Alfred Packer - biografija jednog ljudoždera

Alfred Packer

Alfred Packer je jedini čovjek u povijesti SAD ikada osuđen za kanibalizam.

Alfred G. Packer je rođen u Pennsylvaniji 1842. Postolarstvo je bilo njegova životna opsesija, no posao mu je propao izbijanjem građanskog rata. Zbog epilepsije je 1862. oslobođen služenja vojske. Naklonjen vojnom načinu života, slijedeće godine pokušava ponovo biti regrutiran, no iz istog razloga ne uspijeva. Nakon toga odlazi na zapad okušati sreću u kopanju zlata, a od 1873. radi kao vodič u Utahu i Coloradskoj pustinji.

U studenom iste godine,u Utahu, bio je angažiran na vođenju dvadeset i jednog tragača za zlatom na zlatonosnim poljima u blizini Breckenridga, u Coloradu. Tijekom zime nalazili su se u indijanskom rezervatu Ute, gdje su imali osiguranu hranu i skrovište. Protivno savjetima indijanskog poglavice, Packer i još petorica njih, ne želeći više gubiti na vremenu, nastavili su put prema planinama na istoku.

Šezdeset šest dana kasnije, samo se Packer vratio iz planina. Tvrdio je da se tijekom snježne oluje odvojio od ostatka grupe, te da je preživio jedući kuniće i mladice biljaka. No, njegovu priču nisu potkrepljivale osobne stvari nestalih osoba i velika količina novca koju je imao kod sebe. Suočen s dokazima, konačno priznaje priču o svom kanibalizmu. Prema njegovoj priči, četvorica muškaraca su umrli od posljedica ekstremnih uvjeta. U nedostatku hrane, njihovi su posmrtni ostaci poslužili za preživljavanje Parckeru i šestom članu ekspedicije, Shannonu Bellu. Potonjeg je prema vlastitoj priči Parcker ubio u samoobrani, kako i sam ne bi bio pojeden. Skorašnje otkriće skeletnih ostataka bilo je protivno Parckerovoj priči. Naime, ostaci svih petorice članova otkriveni su na jednom mjestu, suprotno Parckerovoj priči po kojoj su putem jeli jednog po jednog preminulog. Parcker je bio optužen samo za ubojstvo Izraela Swana, budući da su na njegovim posmrtnim ostacima bili vidljivi tragovi borbe. Te je noći netko dao Parckeru ključ zatvorske prostorije u kojoj je bio zatvoren, te je uspio pobjeći.

Na slobodi je proveo devet godina, živeći u Arizoni, Montani i Coloradu pod lažnim imenom. Zbog specifičnog smijeha bio je prepoznat u salonu u Fort Fetterman, Wyoming. Odmah je uhićen i vraćen u Colorado. Potaknut osjećajem krivnje, potpisao je novo priznanje. Ovoga puta je tvrdio da su sva šestorica bila živa, no izmoreni vremenom i glađu, bili su preslabi za nastavak putovanja. Packer se odvojio od grupe na nekoliko sati kako bi pronašao put. Kad se vratio, primjetio je da je Shannon Bell poludio i ubio ostalu četvoricu sjekirom, te je na vatri pripremao ostatke jednog ubijenog. Budući je sjekirom napao na Parckera, ovaj je bio prisiljen upucati ga u samoobrani. Kako bi preživio, Packer je nakon nekoliko dana bio prisiljen pribjeći kanibalizmu.

Budući je još jednom promijenio priču, koju dva puta do tada nisu podupirali dokazi, a potvrdu, Parcker je osuđen na kaznu vješanjem za jedno ubojstvo. Tri godine kasnije sud je poništio presudu zbog zakonodavne pogreške u kaznenim zakonima. Suđenje Parckeru je ponovljeno, te je optužen po svih pet točaka optužnice za ubojstvo i osuđen na četrdeset godina zatvora. Potom je vraćen na izdržavanje kazne u državni zatvor u Canon Citty, 1886. Zbog nastojanja urednika Denver Posta i novinara, koji su bili uvjereni u njegovu nevinost, Packer je pomilovan 1901. nakon čega je dobio posao stražara u Denver Postu.

Posljednje godine života proveo je u Littletonu. Prema povjesničaru Dave Hicksu bio je opisivan kao ljubazan čovjek koji bi držao djecu na krilu i pričao im o svojim ranim danima na starom zapadu. Preminuo je 24. travnja 1907. ,od bolesti jetre i želuca. Budući da je bio građanski ratni veteran, država mu je platila pogreb pod uvjetom da na nadgrobnom spomeniku bude samo uklesan natpis: "Alfred Packer, Co F, 16 US Inf". Prema časopisu Littleton Independent, njegove poslijednje riječi bile su: "Nisam kriv za optužbe".

U posljednjih nekoliko godina, napredak forenzičke znanosti je omogućio bliže ispitivanje dokaza. Ekshumacijom ostataka Packerovih žrtava i nedavno otkriće Packerovog revolvera u zbirci Muzeja Colorado utvrđeno je postojanje indicija koje bi mogle mnogim detaljima potkrijepiti Packerovuo drugo priznanje. Što se zbilja dogodilo u tih šezdeset šest dana, najvjerovatnije se nikada sa sigurnošću neće otkriti.

Parckerov grob

Pogledaj:

Kanibalizam
Brodolom Nottingham Galleya - preživjeli zahvaljujući kanibalizmu

Smaknuće Mata Hari 1917.

SS Oria - tragedična pogibija preko 4000 ljudi

SS Oria

SS Oria je bio norveški parobrod, koji je potonuo 12. veljače 1944 odnijevši sa sobom živote oko 4000 talijanskih ratnih zarobljenika. Ovaj događaj spada u jednu od najvećih pomorskih katastrofa, a predstavlja i najveći gubitak života u Sredozemlju uzrokovan potapanjem jednog broda.

Oria je sagrađena 1920. Tonaže 2.127, te je bila vlasništvo norveške tvrtke Fearnley Eger iz Osla. Početkom Drugog svjetskog rata, u sklopu konvoja bila je poslana u Sjevernu Afriku, te je usidrena u Kazablanci u lipanju 1940., nedugo nakon njemačke okupacije Norveške. Godinu dana kasnije brod je pripao Vichyevskoj francuskoj, kad je preimenovan u Sainte Julienne, te se koristila na Mediteranu. U studenom 1942. je službeno vraćena njenom bivšem vlasniku kad joj je i vraćeno staro ime Oria, ali ubrzo nakon toga je dodijeljena njemačkoj tvrtci Mittelmeer Reederei GmbH iz Hamburga.

U jesen 1943, nakon kapitulacije Italije i predaje talijanskih trupa u Grčkoj Nijemcima, Nijemci su morali prevesti nekoliko desetaka tisuća talijanskih zatvorenika morskim putem. Za te transvere su najčešće koristili stare i nekorisne brodove, naguravajući zatvorenike u trup broda bez poštivanja ikakvih mjera sigurnosti. Nekoliko je brodova na tom putu potonuo zbog savezničkih napada ili slučajno, uzrokujući smrt tisuća zatvorenika.

Oria je bio jedan od brodova korištenih za prijevoz talijanskih zarobljenika. Dana 11. veljače 1944 isplovio iz Rhodosa izravno za Pirej , prevozeći 4046 talijanskih zatvorenika (43 časnika, 118 dočasnika i vojnika 3885), njih je osiguravalo ukupno 90 Nijemaca. Sljedećeg dana brod je uhvatilo olujno nevrijeme strane te je potonuo na rtu Sounion. Jedan je tegljač sljedećeg dana uspio spasiti samo 21 Talijana, te šest Nijemaca. Svi ostali su poginuli. Prema procjeni tog je dana ukupno 4.074 ljudi izgubilo živote.

Pogledaj:

ukleti brodovi: Mary Celeste

ukleti brodovi: Titanik

ukleti brodovi: Norge

ukleti brodovi: Valencia

ukleti brodovi: Goya

Najveće pomorske katastrofe 20. st.

RMS Lancastria - najstrože čuvana tajna Velike Britanije

RMS Lancastria - najstrože čuvana tajna Velike Britanije

RMS Lancastria

RMS Lancastria je ime britanskog broda potopljenog tijekom Drugog svijetskog rata, 17. lipnja 1940. Sa preko 4000 žrtava, predstavlja najveću pomorsku tragediju Velike Britanije u povijesti. Brod je potopljen tijekom njemačkog zračnog napada kod francuske luke Sv. Nazaire tijekom evakuacije britanskih državljana i postrojbi iz Francuske. Broj putnika nije definiran, a pretpostavlja se da je prevozila 4.000 - 9.000 civilnih izbjeglica, članova veleposlanstava i britanskih trupa u povlačenju. Službeni kapacitet broda je bio 2200 putnika, plus 375 članova posade. No, kapetan Sharp je dobio naredbu od Kraljevske mornarice da ukrca što je moguće više ljudi, bez obzira na ograničenja. Istog dana u 13.50 h u blizini je bio potopljen SS Oronsay direktnim pogodcem na most broda. Kapetan britanskog razarača HMS Havelock savjetuje isplovljavanje Lancastrie, ali bez pratnje razarača zbog mogućeg napada njemačkih podmornica. Kapetan Sharp je odlučio sačekati.

Kapetan Rudolf Sharp

Lancastria je pogođena s tri izravna pogotka u 15:48 od njemačkih zrakoplova Junkers 88. Brod se nagnuo prvo na desnu, pa na lijevu stranu, a potom prevrnuo i potopio u roku od dvadeset minuta. Tom je prilikom više od 1.400 tona loživog ulja iscurilo u more. Preživjelo je 2.477 ljudi. Broj poginulih čini ukupno trećinu svih britanskih gubitaka u Francuskoj u Drugom svjetskom ratu. Ovako ogroman gubitak ljudskih života britanska je vlada nastojala zataškati, New York Times je u SAD-u prvi objavio vijest o strašnoj katastrofi. Britanski časopisi vijest o potonuću Lancastrie prenose tek pet tjedana nakon katastrofe. Sunday Express tek je 4. kolovoza 1940. na naslovici objavio fotografiju prevrnutog broda, trupom obloženim ljudima pod naslovom Poslijednji trenutci najveće pomorske tragedije svih vremena. Zbog straha od prijekog suda, preživjeli i posada brodova koji su sudjelovali u spašavanju nisu javno raspraljali o katastrofi. Britanska vlada je odbila dati službeno izvješće, a govori se da je Churchill osobno naredio zatvaranje svih dokumenata o ovoj katastrofi na period od sto godina.

Potonuće Lancastrie

Kapetan Rudolf Sharp je preživio potonuće, te postao zapovjednikom RMS Lanconie. Poginuo je 12. rujna 1942. prilikom torpediranja broda u zapadnoj Africi.

Pogledaj:

ukleti brodovi: Goya

ukleti brodovi: Titanik

Ukleti brodovi: Mary Celeste

ukleti brodovi: Norge
ukleti brodovi: Valencia
Najveće pomorske katastrofe 20. st.
SS Oria - tragična pogibija preko 4000 ljudi

Najveće pomorske katastrofe 20. st.

Ime	Potonuo	Žrtve	Billješka
Wilhelm Gustloff	30. siječnja 1945.	5.900 do 7.000	Njemački parobrod od 25.484 tona. Torpediran od ruskih podmornica S-13 oko 28 N / milja od Leba, Baltik. Procjenjuje se da je ovo okviran broj osoba koje su bile na plovilu tijekom evakuacije njemačkih vojnika i osoblja iz baltičkih luka.
Goya	16. travanj 1945.	6.200	Njemački parobrod od 5230 tona. Torpediran od ruskih podmornica L-3 off Rixhoft, Baltik. Procjenjuje se da je ovo broj osoba koje su bile na plovilu za vrijeme evakuacije njemačkih vojnika i osoblja iz baltičkih luka Za više informacija pogledaj: GOYA
Junyo Maru	18. rujan 1944.	5.620	Japanski parobrod 5.065 tona. Torpediran od britanske podmornice HMS Pasat kod obale Sumatre. Prema podacima prvozio je 2.300 nizozemskih, britanskih, američkih i australskih ratnih zarobljenika, kao i 4.200 javanskih radnika za rad na željezničkoj pruzi u Sumatri.
Toyama Maru	29. lipnja 1944.	5.400	Japanski parobrod od 6.000 tona. Torpediran od američke podmornice USS Sturgeon na putu za Okinawu. Prema podacima prevozio je preko 6.000 pripadnika Japanske 44. samostalne mješovite brigade. Bilo je samo oko 600 preživjelih.
Cap Arcona	3. svibanj 1945.	5.000 do 7.000	Njemački parobrod od 27.561 tona. Potopljen od strane britanskih zrakoplova u blizini Neustadtskog zaljeva, na Baltiku.
Ukishima Maru	24. kolovoz 1945	5,000 +	U Aomori, na dalekom sjeveru Japana, oko 5.000 Korejskih radnika koji su u posljednjih nekoliko godina rata kopali veliki podzemni kompleks tunela i skladišta, uključujući i mnoge korejske seksualne robinje, takozvani "Comfort Women ', bili su u trenutku potonuća na japanskom ratnom brod Ukishima Maru na povratku u domovinu. Ratni je brod plovio južno duž zapadne obale kad je stigao u Maisaru, pomorsku bazu u Kyotu. Eksploziv je bio smješten unutar trupa, što je rezultiralo eksplozijom koja je potopila brod u roku od nekoliko minuta. Bilo je samo oko 80 preživjelih. Pedeset i sedam godina kasnije, u kolovozu 2001, petnaest preživjelih, dobili su tužbu za naknadu štete od japanske vlade. Uplaćen im je sitan iznos od 30.000 dolara.
Lancastria	17. lipanj 1940.	3.000 do 4.500	Britanski transportni brod od 16.243 tona. Potonuo tijekom njemačkog zračnog napada na St. Nazaire tijekom evakuacije vojnika. Neki popisi pokazuju do 9.000 putnika a broj žrtava po nekim izvješćima je i do 7.000. Predmet je zatvoren i označen kao tajan 1940. s zabranom otvaranja na sto godina. Narodno britansko izvješće o gubitku neće biti objavljeno do 2040., što dalje otvara pitanje što je bilo na brodu i što se zapravo s njim dogodilo kad ta spoznaja može opravdati zataškavanje od cijelog stoljeća. Za više informacija pogledaj: Lancastria
Dona Paz	20. prosinac 1987.	4.341	Filipinski trajekt. Potopljen prilikom sudara s tankerom Vector oko 110 milja južno od Manile
Oria	12 siječanj 1944	4.145	"Oria -.. Talijanski transportni brod kojeg su preuzeli Nijemci u studenom 1942., u Marseilleu dobiva novo ime" Norda 1V ' potom pide iz Marseillea za Italiju, gdje dobija natrag svoje staro ime Oria. Još uvijek pod njemačkom upravom brod je otplovio za Rhodos 11. veljače 1944. s 4200 talijanskih zarobljenika na brodu. Njih je čuvalo više od šezdeset njemačkih vojnika. Sljedećeg dana, 12. veljače, brod naišao na olujno nevrijeme i dok se pokušavao usidriti u blizini otoka Patroklos nasukao se na greben i raspao. Samo 49 zatvorenika, 6 vojnika i 5 članova posade, uključujući kapetana, bilo je spašeno. Za više informacija pogledaj: SS Oria
Yoshida Maru No1	26. travanj 1944.	3.000	Yoshida MARU - plovio je u konvoju koji je prevozio oko 20.000 vojnika iz Šangaja za pojačanje japanskom garnizonu na Halmahera. Yoshida je bila napadnuta od američke podmornice USS JACK. Yoshida Maru je prevozila cijelu japansku pukovniju od 3.000 ljudi. Nije bilo preživjelih, brod je potonuo u Manila Bayu.
Kiangya	3. prosinac 1948.	2.750 do 3.920	Kineski parobrod od 2.100 tona.
Provence 11	26. veljača 1916.	3.100	Francuski Cruiser od 13.753 tona. Torpediran od U-35 zapadno od Kithira Island, Grčka.
Thielbek	3. svibanj 1945.	2.800	Njemački parobrod od 2815 tona. Potonuo tijekom britanskog zračnog napada u zaljevu Lubeck. Putnici su bili zatočenici iz logora Neuengamme. Nije bilo preživjelih
General von Steuben	10. veljača 1945	2.700	Njemački parobrod od 14.666 tona. Torpediran od ruske podmornice S-13 s Stolpe, Baltik. Procjenjuje se da je ovo broj osoba koje su se nalazile na plovilu za vrijeme evakuacije njemačkih vojnika i osoba iz baltičkih luka
Petrella	8 veljače 1944	2.670	Njemački transportni brod od 4.784 tona. Torpediran od HMS sportsman, sjeverno od zaljeva Austrija, Kreta (N:. 35,32 E: 24,18). Prema podacima prevozio je 3.173 talijanskih ratnih zarobljenika od kojih je 2.670 ubijeno od njemačkih stražara.
Yamato	7. travanj 1945.	2.500	Japanski bojni 64.000 tona. Potopljen tijekom američkih zračnih napada između Japana i Okinawe na N: 30.43.17. E: 128,04.
Neptunia	18. rujan 1941.	2.500	Talijanski brod za prijevoz od 19.475 tona. Torpediran od britanske podmornice HMS Upholder oko 58 milja od Tripolija, prevozio je talijanske vojnike.
Okeanija	18. rujan 1941.	2.500	Talijanski brod za prijevoz od 19.507 tona. Torpediran od britanske podmornice HMS Upholder u blizini Tripolija prevozio je talijanske vojnike.
Bizmark	27. svibanj 1941.	2,108 +	Njemački brod od 49.136 tona. 820ft x 118 x 28. C / O Lindemann. Teško oštećen od King George V i Rodney, potonuo oko 600 milja zapadno od Bresta na dubinu od 4.790 metara. Od ukupno 2221 ljudi, bilo je samo 115 preživjelih. Kasnije je njemački U-Boat U-74 spasio još tri mornara. Sljedećeg dana, njemački je brod SACHSENWALD spasio još dvije osobe.
Sinfra	19. listopada 1943.	2.098	Francuski parobrod od 4.470 tona. Dospio u ruke Nijemaca, potopljen prilikom zrakoplovnog napad sjeverno od Krete. Prema podacima prevozio je 2.664 zatvorenika, uglavnom talijanskih.
Ural Maru	27. rujan 1944.	2.000	Japanski brod za prijevoz od 6.374 tona. Torpediran od USS Flasher oko 150 milja zapadno od Masinlika, Filipinska ostrva na N: 15,40. E: 117,18. U trenutku napada bilo je 2.340 osoba na brodu.
AWA Maru	1. travanj 1945.	2,000 +	Japanski brod bolnica, 11.249 tona. Torpediran od USS Queenfish SS-393 oko 14 milja od kineskog kopna na N: 24,40. E: 119,45. Pored 2000 ranjenih vojnika na brodu su bili i japanski dužnosnici, diplomati, tehničari i civili.
Scharnhorst	26. prosinac 1943.	1.964	Njemački bojni brod od 38.092 tona. Potopljen tijekom britanskih mornaričkih djelovanja izvan Sjevernog rta Norveške
Rigel	27 studeni 1944.	1.833	Norveški prijevoz 3.828 tona. Potonuo zrakoplov iz HMS nepomirljivi sjeveru Namsos dok jug iz Norveške u Njemačku. Posada i 2.248 ruskih zarobljenika su bili na brodu. Brod je u ruke Nijemaca
Hai Chu	8. studenoga 1945.	1,800 +	Kineski parobrod od 1.078 tona. Potonuo na ušću rijeke Cantons 2.000 vojnika, 100 civila i posadom. Samo ih je 300 preživilo.
Donizetti	23. rujan 1943.	1.800	Talijanski brod za prijevoz, 2.428 tona. 294ft x 40.2ft. Izgrađen 1928. u vlasništvu "Tirrenia" Soc Anon di Nav. Pod njemačkom kontrolom pokupio je 1.800 putnika i vojnika na Rodosu i otplovio za Piraeus pod pratnjom njemačke fregate Taio. Potopio ga je HMS ECLIPSE južno od otoka Rodos. Život je izgubilo 1800 ljudi.
Arisan Maru	24. listopada 1944.	1.777	Japanski parobrod od 6.886 tona. Torpediran od strane američke podmornice USS Snook u Sjevernom Kineskom moru. Prevozio je 1.786 američkih zatočenika iz Manile u Japan.
Taiho	19. lipnja 1944.	1.650	Japanski nosač zrakoplova od 29.300 tona. Torpediran na N: 12,22 E: 137,04. Zapadno od strane USS Guammanje tune SS-218. Spaljen i potopljen 6 sati poslije
Laconia	12. rujan 1942.	1.649	Britanski brod za prijevoz 19.695 tona. Torpediran od strane U-156 na S: 04,52. W: 11,26. Brod je prevozio 1.800 talijanskih ratnih zarobljenika.

Preuzeto s http://www.shipwreckregistry.com

Hetere - prodavačice ljubavi

Hetera na ulomku keramike

U Ateni je prostitucija cvala u Solomonovo doba, koji je i sam, svjestan dobre zarade, bavio organiziranom prostitucijom, te je čak razvio instituciju državnog bordela, nepoznatu Rimljanima. Pojam i pojava nastanka i razvoja javne kuće u Staroj Grčkoj bio je opće prihvaćena pojava. Za žene koje su prodavale svoje tijelo postojalo je više karakterisitičnih zanimljivih naziva: "družica", "hetera" i "Afroditina ždrebica". Javne kuće su u to vrijeme poslovale prema redukoji je određivao:

1. mjesto gde se nalazila javna kuća

2. cijena koju su tražile djevojke zaposlene u ovakvim ustanovama..

Javne kuće koje su se nalazile u siromašnijem dijelu grada imale su najniže cijene i bile su namjenjene siromašnijoj populaciji. Uglednicima su bile na raspolaganju kvalitetnije, a samim time i skuplje javne kuće elitnijeg dijela grada. U ranoj fazi razvoja prostitucije kao zanata, najobičnije prostitutke su zauzimale vrlo nizak položaj. Bio im je uskraćen bilo koji vid građanskog prava, a dok bi hodale gradom morale su se pridržavati određenog propisa o odijevanju.. U vrijeme nakon perzijskih ratova mnoge prostitutke su organizirale razna udruženja kako bi se zaštitile od strogih Solomonovih zakona. Savjet koji je u Grčkoj kontrolirao izvršenje zakona nije bio sklon prostitukama niti je na njih gledao blagonakolno. Kazne na koje su bile osuđene bile su izrazito visoke novčane kazne. Mnoge opasnosti su prijetile javnoj ženi.

Na javnu kuću se često gledalo kao na svetilište. Ukoliko bi neki Atenjanin postao pornobosceion (vlasnik javne kuće) izgubio bi mnoga građanska prava, ali u javnoj kući su postojale određene povlastice tog vremena, bila je idealna za skrivanje od progona i dugova.

Prostitutka je na ulici morala nositi propisane haljine koje su se razlikovale od onih koje su nosile ostale žene. Bile su izrazito šarene, a razlike u samom odijevanju su ovisile o pojedinim krajevima Stare Grčke.

Hetera s klijentom

Pored toga bilo je propisano da kosa prostituke bude plave boje te su je prostitutke bojile u skladu s tim zakonom ili bi jednostavno na svoju glavu stavljale plavu periku.

Javne su kuće tog vrijeme bile obvezne na plaćanje poreza, a službenik koji se bavio njegovom naplatom zvao se pornotelones. Iznos koji bi djevojke dobijale za svoje usluge određivali su agornaomi. Postojali su i službenici astynomoi koji bi nadgledali cjelokupan sastav i rad javne kuće, čime je javna korupcija svedena na minimum.

Pored organizirane prostitucije u javnim kućama postojale su i obične prostitutke koje su bile slobodne po pitanju izgleda i odjeće, a mnoge od njih su se prostitucijom bavile noću, dok bi danju obavljale neke druge

poslove. One su bile nazivane dikterijade. U staroj Ateni uličarka je često bojala svoje lice mašću, sjedila bi na prozoru i tražila mušterije na ulici. Kada bi ugovorila cijenu, odlazila bi u drugu sobu da obavi svoju dužnost.

Hetere (prostituke uglednijih javnih kuća) su u to vrijeme imale finije obrazovanje, često su bile pratilje istaknutih vojskovođa, državnika, umjetnika... U životu i samom radu mnogih važnih osoba često se primjećivao i uticaj neke hetere.. Mnoge od njih poput Thaise, Diotime i Targelije bile su poznate po filozofskim stavovima.

Pogledaj:
Seksualni prijestupi hrvatskog srednjovjekovlja

Seksualni prijestupi hrvatskog srednjovjekovlja

Srednji vijek se često neopravdano doživljava kao mračno doba ljudske povijesti. Središte čovjekovog života bili su Bog i Crkva koja je upravljala ondašnjim društvom. No, bilo bi vrlo nesmotreno smatrati medievalnog čovjeka kao isključivo ponizno biće povođeno crkvenim normama i dogmama. Čovjek nije mogao puno pobjeći od prirodnog nauma, te je unutar njega samoga dolazilo do sukoba između prirodnih nagona i onih elemenata koji su ugrađeni društvenim djelovanjem.

To posebno dolazi do izražaja u seksualnosti srednjovjekovnog čovjeka. Austrijski povjesničar Egon Friedell u svom djelu Kultura novog vremena, razdoblje srednjega vijeka koristi kao preludij novome vremenu koje slijedi, a naziva ga pubertetom srednjovjekovnog ljudstva. Srednji je vijek razdoblje potisnute seksualnosti, vrlo statično prema društvenim promjenama. No, ipak se odnos medievalnog čovjeka spram seksualnosti počeo polako mijenjati tijekom kasnog srednjeg vijeka. Njegov odnos prema toj tematici najbolje je vidljiv iz pravnih zapisa, a poglavito iz komunalnih statuta. Ti nam izvori svjedoče o cijelom nizu različitih pojmova vezanih uz blud, što nam ukazuje na opterećenost srednjovjekovnog čovjeka seksom. Izvori nam navode da su bili najstrože kažnjavani slijedeći seksualni prekršaji:

1. Sodomia - tkz. blud protiv morala, koji se odnosio prvenstveno na općenje s životinjama, ali i na homoseksualnost.

2. Incestus - rodoskrvnuće.

3. Sacrilegium - Odnos s osobom koja pripada crkvenom staležu.

4. Stuprum - oduzimanje djevičanstva

5. Fornicatio - grijeh koji se odnosi na neoženjene koji imaju odnos s udovicama ili ženama bližnjih.

6. Lenocinium - svodništvo.

7. Adultermium - preljub.

8. Bigamia i polygamia - dvo i višeženstvo.

9. Violatio puallerum aut mulierum - silovanje.

10. Raptus - otmica.

11. Molietes - oskrvnuće sama sebe.

Iz popisa je vidljivo da se prostitucija izričito ne navodi, premda je vidljivo da je kažnjiva prema nekim drugim stavkama. Prostitucija se isto tako ne navodi kao pojam u statutima hrvatskih srednjovjekovnih komunama, što čudi obzirom da je iz sudskih spisa poznato njeno postojanje. Razlog tome ponajprije može ležati u potrebi gradova za osobama takvog zanata. O tome nam najbolje svjedoči poznati dubrovački primjeri kada su gradske vlasti Dubrovnika uspijevale držati prostituciju pod svojim autoritetom i brinuti se o njihovoj socijalnoj uklopljenosti u funkcioniranje grada. Tako je Dubrovačka vlada 1490. izdala popis lokacija na kojima se mogu držati javne kuće. Ta nam činjenica govori u prilog tezi o legalizaciji prostitucije u Dubrovniku. Zlatno doba prostitucije u Republici je bilo na prijelazu iz XV. u XVI. st. Tada su javne kuće bile tretirane kao konačišta, a ona su pak bila direktno subvencionirana od strane vlasti. Treba uzeti u obzir i da je navedeno razdoblje predstavljalo i zlatno doba Dubrovnika općenito.

Osim u Dubrovnika, prostitucija je postojala i drugdje. U Zagrebu je javnih kuća bilo još 1360., a za takve prijestupe predviđena kazna je bila izgnanstvo. Što se tiče odnosa prema seksualnosti i dvojbi koje je takava nametnuti odnos budio u običnom čovjeku, najbolje nam svjedoči Marko Marulić u svom Evangelistarumu: ...očigledno je kolika je razlika između tijela i duha kad se jednom pridjevaju poroci, a drugome kreposti. U sredini između njih, duša se može, služeći se slobodnom voljom, okrenuti na koju god stranu htjedne. Ali ako pristane uz tijelo, neće baštiniti kraljevstvo Božje. Ako se pak povede za svojim duhom, tj. sebi urođenim svijetlom razuma, pa se bude borila protiv tjelesnih požuda, primit će za plaću vječno blaženstvo. (Marko Marulić, Evangelistarum).

Dok su po pitanju prostitucije vlasti često bile tolerantne, sodomija je najstrože kažnjavana. Homoseksualnost je smatrana najtežim prijestupom. Firentinski, a poglavito venecijanski zakoni bili su posebno strogi po tom pitanju. U Firenci bi takve prijestupe kažnjavali najprije novčano, a nakon njegovih ponavljanja, prijestupnici bi završili na lomači. Venecija je bila i stroža, te bi se odmah pristupilo spaljivanju. Zanimljivo je da bi u slučaju snošaja i nesretna životinja završila na lomači, skupa s sodomitom.

Situacija nije bila bitno različita ni s naše strane Jadrana. Tako su se Dubrovčani osjetili ugroženi od sodomije odlučili 1474. donijeti slijedeći zakon:

Želeći poduzeti mjere da se najgori zločin sodomije ne bi proširio po našem gradu tako da naš grad ne bude utočište vraga, nego sveto boravište Boga, odlučujemo i naređujemo od sada unaprijed, ako ko bude uhvaćen u našem gradu, ili u cijeloj našoj oblasti, da čini rečeni zločin, da mu glava bude odsiječena i potom da mu čitavo tijelo bude spaljeno i izgoreno.

Što se tiče ostalih gradova, izvori ne bilježe slučajeve kažnjavanja homoseksualaca, a niti posebne propise, što nas navodi na zaključak da ta problematika i nije bila osobito zastupljena.

Pogledaj:
Žena u Bibliji
Hetere - prodavačice ljubavi

Literatura:

Friedell, Egon, Kultura novog vremena - od crne kuge do naših dana, Antibarbarus, Zagreb, 1997.

Mažuranić, Vladimir, Prinosi za hrvatski pravno - povijesni spomenik, sv. 1., Liber, Zagreb.

Navak, Slobodan, Teatar prostitucije u starom Dubrovniku, Dubrovnik, 1986.

Krabić, B., Abominandum crimen, kažnjavanje homoseksualaca u renesansnom Dubrovniku, Dubrovački horizonti 28, Zagreb, 1988.

Sedam svjetskih čuda: Semiramidini viseći vrtovi

Prema legendi, vrtove je oko 600 g. pr. Kr. podigao kralj Nabukodonosor svojoj ženi, Amitis, zaljubljenici u prirodu. Viseći vrtovi nisu bili viseći u pravom smislu riječi, već su bili postavljeni na zidovima sličnim današnjim balkonima stvarajući iluziju visećeg bilja. Smatra se da su posađene biljke bile tako dugačke da su prekrivale zidine stvarajući tako iluziju visećih vrtova.

Sedam svjetskih čuda: Keopsova piramida

Keopsova piramida

Za razliku od ostalih svjetskih čuda, egipatske piramide, pored toga što su najstarije, ujedno su i očuvane. Za najveću među njima vjeruje se da je sagrađena za faraona Keopsa i njegovu suprugu. Drevni egipatski kraljevi vjerovali su da njihov zagrobni život ovisi o tome koliko će se sačuvati njihovo tijelo. Iz tog su se razloga mrtvaci balzamirali, a mumije brižljivo skrivale duboko pod zemljom u unutrašnjosti nekih od ovih veličanstvenih zdanja. Zanimljivo je da tijela nisu pronađena u svim piramidama. Jedna od takvih, praznih piramida je i Keopsova (vladao od 2589. - 2566. pr. Kr.). Kada je bila sagrađena, piramida je bila visoka 145,75 m, ali se tijekom vremena smanjila za 10 m. Svaka strana piramide orijentirana je na jednu stranu svijeta. Keopsova piramida se sastoji od 2 300 000 kamenih blokova, od kojih oni najteži teže i preko 200 tona, što poduhvat njene gradnje čini gotovo nemogućim i za današnju tehnologiju.Svaki kameni blok je visok 2 m, a poneki su duljine i do 5 m. Pretpostavlja se da je u gradnji ove piramide sudjelovalo oko 100 000 ljudi.

Presjek keopsove piramide

Pogledaj:

Atlantida - potopljeni kontinent
Slučaj Omm Seti

Azteci u doba španjolskog osvajanja

Aztečko prinošenje ljudskih žrtava, Codex Magliabechiano.

U vrijeme europskog osvajanja tijekom 16. st. Aztečko se carstvo prostiralo na području današnjeg Meksika. Tijekom stoljeća osvajanja i sklapanja saveza sa susjedima, Tenochtitan je postao aztečka prijestolnica. Trgovina je predstavljala okosnicu gospodarstva i bila je poprilično raširena. Najveći problem tog golemog carstva je bila rastrošnost. Materijalna kultura poznata je po monumentalnim zgradama, skulpturama, predmetima od zlata i perja, a religija je zahtijevala ljudske žrtve. To je činjenica u kojoj leži odgovor o stalnim neprijateljstvima prema ostalim plemenima. Svakodnevno prinošenje ljudskih žrtava zahtijevalo je njihovo pronalaženje u okolnim plemenima. Upravo je aztečka religija odigrala veliku ulogu u smanjenju njihove moći za vrijeme dolaska konkvistadora. Jedan od poznatijih aztečkih bogova bila je pernata zmija, božanstvo vjetra i učenja, Quetzalcoatl. Prema legendi Quetzalcoatla je prevario i osramotio drugi bog, Tezcatipoca, te je zbog toga otputovao na istok. Svojim povratkom, u pratnji moćnog boga bijelaca, trebao je uništiti sve one koji su štovali njegovog neprijatelja.

Dolaskom španjolskih konkvistadora, okićenih pernatim kacigama, 1519., Azteci su povjerovali legendi o povratku Quetzalcoatla, te se pobojali njegove osvete. U nastaloj panici španjolskim osvajačima nije bilo teško zagospodariti tim područjem.

Montezuma I

Osvajanje kopna stvaralo je nove problema Španjolcima. Za razliku od Portugalaca koji su u Brazilu naišli na malobrojne i slabe domoroce, Španjolci su naišli na Azteke i Inke, narode na visokom stupnju razvoja. Njihovim pokoravanjem upravljali su conquistadores (nemilosrdni osvajači). Primjer im je dao Hernan Cortez koji se nastanio na Kubi. Hernan je bio 1519. poslan u vojnu ekspediciju od strane španjolskog guvernera na buduće meksičko područje. Flotom je stigao na poluotok Yucatan i tu osnovao Veracruz, bazu za daljnje napredovanje. U to doba su postojali lokalni sukobi unutar Aztečkog carstva, pa je to Cortez iskoristio kako bi većinu starosjedioca privukao na svoju stranu. Aztečki car Montezuma II. primio ga je u svojoj prijestolnici Tenochtitlanu i obvezao se na plaćanje poreza. Zbog carevog pokoravanja osvajačima u prijestolnici je izbila pobuna 1520. U tkz. žalosnoj noći (noche triste) car je smrtno ranjen, a Cortez je morao pobjeći. Međutim, Španjolci su već 1521. nastavili s osvajanjem. Na mjestu uništene aztečke prijestolnice nastao je novi grad, Mexico City.

Quetzalcoatl, Codex Magliabechiano.

Vještice u Hrvatskoj

Slika iz 16. st. na kojoj su prikazane vještice

Svi narodi, pa čak i oni najstariji imali su iskustva s tkz. višim bićima. Kasta posvećenih, odnosno viših bića bili su nazivani vješticama, gataocima i čarobnjacima, njima su pripadali i ljekarnici koji su poznavali tajanstvene napitke. U mediteranskom okružju vještice i čarobnjaci su vezani za različite sile, strašila, za razliku od Srednje i Sjeverne Europe gdje je sam nečastivi uzrokom svih zala. Korijene takvim promišljanjima trebamo potražiti u antici, odakle su preko srednjeg vijeka, renesanse i baroka preživjeli do današnjih dana. Korijene čarobnjaštva možemo pronaći i u slavenskoj mitologiji. Njihovi odjeci javljaju se kroz pučke predaje, gatalice i horoskope. Bitno obilježje takve predaje je da ona spada u domenu oralne povijesti. Prvi dokumentirani izvori o takvim pojavama u Hrvatskoj javljaju se u 13. st. u statutima dalmatinskih i primorskih gradova.

Statuti se baziraju na običajnom pravu, pa stoga na njih se treba gledati kao na sponu između predaje i dokumentiranih procesa suđenja vješticama. Neki od spomenutih statuta su: Korčulanski statut (1214.), Vinodolski zakonik (1288.), Statut otoka Krka (1388.), Riječki statut (1530.), Poljički statut (1540.) i ostali. Svaki od njih ima zasebne odredbe o čarobnjaštvu, ono što im je zajedničko je protjerivanje ljudi radi njihovih osobnih rituala, zbog prakticiranja alternativne medicine, zbog specifičnog ponašanja i sl. Posebno je interesantna činjenica da se u latinskim izvorima, Malleus Maleficarum npr., čarobnjaštvom mogu baviti osobe oba spola, dok su hrvatski statuti tu djelatnost ograničili samo na osobe nježnijeg spola.

Svećenik, Mihovil, sin Antona Burića iz Polanah u Hrvatskom primorju napisao je 1452. Nauk za izpovjednike, djelo o vješticama, odnosno krivovjerstvu koje je kategorizirao na:

1. Negromaciju, u koju ubraja spiritizam i prizivanje duhova.

2. Ako ima knjigu po kojoj to radi treba je spaliti, a ona obećati da neće to

ponoviti.

3. Ako ne donese knjigu počinio je smrtni grijeh i ne daj mu odrješenje, listine i

pisma po kojima to radi treba spaliti.

4. Ako žene same sebe smatraju vješticama, a muškarci sebe vukodlacima grijeh

je mali i ne treba im vjerovati.

Pentagram

Iz navedenog je jasno koliku je ulogu imala Crkva po pitanju čarobnjaštva u Hrvatskoj. Druga i treća stavka ukazuju na spaljivanje određenih djela koja su suprotna crkvenom nauku. Najpoznatija crkvena knjiga koja govori o ovoj tematici je Malleus maleficarum napisana od dominikanaca Henrika Institorisa i Jakoba Spregnera, 1467. Prema jednom latinskom spisu optužene žene se moraju u nazočnosti svjedoka zakleti da nisu vršile nikakvo čarobnjaštvo, ali ukoliko se pronaše kakva pisana izjava biti će prema gradskom pravu kažnjene. Ugarsko pak zakonodavstvo razlikuje strige , koje se svrstavaju u istu kategoriju s bludnicama, te bivaju blago kažnjene, od pravih čarobnica malefica, venefica i sortilega, koje sve do 13. st. nisu spaljivane na lomači.

Vještice bi mahom bile optuživane zbog spravljanja napitaka kojima su se same koristile ili bi nudile druge. Evidentirani su napici poput: masti od ljudskih leševa i posebno popularni ljubavni napici.

Posebno je interesantan slučaj iz Kastva kraj Rijeke iz 1716. kada je sedam lokalnih i autohtonih muškaraca i sedam žena osuđeno zbog čarobnjaštva pred takozvanim vijećnicima, odnosno starejima u Kastvu. Optuženi su za tipična vještičja djelovanja na koja se nailazi i u Europi od 15. stoljeća, a to znači bacanje uroka, uzrokovanje neplodnosti u žena, u životinja, i ostalog blaga, neurod grožđa, plodova stabala i zemlje, uzrokovanje suša, nevremena i svih vrsta nedaća.

Kula Žudika, Kastav.

Nadalje, optuženi su za sastajanje noću, nijekanje Svetog Trojstva, kršenje sakramenata, obraćanje zlom duhu, kojemu su davali komade odjeće i upisivanje svojih imena u strašnu knjigu crnih listova. Nesretnim Kastavcima još su se imputirala i umorstva, osobito djece, iskapanje mrtvaca i njihovo sakaćenje na mjestima vještičjih susreta. Optuženi su da su glave davali đavlu, sami jeli njihovo kuhano ili, češće, pečeno meso, a od masti spravljali smrtonosne otrove.

Optuženi su da su đavla obožavali kao Boga, na koljenima, paleći mu zublje i vatru, a on bi se pojavljivao, čas kao prljavi jarac, čas kao crni pas. A onda bi, nakon veselja i plesa, muškarci s vampiricama, a žene sa zlodusima u liku muškaraca i s demonskim psima, bijedno počinjali najcrnju i najizopačeniju protuprirodnu sodomiju i činili druga zla, trovanja i čaranja.
Presuda kastavskih sudaca bila je strašna: »I zato vas našom presudom proglašavamo otpadnicima, obožavateljima đavla, ubojicama djece, hereticima, ljudožderima, sodomitima, bludnicama, čarateljima, huliteljima, krivokletnicima i najgnjusnijim sjemenom koje se podalo đavlu. I stoga, osuđujemo svakoga od vas da bude prvo zatučen sabljom na smrt, a onda spaljen dok se ne pretvori u pepeo«. Osuđeni su spaljeni na kastavskoj kuli Žudika.

Horus

Horus

Ime Horus je latiniziran oblik egipatskog imena Hor , koje znači „lice“, a na boga sokola su ga primijenili osvajači nilske doline. Horus je bio prvi plemenski bog, bog neba, dok su mjesec i sunce bili njegove oči, što i moglo objasniti naziv Hor. Pošto su ga u početku štovali većinom ratnički narodi sokol je postao simbol ratničkog i pobjedničkog boga te su stoga egipćani vjerovali da je kralj utjelovljeni Horus na zemlji. To se vjerovanje s vremenom toliko ustalilo da je prešlo u dogmu, te su faraoni uzimali ime Horus kao jedno od svojih vlastitih imena. Istodobno su ga Raov sljedbenici poistovjetili sa suncem.

Horus je bio sin Ozirisa i Izide, zečet nakon što je Izida pronašla Ozirisovo tijelo i izvršila obred balzamiranja. Odrasta skriven u šikarama Nila jer bi ga inače Set ubio. Nakon što odrasta u jakog i zrelog mladića sukobljava se sa Setom te ga pobjeđuje, a drugiga bogovi proglašavaju vladarem zemlje.

Smaknuće Mata Hari 1917.

Mata Hari

Mata Hari je bilo umjetničko ime nizozemke Margarethe Zelle koje je preuzela kad je postala jedna od "najpopularnijih egzotičnih plesačica Pariza uoči Prvog svjetskog rata. Premda su detalji o njezinoj prošlosti nedorečeni, smatra se da je rođena u Nizozemskoj 1876., te da je sa 18 godina bila oženjena za nizozemskog vojnog časnika. Ubrzo je rodila i dvoje djece, a sa suprugom je živjela na Javi, gdje je on bio u službi od 1897. Par se vratio u Nizozemsku 1902. sa svojim kćeri (njihovo drugo dijete, sin, misteriozno je umro na Javi). Nakon razvoda suprug je dobio skrbništvo nad kćeri.

Margareta se probila u Parizu kao Indijska plesačica, temeljito obučena u erotskim plesovima istoka. Dobila je umjetničko ime Mata Hari, te je uskoro počela mamiti publiku Pariza, Berlina, Beča, Madrida i ostalih europskih prijestolnica. Svojim nastupima posebno je budila interes aristokracije.

Izbijanjem Prvog svjetskog rata, Mata Hari je održavala veze s njemačkim političkim i vojnim dužnosnicima, te je tako privukla na sebe pozornost francuske tajne policije. Budući je bila nizozemska državljanka mogla je slobodno putovati (Nizozemska je bila neutralna tijekom Prvog svjetskog rata). U siječnju 1917. njemački je vojni savjetnik u Madridu odašiljao radijske poruke u Berlin u kojima je opisao korisno djelovanje njemačkog špijuna pod šifrom H-21. Francuska je tajna služba uhvatila te poruke i zaključila da je H-21 Mata Hari. Neobično je što su Nijemci koristili šifru za koju su znali da je već razbijena u Francuskoj, pa neki povjesničari tvrde kako je Mata Hari zapravo radila za Francuze, a njemačka ju je poruka prikazala kao dvostrukog špijuna da je upropasti.

Mata Hari je uhićena 13. veljače 1917. u svojoj hotelskoj sobi u Parizu. U vrijeme uhićenja, Francuska je stajala vrlo loše: domoljublje je posrtalo, ratu se nije vidio kraj, izginuli su milijuni vojnika Antante i Trojnog Saveza, pa se tražio žrtveni jarac. Notorna Nizozemka se lijepo uklopila. Mata Hari je izvedena pred sud, osuđena zbog špijuniranja za Njemačku, te joj je pripisana smrt desetaka tisuća vojnika. Iako se poslije tvrdilo da nije bilo čvrstih dokaza.

U ranim jutarnjim satima 15. listopada 1917., Mata Hari je bila odvezena autom do zatvorske ćelije u vojarni na periferiji Pariza.

"Spremna sam."

O događajima izvještavao je britanski novinar Henry Wales. Prema njegovoj priči, Mata Hari je u ranim jutarnjim satima 15. listopada imala izravan poziv od francuskog predsjednika, te je bila vrlo nestrpljiva čekajući njegov odgovor na upućeni mu prigovor.

No odgovor nije uslijedio. Otac Arbaux, u pratnji dvije časne setsre, kapetan Bouchardon i Maître Clunet, njezin odvjetnik, ušli su u njezinu ćeliju, gdje je još uvijek spavala spokojnim snom.

Sestre su je nježno protresle. Ona ustade, a otac Arbaux joj reče da je njezin čas došao.

'Mogu li napisati dvije riječi? pitala je.

Pristanak je dao kapetan Bouchardon, kao i pero, tintu, papir, omotnice.

Sjedeći na rubu kreveta napisala je par riječi u ​​grozničavoj žurbi, te ih je predala odvjetniku.

Tada je obukla na čarape, crne, svilene, groteskno u danim okolnostima, te obula visoke štikle.

Uzela je dugi crni baršunasti plašt, obrubljen krznom, te je preko ramena prebacila veliki krzneni okovratnik koji joj je visio niz leđa.

Njezina bujna crna kosa bila je još uvijek smotana u pletenice oko glave. Stavila je veliki crni šešir s crnom i svilenom vrpcom. Polako i ravnodušno navukla je par crnih rukavica. Tada reče smireno:

'Spremna sam. "

Polako je iz stanice otišla do automobila, koji ju je proveo još usnulim gradom do Caserne de Vincennes.

Vojnici su već bili spremni. Dvanaest njih je formiralo strijeljački vod. Stajali su u redu, s pripremljenim puškama. Podoficir je stajao iza njih, izvlačeći mač.

Automobil se zaustavio, a Mata Hari je izašla ravno na lice mjesta, gdje mali brežuljak zemlje uzdignute sedam ili osam metara pruža podlogu za metke koji bi mogli promašiti ljudsku metu. Dok je otac Arbaux razgovarao s osuđenicom, francuski se časnik približio, noseći bijelu krpu.

"Povez preko očiju," šapnuo je časnoj sestri koja je stajala tamo i uručio joj ga.

'Moram li nositi to? " pitala je Mata Hari, okrećući se svom odvjetniku.

Maître Clunet se okrenuo prema francuskom časniku.

'Ako Madame preferira ne ", odgovorio je časnik, žurno se okrećući.

Mata Hari nije bila vezana. Stajala je mirno gledajući svoje krvnike, kad su se svećenik, redovnica, i njezin odvjetnik udaljili od nje.

Prva naredba je dana i stroj od dvanaest ljudi zauzima krute pozicije pune pozornosti. Druga naredba, i puške su na njihovim ramenima, svaki vojnik gleda kroz svoju cijev u grudi žene koja bespomoćno stoji pred njima.

Časnik staje u poziciju iz koje ga mogu vidjeti svi vojnici streljačkog stroja, podižući svoj mač.

Sunce je u to vrijeme izlazilo zrcaleći se na poliranoj oštrici mača. Istovremeno se začuo prasak pušaka koji je zaglušio tupi udarac tijela o tlo.

Prema izvješću Mata Hari se srušila pogođena puščanim hicima. Nije umrla poput glumaca.

Umjesto toga, sve je sličilo na kolaps. Polako je pala na koljena, uzdignute glave, i bez ikakve promjene izraza na licu, gledajući direktno u one koji su oduzeti život. Pala je za natrag, savijena u struku, s nogama ispod. Ležala je ​​nepomično, s licem okrenutim prema nebu.

Dočasnik koji je bio u pratnji poručnik, izvukao je revolver i uperio ga u ženinu glavu, te povukao okidač.

Mata Hari je bila mrtva. "

Smanuće Mata Hari

Budući da nije bilo članova obitelji koji bi zatražili tijelo Mate Hari za ukop, ono je iskorišteno u medicinske svhrhe. Glava joj je balzamirana i smještena u pariški Muzej anatomije. Godine 2000. otkriveno je da je glava nestala, pretpostavlja se da se to mogl dogoditi 1954. prilikom preseljenja muzeja. Zapisi iz 1918. pokazuju da je muzej dobio i ostatak trupla, kojem se izgubio trag.


Pogledaj:
Hetere - prodavačice ljubavi
Sexualni prijestupi hrvatskog srednjovjekovlja