Kutura Nuragija

KULTURA NURAGIJA – razvijala se na prostoru otoka Sardinije. Ovu kulturu promatramo samo zbog činjenice da je Sardinija danas u sastavu Italije. Sardinija je sve do 6./5. st. pr. Kr. imala potpuno individualni razvoj (što ne znači da tu nisu dolazili trgovci iz visoko razvijenim civilizacija). Taj otok nije imao baš previše čvrstih veza s kopnom. Tu se razvijala jedna zasebna kultura koja je dobila ime kultura nuragija po najkarakterističnijem spomeniku te kulture – ogromne kamene kule, nuragiji koje mogu imati visinu i do 20 m.

Ta kultura zbog svog otočnog položaja se razvija kontinuirano kroz jedno dugo vremensko razdoblje pa prema tome razlikujemo razdoblje prije pojave tih nuragija (eneolit i rana bronca) i razdoblje punog procvata koji se razvija kroz 3 stupnja tzv. arhajski stupanj (1500. – 1200.g.); srednji period 1-2 (1200. – 500.g.) i kasni period (pokriva razdoblje feničkih, odnosno kartaških utjecaja do dolaska Grka 500. – 238.g.). Godine 238.pr. Kr. Sardinija postaje rimska provincija na neki čudan način. Značajan je kompleks u Maruminiju(?) koji je inače pod zaštitom UNESCO-a. Taj kompleks obuhvaća goleme kamene kule koje mogu bit građene čak i na dva kata (s prizemljem je tri kata) od ogromnih kamenih blokova. Te kule nemaju neko osobito prizemljenje, one tu stoje zbog svoje ogromne težine. Svojom građevinskom tehnikom jeko podsjećaju na megalitsku tehniku u Mikeni te su se u starije vrijeme ove građevine povezivale s nekim mikenskim utjecajem, a koliko u svemu tome ima istine je teško govoriti.

Nuragiji su građeni po cijelom otoku i procjene u njihovom broju se razlikuju. Kreću se od nekih 6/7 pa sve do 9 tisuća. Oko tih kula često su bila smještena mala sela. Ta lokalna zajednica je bila dobro organizirana, a tako velik broj nuragija se tumači i time da su pronađeni u jednom dugom vremenskom razdoblju i korišteni su sve do posljednjih stoljeća opstojnosti te kulture kada su se stanovnici borili protiv Kartažana itd. pa dok nisu potpali pod rimsku vlast. Ti nuragiji su uglavnom stožastog ili koničnog oblika, a građeni su bez ikakve uporabe vezivnog materijala. Te goleme dvorane su ponekad presvođene nekom vrstom kupolastog svoda. Okolo nuragija su često smješteni bastioni, a ima i slučajeva gdje su u tim prostorijama stolovali lokalni poglavica itd. Drugi važni spomenici su «tombe de giganti» (2500. – 1000.g.pr.Kr.) – monumentalne grobnice, gotovo neka vrsta mauzoleja zanimljivog tlocrta u kojima se vrlo često susreće po nekoliko stotina ukopa.

Te se grobnice obično sastoje od jednog frontalnog dijela – smatra se da je to ponekad mogla biti neka vrsta rotonde (jednog predprostora) u kojoj su se očito vršile neke zagrobne svečanosti. U središtu tog polukružnog dijela se obično nalazi jedna ogromna ploča koja može imati oblik stele i na dnu te stele je jedan mali ulaz u grobnicu, a zatim se iza tog frontalnog dijela nalazi sama grobna komora koja može biti različite duljine i različite visine (duljina do 15m, visina 1-2m). U unutrašnjosti grobne komore sahranjivali su se pokojnici. Grobnica koja je najbolje sačuvana podsjeća na glavu bika s rogovima. Jako je puno takvih. Stari Sardinjani su pokraj Velike Majke štovali i boga Bika (očito kao neki muški ekvivalent toj božici). Često je urezivanje glava bika u grobnicama koje se smatra nekim apotropejskim simbolom. Obično je pokraj ulaza, odnosno u onom frontalnom dijelu stajao još jedan obelisk koji je također bio apotropejskog karaktera i takvih je grobnica sačuvano mnogo. Kasnije se te frontalne ploče pojednostavljuju i gube svoju izvornu formu što je malo čudno. Nekad se čak koristi naziv civilizacija nuragija. Ima i spomenika vezanih uz kultnu sferu. To su spomenici tipa «pozzi sacri» ili sveti bunari, neka vrsta podzemnih hramova.

Građeni su u megalitskoj tehnici, svetišta koja se sastoje od jednog bunara, odnosno od jedne podzemne konstrukcije obično kružnoga tlocrta koja je nadsvođena kupolom, a do tog prostora se stiže jednim hodnikom-stubištem. Smatra se da su se iznad predvorja na vanjskom dijelu također dizale nekakve konstrukcije. Svojim kružnim tlocrtom te građevine podsjećaju na mikenske tolose. Inače se stariji «pozzi sacri» razlikuju od onih mlađih po tehnici gradnje. Stariji su građeni od nepravilnijeg kamena, mlađi od četvrtastih pravilno klesanih kamenih blokova i vrlo se često na tim bunarima nalaze prikazi glave i rogova bika.

Još jedna karakteristična građevina su podzemne grobnice koje na sardskom nose naziv «domus de janas» (znači kuće duhova ili kuće vila, ovisno o prijevodu). To je lokalna inačica grobnica ukopanih u stijene (sve te ukopane grobnice nazivaju se «tombe rupestre») koje mogu biti jednostavnijeg ili kompleksnijeg tlocrta. Neke od njih unutrašnjom obradom stijenki oponašaju kuće tog vremena jer imaju neke uobičajene arhitektonske elemente. Te grobnice se koriste još od kraja neolita, pa sve u kontinuitetu do dolaska Rimljana. Za vrijeme Rimljane neke takve grobnice su se koristile kao nekropole. Oko 1000 takvih grobnica je za sada poznato na tom prostoru.

Na kraju kasnoga brončanog doba (oko 1200. g. pr. Kr.) nestaju naselja tipa terramara na prostoru Padske nizine. Jednako tako nestaje ta kultura, barem u svom klasičnom faciesu, ali isto tako i na prostoru južno od Padske nizine nestaje apeninska kultura. Koji su razlozi tom relativno neočekivanom, brzom nestanku tih dviju brončanodobnih kultura? Za kulturu terramara se smatra da je do kraja došlo možda zbog nekih naglih klimatskih promjena – poplave… tako da su ta naselja bila napuštena. Ima dokaza da je u etruščansko doba bilo sličnih naselja. Kraj apeninske kulture je još manje jasan jer ne znamo koji su bili pravi razlozi nestanka apeninske kulture. Pomišlja se da je uzrok možda bio pomjeranje nositelja terramarske kulture, možda dolazak još nekog novog stranog elementa, posljednji val Indoeuropljana.

Taj prijelazni period koji se u talijanskoj kronologiji naziva finalno brončano doba i traje gotovo tri stoljeća, zapravo je do danas ostao nedovoljno definiran, ali kulture koje ispunjavaju to razdoblje se nazivaju subapeninska i protovillanovska kultura.
Pogledaj: Prapovijesne kulture Italije