Grci su postavili temelje historiografiji u vrijeme kad je njihovo društvo bilo na granici mitskog i razumskog poimanja svijeta. U gradovima – državama uočavaju se promjene ( bogovi ne upravljaju ljudskim sudbinama, stvaraju prostor za izvješća na temelju vlastitog ispitivanja). Opnu mitske svijesti počeli su oko 500.pr.Kr. kidati stariji logografi , pisci koji pišu o «onome što se pripovijeda», tj. lokalne legende, genealogije, priče o raznim mjestima i osnutku gradova. Grčki historiografi:
subota, 27. kolovoza 2011.
utorak, 23. kolovoza 2011.
Korenovska kultura
Godine 1961. prapovjesničar Stojan Dimitrijević predstavio je prapovijesnoj znanosti novu kulturu koja je nastala na tlu današnje središnje Hrvatske, a u širem smislu pripada kompleksu linearnotrakaste keremike. Ona je samostalni regionalni tip. Prema eponimnom lokalitetu Malo Korenovo nazvana je trakastokeramička kultura tipa Malo Korenovo. 1979. S. Dimitrijević smatrao je opravdano naziv Malo Korenovo tip linearnotrakaste keramike promjeniti u Korenovsku kulturu.[1] (prva autohtona srednjoneolitička kultura središnje Hrvatske).
Linearnotrakasta keramika zauzima s vremenom golem prostor od Nizizemske i Belgije na zapadu preko čitave Srednje Europe sve do Moldavije i Ukrajine na istoku. U većini tih krajeva linearnotrakasta keramika predstavlja početak neolitika.
Korenovska kultura je najjužniji dio kopleksa linearnotrakaste keramike. U središnjoj Hrvatskoj i južnim djelovima Mađarske linearnotrakasta keramika nastaje izravno temeljima Starčevačke kulture odnosno na starčevačkom supstratu i pored tog supstrata.
Kronološki korenovska kultura na području sjeverozapadne Hrvatske, Banovine, Korduna, Like i zapadne Slavonije datira se od oko 4600 do 4200 g. pr. Kr.[2]
Prema dosadašnjim spoznajama i istraživanjima većina naselja ove kultura smještena je u bjelovarsko-moslavačkom području.[3] Na lokalitetima Drljanovac, Dautan, Nova Rača, Bulinac, Donja Kovačica te Malo Korenovo kao i u Moslavini na lokalitetima Kaniška Iva i Tomašica. Zapadnije korenovskih nalaza ima i u Turopolju.[4] Import korenovske keramike u sloju kasne danilske kulture na lokalitetu Smilčić kod Zadra nam govori o trendu prodiranja korenovske kulture i prema jugu. [5]
Povijest istraživanja Korenovske kulture započela je 1956., kada je Stjepan Vuković proveo prva pokusna iskapanja na lokalitetu Malo Korenovo.
Lokaliteti
Malo Korenovo
Neolitičko naselje Malo Korenovo smješteno je na blagoj prirodnoj uzvisini između rijeke Česme i seoskog puta. Nedvojebeno su blizina vode, plodno tlo te mogućnost lova i ribolova bili presudni za odabir tog položaja za naselje.
S obzirom na tanak kuturni sloj u prosjeku 25-40 cm (jedino u središtu seže do dubine 80 cm) pretpostavlja se da je riječ o kratkotrajnom jednoslojnom naselju. Na lokalitetu je S. Vuković otkrio dva jamska obijakta sačuvana u cijelosti i ostaci nedavno oštećenih jamskih objekata te veća količina keramičkih ulomaka ukrašenih linearnotrakastim motivom izvedenih tehnikom urezivanja. 1961. g. S. Dimitrijević je utvrdio da se radi o trakastoj keramici tipa Malo Korenovo. On je ustanovio i postojanje jedne oštećene zemunice bubrežastog oblika sa stepenasto izvedenim stjenkama i tragovima rupa od kolaca te nekoliko plitko ukopanih, vjerovatno radnih prostora, bogatu kolekciju keramičkih ulomaka, ali i veću količinu cijepanih i glačanih kamenih izrađevina. Moguće je i da je u tom dijelu naselja bila i radionica za proizvodnju kamenog oruđa, na što upućuje velika količina kamenih izrađevina i jezgara. Dio arheološkog materijala iz Malog Korenova su raniji slučajni nalazi koje su godinama seljaci izoravali na oranicama.[6]
Drljanovac „Ograda Hanževečki“
Na ovom je lokalitetu iskopana fragmentirana posuda mrljaste površine, bogato ukrašena urezanim linearnim motivima kao i ulomci druge posude ukrašene urezanim spiralnim kukama te jedna kamena jezgra i nekoliko odbitaka, kao i ulomak brusa. Lokaliteti „Vužarova ograda“, „Ograda Ivančić“ , „Ograda Jakšeković“, „Jeličnov brijeg“ i „Gušćica“ su bogati površinskim nalazima korenovske keramike.
Bulinac
Na lokalitetu „Staro groblje“ u selu Bulinac prilikom izgradnje trefostanice na površinu je izbačeno mnogo keramičkih ulomaka sa stilskim obilježjima korenovske kultura, ali lokalitet je uništen. Ulomci korenovske keramike pronađeni su rekognosciranjem i na lokalitetu „Selišće“ u selu Bulinac.
Lokalitet „Tuk“ u selu Dautan i „Ograda Javorski“ u Donjoj Kovačici također su nalazišta keramike korenovske kulture.
Kaniška Iva
U Moslavini su poznati likaliteti Kaniška Iva i Tomašica. Kaniška Iva se nalazi na laganoj uzvisini izrazito podvodnog terena, otkrivena je rekognosciranjem 1976.g. To je prapovijesno naselje ovalnog oblika, dimenzija 120x60 m. Kulturni sloj bio je vrlo tanak (25-35 cm) pa je to bilo vjerovatno samo sezonsko ili privremeno naselje. Naselje se sastoji od sklopa različitih jamskih objekata (7 jama) uglavnom nepravilnih osnova. Keramički materijal ima obilježja lineatnotrakaste keramike,ali ima dosta i starčevačke keramike. Smatra se da Kaniška Iva u unutarnjem kronološkom sustavu korenovske kulture pripada starijoj razvojnoj fazi.[7] Nalazi s Kaniške Ive omogućili su S. Dimitrijeviću da definira A- stupanj,odnosno ranu fazu korenovske kulture.
Tomašica
U okrugu sela Tomašica ustanovljena su dva lokaliteta koja pripadaju korenovskoj kulturi. „Ravnice“, gdje je pronađena zemunična jama s keramikom identičnom onoj iz Malog Korenova i „Berek“ koji je otkriven prilikom prokopavanja kanala rijeke Ilove. Duljina naselja je 470 m, a u profilima s obije strane kanala su tragovi 83 jamska objekta.[8]
Naselja
Za naselja su nositelji ove kultura birali kao i svi, prirodna uzvišenja, terase ili padine uz izvor tekuće vode ili usred močvarnog, plodnog terena. Stambeni obijekti su zemunice ( stambeni (jamski) objekti potpuno ili djelomično ukopani u zemlju, prekriveni šibljem ili drvom pa premazani ilovačom ili glinom.) Teško je sa sigurnošću utvrditi koji su od otkrivenih jamskih objekata služili za stanovanje, a koji su imali drugačiju namjenu npr. da su nastale uslijed vađenja gline. Naime s izuzetkom jedne jame u Malom Korenovu ni kod jednog objekta nisu utvrđeni tragovi kolaca koji bi nosili gornju konstrukciju (krov od šiblja ili drva). Razlog tome može biti specifičan sastav tla koji uništava sve tragove organskih materijala. Dimenzije tih objekata su oko 4,25x2,25 i 3,5x2,35 pa i većih dimenzija cca. 8x6 m. (Jame s lokaliteta Malo Korenovo). ( Težak-Gregl, T., 17)
Pokapanje
Ni na jednom korenovskom lokalitetu nije dosada primjećeno postojanje bilo kakvog ljudskog ukopa ili groba, kao ni nekropola. U kompeksu kultura linearnotrakaste keramike postoje dva kruga. U istočnom se susreću uglevnom pojedinačni grobovi ili samo manje grupe grobova unutar naselja. Dok su u zapadnom krugu registrirane prave nekropole. Pretpostavlja se da je ritus pokapanja pokojnika u kulturama linearnotrakaste keramike tipično neolitički, što znači skeletni ukop u zgrčenom položaju, pretežno na lijevom boku, ali bez točno utvrđenih pravila o orijentaciji. Najvjerojatnije pojedinačni skeletni ukopi unutar naselja, ali se ne isključuje postojanje zasebnih nekropola. (Težak-Gregl, T., 18)
Gospodarstvo
Formiranje neolitika, a to znači starčevačke i korenvske kulture, pada u najmlađe geološko razdoblje zemljine povijesti, u holocen. To je razdoblje obilježeno ublažavanjem oštre kontinentalne klime, snažnim porastom oborina i vodenih tokova te formiranjem močvarnh površina u niskim regijama. Biljni pokrov činile su mješovite hrastove šume (hrasta kitnjaka), šume bukve i graba i pitomog kestena, te konačno i javora i brijesta. Većina lokaliteta korenovske kulture nalazi se u linjsko-ilivskoj zavali, Posavini i Turopolju, područjima koja su u pliocenu bila prekrivena Panonskim morem. Moslavačka gora jedina je stšala kao otok. Krajem tercijara postupno se spuštala tako da je danas visine 489 m. I kao takva dijeli lonjsko-ilovsku zavalu na dva djela: područje Lonje i Česme te porječje Ilove i Pakre. Lonja je glavna sabirnica voda, a kako ima vrlo malen pad (kao i njene pritoke Česma i Glogovnica), one stvaraju veliko plavno područje. Bilogora sa visinom od (100-150 m) ne štiti zavalu od prodora hladnih vjetrova sa sjevera, stoga je klima hladna. Oborine su prilično obilne, osobito u vegetacijeskom razdoblju što je vrlo važno za gospodarstvo toga kraja. Uslijad velike vlažnosti podneblja s vodom se gube i hranjivi sastojci. Taj je proces manje izražen na blagim padinama pa je takvo tlo pogodnije za oranice. Na ravnim terenima često dolazi do zamočvaranja (zbog slabe propusnosti tla i visoke razine podzemnih voda, kao i čestih poplava potoka) pa su se te površine bogate humusom koristile kao livade. Proces domestifikacije divljih životinja započeo je još u doba mezolitika. Zasad nema sačuvanih osteoloških nalaza koji bi nam dokazali koje su životinje nosioci korenovske kultura odgajali ili lovili.[9] Ali pretpostavlja se da je to bilo govedo, svinje, a možda i ovce. (Bjelovarska ragija je i danas poznata po govedarstvu, a Turopolje je i ime dobilo po vrsti divljeg goveda). Šumsko- močvarno područje je nesumnjivo doprinjelo lovu i ribolovu. Neka su naselja bila vjerovatno i radionička središta za proizvodnju kamenog oruđa i oružja. Na to upučuje ogromna količina kamenih artefakata i jezgara pronađenih na korenovskom lokalitetu. Arheološke činjenice pokazuju da je prisutno stalno mjenjanje neselja. Tanki kulturni slojevi znače da se naselje napuštalo nakon što se zemlja iscrpila nakon 10-15 godina i premještalo na drugu lokaciju.[10]
Keramika
Keramička je proizvodnja u tehnološkom smislu između tehnologija ranog neolitika Starčevačke kulture i kasnoneolitičke tehnologije pisutne u Vinčanskoj kulturi. Veći dio posuđa bio je pećen oksidacijski, a tek u završnoj fazi primjenjivano je redukicijsko pećenje. Tako da je to posuđe izvana sive ili crne boje, ali česta je vrlo neujednačena, mrljasta boja površine. Unatoč tome posuđe je vrlo lijepo oblikovano s tankim stjenkama. Oblici koji pravladavaju su kuglaste posude s pojačanim dnom ili na viskoj nozi kao i S-profilirane zdjele s manje ili jače izvijenim vratom. U kasnijim razdobljima javlja se i klasično bikonično oblikovanje u stilu Sopotske kulture. Ta je činjenica navela neke znanstvenike da korenovsku kulturu ne priznaju kao linearnotrakastu. Ali, način i stil ukrašavanja korenovskog posuđa izvanredno se uklapa u sliku kasične linearnotrakaste keramike.
Vodeći ukras na korenovskom keramičkom posuđu izveden je urezivanjem, a temelji se na dva osnovna načela. Jedno je jednostavna linijska izvedba, gdje je crta sama po sebi motiv. Drugo je vrpčasta koncepcija, gdje se motivi izvode dvijema paralelnim crtama, rijeđe i trima.[11] Ornamenti se izrađuju urezivanjem linija pomoću nekog zašiljenog predmeta, koštanog ili drvenog ili pomoću kamenog nožića u još meku glinu prije pećenja. Linije su obično tanke i pravilne, samo u starijoj fazi ima i širih duboreznih linija koje podsjećaju na žljebljenje. Tehnika takvog finog, uskog urezivanja zahtjevala je finu glinu bez krupnih primjesa. Finu korenovsku keramiku pored tih urezanih ornamenata rese i razni plastični ukrasi. Najčešće su to male dugmetaste izbočine, smještene na najširem dijelu posude koje su vrlo vjerovatno imale ulogu ručkica iako su neke posude imale i prave ručke.
Od svakodnevnih upotrebnih predmeta izrađivali su se pršljenci za vretena. Najčešće su bili bikoničnog oblika ili jajolikog, crvenkasto-oker boje, veličine od 6,5 cm do 3,3 cm.[12]
S lokaliteta Malo Korenovo potječe jedna skromna figurica životinje koju je S. Dimitrijević identificiro kao svinju. Zbog njenog napažljivog oblikovanja gotovo je nemoguće točno odrediti o kojoj je figurici riječ.
O kultnim predmetima korenovske kulture nemo gotovo nikakvih podataka. Upitna je funkcija žrtvenika iz Tomašice. To je četverokutni predmet na četiri niske nožica. Gornje ploha je lagano udubljena, a na njezinoj se sredini nalazi plastična ušica. Sve četiri bočne strane, kao i gornje ploha su ukrašene karakterističnim urezivanjem linearnih motiva.
Kameni i koštani predmeti
U korenovskoj kulturi se mogu izdvojiti dvije osnove grupe kamenih izrađevina. Prvu čine kamena oruđa i oružja izrađena tehnikom cijepanja i okresivanja, a druge je ona oblikovana tehnikom glačanja i poliranja. Najčešći kameni proizvod linearnotrakaste keramike izrađen neolitičkom tehnikom glačanja i poliranja je kalupasti klin. Za kalupaste klinove se prvotno smatralo da su se koristili kao poljodjelska oruđa, ali analizom tragova oštećenja koja su veća na tjemenu nego na oštrici, danas se smatra da su to bili neka vrsta tesarskog oruđa (dlijeto, blanjalica). Postoji mogućnost da su služili i kao predmeti za iskapanje lončarske gline i kao oružje.[13]
Osim kalupastog klina česti su i nalazi male plosnate sjekire trapezoidnog ili jezičastog oblika.
Kameni artefakti izrađeni tehnikom cijepanja i okresivanja standardni su pratioci svih neolitičkih kultura pa tako i korenovske. Među njima mogu se izdvojiti tri glavne kategorije: noževi i nožići, strugači i svrdla (bušila). Najbrojniji su nožići vrlo malih dimenzija od 2,5-5 cm.
Periodizacija korenovske kulture
Kriterij koji se općenito primjenjuje kod linearnotrakaste keramike je postotak prisutnosti elemenata starčevačke kulture, dakle naslijeđe koje preuzeto od supstratne kulture. Taj je postotak znatno veći u najstarijem stupnju, a kasnije se smanjuje i nestaje.
S. Dimitrijević predložio je sljedeću periodizaciju korenovske kulture:
- Rani stupanj A- keramika kao i ona u ranijoj starčevačkoj kulturi ima primjese pljeve ili pijeska, oksidacijski je pečena, a prevladavajući ukras na grubom posuđu su plastične aplikacije ili niz malenih okruglih udubljenja neposredno ispod otvora posude. Linearni ukrasi načinjeni su od prilično širokih, žlijebljenih linija koje uglavnom pojedinačno tvore motive, a trakasto ukrašavanje još nije uobičajeno. Među keramičkim oblicima koji prevladavaju to su kod grube keramike polukuglaste zdjele s pojačanim ravnim dnom, a kod fine keramike zdjele S- profilacije, kuglaste zdjele i bikonične zdjele.[14]
-Klasični stupanj B-1- koji obuhvaća horizont Malo Korenovo (dok rani stupanj A pripada horizontu Kaniška Iva). Nemu pripada najveći dio nalaza, u njemu se gubi naslijeđe starčevačke kulture. U oblikovanju prevladavaju duboke zdjele S- profila, a u ukrašavanju tipični urezani linearni motivi izvedeni kao samostalne linije, traci od najčešće tri paralelne linije. Plastika je vrlo rijetka pa se ističe nalaz keramičke figurice svinje iz Malog Korenova.[15]
Kraj korenovske keramike prouzročen je ekspanzijom sopotske kulture, a ne u potpunosti. Dio korenovskog naslijeđa preživio je sačuvan u brezovljanskom tipu sopotske kulture.
[1] Težak-Gregl,T., 1993, 1
[2] Dimitrijević, S., 58
[3] Dimitrijević, S., 90
[4] Durman , A., 27
[5] Težak-Gregl,T., 1993, 9
[6] Težak-Gregl,T., 1993, 14; Durman, A., 162-163
[7] Težak-Gregl,T., 1993, 13
[8] Težak-Gregl,T., 1993, 15
[9] S. Dimitrijević zaključio je da je tome uzrok u sastavu tla koji ne pogoduje očuvanju kostiju.
[10] Težak-Gregl,T., 1993, 20
[11] Dimitrijević, S., 90
[12] Težak-Gregl,T., 1993, 26
[13] Prema nalazima kalupastog klina u varijanti s probušenom rupom za nasad držala.
[14] Durman, A., 163
[15] Podjela je preuzeta iz knjige A. Durmana „Stotinu hrvatskoh arheoloških nalazišta“. U knizi T. Težak-Gregl (1993.) pojavjuje se i 3. kasni, finalni stupanj korenovske kulture. On je vrlo blizak brezovljanskom tipu sopotske keramike. Mislim da je navedena podjela novija i ispravnija.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)