Alah

Alah (al-Ilh, 'LH )

Bog-demijurg u drevnoj arabskoj i starojemenskoj mitologiji. U njegovim funkcijama, i obredima vezanim za njega, može se prepoznati bog neba i kiše, sličan Hubalu. Nije moguće pouzdano reći da li je ovo božanstvo bilo vrhovno i jedinstveno. Po svoj prilici je na prostranom Arabskom poluotoku postojalo više nezavisnih božanstava istog imena i sličnih osobina. Alah je bio u Meki posebno poštovan, što je, verovatno, iskoristio prorok Muhamed kada je monoteističkog Boga također nazvao imenom Alah. Sasvim je moguće da je Alah, sinkretizujući vremenom svojstva drugih, muških bogova postao vrhovni bog još u preislamskom dobu. Jer taj naziv je, nesumnjivo, drevan i zatiče se - nevokaliziran i ispisan suglasnicima HLH - još na starim južnoarabskim i jemenskim zapisima pre n. e.

R.B.

Abraksas (Abrasaks, Abraksis)

Abraksas (Abrasaks, Abraksis)

Gospodar neba, tajanstveno božanstvo koje je štovano kao kult u nekim sinkretističkim religijskim sektama helenističkog doba. Na amajlijama iz kasnoantičkog perioda Abraksas je najčešće predstavljan u liku neobičnog stvorenja s glavom pjetla, tijelom čovjeka i sa zmijama umjesto nogu (otuda epitet angnipede - "zmijonogi"). Poput nekih drugih bogova iz rimskog doba, Abraksas nosi oklop i štit, što jasno ukazuje na njegovu ratničku i vladalačku prirodu. On se ponekad sreće i u krišćansko-gnostičkoj literaturi. Tako se, na primer, u gnostičkoj Apokalipsi po Adamu Abraksas pominje uz Savla i Gamalijela, kao izbavitelj koji spašava ljude iz vatre i od gnjeva, darujući im vječno blaženstvo života i moć eona. Pjetao, tipično obiljeležje ovog božanstva, smatra se, u "pravovjernom" krišćanskom tumačenju Abraksisovih znamenja i simbola, najčešće kao znak pokajanja, a ponekad i kao đavolski poslanik koji kuša svetog Petra. U gnostika, pak, pjetao predstavlja obilježje razboritosti i pronicljivosti kao jedne od emanacija Logosa.

Prema nešto složenijoj, kozmološkoj doktrini aleksandrijskog gnostika Bazilida, Abraksas je vrhovni poglavar nebesa i eona koji u svom imenu simbolično sadrži cjelokupno svjetsko vrijeme i ukupnost svih nebeskih prostranstava. Sedam slova u njegovom imenu ima, naime, u grčkom alfabetu, numeričku vrijednost jednaku broju 365, tj. α(1)+β(2)+ρ (100)+α(1)+ξ(60)+α(1)+σ(200)=365. Po toj svojoj odlici Abraksas vrlo podsjeća na Mitru i Hanoha koji je, prema starozavjetnom predanju, doživeo točno 365 godina (Post.5, 21-24). U Bazilidovoj kozmičkoj hijerarhiji to je ne samo broj dana u jednoj sunčevoj godini, već i broj svekolikih nebeskih sfera. Na samom vrhu te neobične gnostičke hijerarhije nalazi se osam nepokretnih zvjezdanih sfera (tzv. "Ogdoada"), pod njima se odmah prostire sedam koncentričnih planetarnih sfera ("Hebdomada"), dok je treći član tog kozmičkog sistema veliko prostranstvo od 365 nebesa čiji je gospodar sam Abraksas.

Nešto izmjenjeni lik tog antičkog božanstva pojavljuje se, kao motiv, i u suvremenoj literaturi - najprije u Sedam propovjedi mrtvima K.G. Junga, a potom i u Heseovom Demijanu.

M.V

Pogledaj: Antikrist

Antikrist

ANTIKRIST

U kršćanskoj mitologiji: 1. protivnik Isusa Krista, đavolov poslanik koji će se javiti na kraju dana, pokušati da donese pobjedu silama zla, ali će konačno biti savladan u vrijeme Kristovog "drugog dolaska"; 2. u najopćenitijem smislu - heretik i varalica, onaj koji ne priznaje pravovjernu krišćansku doktrinu, već zavodi vjernike "praznom prevarom" i satanskim učenjem (2 Jn 7).

U hebrejskoj eshatologiji Antikristu bi donekle odgovarao lik Belijala, vladara tame (Satan), dok je u Novom zavetu Antikrist onaj izaslanik koji ne istupa u ime Boga oca, nego u svoje vlastito ime, da donese zlo i bezakonje u potonja vremena (Jn 5.43). Tako se, na primer, u Drugoj poslanici Timotiju 3.1-4 veli da će "u pošljednje dane nastati vremena teška. Jer će ljudi postati samoživi, srebroljupci, hvališe, ponositi, hulnici, nepokorni roditeljima, neblagodarni, nepravedni, neljubavni, neprimirljivi, opadači, neuzdržnici, bijesni, nedobroljubivi, izdajnici, nagli, naduveni, koji više mare za slasti nego za Boga". Protivnik Kristov koji će pokušati zavladati svijetom i postaviti se iznad samoga Boga je "bezakonik" i "sin propasti" kojega će Gospod konačno "ubiti duhom usta svojijeh, i iskorijeniti svjetlošću dolaska svojega". (2 Sol 2.8).

Lik Antikrista je naročito jasno oslikan u Otkrivenju Ivanovom, gde ima sve arhetipske odlike zlog božanstva iz klasične mitologije. Tu je, naime, Antikrist prikazan kao "zvijer što izlazi iz bezdana", sa sedam glava i deset rogova, s lavljom čeljusti i medvedim nogama (13,1-2). Ta neman što huli na Boga odnosi, prema apokaliptičkoj viziji, privremenu pobjedu nad svecima i pobožnim ljudima, vladajući ukupno 42 mjeseca. Druga zvijer, nalik na aždaju, učiniće, takođe, velika čuda i natjeraće sve one što žive na zemlji da se poklone "ikoni zvjerinoj". Simbol sedmoglave nemani, njen mistični "broj" je 666. U različitim tumačenjima Otkrivenja Ivanovog ovaj broj se najčešće uzima kao "šifra" ili kod pomoću kojeg se može odgonetnuti pravo, povijesno ime Antitrista. F. Benari je tako predložio da se broj 666 posmatra kao zbroj numeričkih vrijednosti hebrejskih slova u imenu Neron Kesar, te da se Antikrist, zapravo, prepozna kao surovi rimski imperator. Interesantno je, međutim, da se i u srednjem vijeku još čvrsto vjerovalo kako će se Antikrist pojaviti baš u Rimu. Mistik Joakim iz Fjore izjednačio ga je čak sa samim papom. To isto učinio je i Luter, punih pet stoljeća docnije.

Imaginativna pripovjest o Antikristu u novijoj je literaturi najbolje, možda, uobličena u djelu V. Solovjova "Kratka priča o Antikristu".

M.V.

Pogledaj: Abraksas

Branven

Branven

U keltskom mitu kći Lira i Iverid i sestra Brana. Imala je sina Gverna. Budući se udala za Mathovlha, kralja Irske, ovaj ju je tako zlostavljao da je izazvao njenog brata da izvrši invaziju na Irsku. Tijekom ovog pohoda Bran je poginuo, a njegovu glavu, nazvanu Uther Ben ("čudesna glava") sedam ratnika je ponijelo do mesta gde će biti sahranjena. U ovom pohodu poginuo je i njen muž, kao i većina irskih poglavara.

Bran

Bran

Gospodar podzemnog svijeta kod britanskih Kelta, ponekad u svom htonskom aspektu poistovećivan s "gospodarom životinja", muškarcem s rogovima okruženim raznim životinjama, u literaturi poznatim pod imenom Cernunnos. Premda bog podzemnog sveta (njegov božanski karakter je istaknut gigantskim rastom) raspoložen je i veseo, pa tako njegov bakrač vraća mrtve u život, a dok je prelazio preko Irske nosio je muzičare na svojim leđima. Kao i kod skoro svih keltskih božanstava i u sačuvanim predanjima o Branu miješa se više tradicija i vrlo je teško izdvojiti dijelove koji nisu nastali pod direktnim kršćanskim utjecajima. Tako su keltski bogovi besmrtni, ali ipak postoje (vjerovatno kao potvrda trijumfa nove vjere) predanja o njihovoj smrti. Od ovoga nije izuzet ni Bran, a zanimljivo je da je njegova odsječena glava sahranjena na obali Irske, tako da je štitila zemlju od invazije - relikt vjerovanja da tijela i glave posebno hrabrih ratnika mogu štititi od opasnosti ako su zakopani u "pravom smjeru".

Bragi

Bragi

Odinov sin i Idunin muž , skandinavski bog, slavan po mudrosti a posebno po tečnom i vještom govoru. On odlično poznaje pjesničku umjetnost i zbog toga je, kaže Snori, ova umjetnost nazvana po njemu bragr i muškarci i žene koji se bave tom umjetnošću nazivaju se bragr-man. Riječ bragr, znači "poezija", i nije proistekla iz Bragijevog imena. Snori daje različita imena za Bragija - "Muž Idunin", "Stvaralac poezije", "Dugobradi bog".

Bragi je obožavan od skalda kao bog poezije, kao Ogma među irskim Keltima i njegovog dvojnika Ogmiosa među Galima. Kao bog poezije on zauzima Odinovo mjesto se vjerovalo da je njen tvorac, kao dugobradi bog on se poistovećuje sa njim, jer Odin sebe ponekad zove Sidskeg i Lanbard - Dugobradi. U epu Hakonarmalu on dočekuje umrlog kralja Hakona izpred Valhale, što znači da je bio zadužen za prihvaćanje, dočekivanje umrlih na ulazu u svečanu dvoranu Aesira u Asgardu.

Balder

Balder

Skandinavsko božanstvo poštovano kod germanskih plemena nastanjenih na prostorima danjašnje Švedske, Danske i Norveške. Otac mu je Odin a majka Friga. Bog izuzetne ljepote iz koga je zračila svjetlost. Njegovo prebivalište je Breidablik, "široko-sijajuće". Ime mu je u vezi sa keltskim božanstvom Belenusom, bogom svetlosti, slovenskim Bjelbogom , "Beli bog", i litvanskim Baltasom, "Beli". On je najmudriji od svih bogova i njegove presude se slušaju bez pogovora.

Balderovo ime se u mitologiji spominje u mitu o njegovo smrti. Naime, on je sanjao brige i nevolje a kada se probudio otišao je svojoj majci da je pita što je to što osjeća u srcu. Friga je, položivši ruku na njegovo srce, osjetila da je sjenka na srcu u stvari sjenka smrti. Zatim je brižna Friga pozvala sve životije, biljke i svu mrtvu materiju i natjerala ih da joj se zakunu da niko neće

povrijediti Baldera. Oni su se zakleli i Friga je, u želji da se uvjeri u njihovo obećanje, poslala Baldera na livadu da ga ostali bogovi (Aesiri) gađaju mačevima, kopljima, kamenjem, drvećem i svim mogućim oružjem i oruđem. Međutim, Loki, zli bog, razbesnio se zbog Balderove nepovredivosti i uzevši lik starice otišao je kod Frige. Kada je doznao za razloge Balderove nepovrijedivosti pronašao je jednu mladu imelu koja je bila isuviše mlada i nije položila zakletvu, od njene je grane napravio koplje i dao ga slijepom Balderovom bratu Hodu, budući da ovaj nije imao oružje jer mu je otac Odin zabranio da ga nosi. I tako je Hod bacivši koplje usmrtio Baldera. Samo u verziji zabilježenoj pod imeno Lokasena uzročnik smrti Balderove je Loki, dok je u svim ostalim pjesmama uboica Hod.

Balderova smrt vjerojatno na prvom mestu izražava dan ili početak perioda kada ljetnje sunce počinje slabiti ustupajući mjesto novom godišnjem dobu - jeseni. Na ljetnju ravnodnevnicu "Svetli bog" počinje okretati lice ka Helhejmu - domenu mrtvih. Ljetnja ravnodnevnica je slavljena u sjevernoj Europi pod imenom Beltan, na taj su se dan palile vatre po brdima, običaj koji ima svoje porijeklo u sjećanju na Balderovu smrt. Neki misle da Hod i Balder predstavljaju dvije polovice godine. Kada prođe ljetnja ravnodnevnica Hod ubija Baldera a kada treba početi zima Vali ubija Hoda. Vali je bio sin Odina i Rind, žene-diva, a njegovo ime znači "zimska zemlja"; tako je jasno da su sva tri božanstva predstave godišnjih doba.

Balder će ostati u Helhejmu sve dok ne dođe do sumraka bogova a onda će ponovo zakoračiti zemljom. Upravo kao i Krist, Balder ovdje predstavlja spasioca, koji će uskrsnuti i doći da zavlada zemljom nakon poslednje bitke između dobra i zla.

Skandinavska božanstva

1. Aegir

2. Balder

3. Bragi

4. Bran

5. Branven

Aegir

Aegir - Bog mora u skandinavskoj mitologiji. Često je predstavljan u obliku diva koji je personifikacija mirnog mora. Riječ aegir na staroislandskom znači "more". Kod starih Germana more se smatralo živim bićem, izuzetno moćno i neodređenog karaktera. Čak i nakon IX vijeka nije pravljena razlika između aegir - more i Aegr - bog mora. Aegir je još nazivan i "Ranin muž", "Otac Aegirovih kćerki", "Zemlja (od) Ran". Aegir je vezano za gotski ahvai, latinski aqua, voda. Također je nazivan i Gimir, kao što možemo vidjeti u uvodu u Lokasenu. Komešanje mora i njegova huka, nazivani su "Gimirove pesme" dok je samo more nazivano "Gimirovo prebivalište". Aegirov otac je div Fornjot, koji je također otac vatre i vjetra.

Dobrodućan i dobro raspoložen Aegir predstavlja mirno more, naklonjeno mornarima i pogodno za plovidbvu. Njegova žena Ran, užasna, proždrljiva bogžica koja odnosi brodove i njihove posade predstavlja Aegirovu suprotnost i rani je aspekt olujnog mora.

U Aegirovim dvorima priređen je veliki skup bogova na kojem je došlo do svađe Lokija s bogovima. Odatle je Tor otišao donijeti ogromni ćup medovine. Aegir također nosi i ime Hler a ostrvo Hlesey je smatrano za njegovo prebivalište.

Rimski pandan Aegira je Neptun.

Dijana

Dijana - rimska božica štovana kao božica Mjeseca, žena, robova, šuma, a od vremena carstva kao božica lova. Svetišta su joj se nalazila u svetome gaju u Nemi, na gori Tifati kod Kapue i u Ariciji. Kao svetište latinskog saveza podignut joj je hram na Aventinu u Rimu, za kojeg se pretpostavlja da je bio pod zaštitom kralja Servija Tulija. Glavno slavlje održavalo se 13. kolovoza. Vrlo rano je božica Dijana bila izjednačena s grčkom božicom Atremidom.

INSULA

INSULA

Postepeno nakon grčke kolonizacije razvija se novi način pravilnog urbanizma. To rezultira hipodamskim sustavom, kojem je temeljna jedinica inzula, pravilni građevinski blok okružen s četiri ulice (iako postoje i nepravilne inzule, s proizvoljnim oblikom parcela – po uzoru na staroegejske komplekse kuća). Način gradnje je gust, s potpunom izgradnjom parcela i zajedničkim graničnim zidovima. Kuće su zatvorene prema van, većinom s unutarnjim dvorištem. Osnivaju se čiste stambene četvrti bez zajedničkih kompleksa, tržnica, javnih građevina i zemljoposjeda.

U rimu se stvaraju novi tipovi: gradske najamne kuće. Prve su nastale pregradnjom i spajanjem kuća s atrijem. Nadograđuju se katovi, do kojih se dolazi odvojenim stubama, a podijeljeni su u najamne stanove (cenacula). U dijelu prizemlja nalaze se prodavaonice i radionice. Atrij postaje dvorište za svjetlo. Prelagane konstrukcije često su uzrok urušavanjima i požarima s katastrofalnim posljedicama. Standard stanovanja i sanitarni uvjeti vrlo su oskudni. Carskim se građevinskim zakonima nastoji uvesti red.

FIJALA

FIJALA (grč. fiale)

1. Kod Grka i Rimljana plitka, široka posudica, bez drška, a često i bez nožice. Služila je redovito kod libacija (žrtava ljevanica).

2. U gotičkoj arhitekturi veoma čest funkcionalno-dekorativni element, vitak i šiljast tornjić, kojim se završavaju zvonici, kontrafori, zabatni trokuti iznad portala i prozora i sl.

Fijala ima dva dijela: četverouglast ili osmerouglast prizmatičan trup, na koji se nastavlja izdanak u obliku izdužene piramide. Na vrhu piramide redovno se nalazi kameni ukras, tzv. križni cvijet, a na bridovima ukrasi u obliku savijenih listova, zvani rakovice ili puzavice.

EMPORA

EMPORA (njem. Empore)

Prostor iznad pobočnih brodova u crkvama, ugrađen u zidu ili poduprt stupovima, odvojen parapetom ili balustradom (galerija, tribuna, balkon). U bizantskoj i ranoromaničkoj crkvi to je mjesto za redovnice i žene, a poslije za dvor i odličnike. U gotičkim i baroknim crkvama na empori nad ulazom ili predvorjem nalaze se orgulje i pjevalište.

DONJON

DONJON (franc.{donžon}= kula, glavna kula, stambena ili branič-kula...)

Stambena kula (branič kula), u Engleskoj zvana KEEP, nalazila se unutar utvrđenih gradova (burgova), nastanjenih obrambenih objekata okruženih bedemima, koje je obično okruživao jarak s vodom. Donjon je služio kao posljednje pribježište u slučaju napada na burg, odvojen u dvorištu unutar utvrde, osposobljen za obranu. Imao je i prostorije za stanovanje. To je bio stalno naseljeni glavni obrambeni toranj grada, masivan s kruništem i ugaonim tornjićima.

Krajem 10.st. prelazi se iz drvene u kamenu gradnju, pa dimenzije četvrtastog donjona postaju veće. Nakon 12.st., prije svega u Francuskoj, nastaju različiti prijelazni oblici između pravokutne i kružne kule (kružni donjon, Chateau Gaillard, Franc. debljina zidova: 4 m).

U novovjekovnoj se gradnji stambena arhitektura odvaja od obrambene. Na novonastalu tipologiju gradnje (dvorci, rezidencije) utječe i srednovjekovna gradnja, pa tako i tip stambene kule – donjona. Primjer: dvorac Chambord (1519.) sadržava i četverostranu stambenu kulu.

DIENST

DIENST (njem.= služba)

Građevni element u gotičkoj konstrukciji. Pogodan termin u našem jeziku ne postoji (neki upotrebljavaju naziv služavnik). Dienst je tanak, obli polustup (presjek mu je četvrtina, polovina ili tri četvrtine kruga), jedan od sastavnih dijelova stupa, koji ima oblik svežnja (njem. Bündelpfeiler, franc. pilier fascicule). Produžujući se preko kapitela stupa, dienst je sljubljen uza zid i dopire do svoda gdje postaje savijeno rebro, koje ima funkciju nosača svoda.

DIAKONIKON

DIAKONIKON (grč. diakonikos= koji se odnosi na đakone, poslužitelje)

Južna od dviju prigrađenih prostorija uz apsidu bazilika. U toj su se prostoriji čuvale liturgijske knjige i spisi, crkveno posuđe i odijelo, tako da je to bila svojevrsna riznica, arhiv i biblioteka istodobno, a bila je povjerena brizi đakona, odakle joj i ime. Na Zapadu se zove sacrarium, custodia i sakristija.

DEAMBULATORIJ

DEAMBULATORIJ (deambulatorium, prema deambulare= ići u ophodu, šetati se)

Ophodni prolaz koji kruži oko svetišta ili apside, a služi za liturgijske procesije. Dijeli povišeni i ograđeni kor od apside i ima polukružan ili poligonalan oblik. Uz deambulatorij, često su radijalno nanizane apsidalne kapele. Najstariji je deambulatorij imala bazilika sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Čest je u ranim bizantskim crkvama (san Lorenzo u Milanu, san Vitalle u Ravenni), kao i u romaničkim crkvama, a redovna je pojava u kasnogotičkim katedralama.

CIBORIJ

CIBORIJ (lat. ciborium= sud, posuda / grč. kiborion= kovani ćup, lupina graha)

1. U katoličkim crkvama nadgradnja (baldahin) nad oltarom, kad je on odmaknut od zida. Obično ima 4-6 stupova koji nose krov različita oblika. Javlja se u 4. st. u starokršćanskim bazilikama, zatim u romaničkim i gotičkim crkvama, te u baroku. Kod nas se ističu ciboriji iz crkve sv. Marte u Bijaćima iz 9.st. (MHAS-Split), sv. Stošije u Zadru, Sv. Tripuna u Kotoru, katedrale u Rabu, glavnog oltara trogirske katedrale (majstor Mavro, 14.st.).

2. Svetohranište na menzi oltara za čuvanje euharistije i obrednog posuđa (ciborium sacramentale; tabernakul)

3. Kalež s poklopcem za posvećene hostije (piksida; čestičnjak)

CELA

CELA (lat. cella= sobica, ćelija)

Svetište u antičkom hramu. Unutrašnja prostorija bez prozora s kipom božanstva ili žrtvenikom, u koju ima pristup samo svećenik. Kod Grka se naziva naos (grč.= brod). Svjetlo je primala kroz ulaz koji ju je spajao s predvorjem (pronaos).

BURG

BURG (njem.= grad, zamak, tvrđavica, kula, dvorac, kaštel)

Osamljeno utvrđeno prebivalište na strateški istaknutom i redovito teže pristupačnom položaju posjeda, sjedište vlasnika namjenjeno boravku i obrani. Naselju pruža zaštitu, ali ga i kontrolira. Burgovi se sastoje od snažne kule zaštićene nasipom i palisadama koje s vremenom zamjenjuje zid (bedem) s bočnom zaštitom niza kula. U ranom srednjem vijeku burgovi čine začetke gradskog razvoja. Oblik gradova utvrda određuju dva osnovna tipa utvrđenja: 1. Zamak (burg) na uzvisini = na brdu ili ogranku brijega, iznad naselja u dolini.

2. Zamak na vodi = okružen močvarom, rijekom ili jezerom, s naseljem na istoj razini ili neznatno povišenom na umjetnom brežuljku.

Grad (naselje) ne smije ometati vojne funkcije: utvrda mora imati pregledan obzor i slobodno područje za djelovanje oružja i vojne operacije.

BIFORA (lat. biforis= dvokrilan, dvovratan)

Prozor razdijeljen kamenim stupićem na dva dijela tako da svako prozorsko krilo odozgo završava posebnim lukom. Česta je u bizantskom, romaničkom i gotičkom graditeljstvu, gdje postoji kao dekorativno obogaćenje zidne površine.

BEMA

BEMA (grč.= podignuto mjesto, govornica)

U antičkoj grčkoj tribina na kojoj su se održavali javni govori. U teatrima, nizak kameni podij u sredini kružne orkestre na kojem je stajao žrtvenik.

U ranokršćanskim bazilikama podignuto i ograđeno mjesto u kojem je smješten oltar, a na stranicama prema bočnim brodovima nalaze mu se amboni. Kasnije se produžuje prema glavnom brodu i u sebe prima scholu cantorum. U kasnom srednjem i novom vijeku iz nje će se razviti svetište. U sinagogama bema je mjesto s kojeg se čita Tora.

BAZA

BAZA (grč. bazis= osnova, temelj, podloga)

Podnožje stupa izrazita oblika. Prvotna joj je funkcija da teret što ga nosi stup ravnomjerno prenese na podlogu. U egip. i mezopot. arhitekturi baza je okrugla ploča slična disku. U grč. graditeljstvu dorski stup nema bazu. Bazu jonskog stupa čine dvije okruglaste ploče (trochilus i torus) ispod kojih se nalazi četvrtasta ploča (plinta). Atička je baza slična jonskoj, ali nema plinte. Korintska je složenija, sastoji se od dva torusa, dva astragala i dva užljebljenja. Ovi se elementi različito variraju, da bi se dobilo što bogatije dekorativno djelovanje. Toskanska aza je vrsta jonske, javlja se u etrušćanskom graditeljstvu. U rimskoj arhitekturi ovi elementi dobivaju različite profile. U Bizantu: pojednostavljena atička baza. U romanici: baza postaje viša, a uglovi plinte su ukrašeni stiliziranim klesanim listovima. U gotici: visoka, složena i često poligonalna. U renesansi, baroku i klasicizmu primjenjuju se oblici baza iz antičke arhitekture.

BASTION

BASTION (tal. bastione, od lat. bastire= graditi, utvrđivati)

Istaknuti dio višestranog tvrđavnog bedema, kojemu dvije stranice izbijaju prema vani poput klina, a druge se dvije vežu s glavnim zidom tvrđave, što omogućuje da bude držan pod paljbom ne samo prostor ispred utvrde nego i svaki od njenih djelova (vanjski zidovi i susjedni bastioni). Javili su se sa razvitkom artiljerije. Domet i razorna snaga topovskih zrna učinili su neprikladnim obrambeni sistem visokih tvrđavnih kula. Tvrđavni se prostor počeo izravnavati i zaštićivati predtvrđavnim nasipima i zidovima te pojačavati, osobito na uglovima, bastionima. Prve tvrđave s bastionima javljaju se poč.16.st. (utvrde Verone, 1572.). Bastionski se sistem sve više usavršavao, a definitivne su mu oblike dali franc. arhitekti Pagan i Vauban (17.st.). Bastioni su često dobivali vlastita imena prema svecima ili vladarima. U nas je najljepši primjerak Karlovačka tvrđava, građena u obliku pravilnog šesterokuta, kojemu je svaki kut branjen bastionom.

ARKADA

ARKADA (od lat. arcus= luk)

Niz stupova koji počivaju na lukovima. U starokršćanskim bazilikama i srednjovjekovnim crkvama dijele glavni brod od bočnih.Graditelji srednjeg vijeka, a još više renesanse upotrebljavaju arkade u konstrukciji otvorenih trijemova u prizemlju profanih objekata. Rimsko graditeljstvo je poznavalo tzv. slijepe arkade koje su služile kao ukras zidnih ploha (arkatura). One se osobito često pojavljuju u arhitekturi romanike ispod krovnog vijenca, a nazivaju se i patuljastim arkadama (ili visećim).

APSIDA

APSIDA (grč. hapsis= spoj, svod, prigradnja)

Polukružni završetak antičke bazilike gdje je sjedio predsjednik suda sa svojim pomoćnicima. Od 4.st. taj arhitektonski oblik preuzima i kršćanska bazilika i u tom dijelu smještena je biskupova katedra, a njoj sa svake strane subselia za zbor svećenika. U kasnijim razdobljima poprima različite oblike (poligon, kvadrat, segment), a i drukčije funkcije (od 11.st. u njoj se smješta oltar i sarkofag s moćima). Obično je nadsvođena polukalotom. Apsidiola – mala apsida, u romaničkoj i gotičkoj arhitekturi često po više njih prati glavnu apsidu.

AMBON

AMBON (grč.= pupak ili kvrga na štitu; ono što se ističe)

Povišeno mjesto (govornica) smješteno na spoju svetišta i broda crkve, namijenjeno čitanju biblijskih tekstova u liturgiji. Sastoji se od ovalne, kvadratne ili poligonalne ograde, s jedne strane otvorene, zatim noge ili postolja na kojem počiva i malog stubišta kojim mu se prilazi.

U bazilikama se nalaze dva takva mjesta. U ranokršćanskim bazilikama amboni se nalaze na bočnim stranama scholae cantorum, a u romaničkim crkvama na dnu scholae cantorum prema glavnom brodu crkve. Sa sjevernog se čita evanđelje a s južnoga poslanica i starozavjetni tekstovi. Tamo gdje je bio samo jedan ambon (npr. S. Clemente u Rimu), reovito je bio trostepen: s najvišeg mjesta đakon čita evanđelje, sa srednjega subđakon poslanicu, a s najnižega lektor čita tekstove Starog zavijeta i ostale poruke. U pravoslavnoj crkvi se nalazi kao povišeno mjesto ispred ikonostasa, a naziva se amvon.

Ambone u 11. st. polako istiskuje pojava propovjedaonice. Propovjedaonica je govornica koja je od poda crkve odignuta od 1 do 4 m (i više), s koje svećenik propovijeda vjernicima (Split= romanička šesterostrana, 13.st.). U doba baroka doživljava vrhunac likovne ekspresije: u reljefu se izrađuju čitave poučne biblijske priče. Iznad se često postavlja baldahin koji ima akustičku, simboličku i dekorativnu funkciju. U 12. i 13. st. katkad nailazimo na dvije propovjedaonice, svaka na svojoj strani broda.

AKROTERIJ

AKROTERIJ (grč. akroterion= vrh, glavica)

U grčkoj umjetnosti samostalan plastičan ukras na vrhu i krajevima zabata hrama ili sarkofaga. Prvobitno simbolički ukras (npr. lira), zatim palmeta, akantusov list, a kasnije i složenije tvorevine (sfinga, grifon, Gorgona, Nike, čovječji lik). Javlja se i u etrušćanskoj i rimskoj umjetnosti, te u srednjovjekovnoj (npr. na vrhu ciborija).

AGORA

AGORA (grč.= trg, skupština)

U ant. Grčkoj gradski trg, tržnica, mjesto na kojem se odvijao društveno-politički i trgovački život. Nalazi se obično u središtu grada, u primorskim gradovima blizu pristaništa. U starije je doba nepravilna oblika, okružena hramovima i javnim zgradama, kasnije kvadratna oblika i izgrađena kao arhitektonska cjelina, okružena trijemovima. Uzor je rimskom forumu.

Agora je i prvotan naziv za narodnu skupštinu, koja se kasnije zove eklezija (= ovu riječ preuzima kršćanstvo, prvotno za crkvu kao zajednicu vjernika, a u romanskim jezicima i za crkvenu zgradu: tal. chiesa, franc. eglise, starodalm. hesia, jesia, itd.)

Zigurat

Zigurat – stepenasta građevina u Mezopotamiji, s hramom na vrhu

Naziv za naročiti tip sakralne građevine na području drevne Mezopotamije. To je hram na niskoj, nepravilnoj umjetnoj terasi. Iz te jednostavno konstrukcije mezopotamskog prapovijesnog doba postupno su se u I. i II. st. pr. Kr. razvili zigurati s više terasa koji imaju tlocrt pravokutnika ili kvadrata. Na najvišoj se terasi nalazio hram. Broj terasa je varirao, npr. zigurat u Babilonu koji spominje Herodot imao je 7 terasa koje su međusobno bile povezane trokrakim stubištem. Na području Babilonije svaki je grad imao jedan ili više zigurata. Kasnije se običaj građenja zigurata proširio na Asiriju i Elam. Najbolje sačuvane ruševine zigurata su one iz Ura. Zigurat je posvećen Nanni, a gradili su ga Ur-Nammu i njegov sin Šulgi oko 2000. pr. Kr. Najveće ruševine su iz srednjeelamskog doba (13. st. pr. Kr.), a nalaze se u Choga Zambilu. Drugi se nalaze u Ašuru, Minrudu, Kalhuu, Ninivi, Kujundžiku i Dur-Šarukinu te Khorsabadu iz novoasirskog doba (8. i 7. st. pr. Kr.), te u Borsippi i Babilonu iz vremena novobabilonske države ( 7. i 6. st. pr. Kr.).

ureus

ureus – kobra, znak moći i apotropejski znak na krunama bogova i faraona

Sveta egipatska kobra. U likovnoj umjetnosti Egipta, figura božanstava faraona nose ureus na čelu, odnosno na dijademu ili kruni, kao apotropej i simbol vrhovne vlasti. Ureus je i simbol sunčane moći.

transliteracija

transliteracija – preslovljavanje; prijenos riječi ili teksta iz jednog znakovnog sustava u drugi pri čemu je svaki pojedini izvorni znak prikazan posebnim znakom

Prijepis slovima druge abecede.

Prenošenje pisanog teksta iz jednog alfabeta u drugi. Ako se oba alfabeta podudaraju transliteracije se vrši slovo po slovo bez obzira na izgovor. Gdje to nije moguće, jer u alfabetu koje se prenosi nema odgovarajućeg slova, originalno se slovo zamjenjuje s onim koje označuje glas najbliži izvorniku. Od transliteracije treba razlikovati transkripciju, tj. unošenje izgovora osobitim, u tu svrhu sastavljenim sustavom znakova.

transhumacija

transhumacija – selilački način života stočarskih naroda; stoka se prema godišnjem dobu napasa na nizinama ili planinskim obroncima, a prati je čitava zajednica

Uzgoj domaćih životinja počinje u mlađe kameno doba. Prapovijesni čovjek je pripitomio nekoliko vrsta životinja (ovca, koza, govedo, konj..). Od njih je dobivao razne proizvode, a kasnije se koristio i njihovom radnom snagom. Uzgoj stoke je bila prva privredna djelatnost koje se provodila najprije na nomadski način. Nomadi su pojedinci ili skupine ljudi koje nemaju stalno boravište, već se stalno sele od mjesta do mjesta, a mogu biti i lovci, sakupljači plodova, korijenja ili sitnih životinja i stočari. Nomadi stočari su najbrojniji, a održali su se do danas u stepskim i pustinjskim oblastima (Arabija, stepski krajevi Azije), a donedavno ih je bilo i na Balkanskom poluotoku. Oni uzgajaju stoku prilagođenu određenom području. Žive isključivo od stočarstva. U novije doba u nomada stočara ima tragova rodovskog uređenja i feudalnih odnosa. Gotovo sav posao oko stoke obavljaju muškarci. Žene održavaju sklonište, pripremaju hranu i brinu se za odgoj djece.

sufet, šofet

sufet – fenički dužnosnik, sudac

Kanaanski šofet = sudac

U starim feničkim gradovima i kolonijama dvojica, ponekad trojica, najviših dužnosnika koji su u svojim rukama držali vrhovnu izvršnu i sudsku, a ponekad i vojnu vlast. U Kartagi, u kojoj je vladala oligarhija, na čelu države bila su dva sufeta koje je birala pučka skupština, a po čijim je imenima nazivana godina.

Stiga, Styks

Stiga, Styks – rijeka u grčkom podzemnom svijetu

Najznamenitija rijeka koja je tekla oko cijelog Hada. Preko nje Haron prevozi duše naplaćujući vozarinu – pokojniku se stavlja novčić u usta. Ime Styks znači mržnja, a u nju su se bogovi zaklinjali. Takvu zakletvu nije moguće prekršiti, jer bi ih to stajalo božanske moći. Po mitu njome je tekla blatna i ledena voda. Personificirana Styks je nimfa, kći Oceana i Tetije, najuzvišenija među svojim sestrama. Njezina se hladna voda smatrala smrtonosnom, a njome je, prema legendi, bio otrovan Aleksandar Makedonski.

Pogledaj: Mitološka bića: Nimfe

stela

stela – spomenik u obliku uspravne ploče

U antičko doba vertikalna kamena ploča koja je služila u različite svrhe: kao nadgrobni spomenik (stela funereria), granični kamen, votivni spomenik (stela votiva) itd. Redovito ima natpis ili je ukrašena figuralnom ili geometrijskom dekoracijom. Stele s likom vladara postoje već u Mezopotamiji.

U Grčkoj se najstarije stele javljaju u Mikeni: nadgrobne ploče ukrašene motivom spirale i prizorom iz lova.

U klasičnoj grčkoj kulturi stela je najprije duguljastog oblika i u svom gornjem djelu ukrašena palmetom ili sfingom.

U 6. st. pr. Kr. na steli se javlja ljudski lik u niskom reljefu (Aristionova i Alksenorova stela). U to vrijeme se u Sparti razvija poseban tip stele: niska ploča s prikazom pokojnika koji sjedi. U 5. i 4. st. pr. Kr. u Ateni umjetnost na stelama postiže vrhunac: stele su skoro kvadratična oblika, mnoge dobivaju oblik edikule, a na njima su u visokom reljefu prikazani pokojnici. Iz tog su razdoblja poznate stele Hegese, stela Deksileja i niz drugih, posebno s atenskog groblja Dipilon.

U Italiji se prve stele javljaju već u eneolitiku, a posebno su brojne one iz etrurskog perioda. Zanimljivi primjerci sa zaobljenim gornjim djelom od 5. do 4. st. pr. Kr. potječu iz Felesine (Bologna).

U rimsko doba stela kao nadgrobni spomenik ulazi u opću upotrebu, posebno u područjima uz Rajnu i Dunav, kao i u južnim provincijama carstva. Vrlo su česte i u našim krajevima.

stater

stater – grčka jedinica težine zlatnog i srebrnog novca

Prvobitna mjera za težinu, kasnije novčana jedinica u različitim antičkim metalističkim, zlatnim i srebrnim valutama. Vrijednost i težina su mu varirali prema vremenu i mjestu kad se kovao.

Perzijski zlatni stater (dereikos) težio je 8,385 g.

Eubejsko-atički zlatni stater (didrahmon) težio je 8,7 g, a srebrni (tetradrahon) 17,4 g. Korintski srebrni stater (tridrahmon) 8,5 g.

stadij

stadij – grčka mjera za dužinu

Starogrčka mjera za dužinu, lokalno je varirala (u Olimpiji je iznosila 192 m) između 179 i 213 m. U helenističko vrijeme bilo je i kraćih stadia. Na antičkim olimpijskim igrama organizirana su natjecanja u trčanju na 1 stadij (dužina stadiona) ili više.

sistrum

sistrum – egipatska udaraljka, glazbalo u obredima božice Izide.

Uz bubanj jedna od najstarijih i najraširenijih muzičkih udaraljki, poznata svim narodima starog vijeka, preteča triangla. Vrsta udaraljke srodna čegrtaljki. Od 2600. pr. Kr. raširio se i po Mezopotamiji, a kasnije se javlja i u svim antičkim kulturama Sredozemlja u nekoliko varijanti. Sastojao se od nekoliko zvonaca, metalnih koluta ili pločica pričvršćenih za metalni okvir. Kada se instrument zatrese oni zazvuče. Glazbalo se koristilo u obredima božice Izide. Zadržao se do danas u armenskom bogoslužju i u primitivnim oblicima u Africi.

Sinus Flanaticus

Sinus Flanaticus – Kvarnerski zaljev

Najstariji poznati naziv Sinu Flanaticus potječe iz antičkog doba. Prema glavnome lučkome centru Flanoni (Plomin) rimski su pisci i kartografi tako nazivali u prvom redu, dio Jadranskog mora između Istre i Cresa. Taj se naziv već tada upotrebljavao u proširenom smislu, tj. za prostor od istarske do vinodolsko-velebitske obale. Kad je propala rimska Flanona, stari naziv je zamijenjen novim, Kvarner. U rimsko doba tu su bile luke Senia, Flanona i dr.

Sinkretizam

sinkretistički – nastao miješanjem, povezivanjem i stapanjem različitih sastavnica; osobni kultovi, vjerovanja, božanstva

Izraz koji je po prvi puta upotrijebio Plutarh za koaliciju Krećana koji su se sjedinili pred zajedničkim neprijateljima. U povijesti religija, međusobnim utjecajima nastalo spajanje različitih kultova i religioznih ideja, primanje običaja i obreda od drugih, potisnutih religija. Za većinu se religija može reći da u svojim razvojnim fazama predstavljaju neki sinkretizam jer se prilagođavaju novim prilikama i idejama (sumersko-akadska religija). U užem smislu sinkretističkima se nazivaju religije helenističkog doba (od 2. do 4. st.) koje su nastale prodiranjem orijentalnih elemenata u grčku i rimsku religiju. U zajedničkoj borbi protiv monoteističkog kršćanstva i antičko se poganstvo htjelo ujediniti u obožavanju jednog božanstva (npr. Mitre, Kibele, Izide).

senatus consultum ultimum

senatus consultum ultimum – posljednja odluka senata; prelazak na posljednje stanje u Rimu

Ubojstvo liktora Antilija od strane Grakhovih pristalica pružilo je konzulu Liciju Opimiju, Grakhovom protivniku, povod za sazivanje senata. Senat bi konzulu dao posebne ovlasti u obliku tzv. consultum ultimum koje bi glasile neka konzuli zaštite državu. To je bio prvi slučaj davanja ovakvih ovlasti.

satrap

satrap – upravitelj pokrajine Perzijskog carstva

Prema medijskom i staroperzijskom zaštitnik države. U staroj Perziji kraljev namjesnik, upravitelj velike provincije. Područje satrapovog vladanja naziva se satrapija. Institucija i naziv satrapa su postojali vjerojatno već u Medijskoj državi. U Perziji, za dinastije Ahmenida, do 330. pr. Kr. satrap je formalno priznavao kraljev suverenitet, ali je imao punu političku, administrativnu i sudbenu vlast, kovao svoj novac, ubirao porez i davao određenu svotu kraljevskoj blagajni. U vrijeme Darija I. država je bila podijeljena na 20 satrapija koje su odgovarale nekadašnjim državama, a svaka se dalje dijelila na 6 satrapija. U razdoblju slabljenja centralne vlasti satrapska je vlast postala nasljedna. Osvojivši Perziju, Aleksandar Veliki zadržao je administrativnu podjelu na satrapije, negdje je ostavio stare satrapske dinastije na vlasti, a drugdje je postavio na vlast svoje privrženike, ali je vojsku i financije predao u ruke Makedonaca. Titula satrapa se zadržala stoljećima, upravitelji u Armeniji su se tako nazivali u vrijeme rimske dominacije i u razdoblju Sasenida. Naziv je formalno ukinulo tek Justinijanovo zakonodavstvo.

U prenesenom značenju satrap znači OKRUTAN VLADAR (sinonimi despot i tiranin).

rex sacrorum

rex sacrorum – kralj obreda; svećenički naslov u Rimu

Nekada je kralj bio glavni svećenik. Nakon ukidanja kraljevstva jedan je vjerski funkcionar imao naslov rex sacrorum (kao u Ateni bazilej), očito naslijedivši vjerske kompetencije koje je nekada imao kralj. Svećenik s naslovom rex sacrorum bio je podvrgnut vrhovnom svećeniku – pontifexu maximusu. Rimljani su počeli štovati četiri boga, koji su od obreda koji su im bili posvećeni postajali osobnosti. To su bili Jan, Jupiter, Mars i Kvirin i božica Vesta. Svaki od četvorice bogova je imao osobnog svećenika, a rex sacrorum, koji je bio nasljednik kralja, bio je zadužen za Jana.

psihopomp

psihopomp – pratilac, sprovoditelj duša; epikleza Herma, Merkura

Hermo je grčki bog, zaštitnik putnika, pastira, lopova, trgovaca, glasnik olimpijskih bogova, sin Zeusa i Plejade Maje. Pandan u rimskoj mitologiji mu je bog Merkur. Oni su Psihopompi, oni koji prate duše pokojnika na drugi svijet i brinu se da one tamo sigurno stignu.

U arhajskoj grčkoj umjetnosti prikazuju Herma kao bradatog muškarca odjevenog u kratki hiton i himation, a kasnije se prikazuje kao mladić. Atributi su mu: krilate cipele, putni šešir i kaducej (kerikeion). Najčuveniji njegov prikaz je Preksitelov kip «Hermes s djetetom Dionizom» iz Olimpije.

pšent (šenti)

pšent (šenti) – potpuna faraonska kruna

Ta dvostruka kruna se sastoji od bijele krune Gornjeg Egipta i crvene krune Donjeg Egipta. Egipatski su bogovi vrlo često prikazivani s tom krunom, posebno Horus s kojim su se faraoni poistovjetili.

psefizma

psefizma – odluka narodne skupštine sa zakonskom snagom, zakon, spomenik na kojem je takav zakon uklesan da bi se javno izložio

Po sadržaju epigrafičari dijele najranije grčke natpise na: javne, vjerske, počasne, nadgrobne, privatne i druge. Javnim se nazivaju službeni državni natpisni akti, zakoni, ugovori, odluke (psephismata). Ti natpisi su mnogobrojni, ali upotrebljivi kao izvor za povijest kasnijih vremena. Mnogi su natpisi «in situ», na mjestu na kojem su sačuvani. mnogo ih je i u zbirkama.

Zaključak starogrčke pučke skupštine, koji je vrijedio samo za pojedine slučajeve i pojedine ljude, za razliku od nomosa koji je vrijedio za sve građane. Jedna od najpoznatijih je Megarska psefizma koja je bila jedan od povoda Peloponeskog rata.

Jedan od takvih izvora, vrlo važan za naš povijesni prostor, je Lumbardska psefizma kojom se reguliraju imovinski odnosi na otoku Korčuli. Ili Farska psefizma.

princeps senatus

princeps senatus – prvak senata

U starom Rimu tradicionalan naziv za najuglednijeg člana Senata, onog senatora čije je ime prvo na popisu senatora. Obično je to bio najstariji bivši cenzor patricijskog roda. Na senatskim je sjednicama prvi iznosio svoje mišljenje i glasao. Takvi prvaci senata, kao Fabije Maksim Konaktator, Scipion Stariji i drugi bili su nekada najutjecajnije političke ličnosti republikanskog Rima. Titulu je posljednji nosio Valerije Flak 84. pr. Kr. Oktavijan je 27. g. kao cenzor isključio iz senata «nedostojne» te sastavio novi senat od 1000 članova. Na čelu mu je bio on kao princeps senatus – oživio je titulu, a njome se želio distancirati od kraljevske ili diktatorske vlasti koju su mu nudili i naglasiti da stare republikanske ustanove ostaju. Imenom princeps je od tada nazivao svoj položaj u državi. On i njegovi nasljednici su isticali da njihova vlast nije regnum ni dictatura, nego da oni vladaju in nomine principis.

1. 01. 27. g. je tradicionalni datum osnivanja principata i Rimskog carstva.

proksen

proksen – grč. domaćin stranca, službeni gostoprimac i zastupnik stranih državljana u vlastitome polisu, a zauzvrat je u posebnoj časti u polisu koji zastupa

proksenija = gostoljubivost, službena dužnost proksena

Građanin nekog grčkog grada kojeg drugi grad imenuje da zastupa interese njegovih građana u gradu u kojem živi; gostoprimstvo, pravna, politička ili novčana pomoć. Zvanje proksena se dodjeljuje ukazom i predstavlja počast i dužnost

Pergamena

pergamena – pisača podloga od osobito obrađene životinjske kože

Pisaći materijal koje se pravi od životinjskih koža bez dlaka, močene, napete i zaglađene plovućcem i bijeljene kredom. Upotreba pergamenta za pisanje je poznata na Istoku (Egipat, Asirija) od 2. tis. pr. Kr. U prvim stoljećima nove ere je postupno u grčko-rimskom svijetu potisnuo stari papirusni svitak. Sam naziv pergamena upućuje na antički grad Pergam u Maloj Aziji gdje se u 2. tis. jače proizvodio, a najjača proizvodnja je bila u helenističko doba. Mekani, gotovo bijeli pergament koji izvrsno upija gotovo svaku vrstu tinte služio je sve do kasnog srednjeg vijeka kao materijal za rukopise i slike kada ga je zamijenio papir. U 4. i 5. st. su u Konstantinopolu i Rimu se za vrednija rukopisna djela pergamena bojala žarko crvenom bojom. Od 7. st. su se na pergameni ponajviše pisale povelje i isprave. Nakon izuma tiska pergamena se zbog svoje trajnosti upotrebljavala za priručna izdanja kao što su crkvene i školske igre. Pergamena je osim toga od davnina služila i za uvez knjiga, a upotreba odbačenih papira u tu svrhu sačuvala je mnoge dragocjene starije fragmente i palimpsete. Pergamena se također razapinjala na bubnjeve, tambure, timbale i slične instrumente. Zbog skupog načina proizvodnje listovi su često rabljeni i više puta, a raniji bi se tekst ostrugao. Takvi se više puta iskorišteni listovi nazivaju palimpsete, čiji se prvotni tekst primjenom fizikalnih metoda može učiniti vidljivim (fotografiranje pod ultraljubičastim svjetlom).

pektoral

pektoral – prsni nakit

Križ, štit ili kakva relikvija što je visoki svećenici nose oko vrata te im pada na grudi. Značajni pektoral pronađen je u grobu Tutankamona; ptica-duša s raširenim krilima.

Pektoral se pojavljuje i kod Liburna.