Zigurat

Zigurat – stepenasta građevina u Mezopotamiji, s hramom na vrhu

Naziv za naročiti tip sakralne građevine na području drevne Mezopotamije. To je hram na niskoj, nepravilnoj umjetnoj terasi. Iz te jednostavno konstrukcije mezopotamskog prapovijesnog doba postupno su se u I. i II. st. pr. Kr. razvili zigurati s više terasa koji imaju tlocrt pravokutnika ili kvadrata. Na najvišoj se terasi nalazio hram. Broj terasa je varirao, npr. zigurat u Babilonu koji spominje Herodot imao je 7 terasa koje su međusobno bile povezane trokrakim stubištem. Na području Babilonije svaki je grad imao jedan ili više zigurata. Kasnije se običaj građenja zigurata proširio na Asiriju i Elam. Najbolje sačuvane ruševine zigurata su one iz Ura. Zigurat je posvećen Nanni, a gradili su ga Ur-Nammu i njegov sin Šulgi oko 2000. pr. Kr. Najveće ruševine su iz srednjeelamskog doba (13. st. pr. Kr.), a nalaze se u Choga Zambilu. Drugi se nalaze u Ašuru, Minrudu, Kalhuu, Ninivi, Kujundžiku i Dur-Šarukinu te Khorsabadu iz novoasirskog doba (8. i 7. st. pr. Kr.), te u Borsippi i Babilonu iz vremena novobabilonske države ( 7. i 6. st. pr. Kr.).

ureus

ureus – kobra, znak moći i apotropejski znak na krunama bogova i faraona

Sveta egipatska kobra. U likovnoj umjetnosti Egipta, figura božanstava faraona nose ureus na čelu, odnosno na dijademu ili kruni, kao apotropej i simbol vrhovne vlasti. Ureus je i simbol sunčane moći.

transliteracija

transliteracija – preslovljavanje; prijenos riječi ili teksta iz jednog znakovnog sustava u drugi pri čemu je svaki pojedini izvorni znak prikazan posebnim znakom

Prijepis slovima druge abecede.

Prenošenje pisanog teksta iz jednog alfabeta u drugi. Ako se oba alfabeta podudaraju transliteracije se vrši slovo po slovo bez obzira na izgovor. Gdje to nije moguće, jer u alfabetu koje se prenosi nema odgovarajućeg slova, originalno se slovo zamjenjuje s onim koje označuje glas najbliži izvorniku. Od transliteracije treba razlikovati transkripciju, tj. unošenje izgovora osobitim, u tu svrhu sastavljenim sustavom znakova.

transhumacija

transhumacija – selilački način života stočarskih naroda; stoka se prema godišnjem dobu napasa na nizinama ili planinskim obroncima, a prati je čitava zajednica

Uzgoj domaćih životinja počinje u mlađe kameno doba. Prapovijesni čovjek je pripitomio nekoliko vrsta životinja (ovca, koza, govedo, konj..). Od njih je dobivao razne proizvode, a kasnije se koristio i njihovom radnom snagom. Uzgoj stoke je bila prva privredna djelatnost koje se provodila najprije na nomadski način. Nomadi su pojedinci ili skupine ljudi koje nemaju stalno boravište, već se stalno sele od mjesta do mjesta, a mogu biti i lovci, sakupljači plodova, korijenja ili sitnih životinja i stočari. Nomadi stočari su najbrojniji, a održali su se do danas u stepskim i pustinjskim oblastima (Arabija, stepski krajevi Azije), a donedavno ih je bilo i na Balkanskom poluotoku. Oni uzgajaju stoku prilagođenu određenom području. Žive isključivo od stočarstva. U novije doba u nomada stočara ima tragova rodovskog uređenja i feudalnih odnosa. Gotovo sav posao oko stoke obavljaju muškarci. Žene održavaju sklonište, pripremaju hranu i brinu se za odgoj djece.

sufet, šofet

sufet – fenički dužnosnik, sudac

Kanaanski šofet = sudac

U starim feničkim gradovima i kolonijama dvojica, ponekad trojica, najviših dužnosnika koji su u svojim rukama držali vrhovnu izvršnu i sudsku, a ponekad i vojnu vlast. U Kartagi, u kojoj je vladala oligarhija, na čelu države bila su dva sufeta koje je birala pučka skupština, a po čijim je imenima nazivana godina.

Stiga, Styks

Stiga, Styks – rijeka u grčkom podzemnom svijetu

Najznamenitija rijeka koja je tekla oko cijelog Hada. Preko nje Haron prevozi duše naplaćujući vozarinu – pokojniku se stavlja novčić u usta. Ime Styks znači mržnja, a u nju su se bogovi zaklinjali. Takvu zakletvu nije moguće prekršiti, jer bi ih to stajalo božanske moći. Po mitu njome je tekla blatna i ledena voda. Personificirana Styks je nimfa, kći Oceana i Tetije, najuzvišenija među svojim sestrama. Njezina se hladna voda smatrala smrtonosnom, a njome je, prema legendi, bio otrovan Aleksandar Makedonski.

Pogledaj: Mitološka bića: Nimfe

stela

stela – spomenik u obliku uspravne ploče

U antičko doba vertikalna kamena ploča koja je služila u različite svrhe: kao nadgrobni spomenik (stela funereria), granični kamen, votivni spomenik (stela votiva) itd. Redovito ima natpis ili je ukrašena figuralnom ili geometrijskom dekoracijom. Stele s likom vladara postoje već u Mezopotamiji.

U Grčkoj se najstarije stele javljaju u Mikeni: nadgrobne ploče ukrašene motivom spirale i prizorom iz lova.

U klasičnoj grčkoj kulturi stela je najprije duguljastog oblika i u svom gornjem djelu ukrašena palmetom ili sfingom.

U 6. st. pr. Kr. na steli se javlja ljudski lik u niskom reljefu (Aristionova i Alksenorova stela). U to vrijeme se u Sparti razvija poseban tip stele: niska ploča s prikazom pokojnika koji sjedi. U 5. i 4. st. pr. Kr. u Ateni umjetnost na stelama postiže vrhunac: stele su skoro kvadratična oblika, mnoge dobivaju oblik edikule, a na njima su u visokom reljefu prikazani pokojnici. Iz tog su razdoblja poznate stele Hegese, stela Deksileja i niz drugih, posebno s atenskog groblja Dipilon.

U Italiji se prve stele javljaju već u eneolitiku, a posebno su brojne one iz etrurskog perioda. Zanimljivi primjerci sa zaobljenim gornjim djelom od 5. do 4. st. pr. Kr. potječu iz Felesine (Bologna).

U rimsko doba stela kao nadgrobni spomenik ulazi u opću upotrebu, posebno u područjima uz Rajnu i Dunav, kao i u južnim provincijama carstva. Vrlo su česte i u našim krajevima.

stater

stater – grčka jedinica težine zlatnog i srebrnog novca

Prvobitna mjera za težinu, kasnije novčana jedinica u različitim antičkim metalističkim, zlatnim i srebrnim valutama. Vrijednost i težina su mu varirali prema vremenu i mjestu kad se kovao.

Perzijski zlatni stater (dereikos) težio je 8,385 g.

Eubejsko-atički zlatni stater (didrahmon) težio je 8,7 g, a srebrni (tetradrahon) 17,4 g. Korintski srebrni stater (tridrahmon) 8,5 g.

stadij

stadij – grčka mjera za dužinu

Starogrčka mjera za dužinu, lokalno je varirala (u Olimpiji je iznosila 192 m) između 179 i 213 m. U helenističko vrijeme bilo je i kraćih stadia. Na antičkim olimpijskim igrama organizirana su natjecanja u trčanju na 1 stadij (dužina stadiona) ili više.

sistrum

sistrum – egipatska udaraljka, glazbalo u obredima božice Izide.

Uz bubanj jedna od najstarijih i najraširenijih muzičkih udaraljki, poznata svim narodima starog vijeka, preteča triangla. Vrsta udaraljke srodna čegrtaljki. Od 2600. pr. Kr. raširio se i po Mezopotamiji, a kasnije se javlja i u svim antičkim kulturama Sredozemlja u nekoliko varijanti. Sastojao se od nekoliko zvonaca, metalnih koluta ili pločica pričvršćenih za metalni okvir. Kada se instrument zatrese oni zazvuče. Glazbalo se koristilo u obredima božice Izide. Zadržao se do danas u armenskom bogoslužju i u primitivnim oblicima u Africi.

Sinus Flanaticus

Sinus Flanaticus – Kvarnerski zaljev

Najstariji poznati naziv Sinu Flanaticus potječe iz antičkog doba. Prema glavnome lučkome centru Flanoni (Plomin) rimski su pisci i kartografi tako nazivali u prvom redu, dio Jadranskog mora između Istre i Cresa. Taj se naziv već tada upotrebljavao u proširenom smislu, tj. za prostor od istarske do vinodolsko-velebitske obale. Kad je propala rimska Flanona, stari naziv je zamijenjen novim, Kvarner. U rimsko doba tu su bile luke Senia, Flanona i dr.

Sinkretizam

sinkretistički – nastao miješanjem, povezivanjem i stapanjem različitih sastavnica; osobni kultovi, vjerovanja, božanstva

Izraz koji je po prvi puta upotrijebio Plutarh za koaliciju Krećana koji su se sjedinili pred zajedničkim neprijateljima. U povijesti religija, međusobnim utjecajima nastalo spajanje različitih kultova i religioznih ideja, primanje običaja i obreda od drugih, potisnutih religija. Za većinu se religija može reći da u svojim razvojnim fazama predstavljaju neki sinkretizam jer se prilagođavaju novim prilikama i idejama (sumersko-akadska religija). U užem smislu sinkretističkima se nazivaju religije helenističkog doba (od 2. do 4. st.) koje su nastale prodiranjem orijentalnih elemenata u grčku i rimsku religiju. U zajedničkoj borbi protiv monoteističkog kršćanstva i antičko se poganstvo htjelo ujediniti u obožavanju jednog božanstva (npr. Mitre, Kibele, Izide).

senatus consultum ultimum

senatus consultum ultimum – posljednja odluka senata; prelazak na posljednje stanje u Rimu

Ubojstvo liktora Antilija od strane Grakhovih pristalica pružilo je konzulu Liciju Opimiju, Grakhovom protivniku, povod za sazivanje senata. Senat bi konzulu dao posebne ovlasti u obliku tzv. consultum ultimum koje bi glasile neka konzuli zaštite državu. To je bio prvi slučaj davanja ovakvih ovlasti.

satrap

satrap – upravitelj pokrajine Perzijskog carstva

Prema medijskom i staroperzijskom zaštitnik države. U staroj Perziji kraljev namjesnik, upravitelj velike provincije. Područje satrapovog vladanja naziva se satrapija. Institucija i naziv satrapa su postojali vjerojatno već u Medijskoj državi. U Perziji, za dinastije Ahmenida, do 330. pr. Kr. satrap je formalno priznavao kraljev suverenitet, ali je imao punu političku, administrativnu i sudbenu vlast, kovao svoj novac, ubirao porez i davao određenu svotu kraljevskoj blagajni. U vrijeme Darija I. država je bila podijeljena na 20 satrapija koje su odgovarale nekadašnjim državama, a svaka se dalje dijelila na 6 satrapija. U razdoblju slabljenja centralne vlasti satrapska je vlast postala nasljedna. Osvojivši Perziju, Aleksandar Veliki zadržao je administrativnu podjelu na satrapije, negdje je ostavio stare satrapske dinastije na vlasti, a drugdje je postavio na vlast svoje privrženike, ali je vojsku i financije predao u ruke Makedonaca. Titula satrapa se zadržala stoljećima, upravitelji u Armeniji su se tako nazivali u vrijeme rimske dominacije i u razdoblju Sasenida. Naziv je formalno ukinulo tek Justinijanovo zakonodavstvo.

U prenesenom značenju satrap znači OKRUTAN VLADAR (sinonimi despot i tiranin).

rex sacrorum

rex sacrorum – kralj obreda; svećenički naslov u Rimu

Nekada je kralj bio glavni svećenik. Nakon ukidanja kraljevstva jedan je vjerski funkcionar imao naslov rex sacrorum (kao u Ateni bazilej), očito naslijedivši vjerske kompetencije koje je nekada imao kralj. Svećenik s naslovom rex sacrorum bio je podvrgnut vrhovnom svećeniku – pontifexu maximusu. Rimljani su počeli štovati četiri boga, koji su od obreda koji su im bili posvećeni postajali osobnosti. To su bili Jan, Jupiter, Mars i Kvirin i božica Vesta. Svaki od četvorice bogova je imao osobnog svećenika, a rex sacrorum, koji je bio nasljednik kralja, bio je zadužen za Jana.