lucerna – svjetiljka uljanica
Uljanica kao predmet koji sadrži sredstvo za rasvjetu, javlja se već u prapovijesti. Najstariji poznati oblik je izdubljena kamena ploča sa fitiljem. Na taj se oblik nastavljaju glinene posudice u Mezopotamiji i u starom Egiptu, isprva niskog i kružnog oblika, a punile su se mineralnim ili biljnim uljem. Izrazit oblik uljanice javlja se u Kretsko-mikenskoj kulturi u obliku posudice s dva izdužena kljuna za fitilj koje podržavaju stupići. Ovakav su tip širili Feničani u Mediteranskim zemljama. U Grčkoj svjetiljka na ulje nadomještava baklju u kućnoj uporabi od 5. st. pr. Kr., a baklja se i dalje upotrebljava na svečanostima. Rimljani se već u 4. st. pr. Kr. služe uljanicom u kućnoj upotrebi preuzevši je od grčkih kolonista na jugu Italije. Iz Rima se uljanica proširila carstvom, preuzeli su ju i kršćani iako su u kultu zadržali svijeće. Uljanica dobiva nešto drugačije oblike, pokriva se, dobiva držak i otvore za ventilaciju, a fitilj se izdužuje. Izrađuje se najčešće od gline i bronce, izuzetno od plemenitih metala i stakla. Takav se funkcionalni oblik zadržao, a samo je ukras (mitološki prizori) zamijenjen biblijskim motivima. Uljanice koje su služile za rasvjetu hramova i dvorana imale su više fitilja i ušice za vješanje o strop, a služile su i za javnu rasvjetu (Antiohija)
Nema komentara:
Objavi komentar