Sveti Augustin

Autor: Martina Grubiša

Sveti Augustin je rođen u Tagasti[1] 354. g. Njegov otac, Patricije, bio je poganin, a majka Monika[2] kršćanka. Učio je gramatiku, retoriku i književnost u gradu Madauri i Kartagi. Nakon završena obrazovanja posvetio se podučavanju u Tagasti i Kartagi. Čitanje Ciceronovog djela “Hortensius” potaklo ga je na proučavanje filozofije ali i na potragu o smislu života. Tražeći taj smisao pridružuje se 374.g. manihejskoj sekti čiji će član biti do 383. g. iste je godine otputovao je u Rim, a odande u Milano gdje je dobio mjesto učitelja retorike. U Milanu je počeo svesrdno pohađati propovijedi sv.Ambrozija, čitao je neoplatonske spise i poslanice sv. Pavla. To je štivo toliko djelovalo na njega da je prekinuo svaku vezu sa manihejstvom. Na Uskrs 387. g. prima krštenje iz ruku sv. Ambrozija. Vraća se u Afriku te živi asketskim životom. Hiponski biskup Valerije zaredio ga je 395. g. za svećenika, a zatim i za njegova nasljednika.

Umro je 28. kolovoza 430. g. za vrijeme Vandalske opsade Hipona.

Djela sv.Augustina

S obziroma da je sv.Augustin bio najplodniji i najsvestraniji crkveni pisac njegova se djela mogu podijaliti u nekoliko grupa: autobiografska, filozofska, apologetska, dogmatska, egzegetska, moralno-asketska, polemička te pisma i govori.

AUTOBIOGRAFSKA DJELA:

a) Retractationes (Preispitivanje)

b) Confessiones (Ispovijesti)- zasigurno jedno od najznačajnijih djela sv.Augustina

FILOZOFSKA DJELA:

a) Contra Academicos- djelo se sastoji od 3 knjige kojim pobija skepticizam akademika.

b) Solliloquia (Monolog)- dijalog sv. Augustina o načinu istraživanja duhovnih istina, poglavito o besmrtnosti duše. U djelu čitamo:

« Razum: Što dakle želiš znati?

Augustin: Želim imati znanje o Bogu i duši.

Razum: Ništa više?

Augustin: Apsolutno ništa.» [3]

APLOGETSKA DJELA:

a) De vera religione (Prava religija)- dokazuje da se prava religija nalazi samo u katoličanstvu.

b) De civitate Dei (O državi Božjoj)- najznačajnije i najsavršenije Augustinovo djelo koje je od monumentalne važnost za Crkvu.

DOGMATSKA I POLEMIČKA DJELA:

a) De Trinitate (O Trojstvu)- veoma teško djelo u kojem Augustin tumači tajnu Trojstva

b) Protiv Manihejaca- polemičko djelo usmjereno protiv manihejske hereze.

c) Protiv Pelagijanizma- kao i sv. Jeronim i on je bio veliki protivnik ove hereze te je napisao 12 knjiga protiv Pelagija

d) Protiv Arijanizma- protiv ove hereze napisao je samo dvije knjige.

Ispovijesti

Ispovijesti su autobiografsko djelo u 13 knjiga. U djelu Augustin opisuje svoj razuzdanu mladost, svoje obraćenje i služenje Crkvi. Sam naslov ima biblijsko značenje “pohvala” Pohvala Božjoj milosti i Stvaranju.[4]

Ispovijesti možemo podijeliti u dva dijela: prvi dio čine knjige od I do IX. U tom dijelu Augustin govori o svom životu do obraćenja u kojem iščitavamo veliko i iskreno žaljenje zbog pristupanja manihejskoj sekti,vjerovanja u astrologiju kao i zbog svog razuzdanog života.

Drugi dio čine knjige od X do XIII u kojima čitamo autorovu pohvalu Bogu, tumačenje Stvaranja i Presvetog Trojstva. U ovom djelu sv. Augustin naglašava da je promjenu u njegovom životu prouzročilo spoznanje ljubavi Boga.[5]

Djelo je smatrano prvom autobiografijom u zapadnoj književnosti te uzorom mnogih budućih pisaca u srednjem vijeku. Također je uz Božanstvenu komediju najraširenija, najprevođenija, najviše tumačena i pretiskivana kršćanska knjiga na Zapadu.[6]

De civitatis Dei

Razlozi nastanka djela

Povod za pisanje ovog monumentalnog djela bila je pljačaka i osvajanje Rima od strane vizigotskog kralja Alarika 410. g. Naime, pogani su to tumačili kao osvetu starih bogova zbog njihovog zapuštanja i prihvaćanja kršćanstva zbog čega su se kršćani ponovo našli u nezavidnoj situaciji. Takve su se teorije širile i izvan Rima, posebice u Kartagi, zbog čega je Augustin zamoljen da odgovori na te optužbe. Stoga, počinje pisati De civitatis dei. [7]

Djelo je pisao punih 14 g., od 413. do 427. g.,sadrži ukupno 22 knjige. Kao izvore upotrijebio je djela Cicerona i Euzebijevu Kroniku. Ovim djelom pokušava odgovoriti na pitanje koje su granice Crkve, koji je odnos između duhovnog i zemaljskog, Crkvene vlasti i zemaljske vlasti.

Cilj djela

Kao što smo već naveli, ovim djelom Augustin odgovara na optužbe pogana upućene kršćanima zbog pljačke Rima i to na način da najprije navodi ispraznost poganskih kultova te razloge propasti Rimskog Carstva. Među razlozima navodi kako se Carstvo temeljilo na krivim vrijednostima: oholosti, nemoralu te želji da vlada nad drugima. Tu je svoju želju, smatra Augustin, ostvarivalo stalnim pokoljima i ubojstvima počevši sa bratoubojstvom Romula. No, ipak daje i pozitivan sud o organizaciji Carstva.

Struktura djela

Kako smo već naveli djelo se sastoji od 22 knjige koje možemo podijeliti u dva dijela.

Prvi se dio sastoji od 10 knjiga te je svojevrsna apologija kršćanstva protiv pogana, pritom Augustin dokazuje da poganstvo ne pridonosi ni zemaljskoj ni vječnoj sreći. Drgi dio obuhvaća 12 knjiga i predstavlja srž predmetaa. Naime, u tih 12 knjiga Augustin razvija svoju misao o dvjema Civitas, tj. od dvaju gradova: Civitas Dei (grad dobra uasnovan na pravoj vjeri) i Civitas Diaboli (grad zasnovan na zabludi, poganstvu, te ima svoj početak u padu anđela). [8]

Augustin opisuje njihov postanak, njihov razvitak i završetak navodeći kako “dvije ljubavi stvoriše dvije države: ljubav prema sebi sve do preziranja Boga rodila je zemaljsku državu, ljubav prema Bogu sve do preziranja sebe rodila je nebesku državu.”[9] Ove dvije države uosobljene su u Kajinu i Abelu, a povijesni predtavnici civitas terrena su Rim i Babilon[10]: “Babilon kao drugi Rim i Rim kao drugi Babilon.”[11]

Između ove dvije države vodi se stalna borba do konačne pobjede u vječnosti Božje države.

Teologija povijesti

Filozofija povijesti svoj početak ima u Augustinovom djelu De civitate Dei. Svojim promišljanjem i izlaganjem povijesti Augustin je stvorio model koji će kroz različite varijacije i projekcije određivati promišljanje povijesti sve do današnjih dana. De civitate Dei nije filozofija povijesti u pravom smislu, jer Augustin pri svom promišljanju povijesti manje filozofira a više dogmatizira, tako da je njegovo djelo nešto između teologije povijesti i filozofije povijesti. No bez obzira na tu dvojakost riječ je o prvom cjelovitom promišljanju povijesti. Djelo predstavlja prvi pokušaj odgovora na pitanje: koji je pravi smisao ljudske povijesti.

Cjelokupnu povijest Augustin dijeli na šest razdoblje i to ovim redom: od Adama do potopa, od potopa do Abrahama, od Abrahama do Davida, od Davida do seobe u Babilon, od Babilona do rođenja Kristova i sadašnje doba koje čeka svoj završetak, i tada će doći kraj bez kraja.

Prema Augustinu svijet i povijest teže prema nepromjenljivom Bogu. Povijest je shvatio kao određenu cjelinu, koja ima svoj početak i završetak, a sve pojedinačno dobiva svoj smisao tek u toj cjelini. Cilj je povijesti ostvarenje božje države, koja je izmiješana sa zemaljskom. U problemu tih dviju država radi se o dvije vrste ljudi. Jedni priznaju učenje crkve, a drugi žive prema mišljenju ljudi i upućeni su samo na zemaljske stvari. U prenesenom značenju to su dvije države tj. dvije zajednice ljudi, od kojih su jedni predodređeni za spas , a drugi za kaznu. Konačnim odvajanjem i pobjedom nebeske države bit će dostignut cilj povijesti.

U skladu s tim shvaćanjem cijelu je povijest tumačio kroz religiju, te sve događaje tumači sa kršćanskog gledišta.

Značaj sv.Augustina

Nedvojbeno je da je Augustinova teologija utjecala na cijelo zapadno kršćanstvo.[12] Civitas Dei bilo je najčitanije djlo u srednjem vijeku te je uvelike odredilo odnos između Crkve i države, te je utjecalo na spor o investituri između cara i pape. Smatra se da je bilo dnevna lektira Karla Velikog.[13]

Suzbijanje krivovjerja u srednjem vijeku, kao i osnivanje Inkvizicije također vuče temelje od Augustina i njegovih polemičkih spisa. Nadalje Decartesov cogito ergo sum pripada Augustinovom nasljeđu.[14] Naime, u Civitates Dei čitamo: “Mi jesmo, znamo da jesmo, a svoje biće i znanje ljubimo.”[15]

Uz Augustina vežemo i redovničke zajednice koje žive prema tzv. “Reguli Augustini”, koju je uspostavio sam Augustin, najvažniji među njima je red sv.Augustina ili augustinci. Ženski ogranak čine augustinke.

Blagdan sv. Augustina slavi se u katoličkoj crkvi 28. kolovoza.

BIBLIOGRAFIJA:

H. FRIES- G. KRETSCHMAR, Klasici teologije I- Od Ireneja do Martina Luthera, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.

H.JEDIN, Velika povijest Crkve II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001.

H. JEDIN, Velika povijest Crkve III/1, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001.

H.JEDIN, Velika povijest Crkve III/2, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.

I. MARKOVIĆ, Sveti Jeronim- Izabrane poslanice, Književni krug, Split, 1990.

J. PAVIĆ- T.Z. TENŠEK, Patrologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

G. PAPINI, Sveti Augustin, HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1975.

---

[1] Tagasta je bio grad u rimskoj provinciji Numidiji u Africi. Današnji Alžir.

[2] Majka mu je nakon svoje smrti proglašena sveticom.

[3] J.Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, str. 236.

[4]J.Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, str. 242

[5]J.Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, str. 242

[6]G. Papini, Sveti Augustin, str. 163

[7] J.Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija 244.

[8]G. Papini, Sveti Augustin, str. 174.

[9] J.Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, str. 244.

[10]H.Freis, G. Kretschmar, Klasici teologije I, str. 104

[11]H.Freis, G. Kretschmar, Klasici teologije I, str. 104

[12]H.Freis, G. Kretschmar, Klasici teologije I, str. 109

[13]Isti, str. 109

[14]Isti, str. 110.

[15]G. Papini, Sveti Augustin, str. 179

Sveti Jeronim

Autor: Martina Grubiša

Sv. Jeronim je nedvojbeno najveći predstavnik patrističkog doba, te iza sv.Augustina najveći među latinskim crkvenim ocima. Upravo ga zbog toga Katolička Crkva smatra „doctorem maximum in exponendis Sacris Scripturis“. Rođen je u Stridonu, gradiću smještenom između ondašnjih rimskih provincija Dalmacije i Panonije 347. g. Ime Hyeronimus bio je nadimak koji je dobio na krštenju, a u grčkom jeziku ono znači sveto ime. Svoju je mladost proveo u Rimu gdje su ga poučavali gramatičar Elija Donat i Marije Viktorini. Posjetio je Trier, Akvileju, Konkordiju i Ljubljanu, nakon čega se povlači se u Halkidsku pustinju[1], u kojoj je tada bilo mnogo pustinjaka Godine 379. napušta pustinju, te odlazi u Carigrad gdje pod utjecajem Grgura Nazijanskog shvaća da Sv. Pismo nije, u smislu njegovog prevođenja, samo filološki problem kako prevesti riječ ili rečenicu već da je ono alegorija, tajna koju treba tek otkriti. Prije nego je stigao u Carigrad biva zaređen no, svećeničku službu nikada nije obnašao.

Iz Carigrada odlazi u Rim gdje postaje tajnikom ondašnjeg pape i prijatelja Damaza. Poznavajući njegovu učenost papa mu je povjerio reviziju latinskog prijevoda Novog zavjeta (tzv.Itala) te Psaltira te da ga usporedi sa grčkim izvornicima. Time je od 385. g. započela revizija Biblije. „Jeronim je upravo u Rimu započeo rad na latinskom prijevodu Biblije, nazvanom Vulgata, koji je postao službenim tekstom u Katoličkoj Crkvi.“[2] Nakon smrti pape Damaza ponovo je otputovao na Istok te se na svom putovanju zaustavio u Jeruzalemu, preciznije u Betlehemu. Tamo je vodio samostan u kojem je podučavao mladiće latinski jezik i književnost. Preminuo je 30. rujna 419 (420. g.). Njegovi posmrtni ostaci preneseni su na Zapad u 13. st. i sahranjeni u rimskoj crkvi Sv. Maria Maggiore. Odmah nakon smrti počeo se štovati kao svetac. Na Tridentskom je koncilu[3] proglašen crkvenim naučiteljem, što je najveća titula koju od Crkve može dobiti neka osoba.

Djela sv. Jeronima

Jeronimova djela obično se djela na: prijevode, polemičke spise, biografije i poslanice.

PRIJEVODI:

1. Vulgata- latinski prijevod Biblije
2. Prijevodi crkvenih otaca:

a) Prijevodi djela Origena: In Jeremijam, In Cantum Canticorum, De Principiis i dr.

b) Prijevodi djela Euzebija: Kronika. Nije samo preveo djelo već ga je i nadopunio. Naime Euzebijevo djelo prati razdoblje od Abrahama do pada Troje, dok ju je Jeronim nadopunio zbivanjima iz rimske povijesti do razdoblja vladavine cara Valenta 378.g. Djelo predstavlja temelj kršćanske historiografije.

DOGMATSKO-POLEMIČKA DJELA:

a) Dialogus cintra Pelagioanos libri III (Tri knjige Dijaloga protiv pelagijevaca) Isto kao i sv.Augustin i on je ustao protiv pelagijanizma, samo se njegova djela ne mogu usporediti sa djelima sv.Augustina na tu temu.

b) Alteractio Luciferiani et Othodoxi (Rasprava između jednog luciferijanca i pravovjernog)

BIOGRAFIJE I POVIJESNA DJELA:

a) Vita sncti Pauli (Život svetog Pavla pustinjaka)

b) De virid illustribus (O slavnim muževima) Ovo djelo je prvi esej kršćanske književnosti. Sastoji se od 135 poglavlja od vremena apostola Petra dovremena Jeronima.

POSLANICE:

Zbirka do danas sačuvanih poslanica sadrži 154 poslanice, ali se samo 125 zasigurno zna da su Jeronimove. Poslanice su nam veoma važne jer u njima Jeronim govori o sebi, o onima koje je volio. Također u poslanicama iščitavamo zabrinutost sudbinom Rima kojeg su zauzeli Goti.[4] Svoje je poslanice slao veoma utjecajnim ljudima toga doba, poput pape Damaza i sv.Augustina.

Često se njegove poslanice dijele u sljedeće grupe: one u kojima govori o sebi (familiares), poslanice sućuti (epistulae consoltoriae), pogrebne poslanice ( epitijaphia), polemičko-apologetske te didaktične ili doktrinarne.

Vulgata

Poznato nam je da je tijekom povijesti bilo nekoliko prijevoda Biblije koji su bili različiti po vremenu nastanka i po vrijednosti. No, Crkva je vremenom prihvatila samo jedan tekst kao službeni u liturgiji- Vulgatu. Također je i uvijek nastojala da se tekst sačuva onakvim kakvim ga je pregledao sv.Jeronim. No, od kud potreba za Vulgatom?

Prvotni jezik Crkve bio je grčki, te su sukladno tome i njime napisane svete knjige Novog i neke Starog Zavjeta. U čitanju NZ upotrebljavao se izvorni grčki tekst, a dijelovi iz SZ koji su napisani na hebrejskom jeziku čitali su se u grčkom prijevodu poznatom pod imenom Septuaginta.

No, kako se s vremenom u društvu i Crkvi sve više počeo koristiti latinski potreba za novim prijevodom bila je više no opravdana. Prijevodi su ubrzo počeli nicati sa svih strana bez ovlaštenja, vještina i znanja koje su potrebne za takav posao. Upravo je zbog toga nastalo više prijevoda o čemu svjedoči i sam Jeronim :“Koliko rukopisa, toliko tekstova.“[5]

Toj zbrci je odlučio stati na kraj već spomenuti papa Damaz koji je 382. g. povjerio Jeronimu reviziju Itale, ali Jeronim nije stao na tome već je stvorio novi prijevod cijele Biblije- Vulgatu.

Najprije je napravio reviziju prijevoda čitavog NZ i Psaltira prema Septuaginti, zatim je boraveći u Betlehemu pregledao latinski prijevod SZ, da bi na kraju preveo SZ na latinski iz izvornog hebrejskog teksta. Na prijevodu svih knjiga SZ radio je punih 15 g., od 390-405. g.

Mnogi su bili oduševljeni njegovim novim prijevodima, ali se mnogi drugi nisu slagali s njegovim novim načinom prevođenja. Njegov neuobičajeni stil jezika i prevođenja izazvao je protivljenja, a ponegdje čak i proteste vjernika. Njegov suvremenik sv. Augustin također je bio veliki protivnik novog Jeronimova stila te ga je često kritizirao, te mu je slao poslanice u kojima bi ga odvraćao od njegova rada.

Budući da je u Bibliji nadahnutom smatrana svaka pojedina riječ, pa čak i zarez, dotadašnji su prevoditelji na latinski prevodili riječ za riječ. Jeronim je prvi uvidio da su takvi doslovni prijevodi nedostatni, jer ne uzimaju u obzir duh svakog jezika, pa je počeo prevoditi ne riječ za riječ, nego smisao za smisao.

No, tijekom 5. st. Jeronimovo je djelo bilo posvuda rašireno te je „uživalo“ Crkvenu zaštitu. U 7. st. Bilo je u općoj uporabi pod nazivom Vulgata[6] i to zauzimanjem pape Grgura Velikog[7].

Vulgata je time postala službenom i jedinom ispravnom verzijom Biblije u kršćanskom svijetu, a latinski jezik jezik Crkve.

Sv. Jeronim u europskoj i hrvatskoj kulturi

Kada je tijelo sv.Jeronima preneseno u Rim njegovo se štovanje raširilo među redovnicima Zapada. Osobito su ga cijenili humanisti, koji su kao i Jeronim bili zaljubljenici u klasične pisce. Najznačajniji europski humanist Erazmo Roterdamski prvi je priredio kritičko izdanje Jeronimova djela.[8]

U hrvatskoj kulturi Jeronim ima veoma istaknuto mjesto, makar je ono vezano u dobrom djelu za polemiku oko mjesta njegova rođenja.

Mnogi povjesničari i teolozi smještaju Stridon na granici između rimskih provincija Dalmacije i Panonije, drugi pak u Istru, treći u Međimurje, a četvrti u Grahovo polje. Njegovo hrvatsko podrijetlo osobito su to isticali hrvatski glagoljaši koji su ga štovali kao autora glagoljice i osnivača glagoljaške tradicije.

Sv. Jeronim dakako nije bio Hrvat (jer su Hrvati doselili u današnju Hrvatsku tek kojih 200 godina nakon njegove smrti), ali je zasigurno bio naš zemljak. Njemu u čast osnovano je Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima 1868. g. , a njegovo ime nosi i Papinski hrvatski zavod u Rimu. Blagdan sv. Jeronima slavi se 30. rujna.

BIBLIOGRAFIJA:

H. FRIES- G. KRETSCHMAR, Klasici teologije I- Od Ireneja do Martina Luthera, Golden marketing-Tehnička knjiga, Zagreb, 2004.

H.JEDIN, Velika povijest Crkve II, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001.

H. JEDIN, Velika povijest Crkve III/1, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2001.

H.JEDIN, Velika povijest Crkve III/2, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 2001.

I. MARKOVIĆ, Sveti Jeronim- Izabrane poslanice, Književni krug, Split, 1990.

J. PAVIĆ- T.Z. TENŠEK, Patrologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1993.

G. PAPINI, Sveti Augustin, HKD sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, 1975.

---

[1] Pustinja je nazvana po gradu Halkidi koji je smješten blizu Alepa.

[2] V. RASMONDO, Sveti Jeronim, 1990., Split

[3] I.Marković;Sveti Jeronim-Izabrane poslanice, XX.

[4] Vođa Gota Alarik 410. g. opkolio je grad Rim te ga je opljačkao. Kako sam Jeronim navodi i njegov je kraj tada teško stradao.

[5] I.Marković; Sveti Jeronim-Izabrane poslanice, XX.

[6] Vulgata u prijevodu znači "opća", "opće poznata" ili pak "u općoj uporabi"

[7] I.Marković; Sveti Jeronim-Izabrane poslanice, XXXI.

[8] Isti, XXXI.

Hetiti

Autor: Martina Grubiša

UVOD

Svima nam je dobro poznato da su Egipat i Mezopotamija, odnosno Plodni polumjesec kolijevke prvih visokih civilizacija te da možemo s pravom reći da su uvjeti života u tim krajevima bili blagoslovljeni, a uz trud čovjeka i još više unaprijeđeni. No malo je poznato o tome da je i područje Male Azije bilo veoma važno u procesu stvaranja visokih civilizacija. Razlog tome možda leži u činjenici da civilizacije Male Azije nisu ostavile velike monumentalne građevine, niti pisanih tekstova iz 3.tisućljeća pr.Kr. poput Sumerana. No to ne znači da su one manje važne, naprotiv, upravo su se na tom prostoru dogodila mnoga otkrića bez kojih ne bismo mogli pratiti razvoj civilizacija. Naime, prvi gradovi niču upravo na području drevne Anatolije, kao što su Catal Huyuki . U tim su se organiziranim naseobinama, u kojem je živjelo i nekoliko stotina ljudi, vrlo rano uzgajale žitarice, a u upotrebi su bili i metali.

No područje Anatolije je interesantno zbog još jednog bitnog događaja koji se datira u 2.tisućljeću pr.Kr., a to je doseljenje novih naroda- Indoeuropljana. Njihovo doseljenje značio je kraj za neke civilizacije ali i početak nekih novih veza, novog načina živote i neke nove kulture.Jedan od naroda koji je došao tim velikim valom i koji pripada skupini indoeuropljana su i Hetiti.

Hetiti su, vidjet ćemo, veoma specifičan i zanimljiv narod iako su i meni, iskreno, bili isprva nekako nezanimljivi te sam o njima imala potpuno drugačije mišljenje. No kad sam počela čitati knjigu „Kultura i književnost Hetita“, prof. lingvistike i indoeuropeista Ranka Matasovića, uvidjela sam koliko su oni zanimljivi i koliko i danas plijene pažnju povjesničara, znanstvenika i laika. Poznato je da su oni stvorili veoma moćnu državu te podarili svijetu svjedočanstva o svome razvijenom sustavu vjerovanja i društvenog uređenja, no poznato je i to da su negdje početkom 12.st.pr. Kr. nestali. Kako, zašto, na koji način???….nažalost ni današnje moderne studije nam ne daju odgovore na ova pitanja te time Hetite čine najmisterioznijim starovjekovnim narodom. Ne samo da je hetitsko carstvo bilo mrtvo, nego je i nekim čudom zaboravljeno i misteriozno nestalo, možda još misterioznije nego mitološki opjevana Atlantida.

Ove teze nagnale su prof. Ranaka Matasovića da se detaljnije pozabavi otkrićem, poviješću, kulturom i jezikom Hetita. Knjiga obiluje povijesnim činjenicama i opisima kako političkog tako i društvenog života Hetita, i to na jedan jednostavan i razumljiv način. Kao lingvista, „raskrinkava“ povijest Hetita pomoću njihovog jezika, koji je vidjet ćemo bio predmet mnogih prepirki kako u povijesnim tako i u lingvističkim krugovima. Vjerojatno je i on sam bio očaran naprednošću, razvijenošću, a i misterioznošću hetitskog naroda te se odlučio na taj mali izlet u daleku nam prošlost do Hetita i natrag.

No, nije li ta sama misterioznost dovoljan razlog da zakoračimo u carstvo Hetita i na taj ga način nakratko oživimo?

…mislim da je…

OTKRIĆE HETITA

Hetitski je narod do kraja 20st. Bio gotovo nepoznat većini povjesničara. Prva saznanja o njihovom postojanju dolaze nam iz kratkih ulomaka Biblije. Naime, u Knjizi Postanka (23,3-4) saznajemo da je Abraham zamolio Hetitski narod da mu proda zemlju kako bi tamo zakopao svoju ženu Saru: Potom se Abraham digne ispred svoje pokojnice te prozbori sinovima Hetovim: „Premda sam ja među vama doseljeni stranac, prodajte mi zemljište za grob među vama, tako da mogu iznijeti svoju pokojnici i sahraniti je.“ , a Brojevi (13,29) te Jošua (3,10) nabrajaju, među ostalim plemenima Sirije i sjeverne Palestine i Hetite, nazvavši ih Hittima: „Amalečani borave u negepskom kraju: Hittim, Jebusejci i Amorićani….“te podatak iz Jošue: „I reče Jošua: „Po ovome ćete spoznati da je među vama Bog živi: on će goniti ispred vas Kanaance, Hittim, Hivijce….“

Unatoč prisustvu tih imena u Bibliji, možemo reći da je malo tko obraćao pozornost na te citate osim…Osim oca hetitologije Archibalda Saycea, koji je tvrdio da su Hetiti kao narod zaista postojali i nastanjivali područje Anatolije. Sayce je tvrdio da hijeroglifski natpisi iz Sirije, Palestine i Anatolije pripadaju upravo Hetitima, iz čega slijedi da su Hetiti bili veoma kulturno razvijen narod kojemu pismo nije bila nepoznanica, dapače. Njegova je teza potvrđena 1887.god iskapanjem arhiva faraona Amenofisa IV. [1]u Tell El Amarni, u kojemu su bile sačuvane glinene pločice koje su svjedočile da su Hetiti bili veoma moćan narod čija se vojna i politička moć mogla usporediti s onom egipatskom i asirskom. Najzanimljivije otkriće u iskapanjima bila su tzv. „Arzawska pisma“, upućena nepoznatoj državi pod imenom Arzawa. Ta pisma su bila sastavljena na nepoznatom jeziku ali pisana klinastim pismom. Upravo je taj nepoznat jezik potaknuo mnoge istraživače da posumnjaju da je taj nepoznati jezik upravo hetitski tj. Indoeuropski. Potvrda te teorije stigla je veoma brzo i to iz arheoloških iskapanja ruševina u Boghaz Koyu, naselju na sjeveru Turske. U tim iskapanjima pronađen je veliki broj glinenih pločica, toliko da „nije bilo neobično ugledati turskog seljaka kako glinenom pločicom starom nekoliko tisućljeća gađa svojeg pastirskog psa“[2]. Archibald Sayce i mnogi drugi istraživači pretpostavili su da te ruševine pripadaju Hetitima. Daljnjim iskopavanjima i čitanjem tekstova nađenim na tom području, omogućilo je 1906 god. istraživaču Winckleru da dokaže da je na prostoru Boghaz Koyu nekad stajala veličanstvena hetitska prijestolnica Hattuša. 1915 god. dolazi do novog bitnog otkrića u shvaćanju Hetita, a to je da je hetitski jezik indoeuropski te da Hetiti spadaju u veliku grupu indoeuropskih naroda. Do otkrića je došao asirolog Bedrich Hronzy, koji je sustavno istraživao hetitske tekstove, i to pomoću sljedeće rečenice: „nu NINDA-an Ezzatteni water- ma ekutteni“). [3]U toj rečenici Hronzy je izdvojio svaku pojedinu riječ: NINDA- na sumerskom znači kruh,a završava slogom-an koji podsjeća na grčki, latinski i sanskrt. Riječ ezzatteni doveo je u vezu s indoeropskom riječi što znači jesti, dalje riječ water-ma koju je doveo u vezu s njemačkom riječi wasser, te englenskom water što znači voda. Rečenica tako glasi:“Vi jedete kruh i pijete vodu.“Podudarnost s drugim jezicima potvrdila je Hronzyjevu pretpostavku da je hetitski jezik indoeuropski. Svim tim otkrićima stvorio se veoma dobar preduvjet sa daljnja istraživanja Hetita.

POVIJEST HETITA

Dolazak Hetita

KHetitsko kraljevstvo

Kao što sam već navela Hetiti su indoeuropski narod koji je u 2.tisućljeću pr.Kr. prodro u Malu Aziju, zavladao starosjedilačkim Protohatima te u istočnoj Maloj Aziji, između 2000-1200 god.pr.Kr, osnovao snažno carstvo sa prijestolnicom Hattušom (danas Boghaz Koyu,sj. Turska) uz rijeku Halis.

Najraniji dokazi o prisustvu Hetita na tom prostoru datiraju iz 19st.pr.Kr. pod nazivom Kapadokijske tablice. Kapadokijske tablice su zapisi asirskih trgovačkih kolonija čije je središte u gradu Kanešu (danas Kultepe, Turska) , koji odgovara hetitskom gradu Nešu po kojem su Hetiti dobili ime u svojem vlastitom jeziku, a to je ime bilo Hatti.[4] U tim se zapisima pojavljuju imena moćnika s kojima su trgovali Asirci, a mnoga ta imena su upravo hetitska iako nemamo nikakvih svjedočanstava o seobi hetitskih ili drugih anatolijskih naroda. Drugi tekst koji nam svjedoči o prisutnosti Hetita je Natpis kralja Anitte,1750 god.pr.Kr. iz kojeg doznajemo da je Anitta pripadnik hetitske dinastije te kralj grada Neša. U natpisu imamo i prvo spominjanje prijestolnice Hattuše, koju je Anitta doduše dao razoriti, prokleti i sravnati s zemljom. No kako su oni došli na prostor Male Azije, kojim su putem išli, odakle su krenuli i kako….? Potpuno odgovore na ta pitanje ni dan danas nemamo.

Znamo samo da su Hetiti mogli doći u Malu Aziju preko dvaju različitih putova:

 Preko Kavkaza kroz južnoruske stepe

 Preko Bospora dolazeći iz Balkana

Ako je pradomovina Hetita(Indoeuropljana) bila u istočnoj Aziji, najbliži put selidbe je bio preko Bospora, no ako je pradomovina bila na području ruskih stepa, Hetiti su samo prešli Kavkaz i naselili Anatoliju. Bilo kojem putem išli, pretpostavlja se da su Hetiti puno godina lutali prije konačnog naseljenja. Stoga možemo zaključiti da oni nisu stigli naglo kao osvajački nomadi, već da je njihovo naseljavanje rezultat dugotrajne i postupne infiltracije poljoprivrednog stanovništva u potrazi za plodnim tlom.

Danas je većinom prihvaćena teza o tome da je pradomovina Hetita bila Balkan i zapadne obale Crnog mora, zbog toga što u hetitskom jeziku nema tragova riječi posuđenih iz kavkavskih jezika

Periodizacija države [5]i politička organizacija

Stara hetitska država
1650-1490g.pr.Kr	Labarnas
1580-1550g.pr.Kr	Hattušili I
1550-1530g.pr.Kr	Muršili I
1530-1505g.pr.Kr	Hantili
oko 1505	Zidanta
1505-1502g.pr.Kr	Amuna
1502-1500g.pr.Kr	Huzziya
1500-1457g.pr.Kr	Telipinu
1457-1450g.pr.Kr	Alluwamna
Nova hetitska država
1450-1420g.pr.Kr	Tudhaliya II.
oko 1400g.pr.Kr	Arnuwanda
1390-1380g.pr.Kr	Tudhaliya III.
1380-1354g.pr.Kr	Šupiluliuma I.
1354-1351g.pr.Kr	Arnuwanda II.
1349-1320g.pr.Kr	Muršili II.
1320-1290g.pr.Kr	Muwatali
1289-1283g.pr.Kr	Uhri-Tešub
1283-1265g.pr.Kr	Hatušili III.
Kasno razdoblje
1265-1215g.pr.Kr	Tudhaliya IV.
1200-1196g.pr.Kr	Šupiluliuma II.

Hetitska je država bila podijeljena u nekoliko pokrajina na čelu kojih je bio upravitelja odgovoran kralju. Taj upravitelj je upravljao pokrajinom, ubirao poreze i carine. Hetiti nam nisu ostavili nikakvo pisano svjedočanstvo svog gospodarstva kako bismo mogli govoriti nešto više o ekonomskoj organizaciji kraljevstva. Pogranične odnose rješavali su vazalnim ugovorima, a vazalne države morale su plaćati danak kralju te su ugovorom bile obavezne služiti u vojsci na hetitskoj strani u slučaju rata i predati zarobljenike i izbjeglice. Jako često su te vazalne države bile tampon-zone prema jačim i moćnijim neprijateljima poput Asirije i Egipta. Hetiti su također imali svoje zakone koji su bili veoma blagi, razrađen sustav nasljeđivanja te bogatu umjetnost i književnost iz čega slijedi da su imali veoma razrađeno pismo.

Stara hetitska država

Osnivač prve dinastije Hetita bio je Labarnas oko 1650 god.pr.Kr, čije ime u hetitskom jeziku znači vladar. Središte njegove vladavine bio je grad Hattuša (Khatti) u današnjem gradu Boghaz Koyu u Turskoj, te i on uzima sebi ime po prijestolnici-Hatušili. On je obnovio grad, razoren od Anitte, te je njegov politički uspjeh bio toliko velik da će se kasnije upravo njegovo ime davati kao titula hetitskim vladarima. Hatušiliš je nastojao zauzeti i kontrolirati važne trgovačke putove između Anatolije s Mezopozamijom, Egejskim otocima i Europom, u nadi da će tako kontrolirati putove kositra. U toj svojoj ekspanziji prema jugoistoku, Hatušili je nizao brojne vojne uspjehe te je došao u kontakt sa kulturom Mezopotamije. Vojne uspjehe je zahvaljivao veoma dobro i detaljno razrađenoj vojnoj taktici, bojnim kolima i poznavanju metala.

Hatušiliša nasljeđuje sin Hatušili I. On je nastavio ekspanzionističku politiku oca ratovavši u sjevernoj Siriji, no doživio je i brojne vojne poraze: izgubio je bitku za grad Aleppo (važan grad na putu između Asirije i Mezopotamije), te je doživio poraz u borbi protiv grada Zalpa.

Hatušilija I. nasljeđuje njegov unuk Muršili I. Njegov djed se je pomno pobrinuo za njegovo obrazovanje te je naredio da se dječaku ne daje ništa osim kruha i vode dok ne bude sposoban preuzeti kraljevsku vlast. O vladavini ovog vladara doznajemo iz djela kasnijih vladara te iz izvora susjednih plemena.Za razliku od svog djeda, njegove su vojne akcije bile uspješnije. Osvojio je grad Aleppo te je iskoristio oslabljenu vlast Asiraca i države Mitani, napao Babilon te ga osvojio 1595g.pr.Kr. Upravo tim napadom Muršili I. je ostao zapamćen kao najslavniji kralj Stare hetitske države u izvorima i tradiciji Hetita.

Muršili je veoma pomno smislio svoju taktiku te je napao Babilon upravo kad je on bio najslabiji, tj. u vrijeme propadanja Hamurabijeve dinastije. Muršili je kao znak pobjede nad Babilonom ukrao babiloncima kip bog Marduka zaštitnika Babilona. Taj kip nikada nije došao u Hattušu već je na putu otet od strane nepoznatih plemena. Kralj se svejedno vratio u zemlju veoma bogat te slavljen kao veliki pobjednik. No kući ga nije zatekla ista takva idealna situacija; žena Harapšili ga je prevarila sa nekim plemićem te je zajedno s njim skovala urotu u kojoj je kralj izgubio glavu i prijestolje. Nakon njegove smrti u hetitskoj je državi stupilo razdoblje velikih unutarnjih nemira i anarhije te kao što i uvijek tako biva, mnogi su se htjeli dočepati prijestolja. U tom se razdoblju na hetitskom prijestolju izmijenilo mnoštvo kraljeva od kojih su nam poznati: Hantili, Zidanta, Amuna i Huzzija. O tim kraljevima nemamo puno podataka.

Posljednji kralj Stare države bio je Telipinu . O njegovoj vladavini i životu doznajemo iz njegove oporuke koja je po svome sadržaju jedinstveni tekst u književnoj povijesti drevnog Bliskog Istoka. Njegova je oporuka, pisana akadskim jezikom te kasnije prevedena na hetitski, zapravo Ustav koji je Telipinu ostavio svojim nasljednicima. Tu oporuku(ustav) možemo okarakterizirati kao prvi pokušaj da se u državi propišu i urede odnosi u državnoj upravi na zakonski način, te je stoga Telipinova oporuka nazvana i „prvim ustavom u svjetskoj povijesti“.Oporuka započinje kratkim pregledom povijesti Hetita, iz kojeg doznajemo imena hetitskih vladara od začetnika prve dinastije do Telipina, te obraćanjem Pankuu- skupštini velikaša.

Telipinu je svojim nasljednicima odredio pravila nasljeđivanja kako ne bi došlo do dinastičkih borba i nemira unutarnjih nemira. On je odredio da se za novog kralja izabere kraljev sin njegove prve žene ili sin njegove priležnice ili zet;“Neka sin prve žene bude kralj. Ako ne bude kraljevića prvoga reda, a nađe se kraljević drugoga reda, neka taj postane kraljem. Ako pak uopće ne bude kraljevića, a nađe se kraljevna prvog reda, neka uzmu njezinog muža i taj neka postane kralj.“ [6]Telipinova nam oporuka pokazuje još jednu važnu stvar, a to je poseban odnos kralja prema povijesti i njegov specifičan način vladavine. Naime, Telipinu je smatrao da se od prošlih događaja mnogo toga može naučiti te da se ne smije ponavljati pogreške svojih predaka. Smatrao je također da povijest nije samo obična naracija događaja koji su se dogodili niti da se svaka razmirica mora riješiti sukobom i krvoprolićem. „Oni su meni učinili zlo, a ja njima neću naškoditi“- bio je moto života i vladanja Telipina. Takav moralni stav vladara očuvao je državu od propasti te ga on stoga želi predati svojim nasljednicima da i oni čine isto.

Iz svega toga možemo zaključiti da je Telipinu bio veoma miroljubiv i blag vladar koji je zabranio kažnjavanje obitelji krivaca za neko djelo, zalagao se za načela pravde te bio protiv osvete i bilo kakvog krvoprolića. Za razliku od svojih prethodnika nije vodio ekspanzionističku politiku već se pobrinuo da sačuva on što je naslijedio te je ostao zapamćen kao onaj koji je proveo svoju vlast kao vladavinu pravde i mira.Nakon njegove smrti stupa razdoblje nemira, kriza i bolesti te unatoč Telipinovu Ustavu, razdoblje dinastičkih borbi koje su dale priliku susjednim plemenima poput Hurijaca da napadnu i zauzmu pogranične dijelove države.

Nova hetitska država

Osnivač Nove Hetitske države bio je Tudhaliya II. čija je vladavina slabo poznata. No jedan drugi vladar tzv. „nemogućeg imena“ nam je veoma poznat a to je Šupiluliuma I. Vjerujem da se je većini od nas pri izgovoru tog imena bar jednom zapleo jezik!!...a nekima možda i više puta. Naime, njegovo je ime na izvornom hetitskom jeziku jako jednostavno a znači „Onaj čiji su izviri čisti“. Pod izvorima se najvjerojatnije misli na izvore tj. učenja i tehnike po kojima on vlada.

Šupiluliuma I. dolazi na vlast 1380.god.pr.Kr. kada je hetitska zemlja bila u veoma teškoj situaciji, no ubrzo će upravo za vrijeme njegove vladavine hetitsko carstvo biti na vrhuncu svoje moći, hetitska će se država prostirati od Crnog mora do Palestine(sljedeća karta, crvena boja- Hetiti, zelena boja- Egipat), a Šupiluliuma I. će postati najistaknutiji vladar hetitske države. Hetitsku su državu, prije njegova dolaska na prijestolje, napadali Hurijci, bilo je i sukoba sa državom Arzawom(država na jugozapadu), a i jedna nova država je spriječila trgovačke putove Hetita prema Mezopotamiji, bila je to država Mitani.[7]

Prema izvorima koje posjedujemo o ovome vladaru da se zaključiti da je on bio veoma mudar i sposoban vladar za definiranom vizijom: hetitska država na vrhuncu moći! Odmah po stupanju na vlast krenuo je u ratne pohode. Prvi njegov pohod bio je na grad Aleppo kojeg je razorio i opljačkao. Nakon što je pod svoju vlast stavio sjevernu Siriju krenuo je u obračun sa najvećim ondašnjim neprijateljem, hurijskom državom Mitani. Sa bogatstvom iz grada Aleppa opremio je svoju vojsku te je sa podrškom Babilona krenuo u napad. Šupiluliuma I. je veoma lako svladao Hurijce te ih potpuno porazio i osvojio glavni grad države Mitani a i samu državu. Na području države osnovao je vazalne države Halaf i Krkemiš te si tako osigurao kontrolu nad trgovačkim putovima Bliskog Istoka. No Šupiluliuma I. nije stao na tome. Na vrhuncu svoje moći ratuje s plemenom Gašgama(barbarsko-gerilsko pleme) sjeverno od Hattuše te prodire u sjevernu Palestinu gdje dolazi u kontakt s egipatskim svijetom. Egipćani se nisu pretjerano zamarali njime pošto su i sami imali velikih problema i glavobolja zadanih njihovim faraonom Amenofisom IV[8]. On je, za vrijeme svoje vladavine, preobratio politeističku vjeru egipćana u monoteizam. No nakon smrti nasljeđuje ga sin Tutankhamon koji vraća stvari na staro ni i umire bez nasljednika. Upravo nakon njegove smrti Hetiti dolaze u sve bliže i izraženije kontakte s Egiptom. Udovica Tutankhamona morala se po zakonu preudati, no ona nije htjela uzeti za muža nekog od svojih podanika već je zamolila Šupiluliumu I. da joj pošalje jednog od svojih sinova da postane vladar Egipta. Hetitski je vladar iskoristio tu priliku uvidjevši vlastiti interes te šalje svoga sina u Egipat. Ali stvari su se drugačije odvile… Na putu prema Egiptu nesretni hetitski princ je ubijen od strane egipatskog svećenstva koji nisu baš bili pretjerano zadovoljni idejom o hetitskom faraonu.

Do izravnih sukoba nakon ubojstva između dviju strana nije došlo ali će naravno doći, kako ćemo vidjeti nekoliko generacija kasnije.

Šupiluliumu I. nasljeđuje njegov sin Muršili II.

Muršili II. Je bio veoma pobožan vladar koji je osjećao golemo strahopoštovanje prema svojim božanstvima. U početku svoje vladavine porazio je Arzawu, državu na jugozapadu, koja je za vrijeme Telipina predstavljala veliku opasnost, porazio je i zemlju Azzi-Haliaša i ugušio ustanak u Karkemišu. Ratovao je, kao i prethodni vladari sa Gašgama. Nasljednik Muršilija II. bio je njegov sin Muwatali.

Muwatali je po stupanju na prijestolje odmah krenuo u rješavanju problema nastalog nekoliko generacije prije njega, krenuo je u rješavanje problema s Egiptom.

Kao što sam već rekla, Šupiluliuma I. prodro je do Sirije i Palestine te tako stupio u interesno i veoma plodno područje Egipta. Eskalacija problema dogodila se već spomenutim ubojstvom hetitskog princa na putu u Egipat. Kako je hetitska moć rasla te se država širila sukob s Egiptom je bio neminovan. U 13.st.pr.Kr. te dvije gotovo ravnopravne države započinju rat. Prvi napad došao je sa strane egipatskom faraona Ramzesa II. [9]koji je okupio veliku vojsku kako bi porazio Hetite i podvrgao Siriju i Palestinu svojoj vlasti. No ni Hetiti nisu zaostajali u utrci za naoružanjem. Muwatalijeve pripreme bile su isto tako precizne a razrada taktike veoma duga, opsežna i pomno razrađena.

Mirovni sporazum iz Kadeša

Godine 1280.pr.Hr. izbila je u mjestu Kadeš na rijeci Orontu u Siriji velika bitka između Hetita i Egipćana. Hetetska je vojske izvojevala pobjedu, a faraon Ramzes II. je jedva izvukao živu glavu pošto su ga mnogi njegovi časnici napustili te je i ostao odsječen od svoje vojske. Muwatali je nedugo nakon bitke umro, a mirovni ugovor između Hetita (Hatušili III.) i Egipćana(Ramzes II.) potpisan je 1270 god.pr.Kr te spada među prve zapisane međunarodne mirovne ugovore. Mirovni je ugovor zapisan sa hetitske i egipatske strane, a svatko u svojoj svojata pobjedu. Iako je iz borbe izašao poražen egipatski dvorski pjesnici slavili su Ramzesa II. kao velikog pobjednika ovim riječima: „Nikad prije još jedan čovjek nije bez pješaka i konjanika porazio stotine i tisuće“…naravno to je bilo jako daleko od istine! Odredbe mira bile su da sjeverna Sirija bude hetitska; a južna Sirija i Palestina egipatska te međusobna pomoć dviju država u slučaju napada Asirije koja je u ono vrijeme sve više jačala.

Kasno razdoblje i propast hetitske države

Hatušilija III. je nasljedio sina Tudhaliya IV. koji je ponajviše ostao zapamćen po svojim svetištima koje je dao sagraditi i po ukrasima u njima. Za vrijeme Tudhaliya IV. država je bila u kritičnom stanju pritisnuta unutrašnjim i vanjskim nemirima i nestabilnostima. Tudhaliya IV. je ratovao sa Gašgama, a s Egiptom je održavao prijateljske odnose, no problem su mu predstavljali Asirci. Asirski su vladari već onda zauzeli veliki broj hetitskih vazalnih država. No vladar nije krenuo u napad na Asirce već je uveo embargo, zabranu trgovanja sa Asirijom.

Nakon smrti Tudhaliye IV. vladali su Arnuwanda III. i Šupiluliuma II. o kojima znamo veoma malo. Kao što ne znamo o tim kraljevima neznamo ni zašto je početkom 12.st.pr.Kr hetitska država naglo propala. Jedino što znamo, i to iz egipatskih izvora, jest da je cijelu Malu Aziju preplavila navala tzv. „Naroda s mora“- barbarskih plemena koji su iz Europe došli na po područje Bliskog Istoka. Dolazak tih naroda izazvao je mnoge promjene u etničkom sastavu stanovništava Male Azije te seobe čitavih naroda sa tih područja potisnuti novim narodima.

„Narodi s mora“ spalili su i razorili Hattušu i susjedne gradove te natjerali Hetite da napuste svoju višestoljetnu državu i pođu u nepoznato, ne osnivaju više novu državu niti se služe svojim pismom…Tu im gubimo svaki trag. Hetiti su tako misteriozno nestali sa povijesne pozornice čovječanstva.

Oko 1000g.pr.Kr vidljivo je formiranje neohetitskih gradova-država Tabal, Melitena, Gurgum, Kerkemiš i Samal, no njihova moć ni veličina nije mjerljiva sa onom prijašnje Hetitske države.

JEZIK I PISMO HETITA

Hetitski jezik pripada jezicima hetoluvijske skupine indoeuropskih jezika[10]. Hetitski se jezik govorio u Maloj Aziji od 2.tisućljeća pr.Kr. na dalje te se tako smatra najstarijim dijalektom indoeuropljana na prostoru Anatolije.

Hetiti su jedini narod koji upotrebljava 2 sustava pisanja:

1. Klinasto pismo: Iz Mezopotamije, glinene pločice

2. Slikovno pismo: hetitski hijeroglifi, stvoreni u Anadoliji, korišteni za službene spise.

Pisalo se na glinenim pločicama od kojih je mnoštvo pronađeno, posebice u ruševinama prijestolnice Hattuše, no i u Siriji i Egiptu. Na tim pločicama sačuvani su zakoni, ugovori, ljetopisi, epovi( Ep o Gilgamešu), ritualni tekstovi, mitovi i molitve. Većina tekstova potječe iz 15-13st.pr.Kr, a ima ih i iz 17-16st.pr.Kr.

Kao službeni jezik hetitski je bio proširen u središnjem dijelu današnje Turske i na sjevernoj Siriji.

RELIGIJA I MITOLOGIJA HETITA

Poput religija drugih drevnih civilizacija, hetitska religija je politeistička. Hetiti su štovali, poput egipćana, babilonaca i asiraca, sile prirode i nebeska tijela poput sunca, neba, mjeseca, zvijezda itd, a svijet je bio podijeljen u tri sfere: nebo, podzemlje i prostor između tih dviju sfera gdje obitavaju ljudi. Sva su njihova božanstva bila personificirana, odnosno antropomorfna kao ona mezopotamska, te nema naznaka da su neka od njih bila zoomorfna.

Hetitski je panteon bio poprilično popunjen, a na čelu je bio nacionalni bog i njegova žena. Božanstva su bila podijeljena po obiteljima,poput ljudi na zemlji, sa roditeljima, djecom, robovima i njihovim životinjama. U hetitskom panteonu nalazimo i sumersko-babilonska, asirska, huritska i luvijska božanstva što nam dokazuje o asimilaciji tog naroda sa drugim narodima drevnog Bliskog Istoka.

Vrhovni bog je bio bog oluje Teshup, koji bi odgovarao grčkom Zeusu, rimskom Jupiteru i babilonskom Adadu. Teshup je često prikazan sa čekićem u ruci kojim proizvodi oluju i ruši stabala. Njegova žena je bila božica sunca po imenu Hepit ili Hepa. Taj je božanski kralj vladao hetitskim životima zajedno sa svojom djecom.

Hetiti su imali još jednog veoma važnog boga a to je bio bog vegetacije Telipinush, sin božanskog para.

Što se tiče hetitskih mitova, kao i u religiji, ispremiješani su elementi hatske, hurijatske i mezopotamske mitologije te nije stoga lako utvrditi osnove hetitske mitologije. Jedan veoma raširen mit u hetitskoj tradiciji vezan je upravo za tog boga. Naime, Telipinush je se često znao rasrditi na svoje roditelje i pobjeći što je za Hetite značilo prestanak vegetacije i glad.

Još jedna važna božica, također kćer božanskog para, bila je Mezzulash koju su često zazivali kraljevi kao pomoć pri vladanju.

U hetitskoj tradiciji imamo sačuvano mnoštvo mitova od kojih su najpoznatiji mit o borbi između boga Oluje i zmije Illuyankash te mit o Telipinushu, bogu koji nestaje.

U religiji su, kao i kod ostalih naroda, veliku ulogu imali svećenici koji su se brinuli za hram, održavali obrede i prinosili žrtve kako ne bi rasrdili bogove. Samo redovito vršenje obreda može ublažiti bogove i dati blagostanje zemlji. Ako čovjek počini neki grijeh, npr. ne prinosi žrtvu, ili povrijedi neki tabu hetitske religije(npr. spolni odnos sa svinjom, kravom, psom ali ne i s konjem!!), grešnik se mora molitvom iskupiti i „potkupit“ božanstvo prinošenjem žrtve.

Žene nisu bile isključene iz svećenstva već su bile zadužene za vršenje magijskih obreda. Svećenice su nazivali „mudrim ženama“.

Važnu ulogu u religiji i obredima je imao vrač koji vas je mogao osloboditi od uroka ili ureći da vam ispadne kosa ili zubi. No, ako vas je prokleo bio je i sam kažnjen- smrću!

HETITSKI ZAKONI

Hetiti su imali dosta razvijen zakon koji je nastao pod utjecajem mezopotamskog zakona ali je u kaznama puno blaži og njega. Upravo ta karakteristika hetitskog zakona navodi mnoge povjesničare da smatraju kako je zakonik nastao za vrijeme vladavine kralja Telipina koji je, kako smo rekli bio veoma blag i pravedan.

Do sada su nam poznate dvije ploče sa oko 100 članaka zakona. Ploče potječu od kralja Šupiluliume te time doznajemo njihove zakona za vrijeme njihove najveće moći. Većina normi pripadaju kaznenom pravu no ima i nekih koje se odnose na obiteljsko, ekonomsko i sl.

Najčešća kazna bila je novčana odšteta, dakle imamo odsustvo pravila „oko za oko,zub za zub“, a smrtna kazna je bila rijetka, osim u slučajevima nasilja u obitelji ili ubojstva.

Iz hetitskog zakona:

Ako netko izvrši abortus, taj mora platiti novčanu kaznu prema stupnju trudnoće.

Tko je nasilan prema svojim roditeljima, kazna je smrt.

Osveta je dozvoljena samo ako muškarac zatekne svoju ženu u preljubu, tada ih može ubiti oboje.

Ako slobodnom čovjeku netko rastrga uho, daje 12 šekela srebra, jamči kućom.

Ako netko rastrga uho služavki ili slugi, plaća 3 šekela, jamči kućom.

HETITSKA UMJETNOST

Hetitsku umjetnost možemo nazvati „hetitsko-sirijskom“ zbog mnoštvo utjecaja koje je ona u sebi imala sa strane drugih naroda. Hetiti naime, nisu pokoravali narode s kojima su došli u neposredan kontakt već su se nastojali asimilirati s njima, te su često tako preuzimali značajke drugih naroda. Ova činjenica veoma otežava istraživanje Hetita jer se ne može točno odrediti granica gdje prestaje „hetitsko“, a započinje karakteristika ili obilježje nekog drugog susjednog naroda.

Umjetnost je većinom monumentalna sa bogatim reljefnim prizorima na zidovima svetišta, posebice u svetištu u Yazilikayi, nedaleko od Hattuše.

Postoje 4 razdoblja umjet.Hetita: 1) Prapovijest (2000-18.st);

2) Razdoblje stare hetitske države (1700-1450 god.pr. Kr.),

3) Razdoblje nove h.države (1450-1200 god. pr . Kr) i

4) kasno hetitsko razdoblje (1100-700 god. pr. Kr.).

Najznačajnije nalazište, šta se umjetnosti tiče, je nedvojbeno Hattuša.

Hatuša (danas Boghaz Koyu, sjeverna Turska)- promjer grada oko 1km, nepravilnog je oblika sa mnoštvo hramova. Ulazilo se kroz 4 vrata, najpoznatija lavlja vrata. Jezgru grada čine veliki hramovi, izdvojena je Kraljevska palača. U njoj je nađena i najstarija hetitska knjižnica sadrži preko 3000 glinenih pločica.

Hatuša - rekonstrukcija bedema

Lavlja vrata

ZAKLJUČAK

Ukratko smo prešli najvažnije činjenice vezane za taj, kako smo vidjeli misteriozan i intrigantan narod. Nadam se da sad bolje shvaćamo veličinu i važnost hetitskog naroda. Naroda koji nam je podario mnogo svojih svjedočanstava i primjera.

Da kažem istinu, iznenadila sam se u kojoj su oni mjeri bili razvijeni, napredni i čak s nekim mislima, poput onih kralja Telipina, ispred svoga vremena.

Zaista nam je prostor Male Azije puno toga podario i ostavio, samo trebamo to otkriti, potruditi se shvatiti i sve ono dobro, sve poruke mira, pravedne zakone nastojat primijenit jer ako su „oni“ meni učinili zlo, ja njima neću“!

Neka trud, ljepota i sjaj starih civilizacija ne ostane zauvijek zakopan u prašini vremena jer mi smo ti koji ih trebamo oživiti makar na tren.…

Nadam se da sam ja to ovim svojim radom, kao i uz pomoć knjige „Kultura i umjetnost Hetita“ bar malčice uspjela…

Pogledaj:
Atlantida - potopljeni kontinent

---

[1] Egipatski faraon koji je vladao Egiptom od 1363-1345 g.pr.Kr

[2] Ranko Matasović, Kultura i književnost Hetita,str.14

[3] Matasović Ranko,Kultura i književnost Hetita, Matica Hrvtaska 2000; 17str

[4] Hetitsko ime Hatti treba razlikovati od plemena Hati koji su obitavali prostor Male Azije

[5] Kronologija prema Friedrichu Corneliusu iz 1973 godine

[6] Matasović Ranko, Kultura i književnost Hetiat, Matica Hrvatska 2000.,119str.

[7] Prva država Indoeuropljana nastala u 2.tis.pr.Kr.

[8] Amenofis je za vrijeme svog vladanja uveo kult boga sunca Atona,a sebe prozvao Ekhnaton. Time je egipatska religija postala monoteistička religija.

[9] Egipatski faraon pripadnik slavne 18.dinastije, vladao od 1304-1237g.pr.Kr.

[10] Skupina indoeurop. Jezika od kojih se je izdvojio hetitski, luvijski, lidijski, palajski i likijski jezik.