Rogati Bog

Rogati Bog je vrhovni Bog koji objedinjuje sve kreativne energije projektivnog ili aktivnog ("muškog") obrasca (energije yáng). U paganizmu, On je temeljni arhetip Boga. Pagani ga zamišljaju kao savršenog muškarca – najsnažnijeg, najzgodnijeg, najhrabrijeg, najmoćnijeg i najslavnijeg, golim do pâsa, s izraženom muskulaturom i velikim jelenjim rogovima. On je potentni otac koji sije sjeme i donosi novi život u jedinstvu s Božicom. On je sveukupni duh – sve ono što ne možemo percipirati nijednim osjetilom.

Razvoj kulta Rogatog Boga

Uz kult Božice Majke, od pamtivijeka se razvijao i kult Rogatog Boga. Zato ih pagani smatraju prvotnim i arhetipskim božanskim parom. Spiljski crtež Vrač (The Sorcerer) jedan je od njegovih najranijih prikaza. Otkriven je u Spilji Tri brata (Grotte des Trois-Frères) u čijoj se blizini nalazi južnofrancuski grad Ariège. Crtež je star oko 13.000 godina i prikazuje čovjeka odjevenog u jelenju kožu, s bradom i velikim okruglim očima, a na glavi ima jelenje rogove. Izgleda kao da pleše ili izvodi obred. Nacrtan je na gornjem dijelu zida i ne može ga se lako uočiti, za razliku od ostalih crteža životinja, koji su lako uočljivi. To ukazuje da su ga autori smatrali nečim svetim. Iz paleolitika potječu i drugi slični crteži i gravire na kostima i rogovima. Među njima je i Čovjek iz spilje Pinhole (Pinhole Cave Man) – rezbarija muškog lika s izraženim falusom i rogovima, izrezbarenom na rebru izumrlog vunastog nosoroga (Coelodonta antiquitatis). Star je oko 12.000 godina, a pronađen je 1920. u središnjoj Engleskoj (grofovija Derbyshire). I u brončanom se dobu figure Rogatog javljaju u Egiptu, Mezopotamiji, Indiji i drugdje, i to ne samo s jelenjim nego i rogovima ovna, jarca ili bika.

U Drevnom Egiptu govedo se smatralo svetom životinjom. Zato ne čudi što su rana rogata božanstva bile čak i božice, poput Hathor, Bat, a kasnije i Izide. Ipak, najranija egipatska refleksija Rogatog Boga bio je pradavni bog Hnum (Khnum). Ima glavu ovna, ljudima daje životnu esenciju ili duh – ka (kȝ), a usto je i bog Sunca koje zalazi (što je kasnije postao Atum). Dakle, ima čak tri važne osobine neopaganskog Rogatog Boga. Nipošto ne možemo govoriti o slučajnosti. Na takvim fascinantnim podudarnostima gradimo ideju o univerzalnosti i iskonskom podrijetlu Rogatog Boga. Dok je Hnum bio štovan u Gornjem Egiptu (južnom dijelu carstva), u Donjem Egiptu (delta Nila) štovao se bog Banebdjedet koji je također imao glavu ovna, kao i kasniji tebanski bog Sunca Amon (Ἄμμων). U Heliopolisu se štovao i Mnevis, bog plodnosti s glavom bika, koji se s vremenom izjednačio sa svetim bikom Apisom.

U 5. st. pr. Kr. u Kartagi je bilo vrlo popularno božanstvo Ba'al-hamon ili Ba'al Qarnaim što doslovno znači "Gospod s dva roga". Bio je semitski bog plodnosti za kojeg se vjeruje da je u raznim oblicima bio štovan diljem Sredozemlja, pa čak i u skandinavskim zemljama. U Mezopotamiji su brojna božanstva prikazivana s dva roga, što je bio simbol plodnosti i (političke) moći. Najpoznatiji je primjer Enkidu – jedan od junaka Epa o Gilgamešu, koji se ponekad prikazivao čak i s kopitima. I kraljevi su često nosili kacige s određenim brojem rogova, što je ovisilo o prilici kraljevskog pojavljivanja. Fenički bog Sunca i blagostanja Moloh te sumerski bog zaštitnik Lamassu također su prikazivani s bikovim rogovima. U porječju rijeke Ind (današnji Pakistan) od 4. do kraja 2. tisućljeća pr. Kr. razvijala se Indska dolinska civilizacija  kojoj su pripadala dva čuvena grada – Harappa i Mohenjo-daro (tek oko 1700. pr. Kr. na to su područje došli vedski Indijci ili Arijevci). Jedini pisani dokumenti te pradavne kulture jesu dosad nedešifrirani pečatnjaci koji su najvećim dijelom prikazivali goveda. No, posebno je zanimljiv pečatnjak koji prikazuje mušku osobu s rogovima i životinjama koje ga okružuju (podosta podsjeća na Vrača iz Ariègea). Budući da ga znanstvenici smatraju pretečom kasnijeg hinduističkog boga Śive, nazvan je "Pra-Śiva", "Proto-Śiva" ili Paśupati, što na sanskrtu znači "Gospodar zvijeri" (jedno od Śivinih imena).

U afričkoj kulturi ističe se Ikenga – bog (Alusi) naroda Igbo (današnja Nigerija). Ima dva velika ovnova roga i mač u ruci. Bog je uspjeha i vremena! U zapadnoafričkoj religiji vodun (iz koje proistječu haićanski vodou i louisianski voodoo) Legba je jedan od glavnih duhova (loa) koji se također prikazuje s rogovima i falosom (na Haitiju ga danas zovu Papa Legba). U američkoj domorodačkoj religiji ističe se nošenje bivoljih maski i rogova. Najpoznatiji takav događaj svakako je Bivolji ples (Buffalo dance), običaj naroda Mandan (Sjeverna Dakota). Tim plesom plodnosti priziva se duh velikog bivola ili bizona. U europskoj antičkoj kulturi postoje brojni primjeri. U ciparskom selu Enknomi (Έγκωμη) pronađene su dvije izvrsno sačuvane brončane figure iz 12. st. pr. Kr. Jedna se i službeno naziva Horned God "Rogati Bog", a druga Ingot God "Bog od ingota" (odlivenog metala).

Najpoznatiji primjer iz grčke mitologije svakako je Pan (Πᾶν) (čije ime vjerojatno dolazi od glagola πάειν "pâsti") – bog pastira, stada, njiva, šuma i polja. Zaštitnik je stoke i lovaca, ljubitelj glazbe i najbolji plesač među bogovima. Najčešće ga se smatra sinom nimfe Driope (Δρυόπη) i boga Hermesa (Ἑρμῆς). Rimljani su ga zvali Faun, a vedski Indijci Pūṣan. Prikazuje se kao polučovjek-polujarac. Ima kozje noge i rogove, ljudsku glavu i trup, kozji rep, jarčeve uši i bradu te dlakavo tijelo. Grčki povjesničar Plutarh (Πλούταρχος, 46.-125.) napisao je da je Pan jedini grčki bog koji je umro – što ukazuje na pradavni paganski mit o Božjem neprestanom umiranju i ponovnom rađanju na Yule, prvi dan zime.

Dioniz (Διώνυσος) ili Bakho (Βάκχος, latinski: Bacchus) grčki je bog životnih radosti, plodnosti, vegetacije, vina i žena. Njemu u čast održavale su se Dionizijske svečanosti (kao i Bakanalije u Rimu) sa zborovima pjevača u jarećim kožama. Dioniz je i bog zabave i veselja. Njegov je kult slavljenje muške seksualne potencije i neobuzdanog sladostrašća. I on se ponekad prikazivao kao polučovjek-polubik. I on umire i ponovno se rađa! Nakon što ga je božica Hera dala ubiti, Zeus je spasio njegovo srce, usadio ga u maternicu svećenice Semele (Σεμέλη), pa je bio ponovno rođen. Dioniza, kao i Pana, prate polubožanska bića satiri (σάτυρος) koji su poluljudi-polujarci. Oni su uživatelji u vinu i seksu s nimfama (νύμφη) koje su pak prirodne sile otjelovljene u lijepim i privlačnim mladim djevojkama. Taj kult uvelike podsjeća na Kṛṣṇu, indijskog boga ljubavi. I on tumara po gajevima Vṛndāvane, druži se s dječacima pastirima (gopa) i zavodi 108 pastirica (gopī) od kojih mu je najdraža i najprisnija Rādhā ili Śrīmati Rādhārāṇī s kojom se upušta u ljubavni ples (rāsa-līlā). Kocidije (Cocidius) je bio minorni bog rata, lova, šuma i polja, kojega su štovali britanski Rimljani naseljeni oko Hadrijanova zida. Imao je rogove i bio je crvene boje. Ponekad se i Janus, rimski dvoglavi bog vremena, prikazuje s dva mala roga.

Neopaganski lik Rogatog Boga izravno se naslanja na keltsku mitologiju u kojoj je značajan bog Cernunnos (ponekad se piše i Kernunno). Njegovo ime zabilježeno je još u 1. stoljeću, dolazi od indoeuropskoga korijena *ḱṛn- "rog", pa naprosto znači "Rogati". Osim velikih i lijepih jelenjih rogova, ima bujnu kosu i bradu, oko vrata (ili u ruci) nosi torkves (torc) (ogrlicu u obliku obruča), sjedi u meditativnom (šamanskom) položaju i okružen je životinjama. Bog je žita, plodnosti, obilja i životinja. Ponekad u jednoj ruci drži zmiju, simbol preobrazbe, seksualne moći i plodnosti. U kasnijem engleskom folkloru (16. stoljeće) javlja se duh u liku konjanika s jelenjim rogovima. Nazvan je Lovac Herne (Herne the Hunter). U književnosti ga prvi put spominje William Shakespeare (1564.-1616.) u komediji Vesele žene Windsorske (1602.). Pretpostavlja se da njegovo ime dolazi upravo od imena Cernunnos. Frapantna je sličnost između pečatnjaka Paśupati i prikaza Rogatog Boga na već spomenutom Gundestrupskom kotlu iz 1. st. pr. Kr., otkrivenom u sjevernoj Danskoj. Stručnjaci pretpostavljaju da kotao pripada keltskoj ili germanskoj (teutonskoj) kulturi. U nordijskoj duhovnoj praksi neizostavan je rog za piće, što također ukazuje na važnost rogova. U slavenskoj ikonografiji bog Veles vrlo se često prikazuje s ovnovim rogovima.

Dakle, neopaganski lik Rogatog Boga nije puka "fuzija" Cernunnosa, Pana, Fauna, Dioniza, Velesa, Paśupatija, Legbe i drugih božanstava. Baš suprotno, oni su refleksije izvornog božanstva, potvrđenog još u paleolitiku.

Preuzeto iz knjige: Iolar, "Paganizam u teoriji i praksi", knjiga prva "Doktrina paganizma", str. 95 - 96.

Paganski raj - Ljetna zemlja ili Samerlend

Ljetna zemlja ili Samerlend (The Summerland) je najčešći naziv onog svijeta u neopaganizmu, a posebno u tradiciji Wicce. Taj je pojam uveo američki autor Andrew Jackson Davis (1826.-1910.) tek u 19. stoljeću, no pojam je ponajprije prihvaćen u teozofiji, a potom i u široj neopaganskoj zajednici. U Ljetnu zemlju se ne ide ni po zasluzi ni po kazni. Ide se zato da bi se obavila evaluacija prethodnog života i u potpunosti prepoznao i shvatio sav utjecaj koji smo ostavili na ukupni svemir.

 To je predivno područje koje podsjeća na judeokršćanski raj. Zato mnogi smatraju da je Ljetna zemlja zapravo "paganski raj", iako to nije sasvim točna usporedba. Zamislite neku bajkovitu fantastičnu zemlju punu ugodnih mirisa, cvjetova, prekrasne prirode, mnogo zelenila, ugodne temperature, svježeg i čistog zraka. Dok šećete po poljima i šumama, dok pijete iz bistrih potoka i jedete ukusne plodove, možete uživati družeći se s biljkama, životinjama, vilama i vilenjacima. Tamo je sačuvano sve ono što nam je drago i blisko i to u svom najljepšem i najboljem obliku. I mi tamo izgledamo kao u cvijetu mladosti i nemamo nikakvih "zdravstvenih tegoba". Ako ste u ovom svijetu bili u invalidskim kolicima, u Ljetnoj zemlji ćete bezbrižno trčati. Tamo nema prašine, truleži, smrada, nema nikakvog straha niti bilo čega što bi u nama izazvalo nelagodu. No, u Ljetnu zemlju ne idete da biste vječno ostali u bajci nego da predahnete, promislite o svojim prošlim životima i odredite strategiju za sljedeći život. Smatra se da osoba prije nego što se odluči ponovno roditi, sama izabire ciljeve koje želi postići u novom životu. Isto tako, u Ljetnoj zemlji možemo susresti bliske umrle osobe iz prethodnog života i s njima komentirati prethodne događaje. Štoviše, ponekad dvije duše zajednički odlaze u novi život, pa se mogu roditi kao braća, sestre, blizanci, blizanke, kao prijatelji ili životni partneri. Isto tako, u Samerlendu možete odlučiti da se u sljedećem životu rodite u bilo kojem drugom svijetu živih bića, pa možete postati i kristal, mikrob, biljka, gljiva, životinja ili vila.

  Ljetna zemlja javlja se u brojnim tradicijama pod sličnim nazivima. U grčkoj mitologiji duše umrlih odlaze u Had (ᾍδης) kojim vlada istoimeni bog. Had ima tri dijela. U Asfodel (Ἀσφόδελος) odlaze prosječni ljudi, u predivni Elizej, tj. na Elizejsku poljanu (Ἠλύσιον πεδίον) odlaze duše junaka i čestitih ljudi, a u Tartar (Τάρταρος) duše onih koji su činili zlo. U germanskoj mitologiji duše nakon smrti odlaze u zemlju bogova Asgard (Ásgarðr) u kojoj se nalaze dva dvorca: Valhalla (staronordijski: Valhöll) kojom vlada Odin i Fólkvangr kojim vlada božica Freyja. Tamo mrtvi čekaju konačan kozmički sukob Ragnarök. U keltskoj mitologiji spominju se: Zemlja mladosti (staroirski: Tír inna n-Óc, irski: Tír na nÓg) ili Dolina radosti (staroirski: Mag Mell, irski: Magh Meall), a neki smatraju da je i mitski otok Avalon (starovelški: Abal, velški: Afal) jedan od opisa onoga svijeta. Stari su Slaveni vjerovali da duše nakon smrti odlaze na Drvo života ili Drvo svjetlosti i tamo prebivaju ostatak vremena. Zato su Slaveni posebno štovali stabla, a vjerovali su i da je čovjek nastao od drveta. Usto su vjerovali da se u drveću nalaze duše bliskih pokojnika, te da ih ti pokojnici štite.

Preuzeto iz knjige: Iolar "Paganizam u teoriji i praksi", knjiga prva, "Doktrina paganizma", str. 192.

Grimorij - Knjiga sjenki

U paganskoj vještičjoj tradiciji, obredni su se tekstovi skupljali u zbirci koja bi potom postala magijski priručnik. On se naziva obrednik ili grimorij (grimoire). Svaka vještica po želji sastavlja vlastiti grimorij. Isto tako, svaki koven ima svoju zbirku. Dakle, ne postoji "jedan sveti grimorij". Svaki je dobar za onoga tko se njime koristi.

Imenica grimorij dolazi od francuskog oblika gramaire "gramatika", što potječe od grčke imenice γραμματικός "koji zna pisati i čitati" (od imenice γράμμα "ono što je napisano, crta, slovo"). Naravno, nije riječ o gramatici kao o proučavanju sustava jezika i njegovih zakonitosti. U francuskom je došlo do semantičkog pomaka, pa se pojam gramatika mogao odnositi na bilo koju knjigu koju bi bilo teško razumjeti, što je i razumljivo kad je riječ o magiji. Tek nakon knjige Magičar (The Magus) koju je 1801. objavio engleski okultist Francis Barrett u engleskom se počinje rabiti oblik Grimoire. Dotad se govorilo naprosto Book of magic "Knjiga magije".

U suvremenom neopaganizmu rabi se i pojam Book of Shadows "Knjiga sjenkā". Doreen Valiente u svojoj knjizi Preporod vještičarstva navodi kako je taj pojam uveo Gerald Gardner na temelju istoimenog naslova jednog članka objavljenog u časopisu The Occult Observer (vol. I., br. 3., 1949.), a potpisao ga je hiromant Mir Bashir. Prije toga, Gardner je napisao zbirku obrednih tekstova pod arhaičnim nazivom Ye Booke of Ye Art Magical "Knjiga magijske umjetnosti". To su uglavnom bili prerađeni tekstovi i obredi Reda Istočnog hrama (O.T.O.), kako ih je opisao Aleister Crowley; potom Lelandovi tekstovi iz knjige Aradija, ili vještičje evanđelje, te tekstovi iz Ključa kralja Salomona. Tek je naknadno Gardner tu knjigu preimenovao u Book of Shadows i potom ju odredio za grimorij svoga kovena (Bricket Wood coven). Stoga nipošto nije točna tvrdnja da su u srednjem vijeku vještice pisale "knjige sjenkā" zato što su se morale sastajati "u sjeni", tj. na tajnom mjestu. Ipak, mnogi neopagani prihvaćaju taj pojam, a i Doreen Valiente u Preporodu vještičarstva napisala je: Izraz "Knjiga sjenkā" ipak je bio dobar, a i još je dobar. Nakon Gardnerove smrti, mnogi drugi autori počeli su pisati slične zbirke, pa je i Doreen Valiente objavila svoju, uklonivši neke hermetičke elemente, kako bi se vikanska tradicija više vratila tradicionalnom vještičarstvu.

U engleskom se danas osim naziva Grimoire i Book of Shadows rabe i ovi: Black Book "Crna knjiga", Grammar "Gramatika", Workbook "Radna knjiga", Spellbook "Knjiga bajalica", The Book "Knjiga", Witches' grimoire "Vještičji grimorij", Codex Wicce "Vještičji kodeks", The Tree "Drvo" itd. Svjetski paganski krug rabi oblik Grimoire na engleskom, a na hrvatskom grimorij ili obrednik.

Preuzeto iz knjige: Iolar, "Paganizam u teoriji i praksi", knjiga prva, "Doktrina paganizma", str. 421. 

Eleuzinske misterije

autor: Claudia Soldatić

Had i Perzefona

Eleuzinske misterije spadale su među najvažnije religijske obrede u antičkoj Grčkoj. Bile su toliko važne da se mjesec dana prije njihovog početka proglašavao sveopći sveti mir – ekekheiria -  među grčkim polisima. Misterije su bili svečani obredi vezani za jedan od najstarijih kultova antičke Grčke, kult Demetre i Perzefone.

KULT DEMETRE

Kult Demetre, čini se, potječe još iz mikenskog perioda te se datira u 15. st. pr. Kr. Samo ime  Eleuzine je, čini se, pred-grčko  te je povezano s božicom rano-mikenskog perioda Eileithijom. Neki stručnjaci čak smatraju da je kult Demetre još i stariji te da potječe iz neolita. Ono što se sa sigurnošću zna jest da je Eleuzinsko svetište sagrađeno u mikenskom dobu, 15-14 st. pr. Kr., a eleuzinski misteriji su više od tisuću godina bili sastavni dio religijskog života Atene.  Značajna pregradnja je poduzeta za vrijeme Pizistratove vladavine u Ateni u drugoj polovici 6. st. pr. Kr.  Kasnije ga je ponovo dao pregraditi Periklo.  Glavna građevina bila je dvorana za obrede – telestrion – koja je bila pravokutnog tlocrta i mogla je primiti 4000 ljudi. U središtu dvorane bila je pozornica na kojoj su se održavala uprizorenja priča o Demetri i Prezefoni – tesmoforije.  Kasnije se ova svetkovina proširila i na Rim.

Prema grčkoj mitologiji, Demetra je bila kći Krona i Reje, Zeusova sestra koju je, kao i svu njenu braću i sestre, sustigla ista sudbina. Vlastiti otac ju je pojeo odmah nakon rođenja, bojeći se proročanstva koje je kazivalo da će ga jedno od njegove djece doći glave. No, Demetra je kao božanstvo nastavila živjeti u Kronu dok je nije oslobodio najmlađi brat Zeus. Bila je boginja plodnosti zemlje i poljodjeljstva. Naučila je ljude obrađivati zemlju postavši tako osnivačica zemljoradnje ali i novog načina života ljudi – sjedilačkog života u stalnim naseobinama. Sa Zeusom je imala kći Perzefonu. Prema predaji, kada se Perzefona igrala s nimfama na livadama Nise, otvorila se pred njom zemlja te se pojavio bog podzemlja Had koji je skupa s njom nestao u bezdanu. Devet dana Demetra je lutala zemljom bez jela i pića tražeći kćer ali bez uspjeha. Tada se Helije, sveznajući bog Sunca, sažalio nad njom te joj rekao što se dogodilo. Demetra je odmah pošla Zeusu ali se ništa nije moglo učiniti jer se u međuvremenu Had oženio Perzefonom i dao joj jesti zrna jezgre mogranja; a kada netko nešto okusi u podzemnom svijetu, više se ne može vratiti u ovozemaljsku stvarnost.  U dubokoj žalosti Demetra je otišla s Olimpa, zatvorila se u svoj hram u Eleuzini i na svijet poslala nerodicu. To je imalo katastrofalne posljedice ne samo za ljude nego i za bogove. Ljudi su, naime, prestali štovati bogove i prinositi im žrtve. Kad je takvo stanje postalo neizdrživo, Zeus ga je riješio kompromisom – dvije trećine godine Perzefona će živjeti s majkom na zemlji a ostatak godine će provoditi sa svojim mužem u podzemlju. Kada u jesen seljak položi sjeme u zemlju, Perzefona silazi u podzemni svijet, a Demetra prirodi oduzima plodnost. U proljeće, kada se Perzefona vraća, majka je pozdravlja cvijećem i zelenilom.

Također prema predaji, prvi čovjek kojeg je Demetra naučila uzgajati biljke bio je Triptolej, sin eleuzinskog kralja Keleja i njegove žene Metanire. Kralj i njegova supruga ugostili su boginju u svojoj palači u vrijeme kada je lutala zemljom tražeći Perzefonu prerušena u neuglednu staricu. Demetra je iz zahvalnosti njihovom sinu dala žitno zrnje i naučila ga obrađivati zemlju. Po njenoj naredbi Triptolej je to umjeće širio po cijeloj Grčkoj. Njihovog drugog sina Demofonta boginja je htjela načiniti besmrtnim pa ga je svake noći kalila nad vatrom. No jedne večeri, Metanira je slučajno naišla te prestrašila boginju koja je dječaka ispustila u vatru. Nakon Demetrina odlaska, Kelej je u njenu čast dao izgraditi svetište, isti onaj hram u koji se boginja zatvorila poslavši nerodicu na svijet. To svetište u Eleuzini postalo je središtem njena kulta.

MISTERIJE

Misterije su bile inicijacijske ceremonije koje su se održavale svake godine u isto vrijeme.  Utjelovljavale su priču o Perzeoni i Demetri; o otmici, potrazi i tugovanju te konačnom sastanku.  Upravo od te tri faze – gubitak, potraga, pronalazak – sastojala se bit glavnog obreda misterija.  O samim ritualima malo se toga sa sigurnošću zna jer su misterije bile tajne i sudionike je obavezivala zakletva tajnosti. Prema nekim stručnjacima, misterije su trebale osobu izdići iznad ljudske sfere u božansko da bi osigurale iskupljenje, pa čak omogućile i besmrtnost.

 Prema Thomasu Tayloru, postojale su Male i Velike misterije; sa sigurnošću se zna da su se Male misterije održavale svake godine dok za Velike nije sigurno da li su se i one održavale svake godine ili pak svakih pet godina.  U Homerovoj himni Demetri kazano je da je sam Kelej bio prvi koji je bio upućen u tajne rituala  te je bio  jedan od izvornih svećenika. Kasnije, pod Pizistratom, misterije su postale javna svečanost kojoj su hodočastili ljudi iz cijele Grčke. Oko 300.g.pr.Kr. Atena kao grad je preuzela brigu oko organizacije misterija što je dovelo do velikog broja sudionika u samim obredina. Jedini zahtjev koji su sudionici morali ispuniti bio je taj da nemaju krvnog duga – znači, da nisu počinili zločin ubojstva. Mogli su ravnopravno sudjelovati muškarci, žene, pa čak i robovi uz uvijet da polože zakletvu tajnosti.

Sudionici su se djelili u nekoliko skupina:

1.      Svećenici – hierofanti

2.      Mystai – inicijenti, oni koji se po prvi put uvode u misterije

3.      Oni koji su u misterijama sudjelovali barem jednom

4.      Oni koji su u misterijama sudjelovali i doživjeli ekstasis – epoptai

Male misterije su prikazivale patnje duše vezane uz tijelo dok su veće prikazivale oslobođenje svega vezanog uz materijalno te uzdizanja u svijet duhovnog. Prema Platonu, konačni cilj misterija bio je odvesti nas natrag počelima od kojih smo proistekli te savršenom uživanju duhovnosti i dobra.

Male misterije održavale su se u mjesecu Anthesterionu (veljača/ožujak). Da bi mogli sudjelovati u malim misterijama, sudionici su morali žrtvovati svinju Demetri i Perzefoni te se očistiti ritualnim kupanjem u rijeci Illisos. Nakon sudjelovanja u manjim misterijama, sudionici bi dobili naziv mystai koji je značio da su postali vrijedni sudioništva u velikim misterijama.

Velike misterije održavale su se u mjesecu Boedromionu (kraj rujna) te su trajale deset dana. Prvi čin velikih misterija bio je donošenje svetih obrednih predmeta iz Eleuzine u Eleusinion, hram Demetre u samom podnožju Akropole. Ti predmeti su bili Kiste – sveta škrinja, Kalathos – poklopljena košara. Samo mystai su znali što se nalazi u njima. Predpostavlja se da je Kiste sadržavala zlatnu guju, jaje, predmet falusnog oblika te vjerojatno sjemenje posvećeno Demetri.

Petnaestog dana Boedromiona svećenici bi objavili prorrhesis – početak rituala te bi izveli obredno žrtvovanje. Sutradan, mystai su svetkovinu započinjali obrednim kupanjem u moru kod Phalerona. Dan nakon toga, svi sudionici bi započeli s Epidauria – festivalom posvećenim bogu Asklepiju, nazvanom po najpoznatijem svetištu tog božanstva u Epidauru. To je zapravo bila svetkovina unutar svetkovine u kojoj se slavio dolazak tog boga u Atenu u pratnji kćeri Hygieie. Procesija je zatim išla iz Atene u Eleuzinu – kretalo se sa Atenskog groblja – Kerameikosa devetnaestog dana mjeseca Boedromiona. Sudionici su hodali tkz. „Svetim putem“ mašući granama zvanim „macchoi“. Putem su zazivali Dionizija usklicima „O lakch, o lakche“. Isto tako su izvikivali i pogrdne šale u čast Lambe ili Baube – stare žene koja je pričajući proste viceve nasmijala Demetru dok je oplakivala gubitak kćeri.

Prije samog ulaska u Eleuzinu postilo se u spomen Demetrinog devetodnevnog posta za vrijeme potrage. Post se prekidao ispijanjem posebnog pića od ječma i mente zvanog kykeon. Dvadesetog i dvadeset i prvog dana mjeseca Boedromiona mystai su ulazili u  telestrion. U centru telestriona postojao je dio – anaktoron – svetište u koje su smjeli pristupiti samo svećenici i gdje su se čuvali obredni predmeti. Do anaktorna bila je pozornica na kojoj su se vršila uprizorenja mita o Demetri i Perzefoni. Prije ulaska u telestrion mystai su recitirali – „postio sam, pio sam kykeon, vadio sam iz kiste i stavio u kalathos.“

Rasprostranjeno je mišljenje da su se rituali unutar telestriona sastojali od tri elementa

1.      Dromena – „učinjene stvari “ – dramsko uprizorenje mita o Demetri i Perzefoni.

2.      Deikriumena – „pokazane stvari“ – sveti obredni predmeti

3.      Legomena – „kazane stvari“ – komentari koji su pratili prikazivanje predmeta

Ova tri elementa zajedno su sačinjavala apporetha – neponovljivo.

Kazna za otkrivanje rituala bila je smrt.

Što se tiče vrhunca misterija, postoje dvije teorije. Prva kaže da su svećenici bili ti koji su otkrivali svete vizije  koristeći vatru koja je predstavljala mogućnost života nakon smrti. Druga teorija tvrdi da su iskustva misterija bila iskustva promijenjenih stanja svijesti posredovanih psihoaktivnim sastojcima sadržanim u kykeonu.

Nakon događanja u telestrionu usljedio je pannychis – cijelonoćna gozba popraćena plesom i slavljem.  Sljedećeg jutra u čast Demetre žrtvovao bi se bik. Dvadeset i drugog dana Boedromiona mystai su častili mrtve izlijevajući žrtve ljevanice iz posebnih obrednih posuda. Narednog dana misteriji su se završavali  i svi su odlazili kućama.

SIMBOLIKA MISTERIJA – ČEMU SU ZAPRAVO SLUŽILI

Eleuzinske misterije su u početku bile jednostavne svečanosti čiji su obredi simbolizirali zemljoradničke poslove. Naknadno su uvedeni elementi koji su trebali objasniti odumiranje i ponovno rađanje a na kraju i oni koji su se doticali objašnjenja prekogrobnog života i ljudske sudbine.

Tesmoforije o Demetri Grke su navodile na razmišljanje o tome što bi se dogodilo kada bi zauvijek bili lišeni Demetrinih darova.  Udane žene bi ostavile muškarce i otišle iz polisa. Zajedno bi postile, spavale na zemlji i proklinjale muškarce. Misterije su navodile ljude da razmišljaju o stvarnom antagonizmu koji postoji između spolova, o braku i ulozi braka te o katastrofi koja bi zatekla društvo kad ne bi bilo usjeva ni zemljoradnje. Na kraju svetkovine, naravno, žene bi se vratile kući, život se nastavljao kao i prije ali u svijesti je ostajala spoznaja da je moglo biti i drugačije.

Sam pojam mysterion zahtjeva objašnjenje. Misterij nije značio odbacivanje racionalnosti i nekakvo nepovezano čaranje ili vračanje.  Misterij je bio blisko povezan s pojmom myesis ili inicijacija. Misterij nije bilo nešto što se mislilo nego nešto što se činilo.  Mystai su kroz psihodramu misterija prolazili kroz iskustvo svetoga koje bi u potpunosti izmijenilo njihov pogled na život i smrt.

Kao i sve drevne inicijacije, i obredi eleuzinskih misterija bili su dijelom zastrašujući. Takav karakter pojačavala je činjenica da su bili obavijeni velom tajnovitosti. Mystai su bili svjesni da su obredi simbolički  - nisu se temeljili na povijesnim dokazima da je Demetra zaista boravila u Eleuzini.

Mythos je bio teologija – govor o Bogu te je poput svakog religijskog govora jedino imao smisla u sklopu obrednih vježbi kroz koje se ispoljavao. Mit se nikada nije shvaćao doslovno. Obredi su imali snagu prijenosa osjećaja – omogućavali su mystaima da osjete i prožive Demetrinu neizvjesnost, bol i patnju. Kult Demetre je pokazivao da nema života bez smrti. Sjeme se mora zakopati u dubinu zemlje prije nego što urodi plodom. Misterije su tjerale sudionike da se izravno suoče s vlastitom smrtnošću, iskuse stravu smrti te je nauče prihvatiti kao dio života.

Svaki obred misterija imao je svoju ulogu u dovođenju mystaia u određeno mentalno stanje. Čini se da su prilikom ulaska u telestrion, mystai bili u stanju dezorijentacije i iscrpljenosti. Žrtvovanje životinja vjerojatno je imalo ulogu proizvesti određeni šok i navesti mystaie da o sebi razmišljaju kao o smrtnim bićima koja se nalaze  blizu smrti svaki dan.  Moguće je da bi prilokom uprizorenja Demetrina života i potrage za Perzefonom čak i neko dijete gurnuli u vatru (aluzije na Demofonta) pa ga spasili u zadnji čas.  Misterije su imale radostan kraj, događanja u telestrionu završavala su prikazom Perzefoninog povratka iz svijeta mrtvih te susreta s majkom.

Nije postojalo tajno učenje u koje su Mystai morali vjerovati. Aristotel kasnije piše da mystai nisu išli u Eleuzinu da bi nešto naučili nego da bi nešto doživjeli i drastično promijenili razmišljanje zbog doživljenog. Obredi su na mystaie ostavljali dubok dojam. Započinjali su rastrojstvom čovjekovih umskih procesa, dezorijentacijom, zatim panikom, tjeskobom i zaprepaštenjem koje bi onda prešlo u oduševljenje zbog sretnog kraja.

Eleuzinske misterije bile su osmišljena drama  koja je sudionike uvodila u posve novu dimenziju života te ih dovodila u doticaj  s dubljom, nesvjesnom stranom psihe. Mnogi mystai osjećali su se iz temelja promijenjeni.

„Izašao sam iz dvorane i bio sam stranac samom sebi“ Plutarh navodi ispovijed jednog mystaia.  Mystai bi ustanovili da se više ne boje smrti, postigli bi ekstasis - iskorak iz svakidašnjeg jastva te bi na trenutak doživjeli blaženstvo.

No atenski filozof Proklo piše da nisu svi mystai doživjeli ekstasis – neke bi obuzela prevelika panika pa bi ostali zarobljeni u strahu kojeg ne bi uspjeli savladati. Doživjeli bi traumu koja bi na njima ostavila dubok trag.

Eleuzinske misterije u kasnijem razdoblju su se proširile na Rim a zadržale su se u religijskoj praksi sve do ranog srednjeg vijeka.

Danas, rituali misterija se održavaju svake godine za vrijeme Uskrsa u Fort Flagler State Parku u državi Washington. Organizira ih neo-paganska Aquarian Tabernacle Church.

Postanak islama i arapska osvajanja (6.-8. st.)

Arapski poluotok - Smještaj Meke / Medine

Arapski poluotok bio je slabo naseljeno pustinjsko područje. Stanovništvo je bilo Arapsko. Arapi su bili semiti, bliski Židovima, Sirijcima, Babiloncima i Feničanima. Potkraj 6. i početkom 7. stoljeća bili su beduini ili nomadi te su živjeli od napasanja stoke. Stanovnici duž zapadne obale bavili su se trgovinom. Duž crvenomorske obale i na krajnjem sjeveru postojala su kraljevstva na niskom stupnju organiziranosti, a beduinska društva u unutrašnjosti Arapskog poluotoka živjela su po obrascima koja je civilizirano Sredozemlje već odavno zaboravilo: onaj tko si je mogao priuštiti, mogao je imati više žena, slaba i prekobrojna djeca bila bi prepuštena smrti, udovice i siročadi bili su tretirani poput robova,a osvećivala se i prolivena krv. Međuplemenski ratovi su bili uobičajeni a putovanja su bila rizična. Svako je pleme imalo svoje božanstvo. Ali bez obzira na sve te razlike, postojali su rituali koji su svima Arapima bili zajednički. Postojali su tri sveta mjeseca za čijeg trajanja su bili prekinuti svi ratovi, pa su vjernici slobodno mogli hodočastiti. Važno trgovačko i vjersko središte bila je Meka. U gradu se nalazila velika bogomolja Ćaba, kamena građevina kvadratnog tlocrta u kojoj je bilo 360 idola, uključujući i Kristovu sliku. Najveće poštovanje u Ćabi izazvao je crni meteorit.

Prorok Muhamed

Muhamed je rođen oko 571. godine. Već u ranom djetinjstvu postao je siroče. Odrastao je kao pastir, služeći bogatoj udovici Hadidže, koju je kasnije vjenčao. Tim je činom počeo putovati, susretao je sljedbenike kršćanstva i judaizma te je na taj način stekao bogatstvo i društveni položaj. Od djetinjstva mučili su ga grčevi u trbuhu. Sljedbenici su to tumačili kao sveti transovi, a kršćanski pisci kao napadaji histerije. To ga je navelo na meditaciju i izolaciju. Imao je i viziju da ga je posjetio arhanđeo Gabrijel i naredio mu da govori u Božje ime kao Božji prorok. U početku je bio skeptičan, nije vjerovao ali ga je supruga ohrabrivala i vjerovala u njega. Tvrdio je da je Božji prorok, ali nije smatrao da ima natprirodne moći. Njegovi sunarodnjaci nisu bili impresionirani njime jer nije imao natprirodne moći. Kad je počeo propovijedati protiv mnogoboštva 622. bio je progonjen u Jatrib, odnosno u Prorokov Grad, odnosno u Medinu. Njegov bijeg ili hidžra označio je početak muslimanske ere. Medina je bilo središte Arapa koji su prihvatili židovsku vjeru, pa su bili manje neprijateljski raspoloženi prema monoteizmu nego u Meki. Muhamed je postao vođa velike zajednice. Konačno je 630. napao Meku te očistio Ćabu od lažnih idola.

Muhamed je vodio jednostavan život, izbjegavao je luksuz. Volio je životinje i djecu. Oženio se s Ajšom, koja je tada bila još dijete. Umro je 632. te iza sebe ostavio zbirku objava Kur'an koju je skupio i uredio Abu Bekr 634. godine. Kur'an naglašava da vjernik mora vjerovati i u uskrsnuće i u sudnji dan, na kojem će svaki čovjek biti nagrađen sukladno svojim zaslugama. Također naglašava i predestinaciju. Osnovni vjerski rituali koje je Prorok napisao su molitva, post, milodari te hodočašće. Dobar se musliman mora pet puta dnevno moliti. Molitvi mora prethoditi pranje vodom. Mjesec ramazan je mjesec posta gdje vjernici ne smiju jesti ni piti od zore do zalaska Sunca, već samo noću. Dobar musliman barem jednom za svog života mora hodočastiti u Meku. Kur'an naglašava da je zabranjeno konzumiranje vina te kockanje, zabranjena je i određena hrana (svinjetina). Ubojstva djece su se najstrože kažnjavala. Nijedan muškarac nije mogao imati više od četiri zakonite žene. Muškarac je i dalje mogao lako dobiti razvod, a razvedena žena nije mogla više biti otjerana bez otpremnine.

Glavni razlozi širenja islama su njegova jednostavnost i nepostojanje formalne svećeničke hijerarhije i rituala.

Kur'an - Sveta knjiga

Muhameda je naslijedio Abu Bekr koji je uspio dovršiti ujedinjenje Arabije, no vladao je samo dvije godine. Naslijedio ga je Omar i s njim je započelo doba velikih osvajanja. Osvojio je Siriju, Palestinu, Armeniju i Egipat. Od kršćana su preuzeli flotu te su zauzeli Cipar, Kretu i Rodos. Sada, prvi put ujedinjeni novom vjerom, našli su se na granicama dvaju carstva, Bizantskog i Perzijskog. Omara je naslijedio Osman i od tada su se vjernici podijelili u dvije stranke. Iako je Osman bio jedan od prvih Muhamedovih sljedbenika, nije bio toliko neprijateljski raspoložen prema stanovnicima Meke, te je bio optužen da favorizira svoje suplemenike Omejade, Muhamedove neprijatelje. Kasnije je bio ubijen. Naslijedio ga je Alija, Muhamedov nećak i posinak koji nije ništa poduzeo kako bi kaznio ubojice svoga prethodnika pa se sumnjalo da je i on sudjelovao u uroti. Suprotstavila mu se Ajša, ali je pobuna ubrzo ugušena. Drugu je pobunu vodio Muavija. Alija je ubijen od strane pripadnika haridžita koji nisu priznavali kalifovu vlast.

Aliju je naslijedio Muavija, prvi omejadski kalif koji je premjestio prijestolnicu arapske države iz Meke u Damask gdje se stvarala nova arapska civilizacija. Položaj kalifa postao je nasljedan. Pobuna je izbila 680. godine od strane „starih vjernika“ koji su htjela zbaciti vlast Omejada, ali je pobuna ugušena. Od tada državom vlada stara arapska aristokracija, a ne Prorokovi sljedbenici. Arapski vladari su se nazivali kalifi jer su oni vrhovni svjetovni vjerski poglavari pa se zato Arapska država zove kalifat. Ubrzo se formirao feudalizam i aristokracija. Omejadi su osvojili Kartagu i čitavu sjevernu Afriku, sve do Gibraltara. Pokorili su i Hispaniju. Muslimani su prešli Pirineje i ušli u južnu Franačku. Ali Franačka nije bila dezorganizirana kao Hispanija. Izbila je bitka kod Poitiersa 732. godine pod vodstvom Karla Martela gdje su muslimani poraženi. Stanovništvo Arapskog poluotoka nikada ne bi moglo tako uspješno voditi svoje ratove da u svoje vojne redove nisu uključili pripadnike pokorenih naroda.

Najveći udarac osvajačkim ambicijama muslimana bila je pobuna Berbera u Africi koja je sredozemnu vojsku lišila najboljih odreda. Preko berberskog teritorija u sjevernoj Africi nisu mogli dovoditi nove odrede. U isto vrijeme, muslimani na istoku osvojili su Buharu i Samarkand te su stigli do Kine i ovladali Putom svile od Kine do Sredozemlja. Osvojen je i Afganistan i dolina Inda, ali Bizantsko Carstvo nikada nisu uspjeli srušiti. 

Krivovjerja (hereze) i prosjački redovi

Inocent III (1161.-1216.)
U njegovo vrijeme Crkva je bila na vrhuncu moći

Tijekom 13. stoljeća Crkvi je postajalo sve teže očuvati vodeći položaj na Zapadu. Državni interesi imali su prednost pred interesima katoličanstva. Brojni su biskupi, opati i pape bili zaokupljeni upravljanjem i stjecanjem prihoda od velikih materijalnih dobara, a sve manje zainteresirani za duhovni utjecaj nad svjetovnjacima. Papinska je uprava postala birokratizirana. Crkva je stalno morala ulagati velike dodatne napore kako bi očuvala prvenstvo. Papinstvo je imalo sve veće probleme s građanskim slojem ljudi radi krivovjerja. Lothario Conti, odnosno papa Inocent III., htio je ostvariti svoj plan prema kojem je papa glava kršćanstva i vođa čitave Europe. Njegov  cilj  bio je očuvati jedinstvo među kršćanima.

Papa je 1215. sazvao Četvrti lateranski koncil na kojem je odlučeno da biskupi trebaju podučavati siromašne studente i svećenicima se trebalo ostavljati dovoljna količina crkvenih prihoda kako bi se moglo dostojanstveno živjeti. Koncil je  naredio da se nikakve nove moći ne smiju štovati ako ih osobno nije papa odobrio.

Na tom su koncilu osuđeni krivovjerci (heretici), i to valdenzi i albižani. Njihovi pripadnici koji bi odbili pokajanje trebali su biti strogo kažnjeni. Krivovjerni pokreti su prihvaćali kršćansku vjeru, ali su odbacivali svećenstvo. Pokreti su se razvili u puku a ne među intelektualcima. Glavna pokretačka snaga krivovjernih pokreta bilo je nezadovoljstvo izazvano ponašanjem svećenstva. Pred svećenstvom se tražila veća djelatna pobožnost, više vjerskih poduka i propovijedanja uživo. Crkvena reforma, kojoj se željelo postaviti visoke standarde svećenstvu, neizravno je pomogla jačanju krivovjernih pokreta. Svi su se krivovjerci slagali da je svećenstvo bezvrijedno i nepotrebno.

Arnold iz Brescie (1090.-1155.), redovnik i
vođa pokreta protiv svjetovne vlasti
pape i svećenstva

 Sjevernotalijanski gradovi postali su glavna uporišta krivovjerja krajem 12. stoljeća.

Jedan od prvih vođa krivovjeraca u Italiji bio je Arnold iz Brescie, čiji su sljedbenici bili poznati kao arnoldisti ili siromasi. Najvažniji protusvećenički pokret pokrenuo je Petar Wald, bogati trgovac iz Lyona koji je svu svoju imovinu razdijelio siromasima. Oko sebe je okupio grupu sljedbenika poznatu pod nazivom „lyonski siromasi“. Pokušao je od pape dobiti potvrdu pravila svoje organizacije kao novog crkvenog reda, ali je bio odbijen.

Treći lateranski koncil odbacio je valdenge, gurnuvši ih prema krivovjerju. Oni su odbijali poslušnost papama i episkopatu te su smatrali da svi svjetovnjaci, uključujući i žene, mogu i smiju propovijedati bilo gdje, ne nužno u Crkvi. Posebno je taj pokret bio jak na jugu Francuske, u Languedocu, gdje su se njegovi sljedbenici bili poznati pod nazivom albižani (Bugari, katari), prema gradu Albiju. Ubrzo su se krivovjerja iz gradova počela širiti među plemstvom te u seoskim sredinama. To je učenje bilo znatno jednostavnije od katoličkog. Vjernici su se na samrti primali tzv „utjehu“ od strane „savršenog“ te nisu vjerovali u postojanje pakla kao ni čistilišta. Bili su dualisti i vjerovali su da je sav materijalni svijet djelo sile zla. Jahve je za njih bio zli bog koji je ubio Krista.

Na jugu Francuske, katoličko svećenstvo nije bilo u stanju suprotstaviti se krivovjernim pokretima pa je papa pokrenuo križarski pohod. U početku je odaziv bio slab, ali došlo je do obrata nakon ubojstva grofa Rajmonda Tuluskog, zaštitnika krivovjeraca. Rat je ubrzo izgubio vjersko značenje te je prerastao u borbu za političku neovisnost juga, gdje su se katolici s juga pridružili krivovjercima u otporu sjevernjacima. Na taj je način zaustavljen politički i kulturni razvoj Languedoca. Tijekom prve polovice 13. stoljeća glavno vodstvo u progonu krivovjerja preuzela je crkvena inkvizicija, tj. članovi novih crkvenih redova franjevaca i dominikanaca čiji je cilj bio borba protiv krivovjerja. Na inkvizicijskim sudovima vrijedilo je pravilo da je svatko kriv dok se ne dokaže da je nevin, a dokazati nevinost bilo je nemoguće. Krivovjerje se u društvu doživljavalo poput bolesti na tijelu – bolest se morala izliječiti ili bolesni dio tijela, odstraniti.   

Dominik de Guzman (1171.-1221.)
osnivač Dominikanskog reda

Među propovjednicima u Languedocu početkom 13. stoljeća isticao se Španjolac Dominik de Guzman koji je dospio u Languedoc kako bi započeo propovijedati krivovjernicima u cilju obraćenja na pravovjerje. Bio je vrlo uspješan te je dobio pravo osnivanja novog reda dominikanaca. Dominikanci su preuzeli pravila reda augustinaca. Sebe su nazivali braćom (fratrima), a ne redovnicima. Živjeli su među ljudima, a glavna im je zadaća bila propovijedati katoličke ideale. Na sebe su preuzeli zavjet potpunog siromaštva, nisu imali privatnog vlasništva niti redovite prihode. Uzdržavali su se prošnjom, te su poput franjevaca, nazvani prosja

Sv. Franjo Asiški (1181.- 1226.)

čkim redovima (mendikantima). Među dominikancima ističe se otac skolastičke filozofije Toma Akvinski te Vincent iz Beauvaisa, autor enciklopedija svih dotadašnjih izdanja.

Drugi veliki velikaški red, franjevaca, osnovao je sveti Franjo Asiški. Odrekao se bogatstva te počeo služiti Bogu u siromaštvu. Njegovi su  sljedbenici nosili naziv minoriti ili „mala braća“. Fratri su morali raditi vlastitim rukama te nisu smjeli primati novac, već samo hranu i odjeću.

Običan puk nije razlikovao franjevce od dominikanaca. Dominikanci su više bili usmjereni prema učenju i filozofiji, a franjevci uglavnom su se bavili misionarskim radom.     

Slučaj Omm Seti

Dorothy Eady - Omm Seti

Kad su gospodin i gospođa Eady jednoga dana 1908. godine odveli svoju četverogodišnju kćer u British Museum, dobili su više nego što su tražili. Užasavala ih je misao da će po muzeju vući kenjkavo dijete kojemu će sve biti dosadno. Kroz najveći je dio muzeja mala Dorothy i bila upravo takva - sve dok nisu došli do egipatskih dvorana, gdje je najednom živnula i počela se ponašati krajnje neobično. Ustrčala se kao poludjela i počela kipovima ljubiti noge, da bi napokon zastala kod mumije u staklenoj škrinji pa od nje ni makac. Njezini su se prošetali muzejom, ali kad su se poslije pola sata vratili, zatekli su je i dalje kao prikovanu za pod. Gospođa Eady se sagnula kako bi je podignula, ali se Dorothy čvrsto uhvatila za vitrinu i dreknula hrapavim, neprepoznatljivim glasom: "Ostavite me tu, to je moj narod."

Dorothy se počela čudno ponašati još prije godinu prije toga, a sve je počelo od incidenta koji nikad neće zaboraviti. Kada su joj bile tri godine, pala je niz duge stube i onesvijestila se. Pozvali su liječnika koji ju je proglasio mrtvom. Sat kasnije vratio se s bolničarkom kako bi sklonili tijelo, ali to se tijelo veselo igralo.

Poslije pada Dorothy je počela učestalo sanjati veliku zgradu sa stupovima i vrtom sa stablima, voćkama i cvijećem. Osim toga je pala i u depresiju pa bi se često znala i bez vidljiva razloga rasplakati, a roditeljima bi rekla da hoće kući. Kad bi je uvjeravali da je kod kuće, ona bi to nijekala, ali ne bi znala reći gdje jer njezin pravi dom. Prva slutnja uvjerenja, koje je neće ostaviti sve do smrti, da zapravo pripada Egiptu došla joj je tek na tom sudbonosnom posjetu British Museumu.

Dorothyna je opsesija dobila potvrdu već nekoliko mjeseci poslije događaja u muzeju, kad je otac donio kući dio dječje enciklopedije. U njoj su bile i fotografije i crteži starog Egipta. Posebno ju je zaintrigirala fotografija slavnog kamena iz Rosette pa bi ju satima promatrala. Na čuđenje je svoje majke izjavila da je znala jezik kojim je napisana, ali da ga je zaboravila.

Kad je Dorothy navršila sedmu godinu, ona velika zgrada sa stupovima koja joj se stalno vraćala u san najednom je počela dobivati smisao. Katalizator je bio ilustritani magazin u kojem se slučajno našla i fotografija s potpisom: "Hram Setija Prvog u Abidu". Ta ju je fotografija sasvim preobrazila. "To je moj dom! Tu sam nekad živjela!" doviknula je veselo ocu, te je tužno dodala: "Ali zašto je sve porušeno? I gdje je vrt?". Otac joj je odgovorio da ne priča gluposti jer da tu zgradu, na drugom kraju svijeta i podignutu prije više tisuća godina, nikako nije mogla vidjeti.

Četrdeset pet godina kasnije, Dorothy Eady, sad već kao namještenica egipatskog Ministarstva starina, otišla je raditi u Abid i nastanila se u kućici nedaleko od Setijeva hrama. Ako je nju bilo pitati, napokon se vratila kući pa je u svom voljenom Abidu ostala od 1956. sve do smrti u travnju 1981. Do tada je već posvuda postala poznata pod imenom Omm Seti, što znači "Setijeva majka", jer joj se Seti zvao sin, inače napola Egipćanin.

Što se pak vrta tiče, arheolozi su ga  otkrili baš na mjestu gdje je po njezinim tvrdnjama i bio.

Dorothy Eady je zacjelo jedan od najneobičnijih likova dvadesetog stoljeća. Sve koje bi upoznala šarmirala bi svojom pojavom; bila je umjetnički nastrojena, duhovita, neustrašivo svojeglava i savršeno ekscentrična. I bez tvrdnje da je zapravo reinkarnirana Egipćanka, njezin bi život bio tako slikovit i romantičan da bi se s njim mogao mjeriti malo koji. 

Faraon Seti

Već u prvim godinama puberteta Dorothy Eady se počela ozbiljno baviti egiptologijom. Oko svoje dvadesete godine, život je provela sa svojima u Plymounthu, na južnoj obali Engleske. Ondje se bavila svačime što je imalo veze s egiptologijom. Posjećivala je i sastanke za reinkarnaciju. Pokušala se uključitiu rad mjesne spiritističke grupe, no ni oni joj nisu vjerovali.

Prvi korak prema vlastitoj stvarnosti je napravila kad joj je bilo dvadeset sedam godina kada se u Londonu zaposlila u egipatskoj reviji za odnose s javnošću. U njoj je crtala karikature i pisala članke u kojima se zalagala za egipatsku neovisnost od Britanije. Tako je u Donjem domu upoznala  mladog Egipćanina Imama Abdela Maguida za kojeg se udala te zajedno s njim otplovila u Egipat. Međutim, nisu se slagali. Usprkos raznim problemima, uskoro su dobili dijete. Bio je to dječak i Dorothy mu je, protiv muževe želje, htjela dati ime Seti, prema slavnom ratniku i faraonu koji je vladao početkom Devetnaeste dinastije. Tek nakon toga, prema egipatskom običaju da se žene ne zovu osobnim imenom, Dorothy Eady postala poznata kao "Omm Seti".

Tijekom noći, Omm Seti bi se probudila, sjedila na pisaći stol i na mjesečini po papiru bi ispisala hijeroglife. Po njoj, te joj je riječi diktirao duh Hor-ra. Ti tajanstveni zapisi rekli su joj da je u ranijem životu bila mlada Egipćanka i da se zvala Bentreshyt. Rodila se u skromnoj obitelji, a onda su je poslali u hram da je odgoje za svećenicu gdje je položila zavjet djevičanstva. 

Omm Seti i njezin suprug živjeli su u središtu modernog Kaira, na Imamov nagovor, iako je ona željela živjeti u predgrađu. Kako im se brak raspadao te je Imam morao otići u Irak, Omm Seti se preselila, zajedno sa sinom, do velikih piramida u Gizehu gdje je dobila posao crtača u egipatskom Ministarstvu starina. Njezin doprinos egiptologiji kroz sve godine, baš kao i njezino znanje, bili su znatni. 

"U životu sam imala samo jedan cilj, a taj je da odem u Abid, da živim u Abidu te da u njemu budem i pokopana", govorila je. Kad je 1952. krenula na kratki izlet u Abid, smjesta je krenula prema Setijevu hramu gdje je provela čitavu noć paleći tamjan i moleći se bogovima. Kako se mladi Seti preselio ocu u Kuvajt, preselila se u Abid gdje se uključila u arheološka istraživanja koji su otkrili ostatke vrta Setijeva hrama - vrta o kojem je čitav život sanjala. U Abidu je postala vrlo popularna i svi su je voljeli jer nikad nije pokušala nikoga prevesti na staroegipatsku vjeru ili ikome nametnuti svoje nazore. Omm Seti je uvelike vjerovala u djelotvornost staroegipatske magije. Sa životinjama se sjajno razumjela i smatrala da s njima može komunicirati. Vjerovala je da je zapravo reinkarnacija mlade hramske svećenice skromnoga podrijetla, koja je živjela i radila u hramu u Abidu za vladavine faraona Setija.  

Prema Omm Seti, faraon Seti se zaljubio u Bentreshyt, kojoj je tada bilo četrnaest godina, kad ju je sreo u hramskom vrtu. Ta je veza bila opasna jer su hramski zakoni od nje tražili da ostane djevicom. Zatrudnjela je i hramske su je vlasti prisilila da prizna kako je imala ljubavnika, prijeteći joj smrću zbog njezina zločina. Bojeći se da bi na sudu mogla u sve to uplesti i Setija, Bentreshyt se, da mu zaštiti ime, ubila. Kad se Seti vratio po nju, slomilo mu se srce pa se zakleo da je nikada neće zaboraviti. 

Omm Seti veli da je, kad je navršila četrnaest godina, faraon Seti održao obećanje i doista joj se vratio. Jedne ju je noći probudio osjećaj da joj nešto pritišće prsa. Kad se probudila, ugledala je mumificirano Setijevo lice kako je gleda, a ruke su mu počivale kraj njezinih ramena. 

Sljedeći se posjet dogodio kad se Omm Seti preselila u Kaira. Seti se opet pojavio, ali ne kako mumija, nego kao šezdesetogodišnji muškarac. Ti su se posjeti nastavili pa su Omm Seti i njezin ljubavnik tako zajedno proveli mnoge noći. 

"Biografija Omm Seti" - Jonathan Cott

Danas se pitamo je li ta žena jednostavno bila luda? Novinar Jonathan Cott, pisac njezine biografije, raspravlja o mentalnom stanju Omm Seti s mnogim stručnjacima. Neki je psihijatar specijaliziran za rad s djecom i mladima iznio tezu da je pri padu možda došlo do oštećenja određenog dijela mozga, što je moglo dovesti do dugotrajne konfuzije. U njoj se mogao stvoriti trajan osjećaj nepripadanja okolini. Opsjednutost bi Egiptom u tom slučaju bila tek sekundarna posljedica. Dr. Michael Gruber, istaknuti njujorški psiholog zaključio je da je ona živjela u nekoj svojoj paralelnoj stvarnosti, ali da joj to nije nimalo umanjilo radne sposobnosti u svakodnevnoj realnosti. Naprotiv, to je samo obogatilo njezin normalni život. 

Postavljalo je pitanje što ona zapravo zna o starom Egiptu? Njezina najpoznatija tvrdnja, naime ona o postojanju vrta u hramu u Abidu, gubi mnogo od svoje snage kada shvatimo da su praktički svi egipatski hramovi imali vrt. No, ona ne samo da je precizno ukazala na njegovu lokaciju nego je odvela istraživaće do tunela ispod sjevernog dijela hrama. Čini se da su joj svi priznavali da posjeduje nekakvo "šesto čulo". 

Koliko god da je ta priča intrigantna, mnoge tvrdnje Omm Seti o egipatskoj prošlosti ostaju i dalje nepotvrđene i sve dok se njezini privatni dnevnici ne objave u cijelosti, bit će nemoguće stvoriti realističnu priču iz koje će se vidjeti koje su tvrdnje bile prave, a koje krive. Zato će Omm Seti zauvijek ostati zagonetka. 

Pogledaj:

Piramide u Gizi

Egipatska mitologija

Demoni

Sedam svjetskih čuda: Keopsova piramida

Misterij Uskršnjeg otoka

Položaj Uskršnjeg otoka

Na uskršnju nedjelju 1722. nizozemski je admiral Jacob Roggeveen uveo svoju sićušnu flotu od tri jedrenjaka u zaklon malenog i nepoznatog otoka duboko u južnom Pacifiku. Nizozemci su to novo kopno okrstili imenom Uskršnji otok, iako je uskoro postalo jasno da oni nisu stigli prvi. Bilo je očito da je otok nastanjen, a duž obale gorjele su vatre, zapaljene u znak dobrodošlice. Kad su se Nizozemci primaknuli kopnu, zapanjili su se ugledavši ljude kako se klanjaju pred nogama divovskih kamenih kipova.

Nizozemci su ostavili sačuvan zapis o tome što su vidjeli na Uskršnjem otoku. Njegove su žitelje opisivali kao ljude vrlo raznovrsnog izgleda, kao ljude smeđe, bijele i crvene kože, nastanjene u kućama od trstike i u obliku izvrnutog broda. Roggeveen i njegovi ljudi upoznali su se s pojedincima za koje su vjerovali da su svećenici i poglavice pa tako i s nekim ljudima bljeđe puti s velikim diskovima u probušenim ušima. Najviše su ih zapanjili golemi kipovi za koje se kasnije ispostavilo da je to samo vješta patvorina napravljena od gline prekrivene kamenčićima.
Nizozemci su ostali samo nekoliko sati, ali kao što je Roggeveen zabilježio u svom dnevniku, za otočane je to bio zaista tužan dan, jer su jednog slučajno ustrijelili, a još ih je desetak poginulo u tučnjavi koja je uslijedila nakon što su mornari dvojicu od njih uhvatili u krađi.

Karta Uskršnjeg otoka

Prije toga je Uskršnji otok bio ostavljen na miru gotovo pola stoljeća, ali kad je njegovo postojanje postalo široko poznato, pretvorio se u pravi magnet za europske i američke istraživače. U listopadu 1770. španjolski je potkralj Perua poslao flotu da potraži Uskršnji otok. Poslije dva tjedna na moru, Španjolci su napokon uspjeli u svom traganju i ostali kraj otoka šest dana na sidru. Napokon su se iskrcali na poluotoku Poikeu, postavili tri križa i natjerali otočane da potpišu papire po kojima se njihov zavičaj pridružuje španjolskom Peruu. Španjolci nisu razumijeli jezik otočana te njihove potpise, kao što otočani nisu shvatili što potpisuju. Španjolci su, kao i Nizozemci, smatrali da na otoku živi više rasa, ali su pobili Roggeveenovu tvrdnju da su kipovi napravljeni od gline. Izveli su pokus i došli do zaključka da je materijal kipa vrlo tvrd kamen pa je on stoga težak. 

Tajanstveni kipovi na Uskršnjem otoku

Nekoliko godina kasnije na Uskršnjem se otoku pojavio i slavni engleski moreplovac kapetan James Cook sa svojom malenom družinom. Jedan od posade uspio je u ograničenoj mjeri razgovarati s otočanima, iako mu je većina njihova govora bila nerazumljiva. Ti su novi istraživači na otoku zatekli sasvim druge prilike od onih na koje su naišli Nizozemci i Španjolci. Kao prvo, otočani su sad nosili drveno oružje, vladala je nestašica hrane, a domoroci su bili neuhranjeni i malobrojni. Osim toga, nije bilo ni traga bjeloputim domorocima koje su navodno vidjeli Nizozemci i Španjolci. Mnogi su kipovi srušeni s kamenih postolja i razbijeni. Opazili su napuštene nasade te shvatili da je jedino brdo na otoku vulkan. Cook je došao do zaključka da mještani na koje je naišao nemaju baš nikakve veze s tim kipovima te smatra da je to djelo golemog vremena. Danas se čini da su platforme na kojima su podignuti kipovi zapravo grobovi. Došli su do informacije da su neki kipovi dobili ime po kraljevima i po tome zaključuju da je riječ o spomenicima ranijim vladarima.
Dvanaest godina kasnije, na otok je stigla francuska ekspedicija koja je naišla na velik broj otočana, bilo ih je najmanje 2000. Osim toga, gladi nije bilo ni traga. Francuzi su stoga zaključili da su se otočani za Cookova posjeta sakrili po špiljama. Francuzi su zamijetili trojicu-četvoricu s drvenim toljagama i zaključili da su to prije simboli službe nego oružje. Također su potvrdili oštećenja kipova, kao i da su platforme zapravo bile grobnice. Iako Francuzi otočane nisu opisali kao bjelopute, prikazali su ih s prepoznatljivo europskim crtama lica.
Postoji podatak koji navodi da su od 1805. američki i peruanski brodovi na otok dolazili hvatati robove te da su sa sobom donijeli i male boginje što potvrđuje činjenica da je 1877. na otoku ostalo još samo 111 ljudi.
U trenutku kad su započela ozbiljna znanstvena istraživanja Uskršnjeg otoka, divovski su kameni kipovi na njemu bili brojniji od njegovih živih stanovnika. Na otoku je danas negdje između 900 i 1000 preživjelih kipova zvanih moai, što znači "prikaz". Visina je tih kipova od 2 do 10 metara, no svi su standardnog oblika i izrađeni u jedinstvenom stilu: duga ljudska glava i torzo s istaknutom bradom i izduženim ušnim resicama, ruku čvrsto uz tijelo i šaka položenih na trbuh. Nekim su kipovima još dodane i oči od crvenog i bijelog kamena i koralja, kao i crveni kameni perčin na tjemenu, koji možda predstavljaju kosu ili crvenu perjanicu kakve su viđali prvi posjetitelji. Svi su ti kipovi okrenuti licem prema unutrašnjosti, kao divovski stražari što čuvaju njegove stanovnike. Danas se smatra da kipovi nisu bili portreti pojedinaca, nego da su imali dvostruku ulogu - prikazati idealnog poglavicu i poslužiti kao prikladno kameno tijelo u koje ljudske ceremonije mogu dozvati bogove. Njih se moglo moliti da donesu lijepo vrijeme, pomognu u izgradnji kipova i podrže u borbu protiv suparničkih skupina. Osim toga, njihova je posve ljudska svrha bila da posluže kao spomenici koji će zadiviti druge moći i organizacijom ljudi zaslužnih za klesanje i prevoženje tih divova.

Labirint na Kreti

Palača u Knossosu

Labirint na Kreti je povezan s mitom o Tezeju i Minotauru. Dosadašnja shvaćanja su išla u pravcu povezivanja kretskog labirinta s palačom u Knossosu, međutim najnovija istraživanja provedena, ne na Kreti, već u Egiptu pobijaju ta razmišljanja. Prilikom iskapanja tima austrijskih arheologa na nalazištu Tel de-Dabi u Egiptu, 1991. godine, otkriven je dvorski kompleks s kulturom koja nije bila u potpunosti egipatska. Zgrade nalazišta potječu iz doba vladavine Hiksa, stranih vladara nepoznatog porijekla koji su vladali Egiptom tijekom XVII. i početka XVI. stoljeća. Kako se činilo da taj strani element kod Hiksa dolazi s istoka, keramika, metalni predmeti i ostali nalazi iz Tel de-Dabe, navodili su na zaključak da su Hiksi u Egipat stigli iz Palestine ili Sirije i da su semitski narod poput Arapa i Izraelaca. Tada se u samom središtu hikskoga grada dogodilo senzacionalno otkriće. Otkriveni fragmenti freski s nedvojbeno egejskim prizorima uvelike su podsjećali na one s otoka Krete, premda su bile znatno starije od onih u Knossosu. Tamo su bili cvjetni prizori u minojskom stilu, bikovske glave, kao i fragmenti freske s prikazima kretskog sporta skakanja preko bika. Tu su bili i ponovljeni i motivi labirintskog obrasca okruženi bikovskim glavama. Labirintski obrazac predstavlja čistu apstrakciju koja je u potpunosti različita od plana palača u Knossosu. On je mnogo srodniji arhetip labirinta kao univerzalnog simbola s misterijem života i smrti. Isto dovodi do zaključka da ukoliko kretski Labirint nije bila palača u Knossosu, već apstraktna religijska ideja onda je lako moguće da je i Minotaur, antropomorfno mitsko biće koje se nalazilo u središtu tog Labirinta, bio ipak nešto više od pukog odraza opasnih igara s bikovima.

 Kovanice iz Knossosa, Kreta, 476-430 prije Krista. Dvije kovanice prikazuju kako su Grci  tijekom 5. st. u kolonoiji na Kreti osjećali kako je izvorno uporište u Knososu, labirint, izgledao  1500. godine pr. Kr. 

Pogledaj: Minojska religija , Tezej i Minotaur

Tezej i Minotaur

Minotaur je čudovište iz grčke mitologija s ljudskim tijelom i bikovom glavom. njegov se postanak veže uz događaj kada je legendarni vladar Minos obznanio svoje pretenzije na prijestolje najvećeg egejskog otoka Krete. Tada je zamolio Posejdona, boga mora, da mu potvrdi to pravo. Bog Posejdon mu je poslao zasljepljujuće bijelog bika koji je izronio iz morskih valova. Posejdon je očekivao da će mu ga Minoj prinijeti kao žrtvu, no on ga je sakrio među ostalu stoku, a umjesto njega žrtvovao mu je običnog bika. Posejdon mu se osvetio tako što je natjerao njegou ženu Pasifaju da se zaljubi u bika takvom strašću da je molila slavnog izumitelja Dedala da da joj pomogne toj strasti i udovoljiti. Na to je Dedal napravio drvenu kravu  koja je bila pokrivena kravljom kožom i s kotačima skrivenim u papcima. Odvezao ju je na poljanu na kojoj je Minos držao Posejdonovog bika. Pasifaja je bila skrivena u drvenoj kravi, a dedal je natjerao bika da navali na drvenu kravu i tako oplodi Minojevu ženu. tako je Pasifaja zatrudnjela s bijelim bikom i rodila Minotaura. U želji da prikrije ženinu sramotu Minos je to čudovište zatvorio u Labirint gdje se hranilo mesom djece koju mu je kao danak slao grad Atena. Mladi junak Tezej je bio jedno od četrnaestero djece što ih je svake godine slao kao danak grad Atena. On je golim rukama ubio čudovište i pobjegao iz Labirinta uz pomoć Minojeve kćeri, Arijadne.

Prikaz s grčke vaze u kojem Tezej ubija Minotaura

Pogledaj: Labirint na Kreti, Minojska religija