Treće božanstvo koji zajedno sa Izidom i Serapisom tvori trijadu. Harpokrat je ime heleniziranog egipatskog boga Horusa, što nam svjedoči i etimologija njegova imena: „prvotno ga se naziva Hor-sa-Iset, što u prijevodu znači Hor sin Izidin, a zatim Hor-pa-khe-red, što znači Hor dječak“[14] iz čega je izvedeno ime Harpokrat.U egipatskoj mitologiji Hor, Horus je sin Ozirisa i Izide, a ime mu znači „lice“. Prvi su egipatski vladari često uzimali kao vlastito ime i ime Horus[15] te su ga poistovjećivali sa Suncem, odnosno s Ra. Prema mitu o Ozirisu i Izidi, Horus biva odgajan u močvarama Khemisa, u delti Nila, u tajnosti kako ne bi bio ubijen od strane svoga strica Setha. Nakon što odrasta u snažnog mladića ulazi u borbu sa stricem, pobjeđuje ga i vraća pravo na prijestolje, od tuda i naziv „osvetnik svoga oca“. Egipćani su ga najčešće prikazivali kao dječaka u naručju svoje majke Izide koja ga doji ili u obliku sokola.
Grčko-rimski Horus, odnosno Harpokrat, ima mnogo sličnosti sa egipatskim „originalom“. Harpokrat je sin Izide i Serapisa. Njegov temeljni ikonografski oblik prikazuje ga kao „ nagog, bucmastog dječaka, s prstom u ustima i krunom psent na glavi, koju će katkad biti zamijenjena lotusovim cvijetom.“[16] Egipatska kruna psent povezuje ga sa Horusom, kao i lotosov cvijet.
Harpokrat
U grčkom i rimskom svijetu Harpokrat postaje novi, mladi Bog povezan sa prirodom, ponovnim rađanjem Sunca te bog zaštitnik doma. Ali, postaje i božanstvom šutnje i misterija. Ova nova „funkcija“ proizlazi iz pogrešnog tumačenja njegova prikaza sa prstom na usnama. Naime, u egipatskoj je tradiciji to bio znak djetinjstva, dok je u helenističko-rimskom razdoblju to znak misterija i šutnje. U rimskom je svijetu često poistovjećen sa Apolonom, bogom sunca,a u grčkom sa Helijem.
Zanimljivo je da lik Horusa, kao osvetnika oca, nalazimo u liku Oresta i Shakespaerovog Hamleta. Naime u oba djela očita je strukturalna sličnost sa mitom o Ozirisu i Izidi te sa mitom o borbi Hora i Setha: ubojstvo zakonitog kralja, uzurpacija prijestolja od strane ubojice te osveta oca od strane protjeranog sina i povratak prava na prijestolje. „Mikenskog kralja Agamemnona po povratku iz Troje ubija njegov bratić Egist, Hamletova oca, danskog kralja, ubija njegov brat Klaudije. Nakon ubojastva slijedi razdoblje u kojem uzurpacija trijumfira: Egista, kao i Klaudije, vladaju stanovito vrijeme, uživajući plodove zlodjela. Ali i za jednog i za drugog to nije mirna vlast: postoji sin ubijenog, privremeno udaljen, koji se jednog dana vraća iz progonstva. Tada nastupa rasplet; sin osvećuje oca, uzurpator je zbačen i ubijen.“[17]
Treće božanstvo koji zajedno sa Izidom i Serapisom tvori trijadu. Harpokrat je ime heleniziranog egipatskog boga Horusa, što nam svjedoči i etimologija njegova imena: „prvotno ga se naziva Hor-sa-Iset, što u prijevodu znači Hor sin Izidin, a zatim Hor-pa-khe-red, što znači Hor dječak“[14] iz čega je izvedeno ime Harpokrat.
U egipatskoj mitologiji Hor, Horus je sin Ozirisa i Izide, a ime mu znači „lice“. Prvi su egipatski vladari često uzimali kao vlastito ime i ime Horus[15] te su ga poistovjećivali sa Suncem, odnosno s Ra. Prema mitu o Ozirisu i Izidi, Horus biva odgajan u močvarama Khemisa, u delti Nila, u tajnosti kako ne bi bio ubijen od strane svoga strica Setha. Nakon što odrasta u snažnog mladića ulazi u borbu sa stricem, pobjeđuje ga i vraća pravo na prijestolje, od tuda i naziv „osvetnik svoga oca“. Egipćani su ga najčešće prikazivali kao dječaka u naručju svoje majke Izide koja ga doji ili u obliku sokola.
Grčko-rimski Horus, odnosno Harpokrat, ima mnogo sličnosti sa egipatskim „originalom“. Harpokrat je sin Izide i Serapisa. Njegov temeljni ikonografski oblik prikazuje ga kao „ nagog, bucmastog dječaka, s prstom u ustima i krunom psent na glavi, koju će katkad biti zamijenjena lotusovim cvijetom.“[16] Egipatska kruna psent povezuje ga sa Horusom, kao i lotosov cvijet.
 |
| Harpokrat |
U grčkom i rimskom svijetu Harpokrat postaje novi, mladi Bog povezan sa prirodom, ponovnim rađanjem Sunca te bog zaštitnik doma. Ali, postaje i božanstvom šutnje i misterija. Ova nova „funkcija“ proizlazi iz pogrešnog tumačenja njegova prikaza sa prstom na usnama. Naime, u egipatskoj je tradiciji to bio znak djetinjstva, dok je u helenističko-rimskom razdoblju to znak misterija i šutnje. U rimskom je svijetu često poistovjećen sa Apolonom, bogom sunca,a u grčkom sa Helijem.
Zanimljivo je da lik Horusa, kao osvetnika oca, nalazimo u liku Oresta i Shakespaerovog Hamleta. Naime u oba djela očita je strukturalna sličnost sa mitom o Ozirisu i Izidi te sa mitom o borbi Hora i Setha: ubojstvo zakonitog kralja, uzurpacija prijestolja od strane ubojice te osveta oca od strane protjeranog sina i povratak prava na prijestolje. „Mikenskog kralja Agamemnona po povratku iz Troje ubija njegov bratić Egist, Hamletova oca, danskog kralja, ubija njegov brat Klaudije. Nakon ubojastva slijedi razdoblje u kojem uzurpacija trijumfira: Egista, kao i Klaudije, vladaju stanovito vrijeme, uživajući plodove zlodjela. Ali i za jednog i za drugog to nije mirna vlast: postoji sin ubijenog, privremeno udaljen, koji se jednog dana vraća iz progonstva. Tada nastupa rasplet; sin osvećuje oca, uzurpator je zbačen i ubijen.“[17]
Nema komentara:
Objavi komentar