kornukopije - rog obilja

kornukopije; cornu copiae – rog obilja, atribut više božanstava

Rog napunjen plodovima, simbol obilja, plodnosti i sreće. Prema grčkom mitu taj rog potječe od koze Amalteje koja je u djetinjstvu dojila Zeusa na Kreti. Nju je Zeus, u znak zahvalnosti, pretvorio u zviježđe, a jedan njezin rog je darovao svojim čuvaricama, nimfama Adrasteji i Idi.

Po drugom mitu Almateja je bila nimfa, gospodarica koze koja je dojila Zeusa.

Na antičkim spomencima javlja se kao atribut onih bogova i božica za koje se smatralo da daju zemaljske blagodati. (Dioniz, Fortuna, Viktorija, Concordia, Pluton, Izida i dr.)

Čest je motiv i kasnije, osobito u umjetnosti renesanse.

Kora

kora – djevojka; tip arhajskog ženskog lika u Grčkoj

Kora – Djevojka; božica Perzefona

1. Drugo ime za božicu Perzefonu kojim su ju u Atici nazivali u Eleuzinskim misterijima (slika lijevo prikazuje Perzefonu i boga Hada)

2. Tipiziran arhajski lik djevojke odjevene u hiton koji joj pada niz tijelo, u stojećem stavu kakvih je mnogo iskopano na atenskoj Akropoli, nekoliko u Delfina, na Delu i drugdje.

Karijatide u arhitekturi su ime dobile po djevojkama iz lakedemonskog sela Kare koje su pri plesu nosile isti takav ukras na glavi kakav imaju i kore na Erehtejonu. Oči su im duguljaste, usta se smiješe («arhajski osmjeh»). Kosa je stilizirana sa simetrično postavljenim pletenicama. Kod kora vrijedi zakon frontaliteta koji kaže da je gornji dio simetričan s obzirom na liniju nosa i prsa (nema bočnog naginjanja). Odjeća ima bočno stilizirane nabore. U ruci drže atribut (cvijet, ptica ili drugo). Muški pandan kore je kuros, ali se uvijek prikazuje nag.

komiciji

komiciji – narodne skupštine u Rimu

Dijele se na centurijatske, kurijatske i tributske komicije.

Centurijatske komicije (comitia centuriata) – skupštine čitavog naroda podijeljenog na 193 centurije. Na njima su se birali viši magistrati (konzuli, pretori, cenzori), donosili zakoni (kasnije u tributskim komicijama) i sudilo u kriminalnim parnicama.

Kurijatske komicije (comitia curiata) – skupštine rimskih patricija svrstanih u 30 kurija, najstarije po osnutku, gotovo beznačajne u doba republike (pravo podjeljivanja imperija magistratima i sl.)

Tributske komicije (comitia tributa) – skupštine čitavog naroda podijeljenog na tribuse, birale su niže i izvanredne magistrate i donosile zakone.

Postojale su i komicije koje su sazivali pojedini magistrati u poslovima svog djelokruga (comitia consulata, comitia pretoria).

U carsko doba tim je komicijama najprije oduzeta sudska, a zatim i zakonodavna vlast. Jedino im je ostalo formalno pravo da potvrđuju činovnike koje je senat izabrao.

Kokit

Kokit – Rijeka jauka

grč. kokytos = jadikovanje, jauk

U grčkoj mitologiji hladna rijeka u Hadu. Tekla je iz Stiksa i utjecala u Aheront. Po njenim obalama lutaju duše pokojnika koje su ostale nepokopane.

khepri - skarabej

khepri – eg. kotrljan, balegar, skarabej

Kornjaš iz porodice Scarabaediae, u egipatskoj mitologiji simbol sunca i besmrtnosti. Već veoma rano kao pečati u Egiptu služe male figurice skarabeja od metala, kamena, staklene paste ili terakote. Na gornjoj konveksnoj strani urezan je lik skarabeja, a na donjoj ravnoj ime božanstva, vladara ili vlasnika, figuralna scena ili ornamentalni motiv. Iz Egipta se uporaba skarabeja kao amuleta i pečata proširila u antičko doba po prednjoj Aziji, Cipru, Grčkoj i osobito Etruriji.

Kenotaf

kenotafij, cenotafij – prazan grob, grob za pokojnika čije je tijelo izgubljeno

Simbolički grobni humak ili nadgrobni spomenik, podignut u domovini pokojniku koji je umro u tuđini, utopio se u moru ili poginuo u ratu, a tijelo mu nije nađeno. Običaj podizanja kenotafija je nastao kod Grka koji su vjerovali da pokojnik ne može naći mira ako mu tijelo nije propisno pokopano. Kenotafiji su se podizali i u Rimu, te u svim kasnijim povijesnim razdobljima.

Kilikija

Kilikija je bila antička pokrajina ja jugoistoku Male Azije. U 2. tis. pr. Kr. zapadni je dio Kilikije propadao državi Arzawa. Kasnije je povremeno pod asirskom vlašću, a u 7. st. pr. Kr. samostalna je pod domaćim knezovima. Ulazi u sastav Perzijskog carstva, pa potpada pod državu Aleksandra Makedonskog, a nakon toga ulazi u državu Seleukida. U 2. st. pr. Kr. je bila jaki centar gusarstva, a od 103. pr. Kr. je rimska provincija. Sačuvano je dosta ranokršćanskih crkvenih spomenika. U srednjem vijeku je pod Bizantom. U razdoblju između 1198. i 1375. samostalna je armenska kneževina, tj. kraljevina. Mongolu su ju u nekoliko navrata opljačkali. U 15. st. dolazi pod tursku vlast.

kalathos

kalathos – ures na glavi helenističkog božanstva

grč. kalatos = košarica za vunu

U antičkoj Grčkoj pletena košarica u kojoj su prelje držale vunu. Prema Pliniju imala je oblik ljiljanove čaške, a darivala se mladoj djevojci da joj služi čitavog života. U nju su se stavljali plodovi i cvijeće pa je zbog toga u likovnoj umjetnosti čest atribut Demetre. Grčka božanstva plodnosti nose često pokrivala za glavu u obliku kalathosa. U helenizmu se, kao atribut plodnosti, širi i izvan granica Grčke.

isej

isej, grč. isaion, lat. isaeum – Izidino svetište

Izida (eg. Sit ili Isit). Boginja starih Egipćana, zaštitnica braka, medicine, zemljoradnje i plovidbe. Žena i sestra Ozirisova, Horusova majka. U likovnoj umjetnosti je redovito prikazivana kao žena koja doji dijete Horusa. Na glavi često ima kravlje rogove sa sunčanim diskom. U helenističko doba se njen kult širio i po grčkom svijetu, a brzo je prešao i u Rim. Sačuvan je Plutarhov religijsko-mistični spis «O Izidi i Ozirisu». Jedan od najpoznatijih iseja bio je na otoku File.

ius provocationis ad populum

ius provocationis ad populum – pravo priziva na narod; sastavnica rimskog građanskog prava

Pravo svakog građanina da se pozove na narod ako mu postupak nekog magistrata ugrožava život ili imovinu pa da time tu mjeru stavi van snage – Lex Valeria.

Rimski vojnik osuđen na smrt imao je pravo priziva na narodnu skupštinu («provocatio ad populum»). Saveznički se vojnici nisu mogli koristiti tim zakonom; to je i bio jedan od razloga zbog kojih je došlo do izbijanja Savezničkog rata (91- 88.)

ius agendi cum populo

ius agendi cum populo – pravo općena s narodom, jedno od prava pučkih tribuna

oko 493. pr. Kr. su uvedeni, kao institut rimskog ustavnog prava, pučki tribuni (tribuni plebis). Rimski je puk imao pravo na svoje zastupnike u senatu, koji su branili njihova prava i imali pravo sastajati se s pukom.

Ius agendi cum populo / plebe – pravo raspravljanja s plebejcima; pravo sazivanja i vođenja narodnih skupština

Ius auxilii – pravo pomaganja svojih plebejskih štićenika; zaštita od svakog nasilja od strane patricija ili magistrata; iz ovog se razvilo pravo veta

Ius intercedendi – pravo prosvjedovanja i onemogućivanja da se izvrše sudske ili senatske odluke

Ius personis – pravo da liše slobode osobe koje su se opirale njihovim nalozima

Ius coercendi, Ius pensionis – pravo prisiljavanja, pozivanja na odgovornost, zatvaranja

U vršenju svojih funkcija bili su nepovredivi (sacrosancti). Tko bi ih povrijedio postao bi «sacer» - izvan zakona i zaslužio bio smrt.

Krajem republike imali su i ius agendi cum patrigus – pravo vođenja senatskih sjednica.

interrex

interrex – međukralj

U antičkom Rimu u vrijeme kraljevstva, za vrijeme interegnuma, senatori su redom vršili, svaki po pet dana, najvišu vlast (takav se senator nazivao interrex).

U vrijeme republike, ako iz bilo kojeg razloga niti jedan od dvojice konzula nije mogao obavljati svoju dužnost, konzulske bi poslove, do izbora novih konzula, redom vodio svaki senator.

imperium

imperium – vlast; područje vlasti

lat. imperium = zapovijed, vlast, država

1. U najširem smislu imperium u Rimu je ovlaštenje zapovijedanja, npr. oca nad sinom, gospodara nad robom

2. U pravno-političkom smislu to je najviša vojna i civilna vlast. Izvorno je u Rimu pripadala kraljevima, a u doba republike magistratima: konzulima, vojnim tribunima s konzularnom vlašću, pretorima, diktatorima. Od Augusta imperium znači i Rimsku državu (imperium Romanum)

3. U srednjem vijeku imperium označava svjetovnu vlast kralja nasuprot duhovnoj vlasti pape (sacerdotum)

4. Naziv za monarhističku državu na čelu koje stoji car – imperator

5. Naziv za pojedine kolonijalne države koje, pored metropole, obuhvaćaju i dominione, kolonije, protektorate i sl. (Britanski ili Francuski imperium)

ikonografija

ikonografija – znanstvena disciplina, opisivanje, tumačenje i prepoznavanje umjetnina i likova na njima prema njihovim stalnim oznakama.

-ikonografija pojedinog božanstva ili ljudskog lika – način kako se on standardno prikazuje

Pomoćna povijesna disciplina, a posebno u povijesti umjetnosti. Služi se deskriptivnom metodom, kojoj nije cilj donošenje estetskih sudova. Ona izdvaja iz umjetničkog djela figurativne elemente koji se kod istog sadržaja ponavljaju, promatra ih izolirano i analistički, u vezi s općim razvojem umjetnosti, utvrđujući kulturno-povijesne faktore koji su utjecali na kompoziciju lika, na njegov izraz, gestikulaciju, način odijevanja, odnos prema drugim likovima i pozadini. Ona analizira figuralna likovna djela po atributima, simbolima, amblemima i sličnim oznakama, tipičnim kod prikazivanja i karakterizacije pojedinog lika na slici ili kipu. Ikonografija je prvotno bila grana kršćanske arheologije, a u novije vrijeme njezino područje je prošireno na ispitivanje djela iz drugih religija, na portrete, alegorije, prikaze iz povijesti i sl. prvobitno je termin ikonografija (iz 17. st.) obuhvaćao opisivanje i studiju spomenika portretne umjetnosti (u slikarstvu i grafici, na gemama, medaljama, novcu).

hipaspist

hipaspist – «konjanik – štitonoša»; teški konjanici u Grčkoj

U Makedoniji dio elitnog korpusa konjaništva kojima je jedno vrijeme za Aleksandra Velikog vođa bio Seleuk I.

Gorgonej – Gorgonina glava

gorgonej – Gorgonina glava kao apotropejski ili ukrasni motiv; predmet na kojem je prikazana

Gorgone su bila, prema grčkom mitu, tri krilate sestre: Stena, Eurijala i Meduza, kćeri Forkisa i Kete. Nazvane su Gorgronama prema ženi-aveti Gorgoni koju spominje Homer. Imale su zmije umjesto kose, a svojim su pogledom pretvarale svakoga u kamen. Meduzu, jedinu od njih smrtnu, ubio je Perzej. Njenu je glavu darovao Ateni koja ju je pričvrstila na grudi. Umjetnici antike su nastojali Gorgonama dati što strašniji izraz, ali se Meduza ipak često prikazivala kao lijepa žena sa zmijama na glavi. Gorgonej se prikazivao na oklopu ili štitu kipa božice Atene, a katkad i na oklopu rimskih careva. U arhajsko se doba javlja kao ornament na hramovima. Gorgonin je lik čest kod Grka i Rimljana kao amulet na grobovima, nadgrobnim spomenicima, kućama i novcu. Prototip vjerojatno potječe s istoka (Hetiti, Egipat)

Faze u ikonografskom razvoju gorgneiona:

1. arhaički tip: 7.-5. st. pr. Kr. – kvadratna maska s prikazom čudovišta velikih usta s ispruženim jezikom i zmijama na glavi

2. prijelazni tip: 450. – 300. pr. Kr. – demonska maska poprima ljudski lik

3. «lijepi tip»: uglavnom helenističko doba – prikazuje ljudsko lice patničkog izraza (Meduza Rondanini)

Motiv Meduze, napose u vezi s Perzejem javlja se u okviru mitoloških prikaza u tal. renesansnom kiparstvu i slikarstvu, a često i u baroku i kasnije.

Gema

gema – ukrasni kamen s urezanim prizorom, za prsten ili drugi nakit

Umjetnički obrađen poludragulj (rjeđe drugi kamen) koji služi kao amulet, pečatnjak i ukras. Može biti dekorirana figuralno ili ornamentalno, a katkad ima i natpis. Motivi na gemama su rađeni udubljeno (intaljo) ili reljefno (kameja).

Jedna od najpoznatijih antičkih kameja je «Gemma Augustea» koja slavi Augustove pobjede nad Panoncima i Delmatima 9. g., a izrađena je 10. g.

Kamen je oniks s bijelim slojem iznad crnog podijeljen na dva djela.

Gornji dio: August sjedi na prijestolju s lituusom i žezlom pokraj božice Rome. Zdesna su tri figure; Eumena s vijencem od hrastova lišća, bog mora i božica zemlje s rogom obilja. Lijevo su dva dječaka; princ Gaj Cezar, a sasvim lijevo Tiberije s dugim žezlom izlazi iz kvadrige kojom upravlja Viktorija.

Donji dio: zarobljene neprijatelje vuku za kosu i dižu na pobjednički spomenik.

Prvi počeci izrade gema sežu u 3. tis. pr. Kr. – pečatni cilindri u Mezopotamiji.

Kasnije se šire iz Egipta (skarabeji) preko Krete u Grčku. U doba helenizma nailaze na široku primjenu. Geme su poznavali i Etruščani, a u Rimskom Carstvu su u svestranoj uporabi.

Folij - folium

folij, folium – list, osobito u staroj rukopisnoj građi

lat. folium = list

1. Tanki, glatki listovi koji se proizvode od metala (aluminija, kositra, bakra, srebra, zlata) ili od plastičnih masa. Služe za ambalažu, zaštitu različitih materijala i sl.

2. Oznaka za listove (ne stranice) knjige i registra. Prva stranica folije je folia recto, a druga je folia verso. Folije su označavane arapskim ili rimskim brojevima. U 16. stoljeću zamjenjuje se paginacijom.

3. Oznaka za papir formata 21 x 33 cm, odnosno 21 x 29 cm.

Filipike

filipike – žestoki govori protiv određene osobe

Izraz je nastao po latinskom nazivu Philippicae za političke govora koje je Demosten održao protiv Filipa Makedonskog i o obrani atenskih posjeda na sjeveru. Ta je tri govora održao od 351. pr. Kr. do 340. pr. Kr. u atenskoj narodnoj skupštini. Demosten, čestiti antički rodoljub i najveći antički govornik je vodio žestoku političku borbu protiv Filipa i njegovih pristaša u Ateni. On je želio postići da se svi grčki gradovi udruže protiv Filipa i brane svoju slobodu, makar i u savezu s perzijskim carem koji je tada Grcima bio manje opasan od Filipa. Htio je da Atenjani sačuvaju svoje posjede na sjevernom egejskom primorju (ugrožene od Filipa) i da se sačuva demokracija koju su u grčkim gradovima domaći oligarsi htjeli srušiti Filipovom pomoći. Da bi to postigao, Demosten je, pred atenskim narodom, govorio slavne «Filipike», «Olintske» i druge govore i poduzeo sve što je mogao, ali grčki su se gradovi prekasno udružili i u malom broju. Filip je bio jači.

Poznate su i Ciceronove filipike – 14 govora protiv Marka Antonija.

feston

feston – ukrasni vijenac od cvijeća i lišća

lat. festus = svečan, praznički. Ukras od isprepletenih grana s kitama cvijeća, lišća, voća i vrpca.

Najprije ukras na javnim zgradama i stupovima za vrijeme svečanosti (vješao se s jedne strane ulice na drugu te je tako poprimio oblik lanca), a kasnije je plastičan dekorativan motiv u arhitekturi. Javlja se u Grčkoj u 3. st. pr. Kr. kao reljef na sarkofazima i žrtvenicima. Mnogo je primjenjivan u helenističko vrijeme kao ukras na javnim zgradama. U prvo vrijeme festoni imaju na svakom kraju bukranij, a kasnije tragične ili komične maske, svijećnjake, amorete i sl., a ponekad su upleteni i muzički instrumenti.

Fasti

fasti – kalendar i druge vrste kronoloških zapisa u Rimu, prema nazivu dies fasti za povoljne (od viših sila blagoslovljene) dane koji su se naznačivali u kalendaru

Vrhovni svećenik (pontifex maximus) je u Rimu, u republikansko doba odjavljivao u pontifikalnom kalendaru ove kronološke zapise, dajući na znanje koji su dani radni (dies fasti), a koji su praznici (dies nefasti). Na dies fasti su se izricale pravne presude i službeno se djelovalo. Popis je u početku bio dostupan samo patricijima, dok ga nije 305. pr. Kr. odjavio Gnej Flavije. Fasti su se razvili u anale jer su se samim kalendarima dodavale bilješke. Prema njemu je Ovidije spjevao djelo «Fasti» za prvih šest mjeseci godine.

epikleza

epikleza – pridjevak imenu božanstva, njegov dopunski naslov ili ime koje ga pobliže određuje

Pojam dolazi od grč. epiklesis = zazivanje

U kršćanskoj liturgiji to znači zazivanje Boga preko Duha svetoga da se kruh i vino pretvore u Tijelo i Krv Kristovu. Primjer za epiklezu je Apolon delfijski, Venera roditeljica, Mars Ultor i sl.

ensi

ensi – sumerski upravitelj; vladarski naslov

Na sumerskom znači veliki čovjek. To je vladarski i svećenički naslov u Starom Sumeru. Ta nam je titula poznata uz titulu lugal koja označava kralja kao vjerskog i svjetovnog vladara kome pripada čitava zemlja.

enkaustika

enkaustika – slikanje voskom na tvrdoj podlozi, najčešće drvenoj pločici

Antički tehnološki postupak slikanja pomoću voska. Smrvljene boje se pomiješaju s ugrijanim i rastopljenim voskom i kod slikanja se u žitkom stanju nanose na drvenu ploču ili zid koji ih djelomice upija. Kad očvrsnu zadržavaju trajan sjaj, intenzivnost tonova i otpornost na vlagu. Već su Egipćani i stari Grci upotrebljavali enkaustiku kao jedan od načina slikanja na zidu.

Preko helenističkog slikarstva prešla je u rimsko (Herkulanej i Pompeji). Značajni primjeri enkaustike su portreti na ploči s realističkim karakteristikama pronađeni na mumijama u El Fayumu u Egiptu nastali većinom u 2. st.

Enkarp

enkarp – ukrasni vijenac s voćem

Vijenac je u arhitekturi vodoravna istaka u obliku glatkog ili profiliranog pojasa koji jače ili slabije strši izvan zida. U prvotnom značenju vijenac je završetak zgrade ispod krovne strehe i služi za zaštitu od kiše. Postepeno se taj naziv proširuje i na slične istake koje dijele kat od kata ili se nalaze iznad podnožja zgrade, prozora ili vrata. Forme i odlike vijenca su uvjetovane klimom te svojstvima materijala, konstrukcije kao i stilom.

U egipatskoj arhitekturi vijenac je imao oblik naglašene užljebine ispod koje je podmetak; bio je prekriven nizom vertikalnih dekorativnih žljebova koji se završavaju listom.

U grčkim klasičnim redovima vijenac je najviši od triju horizontalnih dijelova trebeacije i stoji neposredno iznad friza. Može se podijeliti na podložni ili donji vijenac, gornji vijenac i žlijeb u sredini za odvod kišnice. Grci su u kasnijoj fazi upotrebljavali i vijenac koji leži direktno na arhitravu (Atenin hram, Piene).

Etrurski su vijenci slični dorskima, ali su jednostavniji i grublji.

Rimljani su prihvatili grčke uzore i prilagodili ih svome ukusu: vijenac je kod njih snažniji, ali manje elegantan.

Najvažnija je inovacija primljena kod malih konzola (Koloseum, Panteon, Rim). U rimskoj arhitekturi javljaju se i vijenci od opeke.

emporij

emporij – grčka naseobina – trgovište; pristanišno-trgovački prostor u antičkim lučkim gradovima

grč. emporion = tržište, tovarište

lat. emporium = tržište

Oznaka za velika svjetska tržišta, velike uvozno-izvozne luke, odnosno prometne raskrsnice s velikim skladištima i jakom trgovinom. Pristanišno-trgovački prostor u antičkim lučkim gradovima.

Efebija

Efebija – mladenaštvo, dob između dječaštva i zrelosti, u Ateni posebno razdoblje između 18 i 20 godina.

Dvogodišnji vojnički novicijat koji su prolazili efebi u Ateni i u mnogim drugim gradovima-državama. Atenski su mladići obavljali efebiju nakon završene više škole, oni se kao efebi (kadeti) izobražavaju za vojsku. Nakon efebije su mladići stjecali punoljetnost. Kasnije se efebija iz predvojničkog odgoja pretvorila u studij lijepih vještina kojemu su pristupala bogataška djeca. To se dogodilo zato što je u helenističko doba sve veće značenje dobila plaćenička vojska, te vojnički segment u efebiji odlazi sve više u pozadinu u korist izobrazbe u filozofiji i književnosti. U 3. st. nestaje efebije kao ustanove.

Efeb (grč. odrastao mladić) je naziv za mladića od 18 godina, slobodnog podrijetla, atenskog državljanina. Poslije dokimasije (ispitivanja da li je zaista slobodnog podrijetla) uveli bi takvog mladića u vojnički popis njegove file. Efeb znači i lijep mladić, uzor skladnosti i ljepote.

Disciplina Etrusca

Disciplina Etrusca – Etruščanska vještina; skup obrednih propisa i postupaka svojstvenih Etruščanima, osobita pri ispitivanju božje volje u raznim oblicima proricanja

Dijeli se u tri djela:

1. Libri Haruspicini – o proricanju iz utrobe žrtvovane životinje

2. Libri Fulgurales – o divinizaciji putem prosvjetljenja

3. Libri Rituales – o vjerskih ritualima kao i o Etruščanskom društvenom i političkom životu

Taj je naziv dao Ciceron kultnim činima i doktrini svećeničkog staleža u Etruriji. Predstavlja posebnu religioznu tehniku ispitivanja božanske volje. Možda potječe od Kaldejaca, upotrebljavali su ju Etruščani od kojih ju preuzimaju Rimljani. Kultne propise Etruščani su precizno utvrdili i provodili. Etrurskim vračevima haruspicima je pripisivano umijeće određivanja božanske volje prema utrobi žrtvovanih životinja. Oni su osobito istraživali jetru žrtvovanih životinja te prema njenom obliku ili deformaciji tumačili po pravilima. Postojali su modeli organa na kojima je na svakom djelu bilo upisano odgovarajuće područje. Kolegij svećenika augura ili auspicija određuju božansku volju promatranjem neba, prema udaru groma, upadljivim ponašanjem ptica i pomoću drugih prirodnih pojava. Tako se navodno Remu, prije utemeljenja Rima kao auspicij pojavilo najprije 6, a nakon toga 12 jastrebova. Riječ templum ne naznačuje prvobitno ništa drugo doli od augura štapom ograničeni prostor promatranja na nebu i odgovarajuće motrište na zemlji. Ti su čini i ta doktrina mnogo utjecali na razvoj rimske religije i vjerskih obreda. Rimljani su nekada slali svoju djecu da nauče te etruščanske propise i postupke. Na bojnom polju vojskovođa kao predznak promatra kako zoblju svete kokoši. Nijedna se valjana žrtva ne može prinijeti bez promatranja utrobe s povoljnim ishodom. Bez auspicija, koje su povlastica najviših činovnika, konzula, ne može se izvršiti nijedan valjani državnopravni čin. Omnia (predznaci) i prodigija(zli predznaci) ipak ne dolaze sami od sebe pa ih stoga svećenstvo tumači prema političkoj svrsishodnosti.

POGLEDAJ: Etrušćanske grobnice

damnatio memoriae

damnatio memoriae – uništenje spomenika i natpisa i dokumenata o nepoćudnoj povijesnoj ličnosti

Po rimskom kaznenom pravu, pri smrtnoj osudi za veleizdajnike mogla se izricati i kao dodatna kazna damnatio memoriae. Tada je trebalo uništiti sve kopove podignute u čast osuđenom, izbrisati njegovo ime sa svih službenih natpisa, a ponekad i iz privatnih dokumenata. Nakon smrti cara Domicijana su senatori, koji su bili nezadovoljni njegovom vladavinom, naredili da se skinu svi njegovi kipovi s javnih mjesta i unište svi natpisi koji spominju njegovo ime.

Colonia Iunonia

Colonia Iunonia – rimska kolonija na mjestu porušene Kartage

Kartaga je bila antički grad i država na sjevernoj obali Afrike. Grad su osnovali Feničani iz Tira, vjerojatno potkraj 9. st. pr. Kr. Tokom vremena je postala najjača pomorsko-trgovačka sila na zapadnom Mediteranu. Imala je jaku flotu i pod njenom se vlašću nalazila čitava afrička obala, Baleari, Pitiuzi, dijelovi Sicilije i Sardinije. Zbog trgovačke konkurencije Kartaga je u više navrata ulazila u rat protiv trgovačkih kolonija na Siciliji. U 3. st. pr. Kr. ušla su u sukob sa Rimom i vodila s njim teške i dugotrajne ratove; Punske ratove. Nakon početnih uspjeha, Kartaga je u Trećem punskom ratu 146. pr. Kr. potpuno sravnjena sa zemljom. Posebnom zakonom, koji je donio pučki tribun Rubrije, odlučeno je da se osnuje kolonija Junonija bez obzira na prokletstvo koje je vezano uz taj kraj, a bačeno je nakon poraza Kartage. Tamo se trebalo preseliti 6000 ljudi pri čemu bi svatko dobio parcelu od 200 jugera. osnivanje na mjestu bivše Kartage bilo je u suprotnosti s političkom Rima jer nikada kolonije nisu osnivane izvan granica Italije. To su iskoristili optimati šireći priče kako su vukovi srušili granično kamenje postavljeno u Junoniji. Kolonija je ipak osnovana na mjestu Kartage 44. pr. Kr. imenom Colonia Iulia Carthago. 29. pr. Kr. je proširena i postaje glavni grad Africae proconsularis. 439. su ju osvojili Vandali, 533. Bizant te je tada preimenovana u Colonia Justiniana Carthago, a 697. razaraju ju Arapi. Danas je Kartaga grad u Tunisu.

cemeterij

cemeterij – groblje (posebno kršćansko groblje)

Progonjeni su se kršćani sakupljali od 1. st. u podzemnim grobnicama, gdje su vršili vjerske obrede. Najprije su ti cemeteriji pripadali bogatijim kršćanima. Od početka 3. st. ima sve više kolektivnih kršćanskih cemeterija koji se nazivaju po imenu pape. Takav je bio cemeterij pape Zeffina na Apijevoj cesti, kasnije nazvan imenom pape Kalista. Os 3. st. su se ukrašavale niše, kripte i kapelice cemeterija – katakomba slikama. Riba je simbolizirala Krista, ovca kršćanina, golubica duševni mir, sidro nadu, paun besmrtnost. Krist je prikazivan u obliku Orfeja. Često mu se davao lik «dobrog pastira» s ovcom (analogno grčkom Krioforosu). U katakombama su česte slike s prizorima iz Biblije. U ranokršćanskom periodu su nađena podzemna groblja unutar privatnih groblja, koja su kasnije bila vlasništvo bratstava vjernika. Sastojala su se od galerija. Galerija se dijelila na posebne prostorije, a svaka prostorija se sastojala od niza grobova. Ulaz u prostoriju je bio pravokutan, a mogao se zatvoriti kamenom pločom koja je stajala vertikalo i mogla se nagurati na vrata.

Bitka kod Himere

Bitka kod Himere – sirakuška pomorska pobjeda nad Kartažanima 480. pr. Kr.

Himera je grčka kolonija na sjeveru Sicilije, osnovana oko 650. pr. Kr. Mornarica sicilskih Grka pod zapovjedništvom sirakuškog tiranina Gelona je potukla kartašku mornaricu kod Himere, po predaji, istoga dana kad se odvijala bitka kod Salamine – 28.08.480. No, Kartažani su ipak osvojili i porušili grad.

Bitka kod Arginuntskih otoka

Bitka kod Arginuntskih otoka – atenska pobjeda u Peloponeskom ratu 406. pr. Kr.

Pomorska bitka u kojoj su Atenjani posljednji puta pobijedili Spartance u Peloponeskom ratu. Odvijala se blizu otoka Lezbosa. Uništenjem 70 spartanskih brodova su Atenjani ponovo uspostavili hegemoniju na moru. kako zapovjednici flote nisu mogli, zbog oluje, pokupiti i pokopati poginule, po povratku u Atenu stavljeni su pred sud eklezije. Svih osam stratega je osuđeno i pogubljeno, a među njima je bio i Periklov sin. Kasnije je eklezija promijenila odluku i kaznila tužitelje.

atef

atef – osobita Ozirisova kruna

Sastavljena je od bijele krune Gornjeg Egipta i crvenog perja. Kruna predstavlja znamenje kraljevskog dostojanstva i božanstva

aretalogija

aretalogija – pripovijest o djelima božanstava

U kasnije doba grčko-rimske literatura priča u pohvalu nekog božanstva. Priča o čudesnim djelima, uobičajena religiozna priča u kojoj se iznose izvanredne čudesne stvari i junačka djela nekog božanstva ili poluboga.

apadana

apadana – kompleks perzijske carske palače, posebno dvorana za svečana službena primanja

Tip staroperzijske carske palače. Jezgra joj je kvadratna prijestolna dvorana hipostilnog tipa (redovi stupova što na sebi nose strop), a sa strane ju zatvaraju prigradnje u obliku tornjeva. Glavni su primjeri ove vrste građevina su ahemenidske palače u Suzi i Perzepolisu. Ovaj način konstrukcije upotrebljavao se već u egipatskim hramovima. Prototip takve palače javlja se na području hetitske arhitekture. Tip apadane se proširio na istok (indijski budistički hramovi u pečinama), a vjerojatno i u Etiopiju (crkveno graditeljstvo).

analisti

analisti – povjesničari koji opisuju događaje kronološkim redom, godinu za godinom (posebno prvi rimski povjesničari)

Preteče historiografa u antičkom Rimu. Prikazivali su rimsku povijest po uzoru na stare rimske anale od mitskih početaka pa do svojih dana. Stariji analisti do početka 1. st. pr. Kr. (Kvint Fabije Piktor, Lucije Cincije Aliment i dr.) su pisali većinom grčki, a mlađi (Kvint Klaudije Kvadriginije, Valerije Ancijant, Kvint Elije Tuberon i dr.) latinski. Fabije Piktor je svojom knjigom Ljetopisi udario temelje rimskoj analistici. Analisti su pisali većinom nekritički i suhoparno.

anabaza

anabaza – uspon

Naslov dvaju antičkih historijskih djela. U jednom Ksenofont opisuje Kirovu vojnu protiv Artakserksa i povratak 10000 Grka, koji su bili plaćenici u Kirovoj vojsci.

U drugom djelu Arijan prikazuje vojnu ekspediciju Aleksandra Velikog na Istok. U stilu i jeziku Arijanu je uzor Ksenofont.

amulet

amulet – predmet koji se nosi s apotropejskom namjenom

Predmet kojemu praznovjerni ljudi pripisuju čarobnu moć (štiti od demona, uroka, bolesti i nesreće) i stalno ga nose sa sobom, obično oko vrata. To može biti svaki rjeđi predmet (životinjski zubi, neke vrste drveća, drago i poludrago kamenje, plemeniti metali i dr.). Upotreba amajlija je raširena kod primitivnih naroda, ali se javlja i u civiliziranim narodima, često u vezi s religijom (medaljoni, križići itd.)

Amblem

Amblem – simbolički znak, obilježje

U prvotnom smislu, reljefni ukras, na npr. trbuhu vaze od kovine ili pečene gline. Lik koji služi kao oznaka nečijeg dostojanstva, simbol neke ideje, organizacije, pokreta itd. Amblemi s heraldičkim značenjem se pojavljuju od Srednjeg vijeka na štitovima, vazama, zastavama, upotrebnim i ukrasnim predmetima. Amblem je danas obično oznaka za alegorijski ili simbolički atribut.

akropola

akropola – «gornji grad» - utvrda na uzvisini, unutar ili pokraj gradske naseobine

Grčki akropolis = gornji grad.

U predhelensko doba takva se utvrda gradila po Grčkoj i M. Aziji (Mikena, Titint, Atena i dr.) na bregovima. Unutar debelih kamenih bedema (kiklopskih zidina) se nalazila palača vladara, hram lokalnog božanstva i različite obrambene građevine. U vrijeme ratnih opasnosti akropola je služila i kao sklonište (refugium) okolnom stanovništvu. S razvitkom proizvodnje i napretkom vojne vještine akropola gubi svoju prvotnu važnost, jer se neposredno oko nje stvara novo naselje, centar obrta i trgovine. Za vrijeme grčke robovlasničke demokracije akropola služi i u reprezentativne i u kultne svrhe.

Aheront

Aheront – rijeka u grčkom podzemnom svijetu; rijeka u Epiru

U grčkoj mitologiji jedna od četiri rijeke u Hadu preko koje starac Haron prevozi duše pokojnika. Prvi se put spominje kod Homera. Često označava čitav podzemni svijet. Tako se zvala i jedna rijeka u Epiru. Značenje imena ove rijeke je BEZ DNA ili BOLNA (Acheron).

agri decumantes

agri decumantes – polja pod desetinom – zemljište podložno podavanju, posebno u pozadini djela limesa između Rajne i Dunava

Domicijan je osvojio područje na liniji Rajna – Dunav i spojio rajnsko ratište s dunavskim. Decimirana polja. Ljudi koji su ovdje bili naseljeni su bili graničari koji su štitili limes od proboja barbara.

ab Urbe condita

ab Urbe condita – «od osnutka grada» (rimska ili Varonova Era), Varonova era – rimski način računanja vremena «od osnutka Grada»

Kratica a. u. c. označava datiranje godina po rimskom kalendaru koje počinje sa godinom 753. pr. Kr. kada je, prema predaji, Romul utemeljio Rim.

«Ab Urbe condita» je najvažnije djelo rimskog historičara Tita Livija, dano u analitičkom obliku. Raspodijeljeno je u 142 knjige: od dolaska Eneje u Italiju pa do smrti vojskovođe Druza 9. pr. Kr. Većina toga djela je izgubljena, ali iz sačuvanih dijelova saznajemo njegovu nekritičnost i neobjektivnost. Djelo je puno izmišljenih govora.

Grčki i rimski pisci datiraju osnivanje Rima po Olimpijadama. U kasnije antičko doba prihvaćena je i danas je konvencionalno uzima «3. godina 6. olimpijade» ili 753. pr. Kr., datum koji je zabilježio Varon – «aera Varoniana». Varonov je datum u skladu i s Livijevim, a približno i s onim u Kapitolinijskim fastima (752. pr. Kr.)

Olimpija

Olimpija – mjesto u Elidi na Peloponezu gdje su se održavale Olimpijske igre

Starogrčko svetište (altis) u Elidi na Peloponezu, posvećeno kultu Zeusa i Here. Svake četvrte godine tu su se održavale panhelenske Olimpijske igre u čast Zeusa. To nije bio naseljen grad već svetište. Istraženo je u iskapanjima 1875. – 1881. Najranije kamene građevine potječu iz 6. st. pr. Kr. Centralni je dio svetišta zidom ograđeni prostor unutar kojeg se nalazi hram Zeusa, dorski peripter. U hramu se nalazila Fidijina hrizelefantinska statua Zausa u natprirodnoj veličini. Skulpture na zabatima hrama prikazuju borbe Lapida i kentaura i pripreme za utrku kola pred Zeusom i reljefi Heraklovih djela. Nedaleko od hrama je stajala statua krilate Nike, djelo Peonija. Sjeverno od hrama je peterostrana građevina, grob heroja Pelopa i dorski hram Here (Heraion), jedan od najstarijih grčkih hramova. U njemu je stajao Praksitelov kip Hermes. Zapadno od Heraiona su ostaci okrugle jonske građevine – Filippeion koju je u 4. st. pr. Kr. sagradio Filip II., u njoj su se nalazile statue Aleksandra Velikog i njegovih predaka, rad kipara Leohara. Tu su još piritanje, ostaci egzedre koju je gradio Herodot Atički, niz riznica pojedinih grčkih gradova, hram Reje i dr. Pred terasom na kojoj su riznice nalazi se omanji dorski hram, dok se na istočnoj strani Olimpije nalazi građevina iz vremena helenizma, tzv. trijem jeke i omanja pravokutna zgrada nepoznate namjene. Izvan altisa se nalazi niz građevina iz helenističkog i rimskog doba: stadion, hipodrom. Buleuterij, palestra, gimnazij, gostinjac Leonidaion, trjemovi, terme, Neronova palača i dr.Tu su se natjecatelji natjecali za najveći trofej Olimpijskih igara, maslinovu grančicu koje se otkidala sa svetog stabla. Svetište je napušteno i razrušeno 393. po nalogu cara Teodozija II. koji je time želio konačnu pobjedu kršćanstva nad poganskim kultom antike. Danas se u Olimpiji, pomoću leće, pali Olimpijsko svjetlo koje se, prije Olimpijskih igara, nosi po gradovima svijeta.

Pogledaj: Panegirija, Panhelenske igre