ŽENA U BIBLIJI

Uvod

Biblija, sveta knjiga napisana čovjekovom rukom po nadahnuću samog Stvoritelja predstavlja glavni izvor vjere svih židova i kršćana. Današnja zapadna civilizacija je baštinik u njoj opisanih vrednota. Neosporan je njen utjecaj na razvoj zapane misli. Primjeri u njoj opisani, poželjnog i nepoželjnog, s vremenom su postali pravila ponašanja. U njoj su zapisani uzori kojima bi trebali težiti kako muškarci, tako i žene. Time je njen utjecaj na razvoj predodžbi o razlikama među spolovima i njihov položaj u društvu od krucijalnog značenja u razvoju europskog mentaliteta. Položaj koji je žena imala u Bibliji odrazio se i na njen položaj u srednjovjekovnom društvu. Kako je Biblija bila knjiga iz koje su se crpile istine koje je Bog poslao čovjeku, nije bilo poželjno da žena odstupa od one uloge koja joj je u njoj namijenjena. U ovome radu nastojat ću dati uvid u biblijsko prikazivanje uloge žene, otkriti što je ženi bilo dopušteno, a što nije, pronaći razloge njenog neravnopravnog položaja naspram muškarca te objasniti kako je biblijski prikaz žene i njenih osobina utjecao na položaj žena tijekom srednjeg vijeka.

Nastojat ću iznijeti one dijelove Biblije za koje smatram da su bili ključni u stvaranju srednjovjekovne predodžbe o ženi, a samim time i odgovorni za njen neravnopravan položaj u društvu. Biblija će biti okosnica cijelog rada, dok ću se dodatnom literaturom poslužiti u onim dijelovima gdje će biti neophodno proširiti vidike van redaka Biblije.

Položaj žene u Drevnom svijetu

Za rasvjetljivanje utjecaja Biblije na položaj žena kroz povijest, trebamo se osvrnuti na Stari svijet i vidjeti kakav je položaj žena imala u društvima koja su prethodila biblijskim zapisima, a koja su utjecala na položaj žene opisan u Starom zavjetu. Žene su prije Novoga zavjeta bile smatrane slabijim bićima, njihova vrijednost uspoređivala se s vrijednošću psa a njihova uloga bila je ograničena na dom i obitelj. Općeprihvaćena je bila degradacija žene kao društveni poredak uspostavljen od bogova. U drevnoj Grčkoj, Aristotel je držao da je muško po prirodi prikladnije za zapovijedanje nego žensko. Bilo je prihvaćeno razmišljanje da su žene bile podređene muškarcima, služile su im za užitak i skrb oko djece. [1] Idealna žena trebala je živjeti povučenim kućnim životom, a pojava u javnosti bila je ograničena na vjerske svetkovine ili pogrebe. Njena najvažnija dužnost bila je rađanje građanskih sinova.[2] U Heziodovom Postanku bogova stvaranje žene je opisano kao stvaranje zle stvari kojoj se u srcima raduju svi muškarci dok grle vlastito uništenje. Bogovi su ženi dali različite vještine i osobine, poput: umijeća tkanja, neodoljive privlačnosti, ali bila je obdarena i lažima, podmuklim riječima te himbenom naravi.[3] Utjecaj grčke misli je vidljiv i u rimskom odnosu prema ženi, no vidljiv je pomak na bolje, pa tako žene do prvog stoljeća stječu društvenu slobodu, mogu razvijati posao, kupovati i prodavati posjede, ostati neudate te postati utjecajne. Brak nije predstavljao sakrament te je mogao biti lako razvrgnut. Podložnost žene muškarcu je bila i zakonski propisana. Idealna žena u rimskoj kulturi je bila ona koja je bila podložna, dobra kći, žena i majka, blaga, tiha, povučena i samosvjesna. Stavovi o ženi izraženi u starim civilizacijama utjecali su na judaističku predodžbu o ženi te su zapisivanjem u Starom zavjetu ostavili traga na buduće predodžbe o ženskom idealu.[4]

Žena u Starom zavjetu

U Starom zavjetu se navodi da su muškarac i žena stvoreni na sliku Božju:

Na svoju sliku stvori Bog čovjeka,

na svoju sliku on ga stvori,

muško i žensko stvori ih.[5]

No biti stvoren na sliku Božju ne pretpostavlja nužno i jednakost obaju spolova. Iako neki autori poput Adalbera Rebića[6] smatraju da Stari zavjet izražava poštovanje prema ženi isto kao i prema muškarcu jer su oboje stvoreni na sliku Božju, pa je time i žena odraz Boga na zemlji, mišljenja sam upravo suprotnog. Naime, izražena je puno veća sličnost starozavjetnog Boga s muškarcem nego sa ženom. Bog je predstavljen kao muškarac, on je taj koji je preuzeo ulogu oca koja je bitno različita od nježne majčine uloge. On je taj koji naređuje i kažnjava.[7] Bog se u Starom zavjetu obraća isključivo muškarcu. Razgovor se uvijek vodi između dva muškarca, Boga i onoga kome se Bog obraća. Žena se uvijek spominje u trećem licu. U obraćanju se na prvo mjesto uvijek stavlja muški rod:

...Tada nikakva posla nemoj raditi: ni ti

ni sin tvoj, ni kći tvoja, ni sluga tvoj,

ni sluškinja tvoja...[8]

Stari zavjet prepun je takvih primjera u kojima se ističe veća važnost muškarca, što uopće ne čudi ako se uzmu u obzir društvene okolnosti u kojima su nastali ovi zapisi, poput patrijarhalnosti judaističkog društva. Tako je muškarac stvoren na sliku Božju dok je žena stvorena od muškarca. Iako su oboje stvoreni na sliku Božju, ipak prvenstvo stvaranja je dodijeljeno muškarcu, što govori o pravu prvenstva koje je od Boga dano muškarcu kojim se izražava inferiornost žene.

Gle evo kosti od mojih kostiju,

mesa od mesa mojega!

Ženom neka se zove,

od čovjeka kad je uzeta![9]

Bog zbog neposluha kažnjava ženu te je čini podložnom muškarcu koji će nad njom gospodariti.[10] Pa joj tako muškarac daje i ime, Svojoj ženi čovjek nadjene ime Eva.[11] Muškarac se prema ženi ponaša kao prema svom vlasništvu po pravu koje mu je od Boga dano. Žena je u Starom zavijetu bila isključena iz komunikacije s Bogom, kao i iz provođenja svećeničkih službi iz dvojakog razloga, zbog mnogostruke zakonske nečistoće i kanaanske sakralne prostitucije. Naime, u Kanaanu su se prakticirali prostitucijski kultski obredi u kojima je uloga žene bila važna. Samim time nije bilo poželjno prisustvo žene kod žrtvenika ni u pratnji svećenstva. Židovska molitva koju bi Židov molio svakodnevno najbolje predočava ondašnji odnos prema ženi: Blagoslovljen da si, Gospode Bože naš, što me nisi stvorio ni poganinom, ni ženom ni neznalicom! žena je pri tom molila: Hvaljen budi, Gospodine, koji si me stvorio prema svojoj volji.[12] U židovskoj kulturi idealna je žena ona, koja je rob mužu, tiha, povučena, skromna i čedna. Općenito ih se matralo nužnim zlom, smetnjom i dosadom.[13]

Menstrualni ciklus žene predstavljen je u najmanju ruku poput bolesti. Žena je njime obilježena i to je čini nečistom a samim time i neravnopravnom s muškarcem te manje vrijednom Boga od muškarca. Time dolazi do omalovažavanja uloge žene i njene marginalizacije pri provođenju svetog. O spolnoj nečistoći žene se navodi:

Kad žena imadne krvarenje, izljev krvi iz svog tijela, neka ostane u svojoj nečistoći sedam dana; tko se god nje dotakne, neka je nečist do večeri. Na što god bi legla za svoje nečistoće, neka je nečisto; na što god sjedne, neka je nečisto. Tko se dotakne njezine posteljine, neka opere svoju odjeću, u vodi se okupa i do večeri ostane nečistim. Tko god dotakne bilo koji predmet na kojem je ona sjedila, nek svoju odjeću opere, u vodi se okupa i nečist ostane do večeri...[14]

Primjer loše strane ženskog spola vidljiv je i u liku koji neodoljivo podsjeća na vještice i vještičarenje. To je noćna vještica Lilit. Prema hebrejskoj legendi Lilit je bila prva žena stvorena kad i Adam, odbila je podati se Adamu vjerujući da je ravnopravna s njim, pobjegla je u pustinju i podala se drugim demonima te postala majkom mnogim drugim demonima. Lutala je svijetom tražeći nezaštićenu djecu koja su zasluživala biti kažnjena zbog grijeha svojih roditelja. Ubijala ih je tako što bi im se nasmiješila. Jahve ju je krivio da je upravo ona navela Evu da Adamu otkrije tajne vrta u Edenu. Njezina sveta životinja je sova, a prikazuje se kako nosi krunu s mjesečevim rogovima i ogrlicu od duge.[15] Njen spomen nalazimo u Bibliji:

Ondje će se sretat divlje mačke

s hijenama,

jarci će dozivat jedan drugoga;

ondje će se odmarat Lilit

našav počivalište.[16]

Zanimljivo je da se navode životinje koje su povezane s kasnijim predodžbama o vješticama, mačke i jarci. I njena narav je identična predodžbi vještice, suprostavila se svom gospodaru i podala se demonima. Za pretpostaviti je da su žene optužene za vještičarenje poistovjećivane upravo s Lilit. Koja kazna je primjerena za žene koje izdaju Boga – oca vidljiva je u Levitskom zakonu:

Ako se kći kojega svećenika oskvrne podavši se javnom bludništvu, ona oca svoga skvrne, pa se mora na vatri spaliti.[17]

Za vještice se tvrdilo da se odaju općenju s demonima i time ne služe na čast svoga Boga, a vatra je ta koja pročišćava. Žrtve paljenice su poznate iz Starog zavjeta gdje su prinošene Jahvi jer je zapisano da je miris masnog dima ugodan Bogu, To je žrtva paljenica, žrtva paljena Jahvi na ugodan miris.[18] Kod žrtvenog obreda nisu predviđene ljudske žrtve, one se prinose samo kao određene sankcije.[19] Tako u Knjizi postanka za bludničenje nalazimo istu kaznu: Tvoja nevjesta Tamara odala se bludništvu; čak je u bludničenju i začela. Izvedite je – naredi Juda – pa nek se spali.[20] Starozavijetna praksa prinošenja žrtava paljenica kasnije u Novom zavijetu prerasla je u kaznu za sve one koji ne poštuju Evanđenje,[21] pa je tom objavom mjesto na lomači koje je dotada bilo rezervirano isključivo za ženski rod, postalo dostupno i muškarcima.

U Knjizi Sirahovoj nailazimo na oprečnost prema stavu o ženama. Tako kod izbora žene Sirah upozorava:

Žena prima svakog muža,

premda je jedna djevojka od druge bolja.[22]

Vrlo je zanimljiv ovaj stav pri kojem žena prima svakog muža, iz čega se da zaključiti da žene nemaju potrebu biranja svog supružnika već je muškarac taj koji bira, a one prihvaćaju onoga tko ih odabere. Sirah dalje nastavlja:

Ženska ljepota raduje oči,

i to je najjača od svih ljudskih želja.

Ako su dobrota i nježnost

na njezinim usnama,

muž joj nije kao ostali ljudi.

Tko ima ženu, posjeduje blago:

ona mu je pomoć i stup potporni.

Gdje nema ograde, pokradu imanje.

Tko nema žene, tužan je lutalac.[23]

Oprečnost se vidi u daljnjem tekstu kad govori o ženama:

Bolja je zloća muška

nego dobrota ženska;

od žene potječe sramota i ruglo.[24]

Upravo ovakav dvojaki pristup ženi javlja se pod utjecajem kršćanstva i u srednjovjekovnoj književnosti, koji u sebi sadrži ili elemente potpune divinizacije i nježnosti, ili do izražaja dolazi odbojnost i sveopća sotonizacija žene. S jedne strane uz ženu se vezivao strah od njenih zavodničkih moći, a s druge, kao suprotnost potencijalnoj tjelesnoj napasti, veličalo se njeno djevičanstvo.[25]

Salomonova Pjesma nad pjesmama,[26] koja u biti predstavlja dijalog među zaručnicima, jedna je od najljepših pjesama u Bibliji. Vjeruje se da je ona pokazatelj muškarčeve ljubavi prema ženi. U njoj je žena idealizirana, kao i ljubavni odnos među zaručnicima. Salomon je bio vladar Izraela u 10. st. pr. Kr.[27] koji je ženidbenim vezama nastojao osigurati prospreitet svog kraljevstva. Jedan takav ženidbeni savez sklopio je i s, u ono vrijeme najmoćnijim sveznikom, Egiptom, oženivši faraonovu kćer.[28] U Pjesmi braća zaručnice o njoj govore:

Imamo malu sestru

koja još nema grudi...[29]

Iz citiranog je jasno vidljivo da se radi o djevojčici a ne nikako o ženi, dakle o zrelom ljubavnom odnosu ne može biti riječi. Riječ je o ugovorenom ženidbenom savezu kojim je Salomon želio osigurati svoje kraljevstvo i poduprijeti dobrosusjedske odnose. Najjači susjed je bio Egipat, pa možemo pretpostaviti da je opjevana zaručnica upravo faraonova kćerka. Pjesma je dakle napisana kako bi zadovoljila diplomatske potrebe dobrosusjedskih odnosa. Ono što se može razabrati između redaka je to da je ugovaranje brakova imalo potporu u Starom zavjetu, čak i kada se radilo o djevojčicama u predpubertetskoj dobi. U srednjem vijeku ugovoreni brak je bio opće prihvaćen, pogotovo kod pripadnika vladajućeg sloja. Smatralo se da je brak prevažna stvar da bi mladi mogli o njemu odlučivati. Kompenzacija za tako nametnute brakove je bila u izvanbračnim vezama.[30]

Žena u Novom zavjetu

Isusov stav prema ženama je bitno drugačiji od onog u Starom zavjetu. Žene doživljava ravnopravnima s muškarcima. To se doduše više vidi iz njegovih djela no iz riječi. Žene su bile u Isusovoj blizini oduševljene njegovom pojavom, one ga oplakuju, Veronika mu daje rubac da otare lice, pomazuju mu tijelo te otkrivaju prazan grob, dok su muškarci ti koji su ga iznevjerili. Ali ipak, Isus nije ni jednu ženu pozvao u svoju pratnju i uvrstio među svoje učenike, što uopće ne čudi budući da je bio baštinik onodobnog židovskog mentaliteta.[31]

Položaj žene naspram muškarca najbolje je opisan u Dužnostima žena iz kojih razabiremo njenu strogu i neupitnu podložnost muškarcu:[32] Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava žene kao što je i Krist glava Crkve. Štoviše kao što je Crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima![33]

Lovše Nina u svom radu[34] upućuje na dio Pavlove poslanice u kojoj je vidljiv crkveni pogled na ulogu žene: Jer nije muž od žene, nego je žena od muža. I nije svoren muž radi žene nego žena radi muža ( Kor 11,3. 8 – 9).

U Pavlovoj poslanici Efežanima, brak je definiran kao sakrament, a svoje mjesto na popisu sakramenata dobio je tek u srednjem vijeku. Tijekom 12. st. brak je definiran kao monogaman, nerazrješiv, a temelji se na sporazumu među supružnicima.[35] Time se vidi da je u Crkvi sazrijela misao o ženi koja joj je pomogla u njenoj emancipaciji. Time je i žena trebala dati pristanak po kojem se mogao zaključiti brak. To se kosilo s praksom ugovaranja brakova, ali je nije isključilo iz primjene.

Idealna žena

Prikaz idealne žene u Bibliji dat je u Pjesmi o vrsnoj ženi, u kojoj se navode poželjne djelatnosti koje žena treba obavljati:

Ona mu (mužu) čini dobro, a ne zlo, u sve dane vijeka svojeg.

Pribavlja vunu i lan, i vješto radi rukama marnim.

Ona je kao lađa trgovačka: iz daleka donosi kruh svoj.

Još iza noći ona ustaje, hrani svoje ukućane

i određuje posao sluškinjama svojim.

Opazi li polje, kupi ga; plodom svojih ruku sadi vinograd.

Opasuje snagom bedra svoja, i živo miče rukama.

Vidi kako joj posao napreduje: noću joj se ne gasi svjetiljka.

Rukama se maša preslice i prstima drži vreteno.

Siromahu dlan svoj otvara, ruke pruža nevoljnicima.

Ne boji se snijega za svoje ukućane, jer sva čeljad ima po dvoje haljine.

Sama sebi šije pokrivače, odijeva se lanom i purpurom....

...Platno tka i prodaje ga, i pojase daje trgovcu.

Odjevena je snagom i dostojanstvom, pa se smije danu budućem.

Svoja usta mudro otvara, i pobožan joj je nauk na jeziku.

Na vladanje pazi ukućana i ne jede kruha besposlice.

Sinovi njezini podižu se i sretnom je nazivaju, i muž njen hvali je...[36]

Upravo ovim kriterijima izvrsnosti nastalima oko 450. pr. Kr.[37] težile su udovoljiti žene kroz povijest. Tako saznajemo da vrsna žena mora svome mužu činiti dobro, biti vrijedna i brinuti se za ukućane, prikupljati plodove s polja, dobrog je zdravlja, vješta je pri izradi platna, pokrivača i haljina, snažna je i dostojanstvena, vedre naravi, ne besposličari, mudra je, pobožna i požrtvovna te vješta u trgovini. I za kraj, naravno, rađa i podiže sinove jer kćeri su neželjene pa samim time vrsna žena treba rađati mušku djecu. Opisanim idealima morala je udovoljiti srednjovjekovna žena, pa se tako smatralo da besposlica žene može navesti na nepoštenje i pokvarenost, šutnja je bila na diku ženskome rodu, muškarac joj je autoritet koji je mora podučiti njenim dužnostima, on ženi ne smije pustiti uzde, već ih mora čvrsto držati i njome upravljati.[38]

Primjer vrsne žene u Bibliji je Blažena Djevica Marija[39] te je njen lik trebao ženama poslužiti kao savršen primjer, dok su muškarci takav primjer nalazili u Isusu. U hrvatskoj srednjovjekovnoj književnosti najzastupljeniji je lik Djevice Marije o kojoj se najviše pjeva.[40] Time je predstavljala uzor hrvatskim srednjovjekovnim ženama te razvijala predodžbu o liku vrsne žene kojem su težile.

ZAKLJUČAK

Neravnopravan položaj žene u kršćanskoj zajednici srednjeg vijeka pretpostavljen je od samih početaka judeo – kršćanstva. Od samog čina stvaranja pri kojem je stvorena od dijela muškarčevog tijela, žena je u inferiornijem položaju. Navedena inferiornost zabilježena u brojnim primjerima unutar Biblije reflektirala se i na duboko religiozno društvo srednjega vijeka. Time je stvorena predodžba idealne kršćanske žene koja je u poniznosti naspram muškarca, njena uloga ograničava se na brigu o kućanstvu i djeci. Ona je skrbna i nenametljiva, a ujedno mudra i povučena, vrijedna i poslušna. Pretpostavljen joj je uzor djevice te svako iskazivanje sekualnosti prelazi dopušteni okvir zamišljenog ideala. Tada ulazi u sferu bludničenja, udaljavanja od Stvoritelja i njegovog nauma. Poistovjećuje se s demonima i utjecajem Sotone. Zamišljena granica između djevice i grješnice je vrlo tanka, jer je samim time što je žena ujedno i potencijalna opasnost po čudoređe muškaraca. U želji muških očiju djevica se za tren oka pretvara u zavodnicu i time ni sama ne sluteći, dovodi muškarca u napast, koji nemoćan da se odupre nagonima u njoj vidi demonske sile koje ga odvlače od Božjeg puta. Biblijski zapisi su nametnuli ženama traženja kojima su teško uspijevale udovoljiti. Posljedice su vidljive i danas. Žene i danas pod utjecajem povijesnog bremena teško uspijevaju balansirati između te pretpostavljene dvojnosti, žene svetice i žene grješnice, bludnice.

Budući da religija predstavlja živu povijesnu strukturu, koja se prilagođava porebama vremena, te potrebe nisu ostale neuslišene ni od strane Crkve. Uvidjevši promjene u društvu, Crkva je mijenjala svoj stav prema ženi. Ta je promjena najbolje vidljiva iz institucije braka. Budući da se temeljio na dobrovoljnom pristanku obaju supružnika, brak je postao instrument emancipacije žena kroz povijest. Time je učinjen veliki pomak u stoljetnim nastojanjima žena za priznanjem njihove istovrijednosti s jačim spolom. Težnje nježnijeg spola iskazane kroz prošlost, svoje puno ispunjenje nisu dočekale ni do današnjih dana. Nažalost, još uvijek smo svjedoci njihovih težnji za emancipacijom.


Danijel Tatić

Literatura:

1. Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.

2. Delbianco, Valnea, Biblijske žene u hrvatskoj književnosti srednjega vijeka i renesanse, Narodna umjetnost: hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, 2, prosinac 2006.

3. Janeković – Römer, Zdenka, Maruša ili suđenje ljubavi: bračno – ljubavna priča iz srednjovjekovnog Dubrovnika, Algoritam, Zagreb, 2008.

4. Lovše, Nina, Uloga muža i žene u kršćanskom bračnom odnosu, Kairos: Evanđeoski teološki časopis, 2, listopad 2009.

5. Mitologija istoka, Leo commerce, Rijeka, 2002.

6. Osman, Ahmed, Izlazak iz Egipta: otkriveni korijeni kršćanstva, Stari grad, 2002.

7. Rebić, Adalbert, Služba žene u prvokršćanskoj zajednici, Bogoslovska smotra, 48, 3 – 4, Zagreb, ožujak 1978.

8. Stafford, Emma J., Stara Grčka, 24 Sata, Zagreb, 2004.

---

[1] Lovše, Nina, Uloga muža i žene u kršćanskom bračnom odnosu, 214 – 216.

[2] Stafford, Emma J., Stara Grčka, 33 – 35.

[3] Ista, 82.

[4] Lovše, Nina, Uloga muža i žene u kršćanskom bračnom odnosu, 214 – 216.

[5] Postanak, 1, 27.

[6] Rebić, Adalbert, Služba žene u prvokršćanskoj zajednici, 220.

[7] Izlazak, 20, 5.

[8] Izlazak, 20, 11.

[9] Postanak, 2, 23.

[10] Postanak, 3, 16.

[11] Postanak, 3, 20.

[12] Rebić, Adalbert, Služba žene u prvokršćanskoj zajednici, 221.

[13]Lovše, Nina, Uloga muža i žene u kršćanskom bračnom odnosu, 217.

[14] Levitski zakonik, 15, 19 – 23.

[15] Mitologija istoka, 50.

[16] Izaija 34,14.

[17] Levitski zakonik, 21, 9.

[18]Levitski zakonik, 1, 9.

[19] O prinošenju žrtava vidi: Levitski zakonik, 1 – 7, 37. Pošto se radi o žrtvi paljenici oju treba prinjeti njen otac koji je ujedno i svećenik ritual se trebao izvesti prema naputcima zapisanima u Levitskom zakoniku 6, 2 - 6.

[20] Postanak, 38. 24.

[21] Druga poslanica Solunjanima, 1, 8.

[22] Sirah, 36, 21.

[23] Sirah, 36, 22 – 25.

[24] Sirah, 42, 14.

[25] Delbianco, Valnea, Biblijske žene u hrvatskoj književnosti srednjega vijeka i renesanse, 135 – 137.

[26] Pjesma nad pjesmama, 1.1 – 8.14.

[27] Biblija, 1274.

[28] Osman, Ahmed, Izlazak iz Egipta, 65, 69.

[29] Pjesma nad pjesmama, 8.8.

[30] Janeković – Römer, Zdenka, Maruša ili suđenje ljubavi, 181 – 184.

[31] Rebić, Adalbert, Služba žene u prvokršćanskoj zajednici, 221 – 224.

[32] Današnji teolozi o navedenoj problematici imaju suprotno mišljenje te niječu biblijsku inferiornost žene prema muškarcu, već smatraju da se time htjelo istaći njenu drugačiju ulogu od muškarčeve. (Rebić, Adalbert, Služba žene u prvokršćanskoj zajednici, 230. ). Drugo viđenje navedenog problema izražava Lovše po kojem se ovdje radi o uzajamnoj podložnosti objašnjavajući to ovako: Muževi se trebaju pokoravati svojim ženama gledajući ono što je najbolje za ženu a ne za njih same, to ne poriče različitost u njihovim ulogama. Muž treba voditi, a žena se treba pokoravati njegovu vodstvu. Tako se uz ženu veže glagol pokoravati se, a uz muškarca Voditi. (Lovše, Nina, Uloga muža i žene u kršćanskom bračnom odnosu, 213 - .)

[33] Efežanima, 5, 22 – 24.

[34] Lovše, Nina, Uloga muža i žene u kršćanskom bračnom odnosu, 225.

[35] Janeković – Römer, Zdenka, Maruša ili suđenje ljubavi, 122.

[36] Izreke, 31, 10 – 28.

[37] Biblija, 1279.

[38] Janeković – Römer, Zdenka, Maruša ili suđenje ljubavi, 179.

[39] O Marijinoj ulozi u Kršćanstvu vidi: Rebić, Adalbert, Služba žene u prvokršćanskoj zajednici, 224 – 226.

[40] Delbianco, Valnea, Biblijske žene u hrvatskoj književnosti srednjega vijeka i renesanse, 135 – 147.