 |
| Slika iz 16. st. na kojoj su prikazane vještice |
Svi narodi, pa čak i oni najstariji imali su iskustva s tkz. višim bićima. Kasta posvećenih, odnosno viših bića bili su nazivani vješticama, gataocima i čarobnjacima, njima su pripadali i ljekarnici koji su poznavali tajanstvene napitke. U mediteranskom okružju vještice i čarobnjaci su vezani za različite sile, strašila, za razliku od Srednje i Sjeverne Europe gdje je sam nečastivi uzrokom svih zala. Korijene takvim promišljanjima trebamo potražiti u antici, odakle su preko srednjeg vijeka, renesanse i baroka preživjeli do današnjih dana. Korijene čarobnjaštva možemo pronaći i u slavenskoj mitologiji. Njihovi odjeci javljaju se kroz pučke predaje, gatalice i horoskope. Bitno obilježje takve predaje je da ona spada u domenu oralne povijesti. Prvi dokumentirani izvori o takvim pojavama u Hrvatskoj javljaju se u 13. st. u statutima dalmatinskih i primorskih gradova.
Statuti se baziraju na običajnom pravu, pa stoga na njih se treba gledati kao na sponu između predaje i dokumentiranih procesa suđenja vješticama. Neki od spomenutih statuta su: Korčulanski statut (1214.), Vinodolski zakonik (1288.), Statut otoka Krka (1388.), Riječki statut (1530.), Poljički statut (1540.) i ostali. Svaki od njih ima zasebne odredbe o čarobnjaštvu, ono što im je zajedničko je protjerivanje ljudi radi njihovih osobnih rituala, zbog prakticiranja alternativne medicine, zbog specifičnog ponašanja i sl. Posebno je interesantna činjenica da se u latinskim izvorima, Malleus Maleficarum npr., čarobnjaštvom mogu baviti osobe oba spola, dok su hrvatski statuti tu djelatnost ograničili samo na osobe nježnijeg spola.
Svećenik, Mihovil, sin Antona Burića iz Polanah u Hrvatskom primorju napisao je 1452. Nauk za izpovjednike, djelo o vješticama, odnosno krivovjerstvu koje je kategorizirao na:
1. Negromaciju, u koju ubraja spiritizam i prizivanje duhova.
2. Ako ima knjigu po kojoj to radi treba je spaliti, a ona obećati da neće to
ponoviti.
3. Ako ne donese knjigu počinio je smrtni grijeh i ne daj mu odrješenje, listine i
pisma po kojima to radi treba spaliti.
4. Ako žene same sebe smatraju vješticama, a muškarci sebe vukodlacima grijeh
je mali i ne treba im vjerovati.
 |
| Pentagram |
Iz navedenog je jasno koliku je ulogu imala Crkva po pitanju čarobnjaštva u Hrvatskoj. Druga i treća stavka ukazuju na spaljivanje određenih djela koja su suprotna crkvenom nauku. Najpoznatija crkvena knjiga koja govori o ovoj tematici je Malleus maleficarum napisana od dominikanaca Henrika Institorisa i Jakoba Spregnera, 1467. Prema jednom latinskom spisu optužene žene se moraju u nazočnosti svjedoka zakleti da nisu vršile nikakvo čarobnjaštvo, ali ukoliko se pronaše kakva pisana izjava biti će prema gradskom pravu kažnjene. Ugarsko pak zakonodavstvo razlikuje strige , koje se svrstavaju u istu kategoriju s bludnicama, te bivaju blago kažnjene, od pravih čarobnica malefica, venefica i sortilega, koje sve do 13. st. nisu spaljivane na lomači.
Vještice bi mahom bile optuživane zbog spravljanja napitaka kojima su se same koristile ili bi nudile druge. Evidentirani su napici poput: masti od ljudskih leševa i posebno popularni ljubavni napici.
Posebno je interesantan slučaj iz Kastva kraj Rijeke iz 1716. kada je sedam lokalnih i autohtonih muškaraca i sedam žena osuđeno zbog čarobnjaštva pred takozvanim vijećnicima, odnosno starejima u Kastvu. Optuženi su za tipična vještičja djelovanja na koja se nailazi i u Europi od 15. stoljeća, a to znači bacanje uroka, uzrokovanje neplodnosti u žena, u životinja, i ostalog blaga, neurod grožđa, plodova stabala i zemlje, uzrokovanje suša, nevremena i svih vrsta nedaća.
Nadalje, optuženi su za sastajanje noću, nijekanje Svetog Trojstva, kršenje sakramenata, obraćanje zlom duhu, kojemu su davali komade odjeće i upisivanje svojih imena u strašnu knjigu crnih listova. Nesretnim Kastavcima još su se imputirala i umorstva, osobito djece, iskapanje mrtvaca i njihovo sakaćenje na mjestima vještičjih susreta. Optuženi su da su glave davali đavlu, sami jeli njihovo kuhano ili, češće, pečeno meso, a od masti spravljali smrtonosne otrove.
 |
| Kula Žudika, Kastav. |
Optuženi su da su đavla obožavali kao Boga, na koljenima, paleći mu zublje i vatru, a on bi se pojavljivao, čas kao prljavi jarac, čas kao crni pas. A onda bi, nakon veselja i plesa, muškarci s vampiricama, a žene sa zlodusima u liku muškaraca i s demonskim psima, bijedno počinjali najcrnju i najizopačeniju protuprirodnu sodomiju i činili druga zla, trovanja i čaranja.
Presuda kastavskih sudaca bila je strašna: »I zato vas našom presudom proglašavamo otpadnicima, obožavateljima đavla, ubojicama djece, hereticima, ljudožderima, sodomitima, bludnicama, čarateljima, huliteljima, krivokletnicima i najgnjusnijim sjemenom koje se podalo đavlu. I stoga, osuđujemo svakoga od vas da bude prvo zatučen sabljom na smrt, a onda spaljen dok se ne pretvori u pepeo«. Osuđeni su spaljeni na kastavskoj kuli Žudika.
Presuda kastavskih sudaca bila je strašna: »I zato vas našom presudom proglašavamo otpadnicima, obožavateljima đavla, ubojicama djece, hereticima, ljudožderima, sodomitima, bludnicama, čarateljima, huliteljima, krivokletnicima i najgnjusnijim sjemenom koje se podalo đavlu. I stoga, osuđujemo svakoga od vas da bude prvo zatučen sabljom na smrt, a onda spaljen dok se ne pretvori u pepeo«. Osuđeni su spaljeni na kastavskoj kuli Žudika.
1 komentar:
"Crkva je glede progona vještica od samog početka bila jasna, od 785. godine crkveni sabor u Paderbornu oštrim kaznama prijeti onima koji se usuđuju na način pogana progoniti neku ženu kao vješticu. Slične pravne odredbe potječu iz 906. godine (Canon Episcopi, Trier) i iz 1140. godine (Gracijanovi dekreti). Katolička inkvizicija, koju optužuju za sve zlo u Crkvi Srednjega vijeka, nije išla za tim da istrijebi žene vještice, već za tim da istrijebi herezu, Crkva je utvrđivala tko je heretik, a državne vlasti su primjenjivale kaznu, inkvizitori su morali biti oslobođeni izvršavanja kazne. Čak je u katoličkim područjima zahtjev za progonom vještica najčešće polazio od puka, jer se vjerovalo da one donose sve životne poteškoće (U. Filler). Mučenje također nije stvoreno isključivo za procese protiv vještica, bilo je to jedno od pravnih sredstava rimskoga prava, a usred suradnje sa svjetovnim pravosuđem, našlo je pristupa i u crkvene inkvizicijske postupke, kasnije se znakovito nazvalo svjetovnim pravnim sredstvom. Primjena mučenja bila je ograničena različitim mjerama opreza: moglo se primijeniti jedino u slučaju postojanja teške sumnje (E. Petersdorff). U 16. stoljeću, okrutno kažnjavanje smrću postojalo je i kod protestanata. Martin Luther i Jean Calvin su na osnovi Biblije opravdavali i argumentirali sudske progone vještica, a carica Marija Terezija u procesu protiv heretika koristila je lomaču za one koji su općili sa životinjama.
Međutim, trn u oku svim protivnicima katoličanstva je takozvana bula o vješticama (Summis desiderantes affectibus) pape Inocenta VIII. i knjiga dvojice dominikanaca Henrika Institorisa i Jakoba Sprengera, tzv. Malj za vještice (Malleus Maleficarum) objavljena 1486. godine. U njoj se na 800 stranica iznosi čitav sustav o vješticama i čarobnjaštvu te upute za inkvizitore napisane na latinskom jeziku. Daleko od tog da knjiga nije antifeministička, ali čitajući je možemo doći i do zaključka da su se žene masovno bavile nekim okultnim umijećima za što su bile strogo kažnjavane jedino po priznanju ili po sigurnom dokazu, ali ne teže od svećenika koji su se bavili istim praksama (Malj za vještice). Također ta knjiga nikada nije korištena kao službeni crkveni dokument, radi se zapravo o privatnom komentaru na papinsko pismo.
Ne možemo nijekati povijesne činjenice, postupci protiv žena vještica sigurno nisu nešto čime bi se Katolička Crkva trebala ponositi. Sveti papa Ivan Pavao II. je toga bio itekako svjestan kada se javno ispričao u ime Crkve za sve zločine koji su se u njoj dogodili. Crkva je zajednica svetih i grješnih. Međutim, povijesnost ovog perioda ne možemo promatrati isključivo kroz zločine Katoličke Crkve, a osobito ne manipulirajući i falsificirajući podatke o brojevima žrtava koje je skrivila Crkva. A to općenito rade oni koji danas legaliziraju eutanaziju, abortus, pedofiliju, iniciraju umjetne ratove i koji promoviraju kulturu smrti."
Objavi komentar