Bogazkoy - Hatuša

Bogazkoy – nalazište hetitske prijestolnice Hatuša u Turskoj

Bila je vjerojatno najstarija rezidencija hetitskih vladara kroz 14. i 13. st. Iskapanja su vršena 1907.-1912. i 1931.-1939. u pećinama sa skulpturama i u ruševinama Hatuše. Pogledaj: Hetiti

Značajan je nalaz arhiva s velikim brojem glinenih pločica koje sadrže tekstove na hetitskom jeziku. Unutar kompleksa grada se ističu posebni urbanistički sklopovi: tvrđava, donji i gornji grad. Čitav sistem zgrada je utvrđen zidinama pojačanim kulama. Ispod glavne «kraljevske kule» vodi 70 m dug tunel, koji je služio kao komunikacija s unutrašnjošću grada za vrijeme ratnih operacija. U tvrđavnom su sistemu posebno istaknuti arhitektonski detalji ulaznih vrata i portala – vrata «kraljevske kule» su flankirana velikim figurama sfinga, kraljevska vrata s velikim ljudskim likovima, lavlja vrata s figurama lavova. To su megalitički spomenici kod kojih lukove formiraju golemi kameni blokovi. Velika palača unutar zidina prikazuje u tlocrtu četverokutno otvoreno dvorište oko kojeg se grupiraju četverokutne prostorije. Bilo je 5 hramova, a najveći je bio posvećen bogu oluje u dvorištu, nasuprot ulazu, nalazi se trijem s pilonima. Uz fragment sfinge, ističe se i protom lava s lavljih vrata preuzet iz inventara sumersko-akadske umjetnosti.

Byllis

Byllis – ilirski grad, današnji lokalitet Hekal u Albaniji

Vrlo se brzo razvija tijekom 4. st. pr. Kr. Centar je plemena Bilini. U 3. st. pr. Kr. pojavljuje se novac ilirskih i ilirsko-grčkih gradova u današnjoj Albaniji među kojima je i Byllis.

146. g. pr. Kr. postao je rimski grad u rangu kolonije. Nalazi se na obali Jadranskog mora. Grad se nalazio na 30 ha zemlje i bio okružen zidinama sa sedmero ulaza. Tijekom 3. st. pr. Kr. ekonomski je toliko ojačao da je bila sagrađena agora, teatar sa 9000 sjedala, stadion i gimnazij.

Asserija, Aserija

Asserija, Aserija – Podgrađe kod Benkovca

Rimski grad Aserija podignut je na mjestu starog naselja Liburna. Oko gradine su bili podignuti još i snažniji bedemi, a unutar njih, umjesto skromnih ilirskih kuća, sagrađene su monumentalne javne građevine. Sačuvani ostaci gradskih zidina, foruma, trjemova i slavoluka cara Trajana, koji je podignut 113. g. Brojni kameni spomenici i drugi arheološki nalazi s područja Aserije čuvaju se u Arheološkom muzeju u Zadru.

Arupijum, Arupij

Arupijum, Arupij – Prozor kod Otočca

Podno brda Vitla se nalaze ostaci utvrđenog naselja – gradine ilirskih Japoda (vjerojatno stari Arupium koji se spominje u antičkim izvorima). Japodsku je utvrdu 35. g. osvojio Oktavijan. Tu su se križale ceste koje su vodile iz Siscije i Senije za Iader.

1888. g. je pronađena nekropola sa bogatim grobnim prilozima. Pronađeni su i brojni ostaci rimskih naselja, arhitektonski fragmenti, ulomci mozaika, grobovi, nadgrobni spomenici, sarkofazi, are, keramika, dva mitreja s reljefima koji prikazuju žrtvovanje bika itd. 

Argyruntum, Argirunt

Argyruntum, Argirunt – Starigrad Paklenica

Nedaleko od Starigrada se, u antici, nalazilo naselje Argyruntum koje spominju Plinije Stariji, Ptolomej, Ravenat i dr. Za cara Tiberija stječe municipalnu autonomiju; grade se utvrde. Počeci naselja zasigurno sežu u prapovijesno doba, a i njegovo ime je predrimskog podrijetla. Od antičkih naselja istražena je samo nekropola – otkopan je vrijedan i bogat kulturni inventar. Stakleno i keramičko posuđe, primjerci nakita i sitna brončana plastika. Nalazi se datiraju u vrijeme ranijeg carstva (I. i II. st.), a čuvaju se u Arheološkom muzeju u Zadru.

Stela Izraela

Stela Izraela – natpisna ploča iz posmrtnog hrama faraona Merenptaha u Tebi – među zemljama i narodima što ih je faraon pobijedio naveden je i Izrael; prvi pisani spomen imena Izraela

Nađena je 1896. u posmrtnom hramu faraona Merenptaha (19. din.) u Tebi. Merenptah je preuzeo vlast nakon smrti svog oca Ramzesa II. Za svog vladanja morao je voditi nekoliko manjih ratova, a između ostalog, poduzeo je i vojni pohod na Palestinu. Ime je dobila jer se u njoj prvi puta spominje ime Izrael. Da bi sagradio svoj posmrtni hram srušio je hram Amenofisa III. i njegov građevni materijal upotrijebio za gradnju.

Apolonija

Apollonija, Apolonija – korintska kolonija na ilirskom području, danas Pojani u Albaniji

Osnovali su ju Korkyra i Korint 588. pr. Kr. Danas su to veličanstvene ruševine kod manastira u Pojani u južnoj Albaniji. To je bio grad u zemlji Ilira koji se nalazio na tračkoj obali Ponta. Od njega je počinjala Via Egnatia (trgovački put od Dyrrachiuma i Apollonije od Soluna). Rasadište grčke kulture i tehnologije na ilirskom području. Jedno kraće vrijeme bila je pod makedonskom vlašću – bio ju je osvojio Aleksandrov nasljednik Kasandar dok je vodio rat protiv kralja Glaukijasa. Od 229. pr. Kr. je pod posebnom zaštitom Rima – dobiva povlastice. Pod kraj republikanskog vremena važan trgovački i kulturni centar gdje August stječe svoje obrazovanje. Poznata kovnica novca.

Sačuvani su ostaci gradskih zidina s kulama, teatar, odeon, jedan mali hram i portik u jonskom stilu iz helenističkog vremena.

Ancyra

Ancyra; kl. Ankira, tr. Ancira, antičko ime današnje Ankare u Turskoj gdje je pronađen Monummentum Ancyranum

Po tradiciji ga je osnovao kralj Mida u 7. st. pr. Kr. Stoljećima je bio glavni grad Frigije, a od 25. pr. Kr. rimske Galatije. U rimsko doba doživljava procvat. Iz tog je vremena poznati Augusteum koji su Galaćani podigli u čast Augusta, a u njemu se nalazi Monumentum Amcyranum.

Amantija

Amantija – ilirski grad u porječju rijeke Aoja u Albaniji

- počinje kovati svoj novac u 3. st. pr. Kr.

Hram i bazilika u Amantiji

Zidine Amantije

Albona

Albona – Labin (Istra i Dalmacija)

Izvorno prethistorijska liburnska gradina, pa rimska Albona. U rim. doba bila je municipij. Po Konstantinu Porfirogenetu stara hrvatska država dopirala je do Labina. Spominje ga Plinije, Ptolomej i dr. Otkriveni su brojni nadgrobni spomenici i zavjetni žrtvenici od kojih je jedan posvećen domaćoj božici Sontoli. U ranom srednjem vijeku jedan je od prvih pohrvaćenih gradova. Kasnije pod vlašću Venecije, Austrije po kratkotrajno i Francuske i naposljetku Italije. 1921. su rudari zbog nasilja Talijana digli ustanak i proglasili tzv. Labinsku republiku. 1943. je Labin, kao i cijela Istra, vraćen Hrvatskoj.

Aenona

Aenona, kl. Ajnona, trad. Enona – grad Nin

Naseljen još od neolitika (nekropola iz željeznog doba).

U ant. doba je municipij rimske Liburnije. Utvrđen, mostovima spojen s kopnom i cestom povezan sa Zadrom. Do danas su sačuvani ostaci amfiteatra, foruma i Dijaninog hrama. Pronađene su plastike rimskih imperatora. U rimskoj su nekropoli pronađene, između ostalog: raskošne pektorale, brončani mačevi sa spiralnim završetkom na gornjem djelom drške, brončani privjesci u obliku stiliziranog ratnika, srebrna pločica s prikazom dviju ženskih glava. Pronađen je zavjetni natpis posvećen liburnskoj božici Anzotici koji se nalazi u Arheološkom muzeju u Zadru.

Aenona je razrušena za vrijeme seobe naroda. U ranom srednjem vijeku je obnovljen te postaje središte župe i cijelo hrvatskih biskupa. Tu se nalazi i starohrvatska crkvica Sv. Križa i šesterostrana krstionica sa spomenom kneza Višeslava.

Akhetaton

Akhetaton – «Atonovo obzorje»; prijestolnica Amenofisa IV. (Ehnaton); danas nalazište Tell – el – Amarna (arapski naziv nalazišta Akhetaton)

Lokalitet kos Asyuta na srednjem Nilu. Danas je to nalazište Tell – el – Amarna po kojem se jedno čitavo razdoblje eg. povijesti naziva razdoblje Amarne. Tu se nalazio staroegipatski grad Akhetatona kojeg je u čast boga Atona izgradio Amenofis IV. (1364. – 1347. pr. Kr.). Osobito je važan nalaz sa oko 300 glinenih pločica (amarnski dokumenti) ispisanih klinastim pismom na babilonskom jeziku koji sadrži diplomatsku korespondenciju Amenofisa III. i IV. S azijskim vladarima. Arheološka iskapanja su otkrila izvanredno bogat materijal – ostaci blokova stambenih zgrada, hramova, palače, kiparske radionice (kipara Thutmesa u kojoj je otkrivena poprsje Nefertiti).

Amenofis je utemeljio monoteističku vjeru boga Atona, sunčevog diska te je i svoje ime promijenio u Ehnaton, tj. Onaj koji je odan Atonu. Prijestolnicu je iz Tebe prenio u novi grad Akhetaton. Promijenio se i umjetnički kodeks: faraon se daje prikazivati u intimnim obiteljskim prizorima, a prisutan je i naturalistički stil. Grad je građen po faraonovim uputama: široke ulice radi otvorenosti prema suncu, zgrade uklopljene u vegetaciju (grad-vrt), neobično raskošne palače. Grad je napušten nedugo nakon smrti vladara i prepušten propadanju.

Partenon – «Djevičin hram»

Partenon – «Djevičin hram» je glavni Atenin hram na atenskoj Akropoli

To je najljepši spomenik Akropole koje je građen u klasičnom dorskom stilu sa 8 stupova na pročeljima i 17 sa svake uzdužne strane. Hram Atene Partenos (Atene Djevice) je građen na starijim temeljima, vjerojatno između 447. i 438. pr. Kr., a gradili su ga Iktin i Kalikrat u obliku dorskog periptera. Sagrađen je u Periklovo doba, nakon što su Perzijanci uništili stare hramove na Akropoli.

U gornjem dijelu je iz penteličkog mramora, a stoji na postamentu od 3 stube. Plastična dekoracija hrama sastoji se od 92 metope (pojedinačne ploče s reljefom) na kojima su prikazane scene iz kentauromahije, amazonomahije, gigantomahije i drugih zbivanja i borbi koje su se odvijale pod zaštitom božice Atene. Friz (kontinuirani reljef) iz unutrašnjeg dijela hrama, dug 160 m, prikazuje Panateneje, svečanosti u čast Atene. Zabati su bili ukrašeni scenama iz života zaštitnice grada – rođenje Atene iz Zeusove glave, njeno natjecanje s Posejdonom. Sve su te skulpture djelo Fidije i njegovih suradnika te su vrhunac starohelenske klasične umjetnosti. U unutrašnjosti hrama je stajala monumentalna hrizelefantinska statua Atene, visoka 9 m, djelo Fidije. Na bazi kipa prikaz je rođenja Pandore. Kip je opisan kod grčkog autora Pausanisa iz 2. st. n. e.

Olimpeion

Olimpeion – hram Zeusa olimpijskog u Ateni

Za tiranije Pizistrata i njegovih sinova (druga pol. VI. st. pr. Kr.) počinje se sa izgradnjom Olympeiona – tada su udareni temelji ovog veličanstvenog Zeusovog hrama u kojem se nalazio i čuveni Fidijin kip Zeusa, smatran jednim od sedam svjetskih čuda. Počevši od Augusta, rimski carevi pokazuju interes za Atenu, te konačno 129. car Hadrijan završava izgradnju hrama. Nalazi se između stadiona i Akropole. Taj je hram postao novi centar grada («Hadrijanov grad»), koji je sa starim dijelom grada bio povezan tzv. Hadrijanovim vratima. Imao je 104 korintska stupa, od kojih se očuvalo samo 14.

Megarska psefizma

Megarska psefizma – odluka atenske skupštine o gospodarskoj blokadi Megare, jedan od triju povoda Peloponeskog rata.

Korint i Megara su bili konkurenti Ateni u trgovini, i Atena se htjela riješiti konkurencije. Megara je imala važan strateški položaj jer je dijelila Peloponez od srednje Grčke. Atenska skupština donijela je odluku da se Megari zatvore sve luke u atenskom posjedu, kao i atensko tržište, kao odgovor na izlazak Megare iz atičkog pomorskog saveza. Godine 432. članovi Peloponeskog saveza su, na zahtjev Megare i Korinta, odlučili Atenjanima objaviti rat.

Lumbardska psefizma

Lumbardska psefizma je natpis o utemeljenju isejske naseobine na otoku Korčuli.

Lumbarda je selo na istočnoj strani Korčule u kojoj je dokazana naseljenost od 6 s. Pr. Kr. prema antičkim autorima i numizmatičkom materijalu tu je bila utemeljena jedni Knidska kolonija u 6. st., ali ne zna se gdje se točno nalazila.

Psefizma (odluka) se sastoji od nekoliko ulomaka grčkog natpisa, a radi se o uređenju zemljišnih odnosa između stanovnika novoosnovane kolonije, tj. sklapanju ugovora između isejaca i vlasnika zemljišta. Imovinski odnosi grčkih naseljenika na Korčuli se reguliraju, a daje se i popis naseljenika kojih je vjerojatno bilo i više od 200. Na natpisu je sačuvano 158 što potpunih, što fragmentiranih imena. Osim dorskih, spominje se i mnogo imena ilirskog podrijetla. Najstariji je sačuvani pisani spomenik iz naših krajeva, a pronađena je 1877. g.

Tekst je podijeljen u tri stupca iznad kojih je stupac kontinuiranog teksta. Spominje se i gradnja gradskih zidina kojima nije nađen trag.

Lavlja vrata

Lavlja vrata, Mikena

Lavja vrata su utvrđena vrata ukrašena lavljim motivima na ulazima u prapovijesne tvrđave, npr. u Mikeni na Peloponezu i Bogazkoyu u Maloj Aziji

Mikenska lavlja vrata potječu iz ranog 13. st. pr. Kr. dva kamena su pokrivena pločom na kojoj je stup, a sa strane se nalaze 2 lava (tj. lavice). Širina prolaza je 3 m, a i visina lavljeg reljefa je 3 m. Reljef ispunjava oblik trokuta, a lavice se prednjim nogama uspravljaju na stup koji je dolje širi, a predstavlja stup života. Stup je možda nosio žrtvenik. Glave lavica nedostaju. To je prvi monumentalni reljef Grčke u prvi primjer timpana. Iz njega se razvio ukras zabata grč. hramova.Vrata u Hatuši (Bogazkoyu) potječu iz oko 1800. pr. Kr. to je najstarija kraljevska rezidencija. Zidovi utvrde su bili debeli oko 8 m. Lavovi na ulazima imali su umetnute oči i uspravno su sjedili.

Lavlja vrata, Mikena

HUMANISTIKA

Humanistika je tip latinskog pisma nastao pod utjecajem reforme humanista u 15. st. a po uzoru na karolinu. Naziv su uveli palografi polovicom 19. st. Neki ga nazivaju i renesansnim pismom. Suvremeni ga nazivaju littera antiqua. Teška uglata gotica nije naišla na plodno tlo u Italiji; Petrarca se buni protiv i oduševljava se kodeksom djela Sv. Augustina pisanim karolinom koji mu je poklonio Boccacio. Humanizam je značio povratak na filozofiju antike + kršćanstvo. Osnova teza vratiti čovjeka u središte, odbacivanje misticizma. Humanisti su tražili uzor u karolini; i nazivali je antiqua jer je tobože bila pismo antike. Pergamena je bijela i fina. Središte humanizma je bila Firenza. Osnivač kaligrafske škole u istom gradu bio je Niccolo Niccolini. Pokret je zahvatio i dvorove velikaša, kralja, papu.

Humanistika se dijeli na knjižni u kurzivnu. Knjižna izgleda kao razvijena karolinška minuskula 11. i 12. st. – no u njoj ima ostataka gotice. Kratice se vrlo malo upotrebljavaju. Vrhunac knjižne humanistike su kodeksi druge polovice 15. st. Sweynheim i Pannarzt osnivaju 1465. prvu tal. tiskaru i preuzimaju je u tiskarstvo – pod nazivom antiqua.

Krurzivna humanistika prodrla je i u kancelarije. Čistom humanistikom ipak pišu se samo svečani dokumetni. Najviše je isprava s primjesama gotice – humanistika-gotica. Za naše područje značajni su tzv. mjesta loca-credibilia pisana na humanistici. I kurzivna je humanistika ušla u tisak – Manuzio ju je uveo 1501. – taj tip slova danas se naziva italique.

Minijatura kodeksa 15 st. vezana je za dvorove talijanskih vojvoda. Sandro Boticelli, del Cherico – Firenza. Ferrara (čipka u iluminaciji)– Tadeo Crivelli. Reforma pisma u uskoj vezi s općom reformom u znanosti i umjetnosti.
Pogledaj: Latinska paleografija

GOTICA

Latinsko pismo knjižnog i dokumentarnog karaktera koje se upotrebljava u Zapadnoj Europi od kraja 12 st. do polovice 15 st. Pojava gotice u vrijeme velikih društvenih promjena. Tematika knjige mnogo se proširuje: kronike, povijesti, lirika, epika, trubaduri. Pismenost više nije privilegij klera. Sveučilište u Bergamu, Oxfordu, Cambridgeu… Krajem 15 st. u Europi ima 60 sveučilišta (filozofija, pravo, medicina). Pomalo nestaju benediktinci a zamjenjuju ih dominikanci i franjevci. U kršćanstvu se napušta platonizam a prihvaća aristotelizam. Knjiga postaje trgovačkom robom; a za to se brinu librarii. Upotreba papira pojeftinjuje proizvodnju. Na oblikovanje gotice utjecala u sj. Fra. utjecala beneventana – tako misle neki, no činjenica jest da je gotica produkt karoline!

Među opće značajke; napuštanje oznake za diftong, sustav kratica ogroman. Posebne kratice za posebne djelatnosti; teološke, filozofske, pravne… Ima puno tipova gotice. 1. Littera formata – u Fra. u 13 i 14 st. – knjižna gotica liturgijskih kodeksa (kaligrafičnost). 2. Textus, textura – u Eng i Njem; kaligrafsko pismo teksta (pravnih kodeksa) da se podvuče razlika od komentara sa strane teksta. 3. Littera rotunda – u Italiji; kaligrafsko knjižno pismo (littera bononiensis i littera lombarda. 4. Fractura – tip prelomljenih slova, prelomljenost duktusa. 5. Bastarda – specijalan tip u djelima knjižnog i povijesnog značenja, Sredinu izmeđuz kurzivne i knjižne gotice; iako je bliže kurzivi. Naglašena razlika debelih i tankih duktusa.

Regionalni nazivi gotice; littera parisiensis (Pariz), littera oxoniensis (Oxford). Knjižna gotica u Italiji, Špa, Dalmaciji je obla a u drugim zemljama uglasta.

Kurzivna gotica – razlika između vladarskih spisa (pažljivije pisana slova) i poluprivatnih. U Italiji i Dalmaciji se upotrebljava poseban tip kurzivne goticee s istaknutim zavijucima osi. Nalazimo je u 13 i 14 st.

Sam naziv scriptura gothica – ne ništa sa Gotima. Potječe od talijanskih humanista i ima sasvim posprdno značenje (barbar). Njih oduševljavala karolina. Taj naziv nalazimo i kod Mabillona pa se nije išlo u njegovo mijenjanje. U Italiji i Dalmaciji pod utjecajem humanista gotica se preobražava u humanistiku. Guttenberg tiskao goticom prvu Bibliju u 200 primjeraka. Goticom su pisani kodeksi dalmatinskih gradova. Najznačajnije pisano goticom za nas je Historia Salonitana Tome Arhiđakona (nekoć pripadao obitelji Fanfonga). Pisan je goticom bolonjskog tipa potkraj 14 st. Naši prvi latinički tekstovi; Šibenska molitva.

Minijature – zlatno doba. U Italiji na glasu; bolonjska, firentinska i lombardijska škola. Francuska minijatura – središte pariška škola. Katkad u iluminaciji sudjeluje više majstora. Napušta se ukočeni izgled lica, smisao za prirodu raste.
Pogledaj: Latinska paleografija

OTONSKA RENESANSA

Tri godine nakon smrti K.V. unuci su podijelili carstvo. Upadi barbara zaustavili umjetnički polet. Međutim u doba saskih vladara 919-1024započela otonska renesansa. Vrhunac doživljava za Otona III. i Henrika II. (1002-1024.)

Interpunckije različite. Izidor Seviljski razlikuje 3 znaka. To je samo točka ali koja ovisi o položaju. Za kraj rečenice točka na vrhu slova (periodus). Za zarez u sredini slova (colon), za kratki predah točka pri dnu slova (comma). Ta stara interp. označava ritmičke a ne gramatičke odjele u rečenici.
Pogledaj: Latinska paleografija

KAROLINA

Tip latinske minuskule koja se upotrebljavala od Karla Velikog (768-814) do kraja 12 st. u najvećem dijelu zapadne Europe. Ne pripada skupini nacionalnih pisama. Karlo započeo «karolinšku renesansu» koja traje do smrti Karla Ćelavog 877. Počela obnova minuskule koja dobiva kaligrafski oblik. Više teorija o postanku karoline; no možemo reći da je karolina nastala reformom iz vise sredista a oblikovala se pod utjecajem poluuncijale, kurzive i raznih tipova prekarolinške minuskule. Krajem 8 st. u Fra, Ita, Njem, Švic. U 9 st. – Dalmacija i Katalonija, u 11. Eng, i papinsku kancelariju, a u 12 ostali dio Španjolske. Najprije osvojila skriptorije a zatim kancelarije.

Srednjovjekovni izvori; littera francigena, minutra erecta (okrugla minuskula), minuskula.

Karolinška minuskula – u 8 i 9 st., 10, 11, 12 – minuskula. Poseban tip diplomatičke minuskule – 9-12 st.

Jasno čitljiva slova. Svako slovo za sebe. Nište se ne naglašava. Odnos haste proporcionalan. Ligature su preuzete iz rimske kurzivne minuskule i djelomično iz uncijale. Kratice rijetke.

Razlikujemo 4 razdoblja; 1. posljedna četvrtina 8 st. do kraja 9 st. Naglašeni elementi kurzivne minuskule (vidi se u ligaturama); 2. obuhvaća 10 st. Oprema rukopisa siromašnija, teške političke prilike, manja pravilnost i ljepota. Elementi kurzivne minuskule rjeđi. 3. obuhvaća 11 st. renesansa pisma; slova veća i uspravna. Broj ligatura manji. Izoliranost pojedinog slova naglašenija. Opći izgled slova više ne dajem dojam zaobljenosti. 4. obuhvaća 12 st. – slova više nego šira i zbijenija. Redovito počinju malom crticom. Haste na vrhu imaju mali trokut koji se grana. Kratice češće. Potkraj stoljeća suvišne crtice, slova uglastija – karolino-gotica.

Teško je odrediti kraj karoline. Potkraj 12 i prva četvrtina 13 st. Talijanska karolina je iznimno velika i okrugla; pravilnija i ljepša. Humanisti su upravo nju preuzeli za reformu pisma – karolinška slova ušla kao poseban tiskarski tip. U Eng je visoka i zbijena, u Fra velika i okrugla, Špa isto.

Najstarije primjere karoline u Dalmaciji u Splitskom evangelijaru. U Dalmaciji karolina ima izravan kontinuitet sve do gotice. Brižinski spomenici – karolina – slavenski jezik spominje. Izuzetno značajan rukopis o predestinaciji Gottschalka – kao heretik se sklonio kod Trpimira. Mletačka povijest Ivana Đakona, Registar pape Grgura VII. Možda ju je upravo Gottschalk donio u naše krajeve.

Minijatura – izvanredan napredak i umjetnički domet. Helenistički temelji. Ada-skupina – dvorska škola Karla Velikog (po njegovoj polusestri opatici). Nova palatinska škola – cvat u prvim desetljećima 9 st. Povezanost s kasnoantičkim slikarstvom. Škola u Reimsu – usko povezana s Palatinom. Škola u Toursu – pretkarolinški pleter. Škola u Metzu – vrlo dekorativni inicijali i mali figuralni prizori. Franko-saska škola; jak utjecaj hiberno-saskog stila. Škola grada Corbie – anglo-saski utjecaj. Škola u Fluidi – utjecaj antikne minijature.
Pogledaj: Latinska paleografija

IRSKA I ANGLOSASKA SREDNJOVJEKOVNA PISMA (SCRIPTURAE INSULARES)

To su otočka pisma – razvila se iz uncijale i poluuncijale od 6 st. do kraja srednjeg vijeka u Irskoj a u Engleskoj do normanske invazije 1066. Pripadaju skupini nacionalnih pisama. Rimska je vlast tu trajala do polovice 5 st. kad su počela upadati germanska plemena. Irska nije nikada bila pod rimsku vlast ali je imala kontakte. Keltski elementi. Iz Irske su u 6 i 7 st. putovali u druge krajeve misionari peregrini Scotti.

Rimska kurzivna minuskula nije uhvatila korijena. Prve specifične pojave inzularnog pisma vidimo u drugoj polovici 6 st. Pismo ima dva oblika: obli i oštri. Obli je za svečane kodekse. Oštri je derivat obloga; za manje svečane prilike. Neki smatraju da je prvi eng a drugi irskog porijekla. Lowe i Batelli ih ipak dijele na: inzularnu majuskulu i inzularnu minuskulu. Postoji i prijelazni tip. Osim njih u 11. i 12. st. upotrebljava se i specijalna kurzivna minuskula. Steffens; 4 skupine rukopisa: irski rukopisi iz Engleske, anglosaski ruk. iz Eng, irski rukopisi na europ. kont., eng. ruk. na eur. kont.

Srednjovjekovni izvori govore o: scriptura scottica. Scriptura saxonica – anglosasko pismo s kraja 16 st. Sami Irci – scriptura tunsa. Najstariji kodeks; Book of Durrow. Također vrlo poznato djelo Bede Venerabilisa.

Haste započinju malim trokutom nagnutim na lijevu stranu. Sustav kratica iz rimskog doba. Inzularna majuskula: izrazito oblo pismo, svečanog izgleda. Minuskula; oštri oblici slova, donje haste duge i oštre. Broj ligatura dosta velik – no nedosljedan. Poseban tip inzularne minuskule – kurziva (za manje važna pisma). Iluminacija – veliki umjetnički domet. Keltski faktor – isprepletene vrpce, spirala truba (grananje), upotreba zlata. Utjecaj karolinga.

Pogledaj: Latinska paleografija

VIZIGOTIKA

Vizigotika je latinsko pismo koje se razvilo iz rimske kurzivne minusklule i upotrebljavalo se isključivo na Pirenejskom poluotoku od druge polovice 7 st. od kraja 12 st. Španjolska je ostala pod Rimom sve do početka 5 st. Jedino Vizigotima uspjelo osnovati tu državu. 711 uništavaju ih Arapi. Jedan se dio Vizigota povukao u Austriju. U 9 st. počinju progoni kršćana od Arapa. Najstariji pisani špa. kodeksi su pisani uncijalom i poluuncijalom. U dnevnom se životu upotrebljavala rimska kurzivna minuskula Polovicom 7 st. počinje poprimati specifične oblike; nastaje dokumentarna i knjižna vizigotika. Knjižna pokazuje utjecaje uncijale i poluuncijale. Neki drže da je i arapsko pismo utjecalo. Naziv scriptura visigothica uveo je Mabillon držeći ga vizigotskom verzijom lat. pisma – KRIVO, to je sve plod špa. skriptorija. U špa. spomenicima 13 i 14 st. – naziva se littera toletana i littera mozabarica. Od samostana; Toledo, Silos i grad Sevilla – biskup Izidor – najutjecajniji učitelj u srednjem vijeku. Kurzivna verzija trajala dulje sve do 14 st. Teški oblici, puno ligatura. Knjižna je već u 9 st. zamijenjena u Kataloniji karolinškom minuskulom.

Goti su bili arijanci – i crkva je nastojala da se «njihovo» pismo ne koristi. Ipak vizigotika živi sve do 12 st. – to pismo zamjenjuje karolina. Karakterstično slovo a, g, t. Kratice ne pokazuju neku pravilnost – neki traže u njima i hebrejsko podrijetlo. Naslovi poglavlja izvještačenom kapialom s scrolikim slovom o. Osobine pirenejskog latiniteta.

Ornamentacija – nije kvalitetna kao u beneventani. U 7 i 8 skromni incijali. Veći razvoj u 9 i 10. Osobito udara u oči; nevješti ljudski likovi, stilizirani poput egipćanske umjetnosti. Potkraj 11 st. zajedno s karolinom i njena minijatura. Milares – 281 rukopis na vizigotici.
Pogledaj: Latinska paleografija

MEROVINGIKA

Merovingika je latinsko pismo nastalo na osnovi rimske kurzivne minuskule u državi Merovinga od 6 do 8 st., a upotrebljavalo se u knjigama i u diplomatičkim dokumentima. Rimsko osvajanje Galije oduzelo joj je političku slobodu no donijelo joj mir, slobodu, napredak. Potkraj 1 st. u Galiji se širi kršćanstvo. Klodvig pobijedio rimskog namjesnika Siagrija i utemeljuje franačku državu. Prije Merovinga u Galiji se koristi rimska kurzivna minuskula a o knjižnih pisama barem prema sačuvanim spomenicima uncijala i poluuncijala. U 6 st. kurzivna minuskula dovela do posebnog latinskog pisma koje se naziva merovingika. Merovingika je pismo koje se upotrebljava u kraljevskim diplomama ali i u knjizi. U diplomama vrlo karakteristično pa se misli da je nastalo u kraljevskoj kancelariji. Najprije formirana kao kancelarijsko kasnije kao knjižno pismo. Knjižna merovingika ipak svoje podrijetlo ima u kaligrafskim formama; skriptoriji. Naziv scriptura merovingica ili francogallica potječe od Mabillona. U pal. se zadržao samo naziv scriptura merovingica.

Neobično duga osima slova, obilje ligatura, zbijenost slova koja su najčešće nagnuta ulijevo. Prvi sigurno datirani spomenik merovinškog pisma je diploma Klotara II iz 625.

Ornamentacija – u više središta. Prvi iluminirani Homilije sv. Augustina iz 669. Ornament je ipak prilično siromašan; lik ptice ili riba koje se prilagođuju obliku slova.
Pogledaj: Latinska paleografija

BENEVENTANA

Invazija Langobarda koja je počela 586. 200 je godina paralizirala Italiju. Osobito južnu Italiju. 774 K.V. pobjeđuje Langobarde; tal. Vojvodstva dobivaju gotovo samostalnost sve do Normana u 11 st. Tek potkraj 8 st. obnovom Montecassina oživljava taj grandiozni skriptorij. U 7 i 8 st. osim uncijale i poluunc. u juž. Ita. upotrebljava se kurzivna minuskula koja počinje pokazivati kaligrafske tendencije. Potkraj 8 st. to je tako izrazito; beneventana. Beneventana je sigurno potekla iz montekasinske opatije. Mabillon to pismo krivo naziva scriptura langobardica.

Najstariji ben. Rukopis; Etymologiae Izidora Seviljskog – pol. 8 st. Razlikujemo 4 razdoblja: 1. počeci beneventane; od druge polovice 8. do kraja 9 st. ili točnije do 896, kada su se redovnici preselili u Capuu – pretkapuansko razdoblje. Vidi se očito kurzivno podrijetlo, oblici slova nisu ustaljeni. 2. razdoblje formiranja od kraja 9 do kraja 10 st. – kapuansko razdoblje. Morfološke, ligature, kratice – konstantne. Odvojene riječi s interpunkcijama. Bitne osobine ben. izgrađene. 3. razdoblje savršenstva od 11 do kraja 12 st. Razvija se osobiti uglasti tip montekasinske ben. 4. razdoblje opadanja od kraja 12. do kraja 13 st. – Previše uglastih komponenata. Neujednačenost, slova manja i zbijenija. Pad redovničke discipline možda i zbog sinhronične pojave gotice u 13 st.

U Dalmaciji imamo rukopise ben. i u 15 st. Beneventana se javlja kad i karolina. Oba ta pisma žive skupa u južnoj Italiji i Dalmaciji. Beneventana je nastala kaligrifiranjem knjižne kurzivne minuskule koja se u 8 st. upotrebljavala su južnoj Italiji. Knjižno pismo, ali i dokumentarno ili diplomatičko pismo. U naše krajeve došla iz Montecassina i Tremita. Veća središta kod nas; Osor, Rab, Zadar, Šibenik. Najveće Sv. Krševan u Zadru. Poznati kodeks Tome Arhiđakona Historia Salonitana nastao nakon 1266. Onda Kartular Sv. Krševana nakon 1223. Tomina Salonitana pisana je malom poluuglastom beneventanom.

Kaligrafske tendencije počinju prevladavati o u ostalim pismima. To upućuje na zajednički nastanak pisama od rimske kurzivne minuskule. Oštre razlike debelih i tankih duktusa skriptori su postizali kosim rezanjem pera. Duktusi s desna na lijevo su deblji. U početku je obla kasnije uglasta. Slovo a vrlo je nalik slovu t. Enklitičke i proklitičke ligature. Često je spajanje slova posljedni duktus jednog slova pokrije prvi duktusom idućeg slova. Sistem kratica nam služi i kao kriterij za datiranje. Posebne kratice; ama anima, gla gloria. U 8 i 9 st. kratice su nestalne. U 10 st. javljaju se novi oblici kratica. U 12 i 13 st. još veći broj.

Interpunkcije – prvo razdoblje – 8 i 9 st. – nema stalnog sustava znakova. U drugom razdoblju od 9 – 14 st. jednako kao i u karolinškim rukopisima. Do 11 st. nema znaka za ?. Upitnik se prije toga radi tako da se iznad upitne čestice stavljao znakic.

U jugoist. krajevima juž. Italije i u Dalmaciji – beneventana je obla. Nema tako naglašenu razliku tankih i debelih duktusa. Loew varijantu oble beneventane naziva Bari tip. U Dalmaciji se upotrebljavala i uglasta ben. što dokazuje i Historia Salonitana.

U montekasinskom nastao je i Registar pape Ivana VIII.

Ornamentacija – pokazuje svoj razvojni put. Razvojni stadiji podudaraju se s 4 razdoblja beneventane. Dva utjecaja; jedan sa Zapada i drugi sa Istoka. Motivi po uzoru na inzularne irske i njemačke skriptorije (pleterni s zoo), utjecaj Bizanta (svetački likovi i intoniranje boja).

Jedan od najljepših je Legenda sv. Benedikta i sv. Maura. U Dalm: Pasional iz prve pol. 11 st. što ga je ukrasio splitski đakon Majo.
Pogledaj: Latinska paleografija

KURIJALNO PISMO

Diplomatika dijeli razvoj papinske kancelarije u 5 razdoblja. Prvo razdoblje do 772. – nema niti jednog originalnog dokumenta; pismo rimska kurzivna minuskula. Drugo – od 772-1049; najstariji dokument pismo pape Hadrijana I. 778 poslaniku Karla Velikog. Pismo je pisano specijalnom minuskulom = kurijalom. Iz tog razdoblja sačuvana 52 dokumenta; 25 na papirusu. Kurijalu dijelimo na stariju i mlađu.

Starija kurijala do kraja upotrebe papirusa tj. do kraja 1000. Slova starije kurijale široka i velika, haste duge, razmak velik, svečan izgled. Malo kratica. Od 11 do 12 st. mlađa kurijala. Glatka površina pergamene dovodi do smanjenja slova. Ukrasi poput zastavica. Promjene u mlađoj kurijali nastale su pod utjecajem karolinške minuskule. Utjecaj je još veći kada u 11 st. pontificiraju njemačke pape. Na početku 12 st. papinska kurija napušta kurijalno pismo a uvodi pismo slično carskoj diplomatičkoj minuskuli.

Notari grada Rima pišu privatne isprave kurijalom. Oni to nastavljaju do 13 st. kada je zamjenjuju gotičkom minuskulom.
Pogledaj: Latinska paleografija

TALIJANSKA PREKAROLINŠKA MINUSKULA

U Italiji se svečani kodeksi do 9 st. pišu uncijalom i poluuncijalom. Manje svečani polukurzivom. U drug. pol. 8 st. iz te polukurzive razvija se novo minuskulno knjižno pismo. Neki nazivi; staroitalsko, langobardska minuskula, minuskula gornje Italije. Naziv prekarolinška minuskula obuhvaća sve te nazive. U sj. Italiji to je pismo u 9 st. zamijenjeno karolinškom minuskulom a na jugu postupno beneventanom. Iako se jasno njen postanak može pratiti iz polukurzive pokazuje mnoge utjecaje uncijale i poluuncijale. Zbog kratkog vijeka to pismo smatramo prijelaznim. Ornamentacija kodeksa je siromašna.
Pogledaj: Latinska paleografija

SCRIPTURA BULLATICA

Bollatica ili littera sancti Petri. Od kraja 16. st. u papinskoj se kancelariji javlja novo izvještačeno pismo. Tako nečitljivo da se uz njega predavao i original na humanistici. Napravljeno da se onemogući izdavanje falsiciranih papinskih bula. Ukinuo ga je tek papa Lav XIII 1878. U našim se arhivima nalazi puno papinskih bula na bollatici.
Pogledaj: Latinska paleografija

KURZIVNA MINUSKULA

Nastala je zbog potreba dnevnog života na početku 4 st. Predstavlja posljedni stadij raspadanja kapitale i temelj svih kasnijih srednjovjekovnih pisama. Postoje tri teze o njenom postanku: kao razvojni stupanj kurzivne majuskule, postanak u svezi s pojavom grčke minuskule i njene oble forme koje je dovode u vezu s uncijalom. Odgovara poslovnom životu i omogućuje brzo pisanje. Svaki pisat formira slova na svoj način. Pismo se kreće između 4 imaginarne crte. Slova ne poznaju razliku debljine duktusa. Sredstvo za pisanje isključivo ptičje pero. Vrlo brzo postala opći stil pisanja. Nove ligature; slovo kao da se zakvačilo za drugo. Mnoštvo ligatura. Lifatura fi i ri se prenosi i u beneventanu. Suspenzije – pišu se jedno ili više prvih slova (d dixit, nom nomine). Kontrakcije – unutar riječi (pbr presbiter, eps eipscopus). Kurzivna minuskula je poslovno pismo ali se u 7. i 8 st. njome pišu i kodeksi.

Prvi spomenik kurz.min. na Dioklecijanovu natpisu De pretiis rerum venalium iz 301. Kurzivna minuskula za knjižne svrhe zove se polukurz.minuskula. U 7 i 8 st. pomalo poprima lokalna obilježja pa nastaju nacionalna pisma.

Pogledaj: Latinska paleografija