Latinska paleografija

Pisani spomenici u povijesti imaju posebno značenje. Izravno govore, čuvaju jezik, način mišljenja toga doba. U povijesti jedino sredstvo očuvanja ljudske riječi bilo je pismo. Pismo je ruho riječi. Pismo se razvija u fazama. Svako pismo ima svoju povijest i svoj razvoj.

Znanost koja se bavi proučavanjem postanka i razvoja pisma zove se paleografija. Ima toliko paleografija koliko i sustava pisma. Latinska, ćirilska, arapska, židovska… Općenito govoreći paleografija proučava starije faze pisma.

Latinska paleografija također ima svoje faze. Početak ćemo samo okvirno obraditi a posebno ćemo se zadržati na srednjem vijeku. Obrađivati ćemo meke materijale poput; povoštene tablice, papirus, pergamena, papir. Donja granica proučavanja je 1 st. n. e. a gornja tiskarstvo. No i nakon tiskarstva pojedini dokumenti se pisali rukom u nekim kancelarijama. Latinski jezik služben u Hrvatskoj sve do 1847 godine. Zadaci paleografije;

1. ispravno čitanje starih tekstova,

2. određivanje vremena i mjesta pisanja dokumenta,

3. rekonstrukcija originalnog teksta i umetka.

Iluminacija dio kodikologije (nauke o kodeksima) ali paleograf je ne smije zanemariti. Pozornost i na uvez. Najprije obraćamo pažnju na vanjske karakteristike; dvije vrste rukopisa; svitak ili rotulus i kodeks.

Vrste pisma u Starom vijeku:
1. Knjižna kapitala
2. Kurzivna majuskula
3. Uncijala
4. Poluuncijala
5. Kurzivna minuskula
Vrste pisma u Srednjem vijeku:
1. Talijanska prekarolinška minuskula
2. Kurijalno pismo
3. Beneventana
4. Merovingika
5. Vizigotika
6. Scripturae insulares
7. Karolina
8. Otonska renesansa
9. Gotica
10. Humanistika
11. Scriptura bullatica