Pogledaj: Minojska religija

Minojska božanstva: zmijska božica

ZMIJSKA BOŽICA - ove statue su napravljene od gline, fajansa…, a naziv zmijska potječe iz prikaza zmija koje su omotane oko struka tih figurica ili oko ruku ili ih drže u rukama. Ova božica se uspoređuje sa Askletom, bogom zdravlja ali i podzemlja, u to doba zmija je bila dobar duh kuće, pa je možda imala utjecaj na žive članove obitelji. Ove figurice su prisutne u Knososu i na planinskim svetištima.

Mi ova božanstva karakteriziramo po vanjskom izgledu, ali njihovu ulogu (snagu) ne možemo pretpostaviti.
Pogledaj: Minojska religija

Hereze - Arijanizam

Arije

Egipatski je svećenik Arije, u 4. st., naučavao da je u Svetom Trojstvu Sin Božji niži od Oca, da je Sin stvorenje, te da Sin nekada nije ni postojao. Arije se oslanjao na vlastito tumačenje Svetoga Pisma, kao i na kristologiju 3. st. Time je zanijekao božanstvo Sina, Isusa Krista.
Na prvom ekumenskom saboru u Niceji 325., kojeg je sazvao rimski car Konstantin Veliki, svećenik Arije i njegovo naučavanje su osuđeni. Nicejski sabor je proglasio da su Otac i Sin homoousioi, odnosno iste biti. Obzidom da je grčka terminologija bila poprilično neprecizna, pojedini teolozi su smatrali kako je sabor proglasio nepostojanje numeričke razlike između Oca i Sina, pa shodno tome da su oni oba u stvari jedna osoba.

Konstantik Veliki, Ikona.

Pola stoljeća nakon nicejskog sabora, arijanizam je bio jak u narodu, iz tog je razloga sazvan drugi ekumenski sabor (I. carigradski, 381.). Tek je tada potvrđen nauk da je Duh Sveti homoousios, s Ocem i Sinom.

Crkveni raskol 1054.

Između grčkog (istočno) i latinskog (zapadno) crkvenog mišljenja bilo je mnogo suprotnosti,poput liturgijiske, disciplinske na jednoj strani, tako i crkveno-političke i dogmatske na drugoj strani.

Papa Leon IX.

Stvaranje Zapadnog Carstva pod Karlom Velikim i Otonom Velikim, ikonoklazam, teritorijalna presizanja Bizanta u Italiji (Ravena, južna Italija) te franačko širenje na području Italije, samo su pojačali napetost između dviju velesil. Na kraju je i zapadnjačka svijest Crkve, koja je reformom zadobila osjećaj vlastite vrijednosti, pridonijela tome da se položaj pooštri.

Kada je njemački papa Leon IX (1049 – 1054) politički posegnuo za južnom Italijom, koju su Noramani malo prije toga počinjali otimati Bizantu. Bizantski car Konstantin IX i njegov južnoitalski namjsnik Argyros željeli su s papom sklopiti savez, te zajedno krenti protiv Normana. Carigradski patrijarh Mihajlo Cerularuje (1043 – 1058) uplašio se papinskog presizanja u svoju jurisdukciju na tom području, pa je spriječio približavanje, i to tako da je na silovit način zaoštrio crkvene suprotnosti.

Patrijarh se borio na takav način da je: zatvarao latinske crkve i samostane u Carigradu, oštro je osudio latinski običaj beskvasnoga kruha kod slavljenja misne žrtve, oštro osudio celibat tj. beženstvo svećenika i tome slično. Kako bi unaprijedio razgovore, i odbio patrijarhine napade, papa Leon je poslao u Carigrad svoje izaslanstvo: kardinala Humberta de Silva Candida, svoga kancelara Friedricha Lotarinškog, i nadbiskupa Petra iz Amalfija. Prva dvojica su bili žestoki pobornici reforme.

Podjela nakon 1054.

Pregovori u Carigradu već od samog svog početka nisu bili sretni. Poslanici se predstaviše patrijarhu veoma samosvjesno, pozivajući se tada na Konstantinovu darovnicu, koju su tada u Carigradu smatrali vjerodostojnom, ne misleći još tada da je to bila krivotvorina, te na bezuvjetni papin primat izveden iz petrova nasljedstva, tražili su da se prizna rimski jurisdikcijiski primat i primat zapadnih običaja, za koje su tvrdili da su jedini oni koji vrijede i koji su u skladu s predajom. Patrijarh je bio častohlepan, ponosan, i proračunat, pa je dopustio da pregovori propadnu. Na kraju nije ni primio poslanike. Humbert ga je napao stravstvenim borbenim spisom i pripravi bulu o izopćenju, koju 16. srpnja 1054; uz glasne prosvjede, pred očima klera i puka što su se upravo okupili na glavnu službu Božju, položio na glavni oltar u crkvi Svete Sofije.

Do danas je ostalo sporno da li je kardinal Humbert za tako dalekosežne korake bio ovlašten. Papa Leon je umro još 19. travnja 1054 godine, a njegov nasljednik Viktor II (1055 – 1057) izabran je tek 13. travnja 1055. godine, tako da je u to doba papinska stolica bila upražnjena.

Radi toga možemo reći da Cerularije nije ekskomunicirao ni papu ni Rimsku Crkvu, već samo poslanike. Pa ipak, rascjep nije nikada više zaliječen. Unatoč čestim, ponavljanim pokušajima da se obnovi jedinstvo, raskol je ostao sve do dan danas.
Pogledaj: Međuvjerski odnosi u doba prvog križarskog pohoda
              Bizant i Arapi

Cloaca maxima

Cloaca maxima je jedan od najstarijih kanalizacijskih sustava na svijetu. Izgrađena je u Rimu kako bi služila odvodnji otpadnih voda, onda najvećeg grada na svijetu. Pored toga, služila je i kao ogromni drenažni kanal. Otpadne vode su se odvodile u Tiber. Izgradnja Cloace se smiješta u najstarije početke Rima, u arhajski period, za vrijeme rimskog kralja Tarquinija Priska u 6. st. pr. Kr. Njena izgradnja tekla je paralelno s uređenjem i melioracijom Foruma Romanuma.

Livije piše da je cloaca bila iskopana ispod grada ali je vjerojatnije da je u početku to bio potočić koji je tekao kroz močvarnu dolinu, stvoren od pritoka sa Viminala, Eskvilina i Kvirinala, od Argiletuma do Tibera. U kasnom 6.st.pr.Kr. Tarkvinije Oholi usmjerio ga je zidovima i tako isušio prostor na kojem je kasnije izgrađen Forum (Forum Romanum). To je napravio uz pomoć etrušćanskih arhitekata i polurobovskih siromašnih građana Rima. Odvod je natkrovljen 184.g.pr.Kr. za vrijeme konzulovanja Katona starijeg. Neki djelovi cloace zaista su i bili ispod zemlje.

Rimska je kanalizacija ustvari bila precjenjena pošto je služila samo za javne wc-e, terme i ostale javne zgrade, a privatne kuće, čak i one najbogatije služile su se septičkim jamama.

U užem smislu cloaca je počinjala u blizini sjeverozapadnog ugla Augustova foruma. Od njega pa do ulice Aleksandrina bila je sagrađena od peperina (??), sa volutama, popločena blokovima lave što je karakteristično za stil republikanskog doba. Od ulice Aleksandrina pa do foruma krov je, u doba carstva, obnovljen ciglom. Na tom je djelu kanal visok 4,2, a širok 3,2 m.

-za vrijeme carstva cloaca je dobro održavana. 33.g.pr.Kr. Agrippa je proveo inspekciju, a pronađeni su i tragovi raznih stilova i meterijala iz raznih vremenskih razdoblja što ukazuje na to da je redovito obnavljana. U novije vrijeme povezana je sa modernom kanalizacijom

Da je Cloaca doista izgrađena krajem 6. st. pr. Kr. pokazuje izgled svoda (neki dijelovi su do danas ostali sačuvani gotovo u izvornom obliku, drugdje je dobrim dijelom prepravljena, obnovljena). Nad otvorom Cloace na Forumu Romanumu nalazilo se svetište Venere Cloacine. Svih jedanajst akvadukta koji su Rim opskrbljivali pitkom vodom bilo je na kraju kanalizirano na Cloacu maximu, povećavajući na taj način njenu protočnost i sprečavajući moguća zaštopavanja. Cloaca je bila dobro održavana tijekom cijelog rimskog razdoblja, te je i danas u funkciji.

Pogledaj:
Etrušćanske grobnice
Prapovijesne kulture Italije

Etrušćanske grobnice: Grobnica lavova

GROBNICA LAVOVA = tomba delle leonese – nastala koje desetljeće kasnije, oko 520. g. Jednostavan tlocrt, zanimljiv (u prijevodu: to će nas sigurno pitati) je odnos streha grobne komore i lateralnih zidova koji su lagano nagnuti gornjim dijelom prema unutra. Ideja ljudi koji su gradili ovu grobnicu je vjerojatno da naprave nešto što će podsjećati na šator. Ovdje se također pojavljuju naknadno izgrađene niše, što je karakteristično za etr. oslikane grob., niše obično četvrtastog ili ponekad polukružnog oblika u koje se smještaju sekundarni ukopi. Kod ove grobnice su u prvotnom obliku lateralni zidovi bili neukrašeni, a kada je umro mladi sin vlasnika grobnice (sin je spaljen i položen u urnu), oslikani su zidovi na dužim stranama. Na tim zidovima je priča o tom ocu i sinu. Pojavljuju se karakteristični atributi koji simboliziraju život i smrt. Vlasnik je prikazan kako se odmara na ležaljci, plesači i krater oko njega – prvi primjeri portreta po kojima će kasnije etr. grob. biti poznate (u 4. i 3. st.).

Pogledaj: Etrušćanske grobnice

Etrušćanske grobnice: Grobnica Augura

GROBNICA AUGURA – tomba dei auguri – datira se možda koje desetljeće kasnije – nosi ime po 4 prikazane muške figure za koje se drži da su mogli pripadati etr. vrsti svećenika, augura, koje su kasnije preuzeli Rimljani. Auguri su proricali budućnost prema letu ptica. Ostale figure koje su prikazane na zidovima predstavljaju osobe koje sudjeluju u tim pogrebnim igrama u čast pokojnika. Tu je prikazana i jedna nerazjašnjena igra u kojoj sudjeluje neki maskirani čovjek pod imenom Fersu koji traži psa da napadne nekog drugog muškarca koji nosi kapuljaču. Prikazani su i hrvači, gledatelji. Vrata između dva augura na stražnjem zidu simboliziraju ulaz u podzemni svijet. Na ovoj grobnici se dobro vidi podjela na frizove. Donja traka ima funkciju nekog postolja, zatim ide središnja koju ispunjaju ljudske figure i figure životinja. Gornja traka je ukrasa, na kraćim stranama grobnice proširuje u zabatna polja. Većina tih grobnica ima naglašen dvoslivni krov. Karakteristično je da se ljudske figure odvajaju stiliziranim stabalcima, što će se još dugo zadržati u etr. umjetnosti (obično na lateralnim, a često i na kraćim stranicama grobnica). Među Etr. je vladao običaj da se u čast pokojnika organiziraju pogrebne igre (slično kao kod Grka) – utrke razne atletske igre… U kasnim stoljećima etr. civ. prikazi najokrutnijih igara – borbe zarobljenika do smrti (tako su nastali gladijatori koji su etr. tekovina).

Pogledaj: Etrušćanske grobnice

Etrušćanske grobnice: Grobnica bikova

GROB. BIKOVA = tomba dei tori – oko 540. g. (može, kao i drugdje biti koje stoljeće ranije ili kasnije jer se datacija vrši prema stilu, dijelom na temelju pronađenih priloga i nekakvim usporedbama…) – grobnica usječena u tlo, ima dromos kojim se dolazi do atrija, iz atrija se ulazi u 2 sepulklarne odaje, većinom male, npr. 4,5 x 2,5 m visine ili slično, stražnje odaje su čak i manje, 1892. g. je otkrivena – dobila naziv prema prikazu 2 bika. Tu se vidi podjela zidnih ploha u više superponiranih traka; na glavnoj je priča o Ahilu i Troilu. U atriju su bile postavljene klupe uza zid. Atrij je inače korišten za određene ceremonijalne aktivnosti (u njemu se nije pokapalo) u okviru pogrebnih rituala, kroz atrij se dolazi do tog oslikanog zida i do 2 vrata koja vode u komore.

Desni bik nasrće na jedan homoseksualni par koji je tamo prikazan, dok lijevi bik stoji nezainteresirano iako je i iza njega implicitna scena u kojoj sudjeluju 2 para. Ima natpis s kojega saznajemo ime vlasnika grobnice, neko tipično etr. ime. Između vrata je priča o Ahilu i Troilu (Prijamov sin) – ta je scena zanimljiva jer je to praktički jedina scena iz grč. mitologije koja je prikazana na arhajskom slikarstvu grobnica u Tarkviniji. Vjeruje se da je ta scena s Ahilom ubačena i zbog toga što su se već u atičko doba raspredale priče o njegovoj biseksualnosti. Smisao ovog prikaza je da su Etruščani homoseksualnost smatrali kao nešto odurno. Inače su Etruščani još i u rim. doba bili poznati po tome što su bili nemoralni, žene su mogle spavati s kim hoće, čak se u kasnoj antici pojam Etruščanke izjednačavao, uvjetno rečeno, s pojmom prostitutke.

U očima kršćanskih pisaca Etr. su bili narod koji je kriv za praznovjerje. Iza svega toga se krije činjenica da su žene u etr. društvu imale puno bolji položaj u odnosu na Rimljanke. One su ravnopravno participirale s muškarcima i u braku… uz prosperitet, uz dužno poštovanje… dok su, recimo, Grkinje i Rimljanke praktički bile vlasništvo muškaraca. Etruščanke se na prikazima pojavljuju i kao gošće na banketima, i kao plesačice, pojavljuju se i često kao dominantne figure koje daju neke darove ili sude. Na zabatima ove grob., na ulaznom zidu u komore, se pojavljuju sfinga, himera, Belorofont. Na etr. zidnom slik. žene su obično prikazane kao bijele puti, a muškarci smeđe ili crvenkaste puti. Zonu glavnog friza i zabatnog iznad vrata odvaja pojas od bogato bojanih traka što će im sve do kraja ostati karakteristika. Detalj s prikazom Ahila koji u zasjedi čeka Triola koji je na konju je između vrata. Ispod je friz koji prikazuje drveće koje je simbol prolaska života – od stabljike sa svega nekoliko grana, do drveta s lišćem i do stabla golih grana na kojima visi crni vijenac kao simbol smrti.
Pogledaj: Etrušćanske grobnice

Etrušćanske grobnice: Grobnica pantera

GROBNICA PANTERA = tomba dei panteri (nekropola Monterozzi, otprilike u istom vremenskom periodu, možda malo kasnije, ali najstarija oslikana grob. na toj nekropoli – grob. maksimalno jednostavne kompozicije, sastoji se od samo jedne prostorije, otkrivena 1971. g., grobna odaja dužine 5 i širine 2,5 m, visina 2,5 m – na stražnjem i ulaznom zidu se nalaze naslikane scene koje su tipično orijent. karaktera jer je riječ o simetrično postavljenim mačkama koje između sebe na šapama «nose» glavu pantere na stražnjem zidu, slične mačke i na ulaznom zidu; apotropejski simboli = čuvari grobnica, s jedne strane simboliziraju podzemni svijet, s druge strane štite pokojnika od zlih sila – poznato i u grč umjetnosti; na lateralnim zidovima su postavljene svojevrsne trake što govori da je grob. nedovršena, a bila je zamišljena oslikana i na dužim zidovima). → fresko tehnika

Oko 600. g. pojavljuje se posebna tehnika koja je osobito česta u Cerveteriju, poznata sa skromnog broja spomenika koji se nazivaju [bokanere] ploče, a riječ je o terakotnim pločama koje su fino i tanko ožbukane, zatim je na njima napravljena jedna prethodna skica figura i općenito dekoracije da bi na kraju ta skica bila ispunjena bojama. Smatra se da se ova tehnika, kao i fresko slik. mogla pojaviti i u drugom kontekstu od zidnog slik., možda još u razdoblju kraja vilanovske kulture kada su žitelji današnje Toskane živjeli u drvenim kolibama koje su nerijetko bile premazane glinom, terakotom – u ruševinama pronađeni ulomci koji su slični ovim terakotnim pločama iz grob. Zato je velika vjerojatnost da ishodište ove tehnike treba tražiti na koncu vilan. kulture. S druge strane, sudeći prema izvorima, ova je tehnika neosporno grč. podrijetla. Dva najpoznatija seta ovih ploča čuvaju se u Britanskom muzeju u Londonu (ulomak s procesijom triju žena i ulomak sa sfingom) i u Louvreu (3 ulomka, dijelovi iste ploče koja se čuva u Londonu). To su bile uspravne, okomite ploče koje su se aplicirale na zid – zid je mogao biti drveni ili kameni. Ta dva seta pronađena su u samim grob. i zahvaljujući tome su odlično sačuvane što nije slučaj kod eventualnih takvih primjera u drugom kontekstu. Kod [bokanera] seta (dao ime tehnici) nema sumnje da se mogu povezati najmanje tri takve ploče, kada se one povežu vidi se da su koncipirane iz 3 površine. Donja površina je dekorativna zona koju ispunjaju vertikalne trake naizmjenično obojane u crveno i bijelo, središnja i najviša zona je figuralnog karaktera, a gornja ima funkciju korniža, dekorativnog okvira. Većina takvih ploča se datira u 6. st., ona sa sfingom datira se nešto malo kasnije. Tumačenje tih tema je uvijek ima nekoliko opcija (npr. tumačenje procesije s tri žene – uglavnom se misli da je riječ o procesiji žena koje nose darove pokojniku, neki autori smatraju da je to prikaz scene s vjenčanja Peleja i Tetide koji je vrlo čest na grč. crnofig. slik.), osim funkcije sfinge koja je jasna – ima apotropejsko značenje. Tumačenje scene dvije muške figure u intimnijem okružju je također problematičan. Možda je riječ o auguru i muškarcu koji traži neke savjete, desno je simbolično prikazan Hermes koji odnosi duše pokojnika.

Oko 550. g. pojavljuje se relativno novi način oslikavanja odnosno koncipiranja oslikane dekoracije u unutrašnjosti etr. grob. Tu inovaciju karakterizira podjela zidnih površina u nekoliko superponiranih (postavljenih jednih iznad drugih) traka, frizova. Ovo je važno jer, za razliku od onog prijašnjeg slikanja u kojima su postavljene izolirane scene, sada je postavljen temelj kontinuiranom, neprekinutom frizu koji će se i u etr. i u rim. umjetnosti zadržati sve do samog kraja antike. Najbolji primjeri su grob. Bikova i grob. Augura. Otprilike u isto vrijeme se pojavljuju najstariji primjerci etr. oslikane keramike koja nastaje po uzoru ne grčku – najreprezentativniji primjeri su oni koji su rađeni u radionicama grada Vulcija po uzoru na crnofig. grč. posude.

Pogledaj: Etrušćanske grobnice

Faze razvoja etrušćanskih grobnica

U 4 faze se može promatrati osnovni povijesni razvitak etr. grobnice:

1. oko 700. godine se pojavljuju monumentalne grobnice usječene u stijene paralelno s nekim tipovima etr. grobnica: pozzetima, fossama…
2. pola stoljeća kasnije se pojavljuju grobni humci – mogu u sebi sadržavati grobnice s odajama pravokutnoga ali i drugačijeg tlocrta (npr. kružnoga tipa, zapravo neka vrsta tolosa). Zato kada kažemo grobni humak zapravo nismo ništa rekli nego samo kako ta arhitektura izgleda izvana. Međutim, ne znamo nalazi li se unutra jednostavna pravokutna grobnica ili se u njoj nalazi grobnica tipa kuća s cijelim nizom odaja i središnjom dvoranom koja emitira atrij, s lažnim svodom ili nešto drugo. Tolosi unutar humaka se javljaju uglavnom u sj. dijelu Etrurije zato što im je takav izgled postavio sam teren jer oko nekih gradova nema mekih stijena u kojima bi se mogao ukopati grob. Kružne dvorana unutar humaka se nerijetko dovode u vezu s mikenskim grobnicama, što su sve samo nagađanja jer se ne može dokazati povezanost mikenskih grobnica iz 15., 14., 13. st. pr. Kr. i ovih iz 6. st. pr. Kr. Sigurno je da su to bile kneževske, pa čak i kraljevske grobnice. Na jugu su većinom pravokutne grobnice.
3. oko 600. g. i u prvoj pol. 6. st. pojavljuju se grobnice na visokom podiju koje su često povezane u nizu duž grobnih komunikacija. One potpuno odskaču od ranijih etr. grobnica. To su najčešće one kockaste grobnice, tombae a dado. Mogu stajati potpuno samostalno, sa sve 4 strane slobodne ili biti u nizu. Dva najpoznatija primjera su u Orvietu i Banditaccio nekropoli s utjecajem grč. graditeljstva, grč. graditeljske misli – prvi pokušaju pravilne gradske planimetrije
4. oko 400. godine – promjene: grobni humci ispadaju iz mode, a počinju dominirati grobnice usječene u stijene – slične onima s poč. etr. civilizacije – razlike: dobivaju monumentalne fasade, pročelja kroz koje se ulazi u unutrašnjost grobnice, a nerijetko se na pročelju nalazi jedna struktura koja nalikuje na podij etr. hrama, a taj podij je često jedna kocka koja može biti samo naznačena na fasadi, može biti s 3 strane oslobođene od stijene u koju je grobnica usječena, a rijetki su primjeri gdje je oslobođena sa sve 4 strane uzimajući u obzir da se kroz ta vrata ulazi dalje u grobnicu. S tom promjenom se polako mijenja i običaj oslikavanja koji polako izlazi iz mode.

Pogledaj: Etrušćanske grobnice

Prapovijesne kulture Italije

Etrušćanske grobnice

Za ukupno poznavanje etrušćanske civilizacije grobnice su ogromnog značenja. Najreprezentativniji i najljepši primjerci predmeta i ukupne umjetnosti potječu upravo iz grobnica. Grobnice su najraniji spomenici etr. civ., najranije dokumentirani. Dok imamo rijetke etr. hramove koji se datiraju od kraja 8. st. pr. Kr., u tom prijelazu iz 8. u 7. st. (rana faza orijentalizirajućeg perioda) imamo cijeli niz grobnica. Jednu paralelu s mikenskim grobnicama možemo povući u smislu naglog bogatstva koje se očituje u tim luksuznim grobnim prilozima, dobrim dijelom orijentalnog podrijetla. Sve to još više mistikom prekriva pitanje o njihovom podrijetlu. Također i grobni humci i grobnice usječene u stijene neodoljivo podsjećaju na slične grobnice u Maloj Aziji, na Cipru, pa i u Grčkoj – nekima je to argument u traženju istočnjačkog, mediteranskog podrijetla. Treba uzeti u obzir, da koliko god se činilo da su se te etr. grobnice sa superluksuznim predmetima naglo pojavile, one su ipak pojavljuju paralelno s ranijim vrstama grobova poznatih iz razdoblja vilanovske kulture, a pritom treba dodati da vilanovske kultura nije poznavala isključivo spaljivanje u urnama ni sahranjivanje u grobnim bunarima. Još u razdoblju vilanovske kulture, pogotovo negdje u 8. st. na nekim dijelovima Etrurije su se paralelno koristili grobovi tipa grobnog jarka za inhumaciju i ritus spaljivanja u urne koji je dominirao. Nikad na području Etrurije nije bio samo jedan ritus. U trenutku kada se u nekropolama obalnih gradova i onih bliže obali pojavljuju takve monumentalne grobnice, u dijelovima Etrurije koji su duboko u unutrašnjosti se koriste urne i to one koje neodoljivo podsjećaju na urne vilanovskog tipa, bikonične, najzanimljivije one iz Chiusija koje imaju poklopce u obliku ljudskih glava. Ni u razdoblju vilanovske kulture, ni u razdoblju etr. civ. ne koristi se samo jedan ritus, nego su oba prisutna. Ovisno o razdoblju i području o kojemu je riječ, koristio se malo više jedan, pa onda drugi… Generalno se može reći da ritus inhumacije dominira u orijentalizirajućem periodu, arhajskom i dijelom klasičnom, pogotovo u obalnom području, a u ovim posljednjim razdobljima etr. civ., pogotovo od oko 400. god. dominira spaljivanje i urne.Velika je vjerojatnost da su nositelji vilanovske kulture zapravo govorili etruščanskim jezikom, prevedeno, bili Etruščani. Na pojedinim grobovima, pogotovo u Tarkviniji, manje u Cerveteriju, susreću se vilanovski tipovi grobova i kasniji monumentalni etruščanski tipovi, praktički usporedno.

Vilanovski tipovi grobova koje možemo smatrati etruščanskim su:

1. grobovi tipa TOMBAE A POZZO ili bunarski grobovi
2. TOMBAE A FOSSA ili grobovi u jarku
3. za etruščansko razdoblje karakterističan: TOMBAE A CASSONE – od 7. do 5. st. pr. Kr. (praktički vrhunac etr. civ.) – ima ih u Marzabottu, Populoniji - svi ovi tipovi su grobovi, pojedinačni ukopi

Etruščanske grobnice:

- sve pripadaju vrsti grobne arhitekture koju definirano pojmom GROBNICA S ODAJOM = TOMBAE A CAMERAE – po svom karakteru dijele se na više tipova:

1. GROBNICE S ODAJOM (ili odajama) USJEČENE U STIJENU ili U TLU – najranije se pojavljuju
2. GROBNI HUMCI – vrsta grobne arhitekture s jednom ili više grobnicom s odajama
3. TOMBAE A DADO – kockaste grobnice – pojavljuju se i u verziji samostalnih građevina (na otvorenom), ali i u verziji grobnica usječenih u stijenu
4. TOMBAE A EDICOLA – grobnica koja imitira jednostavnu kuću s krovom na dvije vode.

- 2 vrste nominalno pripadaju grobnicama usječenim u stijene (broj 1), ali se razlikuju od najčešćeg tipa tih grobnica:

5. TOMBAE A COLOMBARIO – velik broj malih četvrtastih niša izrađenih u odajama, u nišama su postavljene urne – kolumbarij je kao tip arhitekture kasnije poznat u rim. razdoblju; bogate obitelji su imale jako puno robova koji su se pokapali zajedno s njima
6. TOMBAE A POZZO – nominalno kao i one vilanovskog tipa, ali se one javljaju na samom kraju etr. civ. kao jedan izdanak ranijih vilanovskih grobova - imaju okno iskopano u zemlji koji se zapravo dolazi do grobnih odaja kojih može biti jedna, dvije ili više – okna ukopana pod gotovo pravim kutom u zemlju

POGLEDAJ : Faze razvoja etrušćanskih grobnica

I grobni humci mogu dijelom biti hipogeji jer oni u sebi mogu sadržavati grobnice koje su ukopane u kamenu, a onda je ta grobna arhitektura još dodatno zaštićena grobnim humkom. Većina etr. grobnica je usječena u stijene, pa zato generalno o tim grobnicama možemo govoriti kao o hipogejima.

POGLEDAJ: Najpoznatije etrušćanske grobnice: Grobnica lavova, Grobnica Augura, Grobnica bikova, Grobnica pantera.

Sve skupa to govori da su Etruščani imali jedan poseban afinitet prema svijetu mrtvih, prema nadnaravnom svijetu. Fascinira činjenica da još u razdoblju kraja 8. st. pr. Kr. kada su u etr. kućama zasigurno dominirale kuće tipa koliba (ne one kasnije bogate kuće s atrijem…), u isto vrijeme oni grade monumentalne grobnice usječene u stijene. Zato se termin nekropola = grad mrtvih kod Etruščana može koristiti u punom smislu. Nerijetko etr. grobnice svojim izgledom i strukturom emitiraju izgled kuća i naselja. Grad mrtvih kraj grada živih. To se reflektira kod svih najvažnijih etr. gradova: Cerveterii, Tarkvinija, Vulci, Populonija. Nema etr. grada ispod kojeg (ispod u smislu da su gradovi bili smješteni na dominantnim položajima, na uzvisini) se nije nalazila nekropola i to ne jedna, nekada po 2, 3 ili 4. Naziv nekropola označava skupine monumentalnih grobnica od nekoliko njih do nekoliko stotina. Ono po čemu su etr. grobnice tako zanimljive je zidno slikarstvo koje se u njima sačuvalo. Iz grč civ. praktički nemamo sačuvanog slikarstva, samo nekih fragmentalnih. Najpoznatije su grobnice grada Tarkvinije, nešto manje Cerveterija, Vulcija ... Ti primjeri su dragocjeni za poznavanje etr. kulture, religije, načina života, društvene razbibrige. Iz tih grobnica također imamo cijeli niz natpisa iz kojih doznajemo imena vlasnika… Imaju i cijele etr. nekropole na kojima nema zidnog slikarstva. Više je razloga. Jedan od njih je podloga na kojoj je slikano, jesu li zidovi prije toga bili dobro ožbukani. Tu su i mikroklimatski razlozi – u područjima gdje ima puno vlage, kiše je puno manje mogućnost da će biti sačuvano. Tarkvinija i Carveterii tu iskaču u odnosu na ove druge etr. gradove.

Cerveterii - drugi grad nakon Veja po blizini Rimu, jedan od odličnih primjera bogatstva grobne arhitekture. Imao je više nekropola – Banditaccio, Monte Abatone, Sorbo. Grad je sa svih strana okružen gradovima mrtvih. Najpoznatija je Banditaccio nekropola kojom dominiraju veliki grobni humci, kraće nazvani tumuli. Tumuli variraju veličinom, ali i svojim sadržajem. Od malih tumula s jednom grobnicom do onih s 4 ili 5 grobnica. To znači da se ne može izjednačavati pojam grobni humak, tumul i grobnica. U većini slučajeva se može, ali negdje i ne. Te grobnice variraju svojom grobnom arhitekturom, svojim tlocrtom. Ima najrazličitijih oblika. Grobni humak, tumul je samo jedan pojam kojim definiramo samo vanjsku pojavnost tih grobnica. Na Banditaccio nekropoli ima oko 400 grobnica koje datiraju sve od kraja 8. pa do 2. st. pr. Kr. U kronološkom smislu, one najstarija iz 8. st. imaju dromos – pristupni hodnik – i jednostavnu grobnu komoru, a humci sa složenijom strukturom hodnika i odaja datiraju nešto malo kasnije (od prve pol. 7. st. pr. Kr.). Na nekropoli Monte Abatone uglavnom dominiraju grobnice usječene u stijene, a nekropola Sorbo je zanimljiva zbog toga što je na njoj pronađena jedna od najpoznatijih etr. grobnica, Regolini Galassi.

Najvažnije etr. oslikane grobnice – kronologija započinje s vilanovskim razdobljem (karakteristično po ritusima sahranjivanja, bikoničnim urnama uz koje se pojavljuju još urne u obliku kolibe). Usporedno s ovim paljevinskim ukopima pojavljuju se tombae a pozzo, grobni jarci. Praksa oslikavanja grobnica je najdominantnija u arhajskom i ranoklasičmo razdoblju, da bi se negdje od 4. st. taj običaj oslikavanja počeo malo gasiti. Imamo jedan dugi period 3. i dijela 2. st. kada zapravo nema nekih značajnijih primjera etr. oslikanih grobnica, da bi se onda pred sam kraj etr. civ. u onom «rimskom» periodu dogodila zadnja velika renesansa. Nakon toga se Etr. polako utapa u rimski svijet. Najznačajnije oslikane grobnice potječu iz Tarkvinije (između 550. i 540. g. pa do negdje 470. g. pr. Kr.) Na nekima se može vidjeti utjecaj grč. slikarstva, pogotovo jonskog, atičkog slikarstva. Može se govoriti o tome da su pojedine grobnice oslikavali ne samo etr., nego i grč. majstori. Pojavljuje se cijeli niz scena, prizora koji su dokaz da su Etr. bili itekako dobro upoznati s grč. kulturom, grč. načinom života. Npr. grobnica Olimpijada s prizorima trkača, bacača koplja, bacača diska, utrkama… Imamo isto tako neke specifično etruščanske prizore i scene.

Osim Cerveterija i Tarkvinije, te Vulcija i Ciuse i nekolicine primjera ostalih gradova, o zidnom slikarstvu ne bismo imali što posebno spomenuti.

(Francois grobnica iz Vulcija – dobila naziv po svom istraživaču, Firentincu Alexandru Francois. Uz grobnicu Štitova, grobnicu Podzemnog svijeta ili Orka je jedan od najvažnijih primjera tog kasnijeg zidnog slikarstva. Inače je riječ o grobnici usječenoj u stijenu.)

Sistematizacija etr. grobne arhitekture i pojedinih vrsta grobova. Teško sistematizirati, u različitim knjigama različite podjele jer se iste ili vrlo slične vrste grobnica pojavljuju kroz duge vremenske periode, pojavljuju se u izvedenicama hipogeja (podzemnih grobnica) ili grobnica sub divo (na otvorenom). Ono što etr. grobnice dominantno karakterizira je da velika većina ima karakter hipogeja = grobnica koja nije na otvorenom nego je ili ukopana ili je usječena u stijenu.
Pogledaj: Prapovijesne kulture Italije

Disciplina Etrusca

Tombae a pozzo

TOMBAE  A POZZO

– kasni izdanak – ima okno bunarskog tipa na kojem se nalaze udubine koje omogućuju penjanje i spuštanje u grob – s tim oknom se dolazi do dna grobnice – tamo se lijevo i desno nalazi obično više grobnih odaja (može biti i jedna) – u uporabi tijekom zadnja 2 stoljeća etr. civilizacije (2. i 1. st. pr. Kr.) 

Pogledaj: Etrušćanske grobnice

Tombae a colombario

TOMBAE A COLOMBARIO – (zanimljivo je da se na našoj obali nalaze razni tipovi grobnica, ali nema ni jednog jedinog tipa rim. kolumbarija koji se može na neki način paralelno pratiti s onim etr.) – sahranjuju se oni najsiromašniji, klijentela – bilo slobodni ljudi ekonomski ovisni o obiteljima, bilo robovi – njihove urne se načičkaju u četvrtaste ili polukružne niše – u uporabi od 3. st. pr. Kr. sve do rimskog razdoblja.


Pogledaj: Etrušćanske grobnice

Tombae a cassone

Tomba a cassone, Populonia

TOMBAE A CASSONE – puno takvih grobova je otkriveno na sjevernoj nekropoli Populonije, nekropola Marzabotte. Konstruirani su u obliku sarkofaga, zapravo je sanduk koji imitira oblik sarkofaga, formu koju su inače Etruščani prakticirali od različitih vrsta kamena. Kao i sam sarkofag, taj grob je namijenjen inhumaciji, poklopac je najčešće u obliku krova na dvije vode. I on je bio zaštićen jednom vrstom maloga nasipa u kojem su se onda mogli nalaziti razni grobni prilozi. Taj sanduk se ukopavao. Bio u uporabi od 7. do 5. st. pr. Kr.

Tomba a cassone, Populonia

Pogledaj: Etrušćanske grobnice

Tombae a edicola

TOMBAE A EDICOLA – prevedeno: grobnica sa zabatom. Javljaju se otprilike 1 stoljeće – od sredine 6. do sredine 5. st. Jednostavne su strukture. Nije hipogej kao ni one prave tombae a dado. Svojom strukturom imitira najjednostavniju kuću s krovom na 2 vode.


Pogledaj: Etrušćanske grobnice

Tombae a dado

TOMBAE A DADO - pojavljuje se od ranoga 6. st. pr. Kr., zasigurno ne ranije od 600. g. - pod utjecajem grč urbanističke misli koja teži pravilnoj gradskoj planimetriji, u principu ortogonalnog rasporeda gradskih ulica i blokova - npr. kod novoosnovanih gradova Marzabotti i Spina. Drži se da su rezultat toga i ovakve grobnice.

Banditaccio nekropola, grobnice iz Orvietta (prije Volsini – gl. etr. grad, glavni zbog svetkovine koja se odvijala oko hrama Une) – grobnice ili samostalno na otvorenom ili poredane u nizu uzduž glavnih komunikacija na samoj nekropoli. Neke od njih su možda gornjim dijelom imitirale grobne humke budući da su bile pokrivene nekom vrstom humka i nalikovale na četvrtaste tumule. Takvi su grobovi s nekropole Crocefisso del Tufo iz Orvietta. Često se grade na način da je donji dio isklesan u kamenu, a tamo gdje kamena više nema se grade od kamenih blokova. Uglavnom su karakteristične za 6. st. pr. Kr., pogotovo za 2. pol. tog stoljeća.

One mogu imati svoju verziju kod grobnica usječenih u stijene.

Od oko 400. g. grobnice dobivaju «kocku» na ulazu, veću ili manju, pažljivije ili manje pažljivije isklesanu, negdje je samo pročelje isklesano, negdje je na 3 strane isklesana, samo na jednoj nije… ovisno o kojoj se formi radi, može se govoriti o pravoj tombi a dado, tombi a semidado ili tombi a falsodado (samo je pročelje isklesano u kamenu). Kod najranijih primjera u dnu tog velikog kamenog bloka se nalaze visoka monumentalna vrata s jasno naznačenim nadvratnicima i podvratnicama, kod kasnijih primjera se nalaze lažna vrata dok se ulaz u grobnicu nalazi u samom dnu jer su usječene u stijenu. Te stijene često se nalaze na padinama samih gradova, ispod akropola.

Jedan od značajnijih primjera je grad Vulci - ima dosta skupina grobnica većinom usječenih u stijene. Nekropola Monteroto – Francois grobnica. Nastala je na tradiciji najstarijih etr. grobnica usječenih u stijenu. Jasno se razlikuje od tombae a dado… Ogromna je, samo dromos je dugačak oko 31 m, a niz s prostorijama do kraja je još dugačak 15-16m, sve skupa 46-47 m. Uglavnom te grobnice imaju oblik slova T ili obrnutog slova T. Oko ove Francois se još nalazilo još 7 grobnih komora. Grobnica je najzanimljivija prema ostacima zidnog slikarstva. To su stvarno ostaci jer se praktički ništa ne može vidjeti. Uopće je veliki problem kako zaštititi ostatke tog etr. zidnog slikarstva tako da se u samoj grobnici ne može vidjeti ništa. Datira iz razdoblja iza 300. g. pr. Kr. Krov na dvije vode imitiraju drvene grede i po tom vidimo da je ona izdanak onih ranijih etr. grobnica koje imitiraju izgled kuće.

Osim Francois, jedna od najpoznatijih grob. ovakvog tipa, usječene u stijene, koja datira iz ovog kasnijeg vremena je grob. Volumnija kod današnje Perugie. Datacija ove grob. je inače problem, neki misle da je iz 3. st., većina da je iz 2. ili čak 1. st. pr. Kr. Neke urne koje su unutra pronađene imaju etr., a neke latinske natpise. To je dokaz uznapredovalog procesa romanizacije odnosno latinizacije. Jedna od najpoznatijih urna je ona koja pripada vlasniku grobnice (što znamo iz natpisa), zapravo su bila 2 brata, taj lik se zove Arnuta Volumna. Osim dugačkog hodnika ima prostor koji odgovara atriju. U određenoj mjeri imitira raspored unutrašnjosti neke kuće, a ta kuća više nije etr. nego praktički rimska. Središnja prostorija imitira atrij koji, uvjetno rečeno, ima krov na 2 vode, u zabatu je glava Gorgone, odnosno Meduze, a simetrično sa svake strane su 4 prostorije (zajedno 8 + glavna dvorana = 9 + još jedna dvorana na kraju). Sve su četvrtastog tlocrta.

Pogledaj: Etrušćanske grobnice

Grobnice tipa tolosa

– kao i u Mikeni, konstruirane su na padinama brežuljka. Imaju otvoreni dromos, mogu imati predvorje, imaju dvoranu kružnog tlocrta građenu od velikih kamenih blokova koji su koncentrično postavljeni jedan na drugi sve više se pomjerajući prema sredini. Cijela ta struktura počiva na jednom četvrtastom kompozitnom pilastru koji stoji točno u sredini same odaje. Ovakva arhitektura i bliskost s mikenskim grobnicama je dugo mučila i muči znanstvenike i otvara mnoga pitanja o eventualnoj povezanosti Mikenjana i Etruščana, pitanja o orijentalnom podrijetlu… Karakteristične su za sj. Etruriju, posebno za područje oko Populonije i Firenze gdje ima primjera kojima nije sačuvana kupola, ali ima i u cijelosti sačuvanih… Najranije od njih se mogu datirati oko 620. godine pr. Kr.

Pogledaj: Etrušćanske grobnice
Maklavun

Tumul - Grobni humak

GROBNI HUMCI – vrsta grobnice s odajom koja se od drugih razlikuje po tome što ima stožasti humak od zemlje ili kamenja kao dodatnu zaštitu sepulkralnoj arhitekturi. Grobnica je usječena u tlo, u stijenu, dodatno je usječen donji dio humka odnosno njegov tambur, a ona je površina napunjena humkom koji može biti i kombinacija zemlje i kamenja. Javljaju se u prvim stoljećima etr. civ. (od 8. do 6. st. ). Već od kraja 7. st. s pojavljuju grobni humci koji izgledaju kao humci, ali unutar sebe skrivaju odaju kružnog tlocrta koja je natkrivena svodom izrađenim u tehnici lažne kupole. U sredini te dvorane nalazi se jedan četvrtasti pilastar na kojem počiva svod svojom težinom i tu se zapravo može govoriti o TOLOSU, kupolastoj grobnici. Kao jedan od najpoznatijih primjera grobnice unutar grobnog humka i uopće kao jedna od najpoznatijih etr. grobnica je ona Regolini Galassi.

Otkrivena je 1836. godine na nekropoli Sorbo (ispod Cerveterija). Nalazi se blizu središnjeg dijela jednog grob. humka u kojem se osim te nalazi još 5 grobnica. Ovo nije tolos ni grobnica tipa kuće, nego je jednostavnija arhitektura. Donji dio zidova je isklesan u kamenu - tufu, a gornji dijelovi su izrađeni od kamenih blokova pri čemu je ta arhitektura dobila svod, nešto što otprilike možemo nazvati lažni zabatni svod, i na kraju je cijela ta grobnica bila pokrivena humkom zemlje. Čuvena je zbog svojih nalaza. Pronađena je nedirnuta. Inače se sastoji od jednog dugačkog hodnika, od dvije bočne cele i od jednostavne, pravokutne cele u produžetku koja je otprilike mjeri nešto više od 7 m. Unutra su pronađena pogrebna kola, pogrebni ležaj, zlatni pektoral, čuvena fibula, jedan tron, prekrasno srebrno posuđe, ostaci dvokolice, ogroman broj posuda u buccero i impasto tehnici, pronađeni i ljudi koji su tu sahranjeni. Među ljudima dominira jedna žena koja očito pripada nekoj kraljevskoj obitelji ili nešto slično, ta žena je bila inhumirana. U jednoj od cela pronađeni su ostaci jednog gospodina koji je bio spaljen. Moguće je da tu treba tražiti prisustvo trećeg pokojnika, ali nije posve sigurno.

Pogledaj: Etrušćanske grobnice

Tombae a camera, grobnice s odajom

TOMBAE A CAMERA, GROBNICE S ODAJOM – najčešća vrsta grobnica na etr. nekropolama. Generalno se sastoje od dromosa (pristupni hodnik) koji može biti postavljen pod različitim nagibom, otkriven (rijetko je pokriven) i grobnih komora, neke vrste sepulkralne odaje. Ponekad se tim grobnim odajama pridružuju neki drugi prostori, prostorije kao neka predvorja ili prostorije sa strane. Čestu pojavu ovog tipa grobnica omogućila je činjenica da je Etrurija bogata različitim vrstama kamena koji je uglavnom mekan, nastao taloženjem i lako ga je obrađivati. Na glavnoj nekropoli Tarkvinije, Monterozzi, pored grobnih humaka dominiraju ovakve konstrukcije koje su ukopane u tlo, ne u okomitu stijenu. U ranijim stoljećima su vrlo jednostavnog tlocrta, s jednom ili dvije prostorije, eventualno predvorjem. Mogu imati krova na dvije vode, ili biti ravnoga krova ili s tendencijom da se naznači oblik krova na dvije vode i središnja greda. Ima i onih mnogo složenije strukture. Ono što ih karakterizira je da su iz iste te stijene iz koje su izrađeni, izrađene i kamene klupe – ležajevi – uz lateralne «zidove» samih tih grobnih komora na kojima su bili položeni sarkofazi ili mrtva tijela na nekakvim ležaljkama. Od tog kamena u kojem su grobnice uklesane izrađivani su i ostali elementi – vrata, korniži, … koji su zapravo emitirali arhitekturu etr. kuća. Pitanje je jesu li i kada ovakve grobnice bile zaštićene humcima. Neke jesu, neke su pronađene u takvom stanju koje sugerira da možda nisu sve grobnice bile zaštićene na taj način.

Takve grobnice složenijeg tlocrta, neovisno jesu li usječene u tlo ili okomite stijene, vrlo često (po stoti put) reproduciraju izgled kuća toga vremena. To je toliko očito da nije potrebno posebno dokazivati. Banditaccio nekropola: grobnica Grčkih vaza. Grobnim odajama prethodi predsoblje na mjestu na kojem se u profanoj arhitekturi nalazio atrij. Ovakve vrsta grobnica se pojavljuju sve do posljednjih stoljeća etr. civ. Najpoznatija je Francois grobnica. Poznate su još tzv. grobnica Kolibe (iz 7. st., nalazi se unutar grobnog humka, sam donji dio humka je isklesan u kamenu, zatim zatrpan zemljom); brojne su grobnice ukrašene stupovima, kapitelima i različitim drugim arhitektonskim elementima, u grobnici Štitova i grobnici Kapitela ti elementi su izvedeni u reljefu. U nekim grobnicama Cerveterija pronađeni su ostaci terakotnih oplata koje su bile oslikane. Malo grobnica čiji su zidovi bili oslikani u fresko tehnici u usporedbi s onima iz Tarkvinije.

Pogledaj: Etrušćanske grobnice