AMIJAN MARCELIN

AMIJAN MARCELIN ( 330- 395)– sačuvani su uglavnom memoari temeljem autorovog poznavanja vojnih i pol. zbivanja ili iskaza svjedoka. To je jedno od najboljih djela latinske historiografije.

O Amijanu Marcelinu

Amijan Marcelin se rodio između 325. i 335., a umro oko 400. godine. Bio je rimski časnik helenskog podrijetla. Njegovo djelo Res Gestae, što znači povijesni podvizi, je napisano na latinskom jeziku, obuhvaća rimsku povijest od 96. do 378., no samo je period od 353. do 378. ostao sačuvan. Ne zna se točno gdje je Amijan rođen, vjerojatno u Antiohiji. O životu Amijana znamo isključivo zahvaljujući autobiografskim podacima iz Res Gestae. Može se samo pretpostaviti da je bio iz obitelji koja je pripadala gradskoj aristokraciji. Zahvaljujući društvenom položaju i obiteljskom bogatstvu, Amijan se vjerojatno školovao u rodnom gradu koji je u to vrijeme bio poznat po svojim retorskim školama i tradicijama antičke učenosti. Vjerojatno ga je podučavao veliki govornik Libanije, jedan od najčuvanijih intelektualaca 4. stoljeća. Kao mladić postao je član elitnog gardijskog odreda protektora iz kojeg su se regrutirali budući časnici, pa i carevi (Dioklecijan i Jovijan). U sastavu jedinica Amijan je 353.god. bio u pratnji Ursicina, zapovjednika rimske konjice na Istoku. Kada je sumnjičani Konstantin II uklonio cezara Gala, svog predstavnika na Istoku i sinovca, i Ursicin je pozvan u Milano da se opravda pred carem. Prateći svog zapovjednika, Amijan je krenuo put Italije, a zatim u Galiju gdej je u Ursicinovoj pratnji sudjelovao u atentatu na uzurpatora Silvana u Koelnu 355. godine. Ursicin je tada postao zapovjednikom svih galskih postrojbi, ali je zapovjedništvo 356. povjereno novopostavljenom caru Julijanu, koji je sa svojom energijom, obrazovanjem i asketizmom stekao Amicijanovu naklonost. Međutim, u međuvremenu je počeo novi rat sa Perzijom i Ursicin je poslan na Istok, a Amijan je služio kao zapovjednikov kurir. Pošto je spasio Ursicina i njegov štab od zarobljavanja u blizini Nizibisa, Amijan je sa svojim nadređenima poslan u utvrđenu Amidu (današnji Dijarbakir u Turskoj). Grad je ubrzo opsjednut i poslije teške opsade od 72 dana morao se predati perzijskom kralju Šapuru II. Ursicin i nekolicina njegovih ljudi, uključujući i Amijana, uspjeli su se spasiti i skloniti u Antiohiju. Nakon pada Nizibisa, Ursicin je smijenjen, a Amijan je izgleda ostao u službi u rodnoj Antiohiji. Znamo još da je sudjelovao u neuspješnom Julijanovom pohodu na Perziju. Nagađa se da je mogao biti zapovjednik jednog odreda na opsadnim spravama. Poslije Julijanove smrti, vratio se u Antiohiju i povukao iz vojne službe ili je možda bio otpušten po nalogu novog cara Valentijana 364. godine. Što se dalje događalo sa Amijanom, znamo samo u crticama. Izgleda da je u Antiohiji počeo prikupljati materijal iz različitih oblasti ljudskog znanja i dopunjavao bilješke koje je možda vodio tijekom svoje vojne službe. Posjetio je Egipat gdje se divio kulturnom središtu Aleksandrije, ali i drevnim spomenicima Tebe. Obišao je i Peloponez. Vratio se zatim u Antiohiju i 371. gdje je bio prisutan suđenjima lokalnoj aristokraciji, kojoj je i sam pripadao, a koja je optužena za bavljanje magijskim obredima. Moguće je da se i on našao na širem popisu osumnjičenih. Nešto poslije 378. otputovao je u Rim. Tamo nije naišao na otvorenu dobrodošlicu među rimskim umjetnicima i učenjacima. Sa gorčinom i sarkazmom Amijan bilježi da kada je 383. u Rimu zavladala nestašica žita, gradski prefekt je naredio svim strancima da napuste Grad, ali je ipak dozvolio da preko 3000 plesačica i drugih zabavljača ostane pri prebogatim domaćinstvima aristokrata. Amijan je ipak kasnije uspio da stekne naklonost i podršku rimskih patricija. Njegovo djelo je većim dijelom objavljeno i steklo je poštovanje prije nego što mu je sugrađanin iz Antiohije, Libanije uputio čestitku u pismu iz 392. godine. Amijan je izgleda svoje djelo završio prije 397., i vjerojatno je nedugo zatim i umro.

Amijan je U Res Gestae napisao povijest Rimskog carstva od Nerve (96.-98.) do velikog rimskog poraza u bitci kod Hadrijanopola 378. godine. Od početne 31 knjige do nas su stigle knjige od 14. do 31. koje opisuju period od 353. do 378. godine. Pri izboru vladavine Nerve za početak svog djela, Amijan je izgleda želio da se nadoveže na Tacita. Iz sačuvanog ostatka jasno proizlazi da je ranije razdoblje obrađeno sumarno, a da je autor više pozornosti i detalja posvetio zbivanjima kojima je bio suvremenik i u kojima je dijelom i sam sudjelovao. Uz Tacita, osjećaju se utjecaji Cicerona, Tukidida i Salustija. Amijan je bio vrlo posvećen idealu nepristranosti, ozbiljno je shvaćao zadatak historiografa bez želje da sklizne u trijvijalnost, vrlo je uvjerljivo predstavljao dramatične trenutke poput opsade Amide kojoj je osobno sudjelovao, kao i psihološke portrete vladara i drugih aktera događaja. Obična se Amijanovo djelo ocjenjuje kao posveta Julijanu, ali neznatnim dijelom i sam autor podvlači i one poteze i osobine koje nisu služile na čast posljednjem poganskom caru. S druge strane, Amijan je umetnuo u svoje djelo vrlo dragocjene geografsko-etnografske prikaze o raznim provincijama i krajevima Carstva (Istok, Trakija, Galija, Rim...) kao i o narodima koji žive na rimskim granicama (Perzijanci, Huni, Alani...). Amijanov je rad pouzdan i vjerodostojan povijesni izvor i predstavlja objektivan, detaljan i potpun prikaz druge polovice IV. st., iako u djelu ima propusta i pogrešaka, ali one se pretežito odnose na geografske podatke ili vijesti preuzete nedovoljno kritički od drugih autora. Iako poganin, Amijan se u u nekoliko navrata izjašnjavao vrlo povoljno i tolerantno prema kršćanstvu, iako se ne osvrće previše na prilike u kršćanskoj crkvi i carskoj politici prema njoj. Poraz koji su Goti nanijeli Valensu kod Hadrijanpola 378. godine, Amijan je izgleda smatrao upečatljivim krajem jedne epohe tako da se odlučio da sa tim događajem završi svoje djelo.

Iako Grk, Amijan je pisao svoje djelo na latinskom, jeziku koji je dobro upoznao tokom retorskog školovanja u Antiohiji, kao i tokom službe u vojsci jer je latinski sve do početka 7. st. ostao službeni jezik rimsko-vizigotske vojske. Izbor latinskog za jezik na kojem je pisao možda je bio diktiran Amijanovoj okrenutosti rimskoj veličini i tradicionalizmu. Amijanov latinski nije raskošan kao jezik klasične književnosti Augustovog doba, ali govor vjerojatno odražava period u kojem je živio. Amijan je kao neobično savjestan i temeljit historiograf, izgleda koristio raznoliku dokumentarnu građu, autentična carska pisma, pa čak i javne natpise. Dosta bilješki je napravio zapisivajući sjećanja svjedoka događaja od visokih dvorana, poput Julijanovog vjernog komornika Euterija kojeg je sreo u Rimu, do anonimnih učesnika u velikim događajima, poput Valensovog vojnika koji je bio uz cara do samrti. Amijan je dosta putovao, obilazio poprišta različitih događaja i možda o nečemu raspravljao sa svojim suvremenicima i poznanicima kao što su bili Libanije i Aurelije Viktor. Koristio je i neke izgubljene izvore kao što je zbirka carskih biografija nastala sredinom 4. stoljeća koja se naziva i Kaisergeschicte.

Res Gestae je donio svom autoru slavu već za života. Međutim, izgleda da je već u 5 stoljeću dobar dio uvodnih knjiga izgubljen, vjerojatno zbog svog sadržajnog karaktera. Početkom 6. stoljeća pjesnik i gramatičar Priscijan spominje Amijana kao svoj izvor, a nešto kasnije ga je stilski i tematski slijedio Kasiodor. Nakon toga, Amijanovo djelo je palo u zaborav, ali je sačuvano zahvaljujući trudu i interesu srednjovjekovnih intelektualaca. Od ukupno 16 sačuvanih rukopisa, dva njastarija su nastala u 9. stoljeću u njemačkim benediktinskim samostanima Hersfeld i Fulda, a ostali potječu iz 14. i 15. stoljeća. Naučnoj, pa i široj javnosti, Amijana je otkrio humanista Pogio Bracciolini (1380. – 1459.), „pronalazač“ nekoliko Ciceronovih govora i Lukrecijevog spisa O prirodi stvari. Kako bi došao do fragmenata Amijanovog djela Bracciolini je morao da potkupi jednog od monaha iz opatije Hersfeld. Danas, kada se period kasne Antike smatra kao jedna od najzanimljivijih dijelova historiografije, čiji se pojmovi i problemi stalno mijenjaju i dopunjuju, Amijanovo djelo uživa veliki ugled, pa i popularnost.

Res Gestae od 14. do 31. knjige

14. knjiga donosi informacije o smrti cara. To je imalo utjecalo na ratovanje s barbarskim plemenima. U tom djelu nalazi se velika digresija o načinu i životu Rima i njegovih građana. Grad preferira plesače i zabavljače nego ozbiljne književnike i povjesničare. Ova kritika rimskog društva koja je bila upućena Rimljanima imala je za posljedicu loš prijem dijela Amijana Marcelina.

U 15. knjizi opisuje situaciju rata s Alemanima. Pretendent Silvanije se proglašava Augustom u Germaniji, spominje pobune zbog gladi u Rimu. U to je vrijeme Julijan dobiva na nadležnost Galiju, a nakon toga slijedi duga digresija o provinciji.

U 16. knjizi na idiličan način opisuje Julijanovo vladanje na provincijom Galije. Rat s Alamanima predstavljen je kao niz rimskih pobjeda koje kulminiraju završnom pobjedom kod Argentoratoruma. Spominje razgovora oko mira s Perzijom i poznatog posjeta Šapura Rimu u pratnji rimskog cara Konstantina.

17. knjiga spominje Julijanovo prelaženje rijeke Rhone barem jedanput za vrijeme teškog ratovanja protiv germanskih plemena. Kako bi svoje nadređene učinio sretnima brine se o Galima. Ima problema s svojim vojnicima koji gladuju navodno zbog lošeg upravljanja vojskom. Iako Julijana ogovaraju u Rimu, Konstantin mu vjeruje zbog mnogih vojnih pobjeda. U razgovorima s Perzijom i dalje nema pomaka

U 18. knjizi opisano je Julijanovo izvoljevanje mira na germanskoj granici. Perzijanci napadaju i pobjeđuju Rimljane kod Amide, a većina radnje ove knjige odvija se oko ispitavanja svjedoka oko manjih incidenata za vrijeme ratne kampanje.

19. knjiga opisuje opsadu Amide koja završava tragično za Rimljane. Nova pobuna zbog nedostatka hrane u Rimu. Spominje suđenje nekih aristokrata u Rimu.

U 20. knjizi Amijanov šef Uriscinus dobiva otkaz. Po Amijanovom pogledu on je žrtveno janje za katastrofu kod Amide. Julijan je proglašen Augustom u Parizu. Konstantin odbija takav odabir. Šapor osvaja Singaru, Bezabdu ali ne i Virtu. Konstantinov pokušaj da povrati Bezabde ne uspijeva. Digresija o solarnoj eklipsi i dugi.

21. knjiga opisuje Julijana koji postaje otvoreni neprijatelj Konstantina i oni marširaju jedni na drugoga, Julijan zauzima dijelove Ilirika i sjeverne Italije ali Konstantin umire u jesen 361., te je prijelaz vlasti na kraju je miran.

22. knjiga opisuje kako je Julijan preuzeo vlast bez da je pobio previše ljudi, ali je eunuhe i zabavljače izbacio iz palače. Odbacuje svoju masku kršćana i vraća se poganskim Bogovima. Posjećuje i konzultira se s mnogim svetištima. Prezimuje u Antiohiji i zabavlja se lokalnom politikom. Na kraju ove knjige stoji velika digresija o zemljama na obalama Crnog mora i još jedna o Egiptu.

23. knjiga opisuje rat s Perzijom, te opisuje različite vrste opsadnih oruđa koje su Rimljani posjedovali. Većinu knjige zauzima detaljni opis Mezopotamije.

Julijanov rat s Perzijom se nastavlja u 24. knjizi. Sukob je opisan kao veliki niz rimskih uspjeha.

U 25. knjizi je opisan rimski poraz od Perzijanaca. Julijan je pritom ubijen, a novi car Jovijan je u panici izabran gotovo slučajno. On odmah daje pet provincija uključujući grad Nisibis i povlači se u donju Aziju gdje iznenada umire.

Valentinijan postaje car na Istoku u 26. knjizi, te postavlja svog brata Valensa za suvladara na Zapadu. Prokopije se pobunio tvrdeći da on poliježe prava na carsku titulu te pod svoju vlast stavlja Trakiju, Bitiniju i Helespont. Prije nego što je poražen je dekapitiran. Ti sukobi završavaju egzekucijom svih glavnih aktera pobune.

27. knjiga opisuje težak ali nezavršen ratni sukog između Rimljana i Alamana. Sramotan i žestok sukob za papinsku poziciju završava izborom Damasa za papu (od 366. do 384.). Digresija o Trakiji, Valensovom ratu protiv Gota, okrutnosti Valentinija i ratovima u Britaniji, Africi i Armeniji

Knjiga 28. opisuje borbu za moć i lov na vještice u gradu Rimu. Rat sa Alamanima se nastavlja. Valentinijan fortificira obale Rhone i pokušava preusmjeriti rat prema Burgundiji. Spominje se uspješni završetak rata u Britaniji. Knjiga završava satiričkom digresijom o imovini bogatih u Rimu te ponavaljanju invazije u Tripolitaniji koja je omogućila rimska slabost i korupcija.

29. knjiga opisuje urota Teodorija koji je zbog toga ubijen, ostale urote i slučajeve korištenja crne magije. To su zapravo bile samo isprike Valentinijana ne bi li iskazivao svoju okrutnost. Slabljenje kampanje protiv Alamana, Teodozijeva pobjeda nad Firmusom i smirenje stanja u Africi. U to vrijeme dolaze Kvadi i Sarmanti na područje Panonije

30. knjiga opisuje rimsko-armenske sukobe oko granice. Nakon mnogobrojnih kampanja protiv Alamana Valentinijan potpisuje mir s njima. Obje se strane podržavaju dogovora. Duga digresija o sudskim odvjetnicima. Valentinijan iznenada umire za vrijeme kampanje u Iliriku, a njegov četverogodišnji sin postaje suvladar kao Valentinijan II.

U 31. knjizi je opisano kako su Huni gurnuli Gote na rimski teritorij te se oni naseljuju u Trakiji s dopuštenjem cara Valensa. To je bila zabluda cara jer su oni odmah podigli ustanak nakon čega dolazi do katastrofalne bitke kod Hadrianopola u kojem je car Valens ubijen. Goti bezuspješno opsjedaju Konstantinopol.

Pogledaj: Rimska historiografija