INSULA

INSULA

Postepeno nakon grčke kolonizacije razvija se novi način pravilnog urbanizma. To rezultira hipodamskim sustavom, kojem je temeljna jedinica inzula, pravilni građevinski blok okružen s četiri ulice (iako postoje i nepravilne inzule, s proizvoljnim oblikom parcela – po uzoru na staroegejske komplekse kuća). Način gradnje je gust, s potpunom izgradnjom parcela i zajedničkim graničnim zidovima. Kuće su zatvorene prema van, većinom s unutarnjim dvorištem. Osnivaju se čiste stambene četvrti bez zajedničkih kompleksa, tržnica, javnih građevina i zemljoposjeda.

U rimu se stvaraju novi tipovi: gradske najamne kuće. Prve su nastale pregradnjom i spajanjem kuća s atrijem. Nadograđuju se katovi, do kojih se dolazi odvojenim stubama, a podijeljeni su u najamne stanove (cenacula). U dijelu prizemlja nalaze se prodavaonice i radionice. Atrij postaje dvorište za svjetlo. Prelagane konstrukcije često su uzrok urušavanjima i požarima s katastrofalnim posljedicama. Standard stanovanja i sanitarni uvjeti vrlo su oskudni. Carskim se građevinskim zakonima nastoji uvesti red.

FIJALA

FIJALA (grč. fiale)

1. Kod Grka i Rimljana plitka, široka posudica, bez drška, a često i bez nožice. Služila je redovito kod libacija (žrtava ljevanica).

2. U gotičkoj arhitekturi veoma čest funkcionalno-dekorativni element, vitak i šiljast tornjić, kojim se završavaju zvonici, kontrafori, zabatni trokuti iznad portala i prozora i sl.

Fijala ima dva dijela: četverouglast ili osmerouglast prizmatičan trup, na koji se nastavlja izdanak u obliku izdužene piramide. Na vrhu piramide redovno se nalazi kameni ukras, tzv. križni cvijet, a na bridovima ukrasi u obliku savijenih listova, zvani rakovice ili puzavice.

EMPORA

EMPORA (njem. Empore)

Prostor iznad pobočnih brodova u crkvama, ugrađen u zidu ili poduprt stupovima, odvojen parapetom ili balustradom (galerija, tribuna, balkon). U bizantskoj i ranoromaničkoj crkvi to je mjesto za redovnice i žene, a poslije za dvor i odličnike. U gotičkim i baroknim crkvama na empori nad ulazom ili predvorjem nalaze se orgulje i pjevalište.

DONJON

DONJON (franc.{donžon}= kula, glavna kula, stambena ili branič-kula...)

Stambena kula (branič kula), u Engleskoj zvana KEEP, nalazila se unutar utvrđenih gradova (burgova), nastanjenih obrambenih objekata okruženih bedemima, koje je obično okruživao jarak s vodom. Donjon je služio kao posljednje pribježište u slučaju napada na burg, odvojen u dvorištu unutar utvrde, osposobljen za obranu. Imao je i prostorije za stanovanje. To je bio stalno naseljeni glavni obrambeni toranj grada, masivan s kruništem i ugaonim tornjićima.

Krajem 10.st. prelazi se iz drvene u kamenu gradnju, pa dimenzije četvrtastog donjona postaju veće. Nakon 12.st., prije svega u Francuskoj, nastaju različiti prijelazni oblici između pravokutne i kružne kule (kružni donjon, Chateau Gaillard, Franc. debljina zidova: 4 m).

U novovjekovnoj se gradnji stambena arhitektura odvaja od obrambene. Na novonastalu tipologiju gradnje (dvorci, rezidencije) utječe i srednovjekovna gradnja, pa tako i tip stambene kule – donjona. Primjer: dvorac Chambord (1519.) sadržava i četverostranu stambenu kulu.

DIENST

DIENST (njem.= služba)

Građevni element u gotičkoj konstrukciji. Pogodan termin u našem jeziku ne postoji (neki upotrebljavaju naziv služavnik). Dienst je tanak, obli polustup (presjek mu je četvrtina, polovina ili tri četvrtine kruga), jedan od sastavnih dijelova stupa, koji ima oblik svežnja (njem. Bündelpfeiler, franc. pilier fascicule). Produžujući se preko kapitela stupa, dienst je sljubljen uza zid i dopire do svoda gdje postaje savijeno rebro, koje ima funkciju nosača svoda.

DIAKONIKON

DIAKONIKON (grč. diakonikos= koji se odnosi na đakone, poslužitelje)

Južna od dviju prigrađenih prostorija uz apsidu bazilika. U toj su se prostoriji čuvale liturgijske knjige i spisi, crkveno posuđe i odijelo, tako da je to bila svojevrsna riznica, arhiv i biblioteka istodobno, a bila je povjerena brizi đakona, odakle joj i ime. Na Zapadu se zove sacrarium, custodia i sakristija.

DEAMBULATORIJ

DEAMBULATORIJ (deambulatorium, prema deambulare= ići u ophodu, šetati se)

Ophodni prolaz koji kruži oko svetišta ili apside, a služi za liturgijske procesije. Dijeli povišeni i ograđeni kor od apside i ima polukružan ili poligonalan oblik. Uz deambulatorij, često su radijalno nanizane apsidalne kapele. Najstariji je deambulatorij imala bazilika sv. Ivana Lateranskog u Rimu. Čest je u ranim bizantskim crkvama (san Lorenzo u Milanu, san Vitalle u Ravenni), kao i u romaničkim crkvama, a redovna je pojava u kasnogotičkim katedralama.

CIBORIJ

CIBORIJ (lat. ciborium= sud, posuda / grč. kiborion= kovani ćup, lupina graha)

1. U katoličkim crkvama nadgradnja (baldahin) nad oltarom, kad je on odmaknut od zida. Obično ima 4-6 stupova koji nose krov različita oblika. Javlja se u 4. st. u starokršćanskim bazilikama, zatim u romaničkim i gotičkim crkvama, te u baroku. Kod nas se ističu ciboriji iz crkve sv. Marte u Bijaćima iz 9.st. (MHAS-Split), sv. Stošije u Zadru, Sv. Tripuna u Kotoru, katedrale u Rabu, glavnog oltara trogirske katedrale (majstor Mavro, 14.st.).

2. Svetohranište na menzi oltara za čuvanje euharistije i obrednog posuđa (ciborium sacramentale; tabernakul)

3. Kalež s poklopcem za posvećene hostije (piksida; čestičnjak)

CELA

CELA (lat. cella= sobica, ćelija)

Svetište u antičkom hramu. Unutrašnja prostorija bez prozora s kipom božanstva ili žrtvenikom, u koju ima pristup samo svećenik. Kod Grka se naziva naos (grč.= brod). Svjetlo je primala kroz ulaz koji ju je spajao s predvorjem (pronaos).

BURG

BURG (njem.= grad, zamak, tvrđavica, kula, dvorac, kaštel)

Osamljeno utvrđeno prebivalište na strateški istaknutom i redovito teže pristupačnom položaju posjeda, sjedište vlasnika namjenjeno boravku i obrani. Naselju pruža zaštitu, ali ga i kontrolira. Burgovi se sastoje od snažne kule zaštićene nasipom i palisadama koje s vremenom zamjenjuje zid (bedem) s bočnom zaštitom niza kula. U ranom srednjem vijeku burgovi čine začetke gradskog razvoja. Oblik gradova utvrda određuju dva osnovna tipa utvrđenja: 1. Zamak (burg) na uzvisini = na brdu ili ogranku brijega, iznad naselja u dolini.

2. Zamak na vodi = okružen močvarom, rijekom ili jezerom, s naseljem na istoj razini ili neznatno povišenom na umjetnom brežuljku.

Grad (naselje) ne smije ometati vojne funkcije: utvrda mora imati pregledan obzor i slobodno područje za djelovanje oružja i vojne operacije.

BIFORA (lat. biforis= dvokrilan, dvovratan)

Prozor razdijeljen kamenim stupićem na dva dijela tako da svako prozorsko krilo odozgo završava posebnim lukom. Česta je u bizantskom, romaničkom i gotičkom graditeljstvu, gdje postoji kao dekorativno obogaćenje zidne površine.

BEMA

BEMA (grč.= podignuto mjesto, govornica)

U antičkoj grčkoj tribina na kojoj su se održavali javni govori. U teatrima, nizak kameni podij u sredini kružne orkestre na kojem je stajao žrtvenik.

U ranokršćanskim bazilikama podignuto i ograđeno mjesto u kojem je smješten oltar, a na stranicama prema bočnim brodovima nalaze mu se amboni. Kasnije se produžuje prema glavnom brodu i u sebe prima scholu cantorum. U kasnom srednjem i novom vijeku iz nje će se razviti svetište. U sinagogama bema je mjesto s kojeg se čita Tora.

BAZA

BAZA (grč. bazis= osnova, temelj, podloga)

Podnožje stupa izrazita oblika. Prvotna joj je funkcija da teret što ga nosi stup ravnomjerno prenese na podlogu. U egip. i mezopot. arhitekturi baza je okrugla ploča slična disku. U grč. graditeljstvu dorski stup nema bazu. Bazu jonskog stupa čine dvije okruglaste ploče (trochilus i torus) ispod kojih se nalazi četvrtasta ploča (plinta). Atička je baza slična jonskoj, ali nema plinte. Korintska je složenija, sastoji se od dva torusa, dva astragala i dva užljebljenja. Ovi se elementi različito variraju, da bi se dobilo što bogatije dekorativno djelovanje. Toskanska aza je vrsta jonske, javlja se u etrušćanskom graditeljstvu. U rimskoj arhitekturi ovi elementi dobivaju različite profile. U Bizantu: pojednostavljena atička baza. U romanici: baza postaje viša, a uglovi plinte su ukrašeni stiliziranim klesanim listovima. U gotici: visoka, složena i često poligonalna. U renesansi, baroku i klasicizmu primjenjuju se oblici baza iz antičke arhitekture.

BASTION

BASTION (tal. bastione, od lat. bastire= graditi, utvrđivati)

Istaknuti dio višestranog tvrđavnog bedema, kojemu dvije stranice izbijaju prema vani poput klina, a druge se dvije vežu s glavnim zidom tvrđave, što omogućuje da bude držan pod paljbom ne samo prostor ispred utvrde nego i svaki od njenih djelova (vanjski zidovi i susjedni bastioni). Javili su se sa razvitkom artiljerije. Domet i razorna snaga topovskih zrna učinili su neprikladnim obrambeni sistem visokih tvrđavnih kula. Tvrđavni se prostor počeo izravnavati i zaštićivati predtvrđavnim nasipima i zidovima te pojačavati, osobito na uglovima, bastionima. Prve tvrđave s bastionima javljaju se poč.16.st. (utvrde Verone, 1572.). Bastionski se sistem sve više usavršavao, a definitivne su mu oblike dali franc. arhitekti Pagan i Vauban (17.st.). Bastioni su često dobivali vlastita imena prema svecima ili vladarima. U nas je najljepši primjerak Karlovačka tvrđava, građena u obliku pravilnog šesterokuta, kojemu je svaki kut branjen bastionom.

ARKADA

ARKADA (od lat. arcus= luk)

Niz stupova koji počivaju na lukovima. U starokršćanskim bazilikama i srednjovjekovnim crkvama dijele glavni brod od bočnih.Graditelji srednjeg vijeka, a još više renesanse upotrebljavaju arkade u konstrukciji otvorenih trijemova u prizemlju profanih objekata. Rimsko graditeljstvo je poznavalo tzv. slijepe arkade koje su služile kao ukras zidnih ploha (arkatura). One se osobito često pojavljuju u arhitekturi romanike ispod krovnog vijenca, a nazivaju se i patuljastim arkadama (ili visećim).

APSIDA

APSIDA (grč. hapsis= spoj, svod, prigradnja)

Polukružni završetak antičke bazilike gdje je sjedio predsjednik suda sa svojim pomoćnicima. Od 4.st. taj arhitektonski oblik preuzima i kršćanska bazilika i u tom dijelu smještena je biskupova katedra, a njoj sa svake strane subselia za zbor svećenika. U kasnijim razdobljima poprima različite oblike (poligon, kvadrat, segment), a i drukčije funkcije (od 11.st. u njoj se smješta oltar i sarkofag s moćima). Obično je nadsvođena polukalotom. Apsidiola – mala apsida, u romaničkoj i gotičkoj arhitekturi često po više njih prati glavnu apsidu.

AMBON

AMBON (grč.= pupak ili kvrga na štitu; ono što se ističe)

Povišeno mjesto (govornica) smješteno na spoju svetišta i broda crkve, namijenjeno čitanju biblijskih tekstova u liturgiji. Sastoji se od ovalne, kvadratne ili poligonalne ograde, s jedne strane otvorene, zatim noge ili postolja na kojem počiva i malog stubišta kojim mu se prilazi.

U bazilikama se nalaze dva takva mjesta. U ranokršćanskim bazilikama amboni se nalaze na bočnim stranama scholae cantorum, a u romaničkim crkvama na dnu scholae cantorum prema glavnom brodu crkve. Sa sjevernog se čita evanđelje a s južnoga poslanica i starozavjetni tekstovi. Tamo gdje je bio samo jedan ambon (npr. S. Clemente u Rimu), reovito je bio trostepen: s najvišeg mjesta đakon čita evanđelje, sa srednjega subđakon poslanicu, a s najnižega lektor čita tekstove Starog zavijeta i ostale poruke. U pravoslavnoj crkvi se nalazi kao povišeno mjesto ispred ikonostasa, a naziva se amvon.

Ambone u 11. st. polako istiskuje pojava propovjedaonice. Propovjedaonica je govornica koja je od poda crkve odignuta od 1 do 4 m (i više), s koje svećenik propovijeda vjernicima (Split= romanička šesterostrana, 13.st.). U doba baroka doživljava vrhunac likovne ekspresije: u reljefu se izrađuju čitave poučne biblijske priče. Iznad se često postavlja baldahin koji ima akustičku, simboličku i dekorativnu funkciju. U 12. i 13. st. katkad nailazimo na dvije propovjedaonice, svaka na svojoj strani broda.

AKROTERIJ

AKROTERIJ (grč. akroterion= vrh, glavica)

U grčkoj umjetnosti samostalan plastičan ukras na vrhu i krajevima zabata hrama ili sarkofaga. Prvobitno simbolički ukras (npr. lira), zatim palmeta, akantusov list, a kasnije i složenije tvorevine (sfinga, grifon, Gorgona, Nike, čovječji lik). Javlja se i u etrušćanskoj i rimskoj umjetnosti, te u srednjovjekovnoj (npr. na vrhu ciborija).

AGORA

AGORA (grč.= trg, skupština)

U ant. Grčkoj gradski trg, tržnica, mjesto na kojem se odvijao društveno-politički i trgovački život. Nalazi se obično u središtu grada, u primorskim gradovima blizu pristaništa. U starije je doba nepravilna oblika, okružena hramovima i javnim zgradama, kasnije kvadratna oblika i izgrađena kao arhitektonska cjelina, okružena trijemovima. Uzor je rimskom forumu.

Agora je i prvotan naziv za narodnu skupštinu, koja se kasnije zove eklezija (= ovu riječ preuzima kršćanstvo, prvotno za crkvu kao zajednicu vjernika, a u romanskim jezicima i za crkvenu zgradu: tal. chiesa, franc. eglise, starodalm. hesia, jesia, itd.)