Međuvjerski odnosi u doba prvog križarskog pohoda

Autor: Danijel Tatić

Na odabir ove teme me potaklo pitanje kako su nakon stravičnog pokolja 1099. tri velike monoteističke religije uspjele ponovo živjeti jedni uz druge. Što sam više razmišljao o postavljenom pitanju i trudio se pronaći razloge koji bi mogli dovesti do brzog smirivanja strasti nakon jednog takvog stravičnog čina i početka normalnog suživota, umjesto odgovora javljala su mi se nova pitanja i budile nove sumnje. Nisam mogao a ne zapitati se kako je kršćanstvo kao religija koja je nepomirljiva prema drugim religijama nakon vojnog zauzimanja Jeruzalema od strane križara tolerirala egzistiranje i drugih religija u Svetoj zemlji te kako su na to gledali križari koji su ostali u gradu, kako su oni prihvaćali novopridošle židove i muslimane ili se radilo o povratu izbjeglih te na koji način su se oni infiltrirali i u kojoj mjeri u sam grad nakon njegovog pada.

O pitanju religijskog suživota uopće teško je razgovarati ukoliko se ne pojasne dodirne točke religija koje su dozvoljavale suživot svojih vjernika. Svima je jasno da je temelj triju glavnih svjetskih religija monoteizam pri čemu judaizam predstavlja bazu, kršćanstvo nadogradnju a islam kompilaciju. Upravo radi tog „evolucijskog“ grananja monoteizma novonastala monoteistička religija je svoje temelje kao čvrst oslonac novog vjerovanja bazirala u temeljima religije iz koje je sama nastala. Opipljivi kamen temeljac na profanoj osnovi je kod navedenih religija upravo grad Jeruzalem kao sveto mjesto židova, kršćana i muslimana. U svom radu ću nastojati dati prikaz suživota pripadnika triju glavnih svjetskih religija u periodu križarskih pohoda kako u gradu Jeruzalemu tako i u ostalim dijelovima Sredozemlja gdje je dolazilo do njihovog susretanja i egzistencije, te pokušati dati prikaz odnosa i trpeljivosti triju monoteističkih religija zasnovan na njihovim svetim spisima u kojima ću pokušati pronaći elemente opravdanja vođenja svetog rata te vidjeti u kojoj se mjeri uopće radilo o vjerskom sukobu.

SVETI RAT

„Kada dođeš pod koji grad da na nj navališ, najprije mu ponudi mir. Ako ti odgovori mirom i otvori ti svoja vrata, sav narod što se nađe u njemu podvrgni tlaki, neka za te radi. Ali ako odbije tvoj mir i zarati s tobom, opsjedni ga. Kad ti ga Jahve Bog tvoj, preda u ruke, sve njegove muškarce pobij oštrim mačem! A žene, djecu, stoku, sve što bude u gradu - sav plijen - uzmi sebi, i uživaj plijen od svojih neprijatelja što ti ga daje Jahve, Bog tvoj. Tako čini sa svim gradovima koji budu vrlo daleko od tebe, koji ne budu gradovi ovih naroda odavde. U gradovima onih naroda koje ti Jahve, Bog tvoj, preda u baštinu ništa ne ostavljaj na životu, nego ih udari „heremom“ – kletim uništenjem, kako ti je Jahve, Bog tvoj naredio.“[1]

Možda su upravo u ovom citatu iz Biblije križari pronašli legitimitet za postupke prema nekršćanskom stanovništvu Jeruzalema 15. srpnja. 1099. g. Nemoguće je sa sigurnošću tvrditi što se dešavalo u glavama pobješnjele mase koja je nahrlila u poraženi grad i svoj bijes stala iskaljivati na njegovom stanovništvu. Da li su njihovi postupci bili uvjetovani vjerskim zanosom ili osobnim bijesom teško je prosuditi pogotovo zato jer i na njihove postupke se i nakon toliko vremena još uvijek gleda drukčije iz različitih kuteva gledanja pa im se shodno tome pridaje i različita težina. Ono što su Arapi opisali da se dogodilo „strašnoga dana“ u srpnju 1099. g. kada su stanovnici Svetoga Grada bili predani maču, kada su cijelu sedmicu križari ubijali muslimane i kada su samo u džamiji al-Aqsa pobili preko 70.000 ljudi, pobivši većinu žitelja Jeruzalema, a židove su stjerali u sinagogu i žive spalili.[2] Suvremeni kršćanski autor isti događaj opisuje kao oslobađanje grada koji su križari 15. srpnja 1099. g. „konačno“ osvojili, te napominje: „Nažalost, oslobađanje grada nije prošlo bez prolijevanja krvi; stradalo je mnogo stanovnika islamske vjeroispovijesti koji su dotad nastavali grad. Kršćani su imali dovoljno razloga da oslobode Svetu zemlju i grad Jeruzalem. U Europu su stalno pristizali prigovori protiv muslimana zato što su progonili kršćane i zlostavljali hodočanike.“[3] Bez obzira na to da li ćemo ovako suprotstavljene poglede nazvati različitim kutom gledanja ili namjernim umanjivanjem vrijednosti činjenica i njihovim iskrivljenim prikazivanjem smatram bitnim istaknuti ovo kao primjer kako je teško nepristrano sagledati jedan religijski sukob i bez obzira na vremenski odmak od punih 9 stoljeća ako se autor postavlja u prvom redu kao vjernik a tek potom kao istraživač. Navedeni autor, ne spominjući židove i njihova stradanja, kršćansku „stariju braću“ miče s povijesne pozornice prikazujući taj događaj kao vraćanje legitimnog prava kršćana na njihov Sveti Grad pri čemu je došlo do neizbježnog krvoprolića. Na taj način u ime vjere, danas, čini masakr nad povijesnim činjenicama kao što su križari svojevremeno u ime vjere počinili masakr nad jeruzalemskim stanovništvom. Ta činjenica nam govori u prilog tome kako je vjera bila i ostala moćno oružje u rukama vjernika jer svaki grijeh koji je počinjen u ime vjere opravdanje i iskupljenje pronalazi u njoj samoj.

Dodaj naslov

Da bismo uopće mogli procijeniti da li se ovdje radilo o svetom ratu, odnosno vjerskom sukobu i kako su tri religije nakon njega pronašle modus suživota smatram bitnim razmotriti i religijske aspekte rata u svakoj od njih.

Ako se osvrnemo na Stari zavjet lako ćemo primijetiti da je povijest Židova zapravo ratna povijest jednog naroda predvođenog svojim Bogom–ratnikom. Židovi su predvođeni svojim Bogom vodili ratove u ime i po nagovoru svoga Boga tako da je tim slijedom svetost ratovanja u ime pa i za račun Boga utkana u same temelje monoteističkih religija. Svetost ratovanja u judaizmu nikako nije nepoznanica već je okosnica duhovnog života židova. Ono što smatram posebno bitnim za naglasiti je činjenica da Jahve ne ratuje samo u ime i za račun židova već ratuje i protiv svog izabranog naroda uvijek onda kada on zakaže ili ne slijedi njegovu nakanu[4] a takvih primjera imamo pregršt u Starom zavjetu. Dakle Židovi zlo koje je naneseno cijelom narodu lako mogu na bazi svoje vjere protumačiti kao Božju kaznu za svoje grijehe jer zašto bi Jahve ostavio svoj izabrani narod na milost i nemilost neprijatelju, a i sam napominje kako je ljubomoran i osvetoljubiv.[5] Stari zavjet obiluje primjerima svetog rata gdje je na čelu pohoda sam Bog koji vodi svoj narod u pravi vjerski rat. Dok judaizam s ratom počinje, kršćanstvo s njim završava. Učenja Isusa Krista su više nego mirotvorna, u kršćanstvu se čak ne odobrava ni obrambeni rat, to je jedina religija u kojoj Bog pristaje biti ubijen umjesto da se suprotstavi svojim neprijateljima[6] te to isto zahtijeva i od svojih sljedbenika :

„A vama koji me slušate kažem: ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas ogovaraju! Udara li te tko po jednom obrazu, pružaj mu i drugi! Tko ti uzima ogrtač, ne brani mu ni košulje! Tko ti god ište, daji mu! A od onoga koji koji uzima tvoje ne traži to nazad! Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i vi njima.„[7]

Očita je razlika između odnosa prema neprijatelju u Starom zavjetu gdje starozavijetni Bog–otac izričitom zapovijedi traži da se neprijatelja uništi i da se nitko ne ostavlja na životu i riječi novozavjetnog Boga–sina koji „ljubi“ svoje neprijatelje.

U duhu kršćanskog nauka dakle ne postoji sveti rat jer sam kršćanski nauk apriori isključuje mogućnost ikakvog suprotstavljanja neprijatelju pa samim time negira i mogućnost vođenja rata u ime vjere. Tako nešto bi po Novom zavjetu bilo ravno grijehu i nekršćanski. Opravdanost za pokretanje rata za oslobođenje Isusova groba nema nikakva uporišta u Novom zavjetu, ukoliko kršćanin traži vjersko opravdanje za bilo kakvo nanošenje zla svom neprijatelju može ga naći jedino u Starom zavjetu.

U duhu današnje kršćanske svijesti prisutno je poistovjećivanje islama s džihadom koji za mnoge predstavlja upravo sveti rat, odnosno neprijateljsko djelovanje prema nemuslimanima a u ime islama. No pojam džihada je puno kompleksniji, on predstavlja sveukupan duhovan i materijalan napor u postizanju ostvarivanja Alahovih zakona.[8] No Kuran u sebi sadrži i sure po kojima se džihad može protumačiti kao davanje legitimiteta ratovanju,[9] no islam ne treba shvatiti kao vjeru koja se širila „ognjem i mačem“ jer je u islamu nedopustivo protuvoljnno, nasilno pristajanje uz islam. Cijelu filozofiju džihada moguće je shvatiti i kao unutarnju borbu muslimana u dosizanju duhovne spoznaje a ne samo kao vanjsku manifestaciju u obliku vjerskog rata.

Stručnjaci za islamski vjerski rat predlažu tri njegova značenja: unutarnje borbe sa samim sobom protiv griješne duše, ratom protiv nevjernika i borbe u vlastitim redovima protiv loših muslimana.[10]

Odnos prema pokretanju svetog rata je u monoteističkim religijama bitno različit. Židovima on predstavlja okosnicu vjere i iz nje proizlazi ne samo legitimitet nego postaje i obveza. Islam je s druge strane poprilično nedefiniran spram rata u ime vjere te ostavlja dovoljno prostora za različita tumačenja i manipulacije u vjerskim zapisima. Jedino je Isusov nauk čvrsto određen ne samo protiv rata u ime vjere nego i protiv bilo kakve primjene agresije, pa čak ni za obranu vlastitog života, ali kršćanin legitimitet za pokretanje rata uvijek može pronaći u Starom zavjetu.

MEĐUVJERSKI ODNOSI PRIJE 1099. g.

Islamski pogled na kršćanstvo je od samog nastanka islama bio dosta suosjećajan. Židovi i kršćani su uživali određenu autonomiju jer su bili „narod knjige“ pa je njihov položaj u islamskim zemljama bio bitno različit od položaja pogana. Razlika između muslimana i kršćana je bila u plaćanju glavarine koja je bila razlogom prelaženja kršćana na islam.[11] U periodu islamske vladavine nad Jeruzalmom od 638. – 1099. prisutna je vjerska snošljivost triju religija o čemu svjedoči prisustvo kršćanskih crkvi u gradu[12]kao i naseljavanje židovskih obitelji čime je nastala podjela grada na četvrti po vjerskoj osnovi.[13]Gradnjom džamije „Kupola nad pećinom“ bili su vrlo zadovoljni i židovi koji su bili i ponosni jer je sagrađena na mjestu Salomonova hrama kao spomen na Sveto brdo na kojem je Abraham trebao žrtvovati svog sina Izaka i s kojeg je Muhamed uzašao na nebo. To mjesto je u početku bilo mjesto molitve kako za muslimane tako i za židove, ali će kasnije židovima biti zabranjen ulaz,[14] što nam govori o pogoršavanju međuvjerskih odnosa dolaskom Abbasidske dinastije čije će vladanje nad Jeruzalemom biti obilježeno huškanjem židova protiv kršćana kako bi njihovim odlaskom mogli zauzeti njihove kuće.[15] Zanimljivo je napomenuti da je u pozadini tih događaja bila i loša gospodarska situacija u Jeruzalemu u periodu u kojem je on gubio na važnosti te je u to vrijeme bio malo orijentalno trgovište. Stoga je ključnu ulogu u tom periodu imala gospodarska situacija a ne vjerska nesnošljivost. U prilog toj tezi iznijeti ću činjenicu da je Karlo Veliki prijateljevao s kalifom Harunom el-Rašidom koji je zahvaljujući prijateljstvu s Karlom olakšao život kršćanima u Jeruzalemu. Karlo Veliki je u gradu gradio nove zgrade za hodočasnike i obnavljao crkve i samostane. Godine 1009. kalif el-Hakim je dao porušiti dio onoga što je sagradio Karlo Veliki ali sve to opet obnovio talijanski trgovac Amalfi u periodu od 1071. – 1073. Kršćani su jedno vrijeme nakon smrti Karla Velikog bili i većinsko stanovništvo Jeruzalema, a imamo i podatke da je gradom vladala glad pa su se muslimani iseljavali iz grada.[16] Teškoj situaciji u gradu je kumovao i potres 1033. g. Dolaskom Fatimida na vlast (1071. – 1099.) porastao je broj Židova u Jeruzalemu koji su imali i važnu ulogu u vlasti. [17]

Situacija u islamskoj Španjolskoj bila je znatno bolja od one bliskoistočne, Cordoba se nadmetala s Bagdadom za kulturnu premoć, te je ona postala i svojevrsni Eldorado kršćanskim učenjacima. Prema kršćanima se odnosilo s tolerancijom kao i prema židovima a crkve, samostani, vjerske škole i sinagoge su bile netaknute i stalnodjelujuće. Za razliku od kršćanske Europe, u islamskoj Španjolskoj su knjige bile općedostupne. Sredinom devetog stoljeća cordobski biskup nam donosi vijesti o zabrinutosti jer je kršćanski puk obuzela tolika ljubav prema arapskim knjigama da su gradili velike knjižnice, te da malobrojni od njih znaju napisati suvislo pismo prijatelju na latinskom ali se mnogi znaju izraziti na arapskom te na njemu pisati i poeziju.[18] Na primjeru Iberskog poluotoka vidimo odnos islama naspram kršćanstva i judaizma. Iako su neprekidno trajala neprijateljstva s kršćanskim zapadom ona očito nisu imala vjerski predznak. Jasno da je kršćanskoj Europi prijetila opasnost od širenja islama i na kulturološkoj razini koju nikako ne treba zanemariti jer bi ta opasnost mogla potkopati Crkvu u samim njenim temeljima pa je jasno da je taj utjecaj predstavljao velik problem Crkvi. Primjer takve kulturološke opasnosti papa je imao u svom susjedstvu, u normanskoj Kraljevini Sicilije gdje se zbog vjerske tolerancije prakticirao muslimanski način života. Normani su poput Arapa živjeli u palačama s vrtovima, te uživali u plantažama naranči i umjetnim jezerima. Imali su i hareme koje su čuvali eunusi, noći su provodili uživajući u poeziji pri čemu su ih zabavljale plesačice, a plemkinje koje bi se usudile napustiti palače na ulicama bi prekrivale lice feredžom po uzoru na muslimanske žene.[19]

MEĐUVJERSKI ODNOSI U JERUZALEMU NAKON NJEGOVOG OSVAJANJA

O navodnom suživotu u Jeruzalemu nakon njegovog osvajanja 1099. g. nam najbolje govori podatak o njegovoj razdiobi na četvrti. Jedna četvrt je bila Patrijarhova četvrt koja odgovara današnjoj kršćanskoj četvrti, zatim Sirska četvrt u koju su nastanjeni kršćani iz Sirije i Transjordanije, Armenska te Germanska četvrt u kojoj je bila smještena bolnica i gostinjac za hodočasnike. Stanovništvo grada je bilo isključivo kršćansko i to vrlo šaroliko: Španjolci, Francuzi, Nijemci, Sirci, Armenci, ali je bilo i Mađara, Hrvata i drugih europskih naroda.[20]Lako je primijetiti da nisu postojale židovska i muslimanska četvrt kao i da nisu zastupljeni među narodima nastanjenim u Jeruzalemu. Židovi koji su nastanjivali Jeruzalem bili su spaljeni u sinagogi a ostalim židovima iz Svete zemlje je bio zabranjen ulazak u grad. Židovske zajednice su preživjele na područjima današnjeg Libanona, Sirije, Egipta pa i u drugim dijelovima Palestine te su s njima križari održavali kontakte ali im nisu dozvoljavali posjet Jeruzalemu.[21] Grčki patrijarh i biskupi su napustili grad i odselili na Cipar a svo njihovo vlasništvo su preuzeli latinjani te su na mjesta grčkih došli latinski biskupi.[22] Iz crkve Svetog groba su bili istjerani svećenici istočnih obreda – grčkog, gruzijskog, armenskog, koptskog i sirijskog, koji su u skladu s davnom tradicijom misu služili zajedno. Odličnici kršćanskih zajednica istočnog obreda nisu htjeli otkriti gdje je skriven Kristov križ pa su svećenike i čuvare Svetog križa stavili na muke kako bi od njih iščupali tajnu. Kršćanima Svetog Grada je na taj način oteta najsvetija relikvija.[23] Dakle, po osvajanju Jeruzalema vjerska netrpeljivost je bila tolika da se čak ni s kršćanima različitih crkava nije izgradio suživot pa samim time ni o vjerskom suživotu različitih religija nakon pada Jeruzalema nije moglo biti govora. O tome nam govori i slika iz kodeksa iz XII. st.[24] na kojoj se jasno vidi Jeruzalem čije su četvrti podijeljene cardusom i dekumanusom a na građevinama su istaknuti samo kršćanski simboli te ostavlja dojam strogo kršćanskog grada. Iz naziva prepoznajemo da su prikazane samo crkve i samostani.

Kroničan nedostatak radne snage[25] koji je mučio Jeruzalemsko Kraljevstvo nakon što su se križari po obavljenom poslu počeli vraćati kućama isto nam tako govori u prilog tezi o razmjerima pokolja u Jeruzalemu jer očito da kršćanska strana nije bila toliko brojna čak ni da bi mogla osigurati normalno egzistiranje grada. Upravo vođeni potrebom za radnom snagom kršćani su morali prihvatiti muslimane. Kontakti između kršćana i muslimana su nastali iz prirodne potrebe, pored već navedene potrebe za radnom snagom tu je značajnu ulogu odigrala i trgovina. U kasnijem periodu je bilo uobičajeno upošljavati Arape na mjesta tajnika za potrebe templara i dostojanstvenika. Oni su radili kao tumači, prevoditelji, poslanici pa su se počeli i stvarati prijateljski odnosi. Takva vrsta službe je zahtijevala inteligentne i pismene ljude široke naobrazbe kakvih je zasigurno nedostajalo u kršćanskim redovima. Dokumentirana je i veza između templara i asasina koji su templarima plaćali redovit porez i služili im kao tumači, špijuni, poslanici i svojevrsni plaćeni ubojice.[26] Neminovni su bili kulturni i civilizacijski utjecaji jednih na druge pa su se doseljenici sve češće odijevali na istočnjački način, u prehrani su počeli upotrebljavati začine i šećer, prihvatili su muslimanske liječnike i njihova znanja pa su čak zabilježeni i slučajevi molitvi različitih vjernika u istim svetištima.[27]

ŽIDOVI U KRŠĆANSKOM SVIJETU

Odnos kršćana prema židovima je bio pun netrpeljivosti, potaknuti vjerskim zanosom križarski vođe su poticali svjetinu protiv židova tvrdeći da su oni, poput muslimana, opasnost za pravu vjeru. Početak križarskih pohoda u Europi je bio obilježen velikim progonima židova. Njihovom imovinom su se uglavnom okoristili poticatelji tog nasilja. Pojedini klerici su se bunili protiv takvih postupaka,[28] premda se neprijateljski odnos prema židovima nastavio te izgleda da je s vremenom ušao duboko i u pore Crkve o čemu nam najbolje govore zaključci Četvrtog lateranskog koncila (1215.) kada je donesena odluka koja je išla u prilog produbljenju vjerske nesnošljivosti a kojom su određena razna ograničenja za židove, među kojima se posebno ističe obveza nošenja židovske oznake na odjeći.[29] Možemo samo zamisliti kakve su bile posljedice tih odluka ali je sigurno da su bile dramatične po židovski puk i da crkvenim vlastima nisu polučile željenim rezultatima jer se već papa Inocent IV. 5. jula 1247. godine oglasio bulom u kojoj je poručio „Njihovom zločinu, dakako, nikakav dokaz pribavljen nije“. 1253. Inocent VI. se opet oglasio protiv onih koji skrnave židovske grobnice i protiv onih koji ih optužuju da koriste ljudsku krv. O optužbama protiv židova zbog kojih su bivali utamničeni i zbog kojih im se otimala imovina najbolje govori bula pape Grgura X. od 7. oktobra 1272. pa ću glavne dijelove navesti u cijelosti:

„Obznanjujemo... da svjedočenje kršćana protiv židova neće imati nikakvu vrijednost, osim ako se bar jedan židov ne nađe među kršćanima da istovjetno svjedočanstvo pruži: zbilo se uistinu da neki put kršćani izgube djece svoje, a neprijatelji židova na njih optužbe bace da u tajnosti otimaju i ubijaju kršćansku djecu i da krv njihovu i srca njihova na žrtvu prinose; isto se tako zbilo da očevi ove djece ili drugi kršćani, neprijatelji židova, sakriju svoju djecu kako bi mogli optužiti židove i iznuditi im novac svakovrsnim optužbama; a i zanose se da su židovi ti koji kriomice otimaju i ubijaju djecu da bi na žrtvu prinjeli krv njihovu i srca njihova, iako im zakoni strogo brane žrtve u krvi, da krv jedu i piju, da meso životinja s rascijepljenim pupkom jedu... Svjedoci smo bili često u našem sudu kod židova u kršćansku vjeru preobraćenih. Pod takvim optužbama, protivno svakoj pravednosti, veliki broj židova bi uhićeno i u tamnicu bačeno. Obzanjujemo, stoga, u slučaju ovom, da kršćani ne budu više saslušavani protiv židova, i naređujemo da židovi, tako u okove bačeni, bez valjanog razloga, oslobođeni budu iz tamnica i da se od sada više ne uhite lakoumno, osim da se na djelu uhvate, u što mi ne vjerujemo...“[30]

Očita je vjerska netrpeljivost prema židovima nastala iz u prvom redu ekonomskih razloga a kasnije su se zacijelo određene predrasude lako ukorijenile u narodu što je rezultiralo, po onome što je vidljivo u buli, neutemeljenim optužbama i progonima židova od kojih su se neki pokušali spasiti preobraćanjem na kršćansku vjeru.

Pogledaj: Povijest Židova

ZAKLJUČAK

U pisanju ovog rada velike probleme mi je predstavljao nedostatak izvora o navedenoj temi. U literaturi se najčešće navode jedne te iste činjenice pretežno vojnog i političkog karaktera dok su izvori o suživotu triju religija u periodu križarskih pohoda vrlo škrti na informacijama. Radi se o jednoj nedovoljno obrađenoj i istraženoj tematici koja iziskuje dublji prikaz i upoznavanje sa svim aspektima onodobnog vjerovanja, načina života i razmišljanja kako pojedinca tako i cijelokupnih društava. Svjestan sam činjenice da sam u svom radu uspio samo malo „zagrebati“ po površini i donijeti na svjetlo dana samo određene činjenice koje same kao da strše iz tame čekajući da se netko pozabavi njihovim uzočno–posljedičnim vezama. Ono što je evidentno je da s obzirom na „bazu“ triju religija koju čini judaizam, kako sam već objasnio na prijašnjim stranicama, sve tri religije imaju osnova za vjersku netoleranciju a samim time i za vođenjem rata u ime vjere. Židovi i muslimani će puno lakše naći uporište u svojim vjerama za vođenjem rata na vjerskoj osnovi od kršćana, pa je onda u to i zanimljivija činjenica da se upravo kršćanstvo pokazalo kao netrpeljivo prema drugim religijama. Kako svaka vjera ima svoj evolucijski put na kojem mora zadovoljiti kako duhovne težnje naroda tako i političke zahtjeve vladajuće elite, tako je i kršćanstvo onog vremena bilo u stalnom nastojanju pomirivanja tih dviju suprotnosti. Na pitanje da li se radilo o vjerskom sukobu, bez puno razmišljanja bih odgovorio negativno povodeći se za činjenicama da je kršćanskom nauku agresija zabranjena pa iz toga proizlazi da je vjera zlouporabljena kao poticatelj na takvo djelovanje a plodno tlo su takvi poticaji vrlo lako pronašli kod kršćanske mase u duboko duhovnom okruženju. Da se radilo o vjerskom sukobu kršćanstva protiv islama onda kršćani ne bi imali razloga protjerati grčkog episkopa i biskupe a prave namjere su pokazane na primjeru mučenja kršćanskih svećenika kako bi se domogli relikvije Svetog križa koja je bez sumnje predstavljala predmet od neprocjenive vrijednosti, kako duhovne tako i materijalne. Nadalje, u prilog tezi protiv vjerskog sukoba ide i činjenica o toleranciji muslimana i Normana na Siciliji, te egzistiranju kršćanskih zajednica na Iberskom poluotoku. Jasno je da je ovdje vjera bila sredstvo a ne cilj. Opet ću se vratiti na prije rečeno da naglasim da kršćanstvo ne može biti pokretačem vjerskog rata jer nema nikakvog uporišta u Novom zavjetu, ali može biti zlorabljeno koristeći kao uporište Stari zavjet i na taj način se koseći s osnovnim principima Novog zavjeta. S druge strane imamo islam koji se pokazao kao vrlo tolerantan i popustljiv prema kršćanstvu, ako uzmemo kao primjer intervenciju Karla Velikog koji je na muslimanskoj zemlji gradio crkve i samostane a obrnuti primjer nisam mogao naći jer bi to predstavljalo gradnju džamija u Rimu, isti primjer nam daje i situacija na Iberskom poluotoku gdje su kršćani normalno živjeli i propagirali svoju vjeru te imali svoje crkve, samostane i vjerske škole, takvi primjeri u kršćanskoj Europi mi nisu poznati. U literaturi sam često znao naići na činjenicu da je položaj kršćana u Jeruzalemu bio težak pa da je to bilo povodom prvog križarskog pohoda s čime se apsolutno ne mogu složiti jer da bi takva tvrdnja bila osnovana trebalo bi značiti da je onda muslimanskoj strani bilo dobro i da su namjerno i sustavno ugnjetavali kršćane. No to nikako ne stoji jer imamo izvješća da je vladala glad, da je Jeruzalem poharao i potres i to u periodu kada je gubio na važnosti, podatci govore o tome da su kršćani tada postali većinsko stanovništvo što opet ide u prilog tvrdnji da su se muslimani selili u ekonomski jača središta što će reći da je i položaj muslimana u Jeruzalemu bio isto tako težak, jer da nije tako imali bismo obrnutu sliku. Muslimanskom puku je bilo puno lakše preseliti se jer su na svom terenu, dok su kršćani imali potrebu držati se na okupu u stranom okruženju jer je prirodno da kao veća zajednica lakše egzistiraju. Razlika između kršćanskog puka u Jeruzalemu i onog islamskog je bila u plaćanju glavarine, poreza koji su morali plaćati kao inovjerci i koji je samo dodatno otežao ionako tešku ekonomsku situaciju, ali porez se morao plaćati i na Iberskom poluotoku pa znači da je teškom položaju kršćana kumovala općenito loša gospodarska situacija u Jeruzalemu koja se odrazila i na židove i na muslimane a ne samo na kršćane. Mišljenja sam da je Crkvi bilo jasno da će narod najlakše ujediniti i prevladati unutarnje trzavice ako imenuje vanjskog i unutarnjeg neprijatelja, muslimane kao vanjsku prijetnju kršćanstvu a židove kao unutarnju. Taj sistem ujedinjavanja naroda se koristi i dan danas te je mnogo puta u povijesti iskazao svoju efikasnost. U takvim prilikama, kada je narodu neprijatelj drugi narod, prestaju biti važna unutarnja neslaganja jer se pojedinac osjeća kao pripadnik kolektiva i ima potrebu da se odupre vanjskoj opasnosti unutar kolektiva koji mu daje snagu i sigurnost. Poglavito je to dobar recept ukoliko se radi o neprijatelju s kojim kolektiv nije upoznat, što je bio primjer s muslimanima kao vanjskim neprijateljem. Sasvim je drugačiji slučaj s unutarnjim neprijateljem, tog neprijatelja narod dobro pozna, radi se o njihovim susjedima i prijateljima s kojima nisu imali problema, s kojima generacijama žive na istom području te znaju da im od njih ne prijeti direktna opasnost. Taj slučaj je zahtijevao drugačiji pristup. Židovi su bili pogodni iz više razloga: prvo, bili su jedini inovjerci, drugo, imali su jaku kolektivnu svijest i osjećali su snažnu pripadnost svom narodu što je kod kršćana u ono vrijeme bila nepoznanica jer je postojao osjećaj pripadnosti vladaru ali ne i narodu, bar ne u toj mjeri, i treće bavili su se novčanim transakcijama a novca je uvijek narodu nedostajalo pa je postojala i zavist prema njihovom imetku. Na ovakvo tlo bilo je vrlo lako posijati klicu mržnje u jednom vrlo religioznom okruženju šireći priče o okultnom djelovanju židova i kriveći ih za nevolje kršćana. Na taj način se stvarao osjećaj ugroženosti kršćanskog puka a reakcija na to je bila ujedinjavanje kršćana. Dakle, vjera je poslužila samo kao sredstvo a nikako nije bila ciljem.

7. LITERATURA

1. Baiget Michael i R.Leigh, Eliksir i kamen, Naslijeđe magije i alkemije, Stari grad, Zagreb, 2000.

2. Biblija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1991.

3. Charles Van Doren, Povijest znanja, Mozaik knjiga, Zagreb, 2005.

4. Goldstein Ivo i Grgin Borislav, Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, Novi liber, Zagreb, 2006.

5. Jukić Jakov, Rat i protu–rat u monoteističkim religijama, Obnovljeni život, vol. 49, no. 3 – 4, 1994.

6. Maalouf Amin, Kršćanski barbari u Svetoj zemlji, Izvori, Zagreb, 2002.

7. Rebić Adalbert, Jeruzalem 3000 godina, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1998.

8. Vilnev Rolan, Istorija kanibalizma, Gradac, Beograd, 2004.

---

[1] Biblija, Ponovljeni zakon, 20.10. – 18.

[2] Kršćanski barbari u svetoj zemlji, str. 60. – 61.

[3] Jeruzalem 3000 godina, str.149.

[4] Rat i protu - rat u monoteističkim religijama, str. 364.

[5] Biblija, Izlazak, 20.5.

[6] Rat i protu – rat u monoteitičkim religijama, str. 365.

[7] Biblija, Evanđelje po Luki, 6.27. – 32.

[8] Rat i protu – rat u monoteističkim religijama, str. 369.

[9] Rat i protu – rat u monoteističkim religijama, str. 369. – 370.

[10]Isto, str. 370.

[11] Povijest znanja, str. 19.

[12] Jeruzalem 3000. g. str. 135.

[13] Isto, str. 140. – 142.

[14] Isto, str. 144.

[15] Isto, str. 146.

[16] Jeruzalem 3000. g. str. 146. -147.

[17] Isto, str. 148.

[18] Eliksir i kamen, str. 78.

[19] Isto, str. 93.

[20] Jeruzalem 3000. g., str. 156.

[21] Eliksir i kamen, str. 90.

[22] Jeruzalem 3000. g., str. 152.

[23] Kršćanski barbari u Svetoj zemlji, str. 62.

[24] Jeruzalem 3000. g., slika, str. 150.

[25] Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 252.

[26] Eliksir i kamen, str. 91.

[27] Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 252.

[28] Europa i Sredozemlje u srednjem vijeku, str. 248.

[29] Isto, str. 295.

[30] Istorija kanibalizma, str. 94. – 95.

Piramide u Gizi

Autor: Danijel Tatić

Tri veličanstvene piramide tisućljećima su pobuđivale pažnju i poticale znatiželju kako običnih ljudi tako i poznatih vladara. Svojom tajnovitošću su podpirivale maštu mnogih istraživača kako nakad tako i dan danas. Mnogi su zaneseni pričama o skrivenom blagu kopali, probijali, bušili, i ostali razočarani. Te veličanstvene građevine su kroz minula stoljeća uspijele sve svoje tajne ljubomorno zadržati za sebe i mnoge istraživače lišiti užitka spoznaje. Umjesto odgovora otvaraju se samo nova pitanja a one same ponosno prkose vremenu i ljudima, okružene grobovima onih s kojima su svoje tajne i dijelile. Nedaleko od njih tajnovita motriteljica jutarnjeg obzora nijemo sjedi pogleda uprtog u jednu točku na obzoru kao da čeka nekog tko je u tom smjeru jednom davno otišao da se vrati ili možda tuguje za svojim graditeljima koji su toliko truda uložili da podignuli te veličanstvene građevine s kojima kao da su htjeli prenijeti nam svjedočanstvo o sebi samima. Možda uporno tražimo krivu poruku tražeći skrivena blaga, možda nam nisu htjeli prenijeti poruku o svojoj moći, slavi i bogatstvu već o mjestu gdje se oni sami i danas nalaze, o mjestu na koje su otplovili u Raaovoj barci ostavljajući za sobom vječni spomen na vrijeme koje su proveli tamo gdje su nekad i njihovi bogovi živjeli te oponašajući ih i sami se uputili na mjesto dogovorenog susreta sa njima.

PIRAMIDE

Kompleks u Gizi

Kompleks u Gizi se sastoji od triju poznatih piramida, šest „satelitskih“ piramida, velike Sfinge te pripadajućih hramova ,velikog broja mastaba te ostalih sakralnih i profanih objekata.[1] Cijela je nekopola po svim mjerilima iznimna graditeljska i arheološka zagonetka i to ne samo iz nimalo uobičajenih fizičkih i graditeljskih obilježja već i iz činjenice da su ti iznimni spomenici, tri piramide i sfinga, bez natpisa i potpuno anonimni.[2] Pripisivanje gradnje triju piramida grč. Keopsu, Kefrenu i Mycerinusu ili eg. Khufuu, Khafreu i Smenkareu, vladarima iz Četvrte dinastije[3] potječe iz Herodotovog zapisa koji nam ujedno predstavlja i najstariji pisani opis ovih spomenika:

„ Rekli su da je Keops vladao pedeset godina te da je nakon njegove smrti kraljevstvo preuzeo njegov brat Kefren. I on je izgradio piramidu, koja je dvadeset metara niža od piramide njegovog brata, no jednako tako veličanstvena. Kefren je vladao četrdeset šest godina, naslijedio ga je Keopsov sin Mycerinus. Taj je čovjek za sobom ostavio mnogo manju piramidu od očeve.“ [4]

Herodot, Povijest

Piramide u Gizi.

Herodotu su tu priču ispričali drevni Egipćani kada je i sam posjetio te spomenike u 5. st. Pr. Kr. Dakle više od 2000 godina nakon njihove gradnje, ali bez obzira na to čitava se kasnija povijest temelji na navedenom svjedočanstvu te su do danas svi komentatori nekritički slijedili Herodotove stope i na taj način je to stoljećima predstavljalo nepobitnu činjenicu.[5] Piramide se pripisuju toj trojici faraona premda nikad nitko nije pronašao faraonova tijela u tim piramidama niti ikakve druge natpise koji bi upućivali na povezanost tih faraona sa navedenim zdanjima. Izuzetak ovoj tvrdnji predstavljaju tkz. „oznake iz kamenoloma“ ali je njihova vjerodostojnost vrlo upitna.[6] Ostalih 6 „satelitskih piramida“ koje se nalaze tri sa istočnog dijela Velike piramide i tri na jugozapadnom rubu su na sličan način prazne. U njima je kao i Velikoj piramidi pronađeno nešto rukotvorina iz četvrte dinastije. Isti nam se problem javlja i kod „Mikerinovog posmrtnog hrama“ kao i kod „dolinskog hrama“, naime ti hramovi skupa s pripadajućim piramidama su pripisani tim faraonima zato jer su u njima nađeni njihovi kipovi, međutim, možda su oni doista i izgradili te hramove ali isto tako postoji i mogućnost da su samo preuzeli već postojeće građevine te ih prilagodili, obnovili i preuredili te postavili svoje kipove kako bi ispunili svoje potrebe. [7]Nesumljiva je povezanost kompleksa u Gizi sa Četvrtom dinastijom a tome u prilog idu brojne mastabe sa pregršt zapisa i materijalnih ostataka iz tog perioda, ali isto tako nijemi spomenici neodoljivo nameću nova pitanja o vjerodostojnosti tvrdnje da su piramide samo grobnice i da su u tu svrhu i podignute. Lako nam se nameće pitanje dali su piramide i drugi okolni spomenici mogli služiti i u druge obredne i vjerske svrhe a da je praksa pokapanja mrtvih plod nekih kasnijih preinaka. Takve primjere nalazimo i danas kada se zaslužni pojedinci pokapaju u srednjovjekovnim katedralama i oko njih. [8]

Piramide su okružene mastabama, to su grobovi s nadgrađem od sirove opeke i kamena, masivne, pravokutne građevine ravnoga krova s kojim su pokrivali grobnu jamu i štitili truplo. Zanimljivo je to da su mastabe bile mnogo kićenije od kuća u kojima su živjeli, a razlog tome je čisto vjerske prirode. Stari su Egipćani vjerovali da je njihova kuća ili palača bila izgrađena da potraje samo određeni broj godina, dok im je grob, koji se nazivao „zamkom vječnosti“ trebao trajati vječno.[9] Ta nam činjenica dodatno obavija velom tajne sterilnu čistoću unutrašnjosti piramida a ako još tome nadodamo činjenicu da su Egipćani nastojali očuvati pamćenje vlastitog imena umrle osobe, u 25. poglavlju knjige mrtvih se izražava zabrinutost da duša preminulog ne zaboravi svoje ime[10], onda je totalno nejasno zašto Keops, Kefren i Mikerin nisu poput ostalih faraona dali uklesati svoja imena i svoje likove po hodnicima svojih piramida, zašto bi suprotno vjerovanjima svoje „zamke vječnosti“ lišili umjetničkih djela i tako impozantna djela ostaviti bez potpisa. Odgovor na to pitanje možda leži u piramidskim tekstovima, naime, oni nas upućuju da je prvenstvena zadaća obreda koji su se obavljali unutar tih zdanja bila preobražaj umrloga faraona - „ otvaranje vrata nebeskog svoda i stvaranje puta“ kako bi se faraonu omogućilo „uzdizanje među bogove“[11]. Nakon razdoblja njegove nevidljivosti ponovno uzdizanje oriona na nebu je znak da se Orion ponovo pretvorio u „živu dušu“ a pogrebni običaji služe da pribave pokojniku taj drugi Ozirisov oblik, kako bi se novi Oziris (umrli kralj) mogao s onim prvotnim Ozirisom stopiti u jednu dušu.[12] Velika piramida sa svojim tunelima, prostorijama i ovorima savršeno udovoljava potrebama obreda opisanog u Knjizi mrtvih[13]:

„Vrata nebesa otvorena su za mene i vrata zemlje otvorena su za mene.

Rešetke i zasuni Geba otvoreni su za mene i prvi Hram otvorio je za mene bog Petra.

Gledaj, bio sam čuvan i motren, (no sad) sam oslobođen;

Gledaj, njegova je ruka svezala konopce oko mene i njegova se ruka podigla nadamnom na zemlji.

Re-hent (ulaz u kanale i struje) otvoren je za mene i Re-hent se rastvorio predamnom.

Re-hent mi je dat i ja ću krenuti naprijed po danu kamo god zaželim.“[14]

„O kralju ti si velika zvijezda , Pratilac Orionov; koji prelazi preko neba skupa s Orionom, koji plovi (Duatom) Onim svijetom s Ozirisom; ti se dižeš na nebu na istoku, obnovljen kada dođe tvoje godišnje doba, pomlađen kad ti dođe vrijeme. Nebo te rodilo s Orionom.“[15]

(PT 882-3)

„Gledajte, došao je Orion, gledajte, Oziris je došao kao Orion... O, kralju, nebo te začinje s Orionom, svjetlo te zore donosi s Orionom...redovito ćeš se dizati s Orionomu istočnim predjelima neba, redovito ćeš silaziti s Orionom u zapadnim predjelima neba... tvoj treći je Sothis[16]...[1 (PT 820-2)

Usmjerenost četiriju okana Velike piramide oko 2.500 je bila prema zvijezdama i to iz kraljeve odaje na jugu prema Zeti orionis i Beti Ursi Minor na sjeveru te iz kraljičine odaje prema zvijezdi Sirius na jugu a na sjeveru prema Alfi Draconis . Navedene zvijezde su predstavljale:

1.Zeta Orionis - najsjajnija zvijezda u Orionovom pojasu, drevni Egipćani su je povezivali

s Ozirisom , bogom uskrsnuća i ponovnog rođenja.

2.Beta Ursa Minor – Zvijezda koja se povezivala s „kozmičkim obnavljanjem“ i

besmrtnošću duše.

3.Sirius – Povezivala se s božicom Izidom, majkom egipatskih kraljeva.[18]

4.Alpha Draconis – drevna sjevernjača koju su faraoni povezivali s pojmovima

„kozmičke trudnoće i čuvanja ploda“.

Ukoliko povežemo podatke iz piramidskih tekstova s usmjerenošću zvjezdanih okana Velike piramide prema navedenim zvijezdama veza je među njima više nego jasna. Dakle, kada se zvijezde poklope sa smjerom zvjezdanih okana tj. „vrata nebesa se otvore i vrata zemlje se otvore“[19] i Re – hent[20] se otvori preminuli faraon će zaploviti barkom koja je predstavljala prijevozno sredstvo za promijenu dimenzije te je omogućavala plovidbu preko „Plavog Nila“ ( zvjezdanog neba)[21] te na kraju postane „velika zvijezda, pratilac Orionov“[22] tj. spoji se s mitskim Ozirisom u jedno te nastavlja dalje svoje kozmičko putovanje u neprekidnim ciklusima s Ozirisom-Orionom „prelazi preko neba skupa s Orionom, koji plovi (Duatom) onim svijetom s Ozirisom; ti se dižeš na nebu na istoku, obnovljen kada dođe tvoje godišnje doba, pomlađen kad ti dođe vrijeme.“[23]

Zanimljivo je i da je ulazak na nebo u posmrnoj literaturi prikazano kao područje sfera [24] a nebom se nazivalo i samo svetište, to je dakle mjesto iz kojeg se iz ove sfere zemaljskog ulazi u nebesku ili transcedentalnu strvarnost. Faraon moli Geba da ga pusti u područje neba kamo vode „dvostruka vrata“ koja se pomoću rituala otvaraju dušama umrlih ali i onima čija će duša uzići u nebo radi inicijacije u misterije.[25]Dvostruka vrata lako mogu predstavljati po dva zvjezdana otvora u kraljevoj i u kraljičinoj odaji. Cijelome tom procesu poistovjećivanja preminulog faraona s Ozirisom i početkom njegovog putovanja k zviježđu Oriona najvjerovatnije je prethodila ceremonija „osjemenjivanja“ u kraljičinoj komori, koja obuhvaća osobu kralja – Horusa s jedne i i božice Izide u njenom astralnom obliku s druge strane, uporište ovoj tvrdnji se nalazi u tekstovima piramida gdje je taj obred kada Oziris oplođuje Izidu jasno prikazan, tekstovi govore o Ozirisu – Orionu:

„Tvoja sestra Izida dolazi ti presretna zbog ljubavi prema tebi. Ti si je postavio na svoj falus i tvoje sjeme istječe u nju, a ona je spremna kao Sothis (Sirius)“[26]

Zvjezdano okno kraljičine komore je na jugu bilo usmjereno prema zvijezdi Sirius koja se povezivala s božicom Izidom, majkom egipatskih kraljeva, a na sjeveru prema Alfi Draconis, drevnoj sjevernjači koju su povezivali s pojmovima „kozmičke trudnoće i čuvanja ploda“.

Raova barka

Da bi se preminulom kralju omogućilo putovanje u zagrobni svijet uz južnu stranu Velike piramide je u isklesanom jarku položena „sunčeva barka“ koju su izvorno na Nilu koristili egipatski kraljevi –Horusi a u astralnim su obredima oponašali prividno putovanje sunca preko Mliječne staze koja je nebeski pandan rijeke Nil.[27]To veličanstveno plovilo je pronađeno 1954. g. dužine je 43. m. a pronađena je u 1224 rastavljena dijela od libanonske cedrovine,koji su pronađeni u dobrom stanju a zanimljivo je da je su uputstva za sastavljanje pronađena u jednoj mastabi malo udaljenoj od Velike piramide.[28] Sam položaj barke sa lijeve strane nas upućuje na simboliku južnog okna kraljeve komore koje je bilo usmjereno prema Zeti Orionis - najsjajnijoj zvijezdi u Orionovom pojasu, povezivanom s Ozirisom , bogom uskrsnuća i ponovnog rođenja, odnosno mjestom na koje je preminuli faraon po nebeskom Nilu trebao otploviti.

SFINGA I HRAMOVI

Ono što pored triju veličanstvenih piramida mami pažnju je zacijelo i poznata motriteljica istočnog obzora, koja već tisućljećima mirno i dostojanstveno prati izlazake sunca. Sfinga se nalazi pored dvaju hramova „Sfinginog“ i „dolinskog“ hrama koji nam za razliku od ostalih egipatskih hramova o sebi govore jednako mnogo kao i same piramide pored kojih su sagrađeni. Neobična značajka Dolinskog hrama jest u tome što je njegova jezgra u potpunosti izgrađena od vapnenačkih megalita dužine 5,5 – 9 m širine 3-3,6 m te te visoki 2,4 do 3 m. a svaki od njih je težak oko 200 t[29] a izvorno je bio visok 12,2 m.¸te je do danas ostao nerazjašnjen način kako su tranportirali i dizali terete od 200 t na visinu od 12 m. Oba su hrama u jednoj fazi dobila, iz vana i iznutra granitnu oplatu, međutim ta oplata i veći dio središnjeg zida Sfinginog hrama su uklonjeni pa je i sam hram zbog toga u poprilično lošem stanju.Odlike koje ih ujedinjuju su:

1- Stroga ekonomičnost gradnje

2- izostanak ukrasa i nepotrebnih pojedinosti

3- korištenje samo divovskih megalita

Sfinga

Dolinski hram je zatvorenim hodnikom povezan s posmrtnim hramom koji se nalazi uz istočnu stranu piramide a služio je za prihvat pogrebne povorke koja se od njega dalje kretala prema piramidi.[30] Ono što i danas dodatno zbunjuje istraživače je i vidljiva erozija vapnenca na samoj Sfingi te na Sfinginom i Dolinskom hramu[31]koja je mogla nastati jedino djelovanjem vode no oborinskih padalina u vrijeme izgradnje samog kompleksa nije bilo a razina Nila se nije mogla podići na toliku razinu[32] tako da nemamo još odgovor na to pitanje.

ZAKLJUČAK

Svakako da mi ovih par stranica za iznošenje mog viđenja ove zamršene tematike nije bilo ni približno dovoljno, pa se nadam da mi se neće zamjeriti šturo navođenje podataka bez dublje analize koja bi u prvom redu uključivala puno kompleksniji prikaz i tumačenje staroegipatske religije i posmrtnih običaja te pokušaj analize psihološkog aspekta starih egipćana uz prikaz načina na koji su oni sami doživljavali kako svoj boravak na zemlji tako i njihova očekivanja nakon napuštanja ovog svijeta. Teško će itko uspijeti shvatiti toliku želju, volju i predanost ljudi koji su zamislili i ljudi koji su predano radili na gradnji takvih spomenika bez premca ukoliko se isključi taj religijski aspekt, upravo je religija bila taj pokretač koja je ljudima davala toliku fantastičnu snagu i upornost koji nama danas nisu shvatljivi. Da bi dokučili izvore njihove volje moramo zaboraviti na današnje vrijednosti i shvatiti ulogu koju je religija imala u njihovom životu te ukupnu društvenu i ekonomsku uvjetovanost. Samo shvaćanje religije je veliki izazov jer zahtijeva specifičnu vrstu imaginacije a bez shvaćanja religije gotovo je nemoguće shvatiti tu „snagu“ vjere koju imamo prilike susresti i danas u oblicima raznih fanatizama a možemo samo pretpostaviti koliku je moć i utjecaj imala u vrijeme kada su ljudi vjerovali da žive među svojim bogovima i da ono što rade, rade upravo za njih same.

Moram priznati da mi je teško prihvatiti činjenicu da je cijeli kompleks u Gizi izgrađen samo za ceremonije triju sprovoda ne računajući, naravno, brojne mastabe iz četvrte dinastije. Zastupam mišljenje da je Velika piramida s obzirom na položaje okana koji su usmjereni prema odabranim zvijezdama ( a uporište te tvrdnje leži u samim piramidskim tekstovima) bila sagrađena u svrhu prelaska duše preminulog faraona (ili više njih?) u zagrobni život a moguće i za običaj „otvaranja usta“ preminulog , dakle ispunjavala je duhovne funkcije hrama a da sama nije prvenstveno sagrađena u svrhu ukopa. Dokaz toj tvrdnji nalazim u položaju triju piramida u Gizi čiji položaj savršeno odgovara položaju triju zvijezda Orionovog prstena, odnosno mjesta gdje završava duša preminulog (ba) te one predstavljaju mjesto na zemlji koje je samo odraz svog nebeskog pandana. Velika piramida je poput ostalih piramida i zigurata mjesto koje povezuje zemlju i nebo, mjesto s kojeg se sa zemlje „stepenicama“ uspinje na nebo. Upravo taj prikaz „stepenica“ s vanjske strane građevine i unutar nje same u zidu „kraljičine odaje“ do koje se uspinje „Velikom galerijom“ koja je i sama „negativ“ vanjske strane piramide svojim stepenastim svodom za kojeg arheolozi tvrde da je konstruiran na taj način da bi se rasteretila težina samog stropa što mi je pomalo čuno s obzirom da takav način gradnje i rasterećivanja kontrukcije stropa nije primjenjen nigdje drugdje (koliko mi je poznato) a po meni je logičnije da predstavlja prikaz sfera neba i da prikazuje uspinjanje na drugi svijet. Sličnu situaciju nalazim i kod komora iznad „Kraljeve odaje“ za koje vjerujem da su im istraživači povetili premalo pažnje i da im svrha nije bila samo rasterećenje konstrukcije „Kraljeve odaje“ jer takav primjer ne nalazimo kod stropa „Kraljičine odaje“ koji samom logikom pošto se nalazi ispod razine „kraljeve odaje“ nosi veću težinu, pa s toga vjerujem da su imale dublju religijsku svrhu. Smatram i da su dosadašnji istraživači imali krivi pristup kompleksu u Gizi jer se u razmatranje uzimaju svaka piramida odvojeno i gradnja svake piramide se pripisuje jednom faraonu kao da se radi o odvojenim građevinskim poduhvatima a zanemaruje se činjenica da te tri piramide zapravo skupa predstavljaju tri zvijezde Orionovog pojasa pa bi po meni cijelokupan projekt izgradnje triju piramida trebalo gledati kao jedinstveni projekt a ne kao tri zasebna. Ukoliko bi projekt Velike piramide pripisali Keopsu a projekte ostalih dviju njegovim slijedbenicima mislim da bi učinili veliku pogrešku jer onaj tko je zapoceo gradnju prve piramide on je, gotovo sam u potpunosti uvjeren, započeo s projektom gradnje triju piramida a ne samo jedne. Dakle cjelokupan projekt izgradnje kompleksa u Gizi bi trebalo pripisati onda samom Keopsu te je njegova uloga u tome veća a Kefren i Mikerin su samo mogući nastavljači velikog Keopsovog plana koji je, moguće, obuhvaćao i samu Sfingu te okolne hramove. Dokaz tome nalazim u činjenici da je Keops sebi namijenio najveću piramidu njegov slijednik, Kefren je dobio manju a njegov pak slijednik Mikerin najmanju,iako su sva trojica vladala približno isti broj godina i imala dakle slične mogućnosti za izgradnju svoje piramide. Zar nije logično da svaki vladar želi nadmašiti svog prethodnika pa isto tako nije logično da će vladar poput Kefrena napraviti piramidu u sjeni bratove ili Mikerin u sjeni očeve ? Vjerujem da je Keops pokrenuo izgradnju cijelokupnog kompleksa pa mu je zato pripisana najveća piramida jer je prvi i preminuo , njegov nalijednik si je uzeo manju a njegov pak, slijedom logike, najmanju.

Koji god dio Gize bi uzeo u razmatranje uvijek bi mi samo iznova otvorio nova pitanja i tako u nedogled. Ono u što sam siguran je da je graditelje kompleksa u njihovom poduhvatu vodila jaka duhovna motiviranost i svaki detalj koji je sagrađen ima čvrsto uporište u egipatskoj religiji i sve ono što nam se čini nebitnim ili slučajnim govori samo o našoj neupućenosti i o nepoznavanju same egipatske religije i načina na koji su je prakticirali njeni sljedbenici.

Pogledaj:
Egipatska mitologija
Slučaj Omm Seti

Literatura:

1. Hancock,Graham, Otisci bogova, Stari grad, Zagreb, 2002.

2. Uranić, Igor , Ozirisova zemlja, Školska knjiga, Zagreb, 2005.

3. Livraga, Jorge, Teba, Nova akropola, Zagreb, 1995.

4. Povijest 2. knjiga, Europapress holding, Zagreb, 2007.

5. Bauval, Robert i Gilbert, Adrian, Tajna Oriona, Mozaik knjiga, Zagreb, 2004.

6. Bauval, Robert i Hancock, Graham , Sfingina zagonetka, Mozaik knjiga, Zagreb,2002.

7. Rose-Marie & Reiner Hagen, Egitto, Taschen, 1999.

---

[1] Otisci bogova, slika str. 262.

[2] Sfingina zagonetka, str. 32.

[3] 2575 – 2467. g. pr. Kr.

[4] Preuzeto iz Otisci bogova str. 261.

[5] Otisci bogova str. 262.

[6] Otisci bogova, str. 270.

[7] Sfingina zagonetka, str. 34.

[8] Isto

[9] Tajna Oriona, str. 29.

[10] Ozirisova zemlja, str. 182

[11] Otisci bogova, str. 152.

[12] Tajna oriona, str. 82

[13] Sfingina zagonetka, slika str. 72.

[14] Teba, str. 116.

[15] Tajna Oriona, str. 83.

[16] Zvijezda Sirius, grč. Sothis.

[17] Tajna Oriona, str. 83.

[18] Sfingina zagonetka, str. 71-72.

[19] Teba, str. 116.

[20] Ulaz u kanale i struje.

[21] Teba, str.101 - 102

[22] Tajna Oriona, str. 83. (TP 820-2)

[23] Isto.

[24] Piramide su imale 7 sfera, isto kao i mezopotamijske. Primjer Stepenasta piramida u Saqqari.

[25] Ozirisova zemlja, str. 204.

[26] Sfingina zagonetka str. 182 – 185.

[27] Sfingina zagonetka prilozi nakon str. 192.

[28] Egitto str.22 – 23.

[29] Otisci bogova, str. 300 – 301.

[30] Povijest 2, str. 102 – 103.

[31] Sfingina zagonetka slike na str. 193.

[32] Bilo bi potrebno da se razina vode podigne za 30 m što je apsolutno nemoguće. Sfingina zagonetka, str.191- 198.