APIJAN ( 90 –165 po.Kr.) – na temelju djela prijašnjih autora sastavlja prikaz od osnutka Rima do svog vremena u 24 knjige. Divi se rimskom carstvu, dobar je kompilator iz političke i vojne povijesti. Citira izgubljena djela pojedinih pisaca.
Apijan iz Aleksandrije (grč. ’Aππιανός, ’Aλεξανδρεΰς ; lat. Appianus Alexandrinus) je rimski povjesničar, koji je pisao za vrijeme careva Trajana, Hadrijana i Antonina Pia. Rođen je u Aleksandriji oko 95. Godine, a umro je oko 165. godine. Rodio se u dobrostojećoj obitelji, porijeklom iz Rima, koja je Apijanu omogućila dobro i kvalitetno školovanje. Postaje odvjetnikom te se seli u Rim. Općenito o Apijanovu životu se vrlo malo zna. Napisao je autobiografiju, koja je izgubljena skoro u potpunosti. Za vrijeme vladanja cara Hadrijana živi u Egiptu te se seli u Rim, gdje živi do svoje smrti. Mnoge, danas poznate stvari o Apijanu, poznate su nam iz pisama, što ih je slao svom prijatelju Marku Korneliju Frontu, kao i iz pisama samog Fronta. Tako saznajemo da je Apijan postao prokuratorom Egipta oko 120 godine, a ta funkcija dokazuje da je bio iz reda viteza, koji je poslije senatorskog, bio najvažniji red u starom Rimu.
Jedino Apijanovo djelo je Rimski građanski ratovi. Zauzimaju istaknuto mjesto u antičkoj historiografiji, jer je to jedino djelo u kojem je sačuvan cjelovit prikaz jedne značajne epohe. Razdoblje građanskih ratova obuhvaća posljednje stoljeće Republike-od 133. p.n.e., kad je Tiberije Grakho istupio sa svojim prijedlozima za riješenje agrarne krize, do bitke kod Akcija, 31. p.n.e. , kad je pobjedom Oktavijana nad Antonijem okončan posljednji građanski rat u Rimu i uspostavljen mir.
To razdoblje je najburnije razdoblje rimske povijesti, puno nereda, buna, zavjera i oružanih sukoba, koji su zahvatili sve slojeve rimskog društva. Kriza koja je pratila unutarnje probleme nije bila znak slabosti Rima. Rim je još uvijek vodio velike vanjske ratove, koji su završavali osvajanjem velikih teritorija. Tu su se izdigle u velike ličnosti poput Pompeja, Cezara i drugih. Apijanovo djelo nije napisano samo za sebe, već je dio velike ¨Rimske povijesti¨, koja je činila povijest Rima od osnivanja do Trajanove vlade.
Širenje Rima je u početku bilo sporo. Sa svakim završenim ratom snaga Rima je rasla. Apijan vjeruje da su Rimljani stekli moć i blagostanje zahvaljujući moralnim osobinama-hrabrosti, ustrajnosti, izdržljivosti, razboritosti, kojima su nadmašili sve ostale narode. Oni se nisu zaustavili pri prvom uspjehu, a isto tako ni neka nesreća ih nije mogla omesti u ostvarenju planova o velikoj državi.
Apijan nije bio povjesničar i pisac. Cijeloga života zauzimao je razne činovničke položaje, najprije u Aleksandriji, a zatim u Rimu. Porijeklom je bio Grk, ali je pod Hadrijanom stekao rimsko građanstvo i uveden je u viteški stalež, što mu je otvorilo put ka višim činovnićkim položajima. Razne kronološke indicije u ¨Rimskoj povijesti¨ pokazuju da je ovo djelo napisano oko 160. n.e., što znači da je Apijan tek pred kraj života počeo se baviti poviješću. Proučavajući povijest Rima i naroda koji su s njim bili povezani nastaje ¨Rimska povijest¨u 24 knjige, a jedna od njih su ¨Rimski građanski ratovi¨ u 5 knjiga. To djelo predstavlja najznačajniji dio ¨Rimske povijesti¨ i po njima se Apijan može ocjeniti kao povjesničar. U uvodnom dijelu ovoga djela govori se općenito o sadržaju i Apijanovi razlozi za obradu ove teme.
Odnos Rima raznim narodima i vanjski ratova kojima je stvoren veliki rimski imperij bili su ono šta je Apijana najviše zanimalo. O značaju i veličini Apijnaova djela različita su mišljenja. On je htio što bolje upoznati prošlost Rima i učiniti je pristupačnom za druge. Metoda njegova rada je bila potpomognuta općim stanjem u historiografiji njegova doba. Među velikim brojem djela koja su se odnosila na rimsku povijest Apijan je odabrao par i na osnovu njih sastavio svoje. Međutim, i Apijan je u svom djelu imao povijesnih, kronoloških i zemljopisnioh grešaka, jer njegovo obrazovanje nije bilo na tako viskom nivou da bi mogao poznavati visoke republikanske institucije.
U historiografiji u zadnjem stoljeću Republike teško je naći drugo djelo u kojem bi pravne osnove političke borbe bile tako jasno odražene kako u svojo povijesnoj ličnosti, tako i u svijesti samog povjesničara. Za cijelo razdoblje koje je obrađeno u ovom djelu nije sačuvano gotovo ništa od povijesnih djela koja su u antici bila napisana. Što se toga tiče najgore je sa izvorima za epohu braće Grakho i za razdoblje nakon njih. Nešto više izcora ima za drugi period građanskih ratova, za vrijeme Cezara i Drugog trijumvirata.
Problem izvora kojima se lužio Apijan vrlo je težak i njemu je napisano veliki broj rasprava. Isto tako je i problem u tome što je Apijan koristio prijepise izvora, a ne njegove originale. Građanski ratovi su vrločitljiva knjiga, čijim se prijevođenjem ne gubi puno toga, Apijan piše vrlo jednostavno, bez pretenzija za umjetničko uobličavanje. Događaji o kojima se tu piše dovoljno su jaki, tako da im uveličavanje nije potrebno.
Prva knjiga obuhvaća sve ono što se dogodilo od Sempronija Grakha do Kornelija Sule, a druga ono šta se dgodilo do Cezarove smrti. Ostale knjige govore o tome što se trijumviri učinili međusobno i prema ostalima. Posljednje što se dogodilo u djelu je bitka kod Akcija, između Oktavijana Cezara i Antonija i Kleopatre, a to će biti i početak ¨Povijesti Egipta¨.
Rimski narod i Senat često su dolazili u sukob oko donošenja zakona, podjele zemlje i sličnoga. Narod u obrani nije koristio oružje, nego je birao činovnike za svoju zaštitu. Veći nemiri izbili su nakon Tiberija Grakha, narodnog tribuna, koji je provodeći nove zakone prvi poginuo u pobuni. Jedan od vođa pubune, Kornelije Sula, još veće je probleme izazvao nazivajući sebe monarhom na neograničeno vrijeme. Za njegova život anemiri su prestali na neko vrijeme, jer je on odlučio napustiti tiransku moć koji je imao. Nakon Sule do došao je Cezar, drugi koji je izabran kao diktator na neograničeno vrijeme. Nakon njegovog ubojstva rimska država je podijeljena na tri dijela: Oktavijana, Antonija i Lepida.
Kako su Rimljani bili veliki osvajači, uzimali su dio osvojene zemlje i na njoj osnivali gradove. Samim tim pojavila se velika količina robova, zbog kojih je narodna vlast bila nezadovoljna. Kako bi se problemi smirili narodna vlast je odlučila da nitko ne može imati više od 500 jutara zemlje, što bogatim slojevima nije odgovaralo. Na osnovi te odluke Tiberije Grakho je obnovio agrarni zakon.
Došlo je do sukoba između pristalica i protivnika Tiberija i u toj pobuni on je poginuo. Nakon njegove smrti tribunom postaje njegov brat, koji je zveo da se za svakog člana obitelji daje žito iz državne blagajne. Bio je izvrstan govornik, o čemu svjedoče i fragmenti njegovih govora. Dvije godine je biran za tribuna, a za njegovo vrijeme doneseni su i još neki zakoni. Nakon njega bogati su siromasim ana silu oduzimali zemlju. Uskoro je ukinut i porez, narod je ostavljan bez prihoda od zemlje i na taj način je polako nestajalo sve ono za šta su se braća Grakho borila.
Kako prilike nisu bile obećavajaću izbio je takozvani Saveznički rat s mnogim narodima Italije. U okviru tih sukoba mogu se izdvojiti neke ličnosti poput Lucija Kornelija Sule. O njemu se u prvom dijelu već broj podataka, poput onih da je sudjelovao u Jugurtinom ratu, u ratu protiv Italskih saveza…Bio je imenovan za upravitelja provincije Azije. Nakon toga dolazi do Prvog građanskog rata. Sula se iskrcao u Italiju sa svojom legijom i savladava otpor pristalica Gaja Marija u krvavoj bitci kod Porta Kolina. 82.p.n.e. ušao je u Ri i uveo diktaturu. Primjenio je ustav i sustav vrhovne uprave šteteći demokraciji. Uveo je proskripcije. Provincije izvan Rima su bile iscrpljene, ali se nasreću Sula uskoro odrekao vlasti.
Zanimljiva ličnost u prvom dijelu je i Spartak, porijeklom Tračanin, gladijator školi gladijatora u Kapui. Poveo je treći robovski rat između robova i rimske vojske. U jednoj od bitaka bio je ranjen, a njegovo tijelo nije nađeno. Time završava prva knjiga.
KNJIGA DRUGA
Druga knjiga govori o vremenu nakon Sule, sukobu Cezara i Pompeja Velikog, i Cezarovoj smrti. U ovom dijelu se spominje u Julije Katilina, bivši sulin pristaša, koji je 63. Silom odlučio uništiti Senat, srušiti Rimsku Republiku i uspostaviti diktaturu. Njegovu namjeru otkrio je Marko Tulije Ciceron, tadašnji konzul. Katilina je pobjegao u Etruriju, ali uskoro pogiba. Ciceron je za svoje zasluge dobio naziv pater patriae- OTAC DOMOVINE.
Cezar je u ti vrijeme bio izabran za pretora u Španjolskoj, a težio je zvanju konzula. U početku je bio u dobrim odnosima s Pompejem, ali je na kraju postao njegov protivnik. Kako je imao pretenzije na Rim 10.1.49. p.n.e. prelazi rijeku Rubikon prilikom črga je rekao ¨Alea iacta est¨- kocka je bačena. Zauzeo je Italiju, Sardiniju i Siciliju. Nakon toga ga je u Rimu izabran za diktatora, iako nije bilo glasovanja. U to vrijeme jedna od značajnijih bitaka je bitka kod Farsala-48. p.n.e., gdje je Cezar pobjedio dvosstruko veću vojsku od Pompejeve. Tada slavi 4 trijumfa: nad Galima,nad Farnakom Pontskim, nad Afrikancima i Egiptom. Nakon biteke kod Zele-47.p.n.e. Senatu je poslao čuvenu poruku Veni, Vidi, Vici.
Kako je imao veliki broj neprijatelja bilo je logično da će se organizirati zavjera protiv njega. Na čelu zavjere su bili Marko Junije Brut, Gaj Kasije Longin i Gaj Trebonije. Cezar je ubijen od grupe senatora u atentatu prilikom ulaska u Senat 15.3.44.p.n.e. nakon tog dogaaađaja stvoren je Drugi trijumvirat između Marka antonija, Oktavijana i Marka Emilija Lepida.
TREĆA KNJIGA
Nakon Cezarova ubojstva krenulo se u kažnjavanje njegovih ubojica. Treća knjiga govori o tome kako su bili kažnjeni jaugledniji od njih. U ovoj i u sljedećoj knjiz govori se i o ostalim rimskim ratovima, koji su se tada dogodili. Jedan od onih koji su tražili Cezarovog ubojicu je i Amatijan, koji je sebe nazivao Marijem, unukon Gaja Marija. U to vrijeme Kasije I Brut su htjeli napustiti Rim, jer su vidjeli da ima prijeti opasnost. Među značajnim ličnostima javlja se Oktavijan, unuk Cezarove sestre. Dio treće knjige bavi se sukobima između Oktavijana i Antonija. Senat se okrenuo protiv Oktavijana, pri čemu Oktavijan uviđa likavstvo senata. Spominje se i bitka kod Mutine.
Nakon toga Oktavijan je izabran za konzula zajedno sa Kvintom Pedijem. Zakon koje je donesen poništio je odluku kojom je Dolabela bio proglašen za državnog neprijatelja, a naredio je da se povede suđenje protiv Cezarovih ubojica. Ova knjig azavršava propašću Decima Bruta.
Započinje porukom da su dvojica od Cezarovih ubojica kažnjena. U isto vrijeme u Rimu su bili proganjani ljudi koji su bili na strani zavjerenika. U to virjem Rim je bio podijeljen između 3 osobe koje su bile na njegovom čelu. Trijumviri su popisivali one koje će poubijati, osobne neprijtelje, rođake i prijatelje. Među prvim proskriptorima je bio Marko Lepid, a proskriptiranima njegov brat Paul, drugi je bio Marko Antonije, a ubijen je njegov stric Lucije. Iz ovoga se vidi da su i najbliži roađaci bili na meti trijumvira. Međutim, neko su se uspjeli spasiti od proskripcije, pobjegavši iz Rima. Uz proskripciju , na meti su bile bogatije žene, od kojih je 1400 najbogatijih dio svoje imovine dalo za vojne potrebe. Nakon tih podataka navode se neke značajne i manje značajne bitke: Kasjevi uspjesiu Siriji, Dolabelin poraz, bitka kod Minda, sukob Kasija i Kleopatre, bitka kod Phillipa, kasijevo i kasnije Brutovo samoubojstvo.
PETA KNJIGA
Nakon smrti Bruta i kasija Oktavijan je krenuo u Italiju, a Antonije u Aziju, tamo se sastao sa Kleopatrom, u koju se zaljubio. Ova knjiga je prožeta sukobima između Antonija i Oktavijana. Najznačajniji podatak je bitka kod Akcija između njih dvojice, čime završavaju građanski ratovi. Borba se vodila s podjednakim uspjehom s obje strane, ali je tada Kleopatra pobjegla sa 60 brodova, a za njom je krenuo Antonije, pobjegli su u Egipat. Antonijeva flota se nakon tjedan dana predala. Time završava peta knjiga, kao i samo djelo, i riječima autora da je htjeo opisati i Ilirske događaje, ali nije imao dovoljno podataka. Između soatlih, u zadnjem dijelu se nalaze i podaci o Oktavijanovom učvršćivanju na vlast.
Pogledaj: Rimska historiografija
Nema komentara:
Objavi komentar