UVOD
Kanibalizam kao način prehrane na prvi spomen svakome pada na pamet. Međutim, kanibalizam nam otkriva vrlo složene aspekte jer ne proizlazi ni iz unutarnje nužde ni iz anatomskog ili nekog određenog evolucijskog razvoja. Kanibalizam vuče korijene iz ratnog krvoprolića ili iz krvoločnog sujevjerja. On nije uzrok, već posljedica koja je u stanju otkriti svoj povremeni ili čisto gastronomski karakter. Tako i razlikujemo različite vrste kanibalizma kao što su : elementarni, ratni, ritualni, religijski i patološki kanibalizam.
ELEMENTARNI KANIBALIZAM
Povremeni kanibalizam
Povremeni se kanibalizam uglavnom ne javlja do trenutka u kojem čovjek umoren glađu izazvanom prirodnim okolnostima, brodolomima ili ratovima, biva prinuđen da jede svog bližnjeg, pa čak i svoje vlastito meso. Ova vrsta kanibalizma isključuje gurmansku nasladu i pohotljivost, premda je njegovo ponavljanje moglo lako dovesti narode do prakticiranja gastronomskog kanibalizma.
Povremene gladi izazvane oskudicama, koje susrećemo još i danas u mnogim dijelovima svijeta, potvrđuju postojanje prolazne omofagije[1]. Ovakve gladi su nekada bile učestale, pa je i cijela srednjovjekovna Europa upoznala ovu veliku nesreću. Darwin nam u svojim «Putovanjima jednog prirodnjaka» donosi priču o urođenicima sa Fuega koji su početkom prošloga stoljeća živjeli potpuno nagi, hranili se školjkama i trulim mesom te nisu oklijevali, kada bi kucnuo čas, da dotuku starce i skuhaju ih obješene za stopala. Nadaillac, pogođen bijedom ljudi koji žive u siromašnoj oblasti, natopljenoj maglama, pljuskovima i hladnoćom, gdje nikakva kultura nije moguća, zabilježio je: « Zimi hrane nema ni za lijek; lov, ribolov ništa ne donose, ipak, treba živjeti. Glad je jedini osjećaj koji opstaje u srcima ovih ljudi, valja im odabrati između starica i pasa: psi su dobri za hvatanje vidri, a starice im više ne mogu poslužiti ni za užitke: izbor je brzo učinjen. Žrtva je obješena iznad vatre od mladica, a kad je već napola ugašena, raskomadana je i halapljivo pojedena»[2]
Olfield piše: « U slučaju neimaštine, majke iz australskih plemena nisu oklijevale da otru svoje suze, kada im je izgladnio narod bacao glave njihove djece, kako bi ih oglodale. Običajno pravo im je pripisivalo taj dio…»[3]
Kanibalizam nije svojstven samo primitivnim divljacima, i civilizirani ljudi lako posustanu od svojih načela u sličnim okolnostima. Za vrijeme vladavine Luja XIII, u mračnim godinama srednjeg vijeka, u vremenima kada se uslijed neimaštine prekopavala zemlja na grobljima; kada su ubojice nudile ostatke svojih žrtava na tržnicama; svjedočanstvo nam donosi Raoul Glaber povodom gladne godine 1033.
«Kada se hranismo zvjerinjem i pticama, taj izvor jedanput presuši, a glad se osjećala manje živom…Da bi se pobjeglo od smrti, glodali smo korijenje, čupali travu iz jaraka…Na putevima snažni bi se dočepali slabijih, rastrgnuli bi ih, pekli i jeli…Mnogi su odvlečili djecu na stranu, pokazujući im jabuku ili jaje i klali ih da bi se njima zasitili. Na više mjesta, iskopavali su leševe…Jedan se bijednik drznu da prodaje zgotovljeno ljudsko meso na tržnici u Turniju. Uhvaćen, ništa ne poricaše i bijaše spaljen. Drugi, tokom noći, ode da otkopa isto to meso, pojede ga, i isto bijaše spaljen. «[4]
Gastronomski kanibalizam
 |
| kanibali u Južnoj Americi, ilustracija iz 1557. |
Za razliku od fenomena povremenog kanibalizma, gastronomski kanibalizam predstavlja svjesnu i osmišljenu potragu za ljudskim mesom, sa potpuno sldostrasnim namjerama. Dokaz za to se javlja u činjenici da gastronomski kanibalizam često hara u krajevima koje je priroda najizdašnije obdarila. U IV vijeku je sv. Jeronim zapazio da galsko pleme Atikota koje nije oskudijevalo u stoci bilo koje vrste najprije se daje u potragu za dupencima dječaka i sisicama djevica. Markiz de Sad je izjavio da « ima više povjerenja u prvo od navedenih jela, nego u drugo, jer meso žena kao i svih ženki životinja, mora znatno zaostajati za mesom muškaraca».
Stečen navikom elementarni kanibalizam je ubrzo postao potreba a potom prava pomama. 1809. god. Engleski mornari zarobljeni na otoku Fidži prisustvovali su strašnom masakru. «Mogli su vidjeti», zabilježio je Dimon d,Irvil, «kako se jedni za drugima redaju: mlade djevojke, odrasli muškarci, žene, djeca na sisi, bolesnici i klecavi starci, čija su tijela pobjednici naslagali na gomilu. Ovo prenošenje leševa predstavljalo je pravi praznik za kanibale; na stotine ljudi, muškaraca i žena namijenjenih proždiranju, takva je gozba bila namijenjena njihovim strašnim apetitima. Izbrojali su bar četrdeset dvoje na platformi koja je nadvisila pirog plemena Bulandam; položili su ih, pažljivo razvrstali, a poglavica, kojem je među mnoštvom za oko zapelo tijelo jedne djevojke, naredi da je stave na stranu za njegovu osobnu kuhinju…».[5]
RATNI KANIBALIZAM
Kod ratnog kanibalizma, utoljenje nezasitne gladi, povremeno ili uobičajeno, čini se nešto nejasnim te je teško razlučiti aspekte osvete, rituala i magije, koji je upotpunjuju. Teško je utvrditi dali ljudožder ubija kao lovac iz zadovoljstva u ubijanju, ili iz zadovoljstva u proždiranju svog neprijatelja. Na osnovnu potrebu za hranom, o kojoj je u antropofagiji riječ, kako je vrijeme prolazilo a običaji se mijenjali, nakalemila se jedna vrsta kodeksa časti, u ratovanju i osveti, koja je preobrazila sakralno jedenje u jednostavan čin mučenja kojem podvrgavaju poraženog. Ovaj fenomen krvoprolića se jednostavnim preokretom preobratio u strast prema ljudskom mesu, izvrsnom u svakom pogledu. Homer je u Ilijadi prvi koji je slavio Ahila koji vidjevši Hektora uzvikuje: « Kad bi me nekako srce i srdžba mogli navesti sirovo da ti meso režem i jedem.» Kao prvobitni podstrekači ratnog kanibalizma se javljaju: izvršenje osvete, magijsko jedenje određenih dijelova tijela i pravedna kazna, a njihov vrhunac je lov na glave. Primjer osvetničke antropofagije susrećemo u pokolju 1665. god. Kad Martu Konstantinu « zarobiše krvoloci i dočepaše je se…Odsjekoše joj od stidnih dijelova ono što mogoše i utrobu joj rasporiše; odsjekoše joj i dojke koje im izgledaše, kako su govorili izvanredno lijepe…staviše ih da se kuhaju u umaku i za trpezom poslužiše nudeći ih drugim vojnicima koji im se nenadano pridružiše. Vojnici Pijemonta uhvatiše djevojčicu od desetak godina…natakoše je živu na koplje, i pošto raspališe veliku vatru na prostranoj stijeni, pekoše je kao meso na ražnju…Kada se to svrši, odsijecaše joj meso koje im se učini najbolje zgotovljeno, ali samo malo od njega okusiše, jer im ne uspije da je ispeku prema svom ukusu.»[6]
Jedenje određenih dijelova ljudskog tijela, bez ostavljanja ikakvih tragova, daleko više proizlazi iz magije nego iz fetišizma i sakupljačkih sklonosti. Činjenica da se proždiru srce, jetra ili mozak protivnika da bi se preuzela njegova hrabrost i neustrašivost ukazuje na jedan daleko izvjesniji oblik uzročnosti od čuvanja lubanja, vilica i kostiju protivnika. Tako su npr. u Gvineji vračevi tumačili volju bogova iz iznutrica zarobljenika. Svi pomagači tog čina bi potom bili pozvani na gozbu prilikom izvršenja smrtne kazne da okuse jednu vrstu paprikaša koji se sastojao od srca, jetre i droba. Pleme Crna noga i i stanovnici drevnog Čilea prakticirali su «kardioantropofagiju» i otvarali grudni koš neprijatelja kako bi im grizli unutrašnje organe.
RITUALNI KANIBALIZAM
Ritualni zločin proizlazi iz elementarne magije a javlja se kao najsvirepiji oblik svete antropofagije, te i do današnjih dana ostaje barbarski, prinudan i tajanstven. On koristi religiju kao svoj izgovor, maskirajući svoje istinske porive koji se tiču individualne ili kolektivne osvete, mržnje ili koristoljublja. U nekim afričkim plemenima su inicirali djecu od malih nogu u ljude-pantere. Inicijacijski obredi se ne čine strogo zacrtanima već se prepuštaju mašti onih koji ih provode. U nekim slučajevima je neofit zasijecan po slabinama, prsima ili bilo kojem drugom dijelu tijela. Sama inicijacija je znala biti popraćena magijskim napjevima te svirepim iskušavanjima usred gozbe i plesa. U plemenu Diola u Kazamanku neofiti piju iz ljudske lubanje mješavinu palminog vina, krvi i dijelova tijela.
Ljudi-leopardi iz nekadašnjeg belgijskog Konga nastojali su loviti bijelce i time tjerati strah u kosti urođenicima. Emile Cailliet piše: « U ovoj oblasti inicijacija vračeva je praćena grozomornim scenama. Između ostalih iskušenja na koja se stavlja kandidat, nalaže se i da prinese ljudsku žrtvu, odabranu među njegovim najbližim rođacima, najčešće majku ili prvorođenu kćer. Kolje je na obrednom stablu neke mlačike čiji se sok miješa sa krvlju. Posvećenici je piju, a beživotno tijelo, ispečeno na vatri, dijeli se na dvanaest dijelova. Kosti stucane u prah, koriste se za izradu idola ili amuleta.[7]
RELIGIJSKA ANTROPOFAGIJA
Još u davnim vremenima, strah od onostranog i kazni od nezadovoljnih i strašnih božanstava isprva je nagonio ljude da prinose ogromne i žive žrtve a malo po malo, bezazlene i prividne. Lako je pojmiti sakralizaciju kanibalizma ako se povjeruje da ni jedna žrtva bogovima nije milija od sinova čovječjih, načinjenih po njihovoj slici. Povijest je prepuna primjera religijske antropofagije. Svetonije nam pripovijeda: «Pošto je osvojio Peruziju, Oktavijan izabra tri stotine ljudi i prinese ih na žrtvu o martovskim idama, ispred uzdignutog oltara, u čast božanskog Julija»[8]
U dvanaestoj knjizi (pog. XIV) Opće Historije Diodor sa Sicilije pripiuje Saturnu da je uz pomoć vatre vladao Kartaginom:
«Pripisujući moći bogova poraz koji su upravo pretrpjeli, Kartaginjani pribjegoše javnim molitvama…Sami sebe prekoravaše što su zanemarili Saturna, jer mu nekad na žrtvu prinosiše djecu, i to onu najmoćnijih građana; kasnije su od tog običaja odustali, potajno kupujući i podižući djecu da bi ih ovom bogu žrtvovali. Istraživanje potvrdi da većina žrtvovane djece bijaše podmetnuta. Sve ovo uzevši u obzir, i iz tog vidjevši neprijatelje utaborene ispod zidina svog grada, obuze ih praznovjeran strah i sebi prebacivaše da su zanemarili običaje svojih očeva u pogledu kulta bogova. Narediše da na velikoj svetkovini bude žrtvovano dvije stotine djece, odabrane iz najuglednijih porodica; neki od građana, na udaru optužbi, ponudiše dragovoljno svoju djecu, kojih nije bilo ispod tri stotine. Brončana statua predstavljaše Saturna ruku raširenih i uperenih ka zemlji, tako da se dijete koje bi tu bilo položeno skotrljalo i palo u ponor u kojem gorješe vatra.»[9]
PATOLOŠKI KANIBALIZAM
Upražnjavanje antropofagije s namjerom izlječenja nije dovodilo do samog ubojstva. Bolesnici su u XVI vijeku jeli komadiće mumija u svrhu okončanja svojih umišljenih bolesti počinivši time djelo kanibalizma. Propisivanje lijekova u obliku praha prikrivalo je taj grozni čin nekrofagije. Rimljani koji su pili krv gladijatora i zarobljenika bili su svjesniji svojih činova omofagije. Plinije stariji piše da su «epileptičari pili čak i krv gladijatora kao da su ovi živi pehari…smatrali su najdjelotvornijim lijekom ispijanje još vrele krvi, same ljudske krvi, ispijanje samog životnog daha sa otvora rane.»[10]
U slučaju pomlađivanja putem kanibalizma ubojstvo se čini razumljivijim, nagon za očuvanjem i halapljivost uzmiču pred estetskim i senzualnim a intezitet ne slabi ni u starosti. Seksualno zadovoljenje odnosi prevagu nad svim ostalim kod izopačenih i slabih pojedinaca. U istoj mjeri koliko i glad, zadovoljenje seksualnog nagona iziskuje svoju krvavu kupku, pa tako imamo primjer kraljeva s otoka Markizas koji nikada nisu oklijevali da prinesu kao žrtve svoje podanike u cilju pomlađivanja klonulih moći.
KANIBALIZAM I KNJIŽEVNOST
U pričama, pjesmama, kazalištima i folkloru nebrojenih naroda odražavaju se tragovi kanibalizma te on odražava svoje mjesto među ljudskim preokupacijama. Interes za kanibalizam se nije izgubio, razni putopisi, anegdote i stripovi, kao i filmovi dokazuju nam suprotno. Brojni pisci poput Voltera, Apolinera ili Žana de Reja oslikavaju strahote kanibalizma.
ZAKLJUČAK
Kanibalizam predstavlja fenomen koji se, provlači kroz razna vremenska razdoblja i kulture. Primjera kroz povijest ima na pretek od rane ljudske povijesti, preko drevnih srednjoameričkih i polinezijskih naroda te srednjeg vijeka u Europi, pa do raznih situacija u ratnim uvjetima, kao i na primjerima ljudi zarobljenih u vremenskim nepogodama kada je konzumacija ljudskog mesa bila jedina mogućnost opstanka. Kanibalizam u današnje vrijeme je doveden na sam prag istrebljenja, zabrinjava me jedino činjenica koja moderne kanibale razlikuje od povijesnih a to j da njihov kanibalizam nije ni ritual koji im je nametnulo društvo, a ni pitanje života i smrti. Danas je to riječ o ljudima koji ubijaju, kasape, kuhaju i jedu dijelove ljudskog tijela iz čistog zadovoljstva i strasti pa je samim time i sam taj grozni čin još i grozniji od svih navedenih primjera.
Pogledaj:
Alfred Packer - biografija jednog ljudoždera
Brodolom Nottingham Galleya - preživjeli zahvaljujući kanibalizmu
Pogledaj:
Alfred Packer - biografija jednog ljudoždera
Brodolom Nottingham Galleya - preživjeli zahvaljujući kanibalizmu
[6] Jean Leger, Opća historija protestantskih crkava Pijemonta ili Vodoaza (Istorija kanibalizma str.52.)
Nema komentara:
Objavi komentar