Postanak islama i arapska osvajanja (6.-8. st.)

Arapski poluotok - Smještaj Meke / Medine

Arapski poluotok bio je slabo naseljeno pustinjsko područje. Stanovništvo je bilo Arapsko. Arapi su bili semiti, bliski Židovima, Sirijcima, Babiloncima i Feničanima. Potkraj 6. i početkom 7. stoljeća bili su beduini ili nomadi te su živjeli od napasanja stoke. Stanovnici duž zapadne obale bavili su se trgovinom. Duž crvenomorske obale i na krajnjem sjeveru postojala su kraljevstva na niskom stupnju organiziranosti, a beduinska društva u unutrašnjosti Arapskog poluotoka živjela su po obrascima koja je civilizirano Sredozemlje već odavno zaboravilo: onaj tko si je mogao priuštiti, mogao je imati više žena, slaba i prekobrojna djeca bila bi prepuštena smrti, udovice i siročadi bili su tretirani poput robova,a osvećivala se i prolivena krv. Međuplemenski ratovi su bili uobičajeni a putovanja su bila rizična. Svako je pleme imalo svoje božanstvo. Ali bez obzira na sve te razlike, postojali su rituali koji su svima Arapima bili zajednički. Postojali su tri sveta mjeseca za čijeg trajanja su bili prekinuti svi ratovi, pa su vjernici slobodno mogli hodočastiti. Važno trgovačko i vjersko središte bila je Meka. U gradu se nalazila velika bogomolja Ćaba, kamena građevina kvadratnog tlocrta u kojoj je bilo 360 idola, uključujući i Kristovu sliku. Najveće poštovanje u Ćabi izazvao je crni meteorit.

Prorok Muhamed

Muhamed je rođen oko 571. godine. Već u ranom djetinjstvu postao je siroče. Odrastao je kao pastir, služeći bogatoj udovici Hadidže, koju je kasnije vjenčao. Tim je činom počeo putovati, susretao je sljedbenike kršćanstva i judaizma te je na taj način stekao bogatstvo i društveni položaj. Od djetinjstva mučili su ga grčevi u trbuhu. Sljedbenici su to tumačili kao sveti transovi, a kršćanski pisci kao napadaji histerije. To ga je navelo na meditaciju i izolaciju. Imao je i viziju da ga je posjetio arhanđeo Gabrijel i naredio mu da govori u Božje ime kao Božji prorok. U početku je bio skeptičan, nije vjerovao ali ga je supruga ohrabrivala i vjerovala u njega. Tvrdio je da je Božji prorok, ali nije smatrao da ima natprirodne moći. Njegovi sunarodnjaci nisu bili impresionirani njime jer nije imao natprirodne moći. Kad je počeo propovijedati protiv mnogoboštva 622. bio je progonjen u Jatrib, odnosno u Prorokov Grad, odnosno u Medinu. Njegov bijeg ili hidžra označio je početak muslimanske ere. Medina je bilo središte Arapa koji su prihvatili židovsku vjeru, pa su bili manje neprijateljski raspoloženi prema monoteizmu nego u Meki. Muhamed je postao vođa velike zajednice. Konačno je 630. napao Meku te očistio Ćabu od lažnih idola.

Muhamed je vodio jednostavan život, izbjegavao je luksuz. Volio je životinje i djecu. Oženio se s Ajšom, koja je tada bila još dijete. Umro je 632. te iza sebe ostavio zbirku objava Kur'an koju je skupio i uredio Abu Bekr 634. godine. Kur'an naglašava da vjernik mora vjerovati i u uskrsnuće i u sudnji dan, na kojem će svaki čovjek biti nagrađen sukladno svojim zaslugama. Također naglašava i predestinaciju. Osnovni vjerski rituali koje je Prorok napisao su molitva, post, milodari te hodočašće. Dobar se musliman mora pet puta dnevno moliti. Molitvi mora prethoditi pranje vodom. Mjesec ramazan je mjesec posta gdje vjernici ne smiju jesti ni piti od zore do zalaska Sunca, već samo noću. Dobar musliman barem jednom za svog života mora hodočastiti u Meku. Kur'an naglašava da je zabranjeno konzumiranje vina te kockanje, zabranjena je i određena hrana (svinjetina). Ubojstva djece su se najstrože kažnjavala. Nijedan muškarac nije mogao imati više od četiri zakonite žene. Muškarac je i dalje mogao lako dobiti razvod, a razvedena žena nije mogla više biti otjerana bez otpremnine.

Glavni razlozi širenja islama su njegova jednostavnost i nepostojanje formalne svećeničke hijerarhije i rituala.

Kur'an - Sveta knjiga

Muhameda je naslijedio Abu Bekr koji je uspio dovršiti ujedinjenje Arabije, no vladao je samo dvije godine. Naslijedio ga je Omar i s njim je započelo doba velikih osvajanja. Osvojio je Siriju, Palestinu, Armeniju i Egipat. Od kršćana su preuzeli flotu te su zauzeli Cipar, Kretu i Rodos. Sada, prvi put ujedinjeni novom vjerom, našli su se na granicama dvaju carstva, Bizantskog i Perzijskog. Omara je naslijedio Osman i od tada su se vjernici podijelili u dvije stranke. Iako je Osman bio jedan od prvih Muhamedovih sljedbenika, nije bio toliko neprijateljski raspoložen prema stanovnicima Meke, te je bio optužen da favorizira svoje suplemenike Omejade, Muhamedove neprijatelje. Kasnije je bio ubijen. Naslijedio ga je Alija, Muhamedov nećak i posinak koji nije ništa poduzeo kako bi kaznio ubojice svoga prethodnika pa se sumnjalo da je i on sudjelovao u uroti. Suprotstavila mu se Ajša, ali je pobuna ubrzo ugušena. Drugu je pobunu vodio Muavija. Alija je ubijen od strane pripadnika haridžita koji nisu priznavali kalifovu vlast.

Aliju je naslijedio Muavija, prvi omejadski kalif koji je premjestio prijestolnicu arapske države iz Meke u Damask gdje se stvarala nova arapska civilizacija. Položaj kalifa postao je nasljedan. Pobuna je izbila 680. godine od strane „starih vjernika“ koji su htjela zbaciti vlast Omejada, ali je pobuna ugušena. Od tada državom vlada stara arapska aristokracija, a ne Prorokovi sljedbenici. Arapski vladari su se nazivali kalifi jer su oni vrhovni svjetovni vjerski poglavari pa se zato Arapska država zove kalifat. Ubrzo se formirao feudalizam i aristokracija. Omejadi su osvojili Kartagu i čitavu sjevernu Afriku, sve do Gibraltara. Pokorili su i Hispaniju. Muslimani su prešli Pirineje i ušli u južnu Franačku. Ali Franačka nije bila dezorganizirana kao Hispanija. Izbila je bitka kod Poitiersa 732. godine pod vodstvom Karla Martela gdje su muslimani poraženi. Stanovništvo Arapskog poluotoka nikada ne bi moglo tako uspješno voditi svoje ratove da u svoje vojne redove nisu uključili pripadnike pokorenih naroda.

Najveći udarac osvajačkim ambicijama muslimana bila je pobuna Berbera u Africi koja je sredozemnu vojsku lišila najboljih odreda. Preko berberskog teritorija u sjevernoj Africi nisu mogli dovoditi nove odrede. U isto vrijeme, muslimani na istoku osvojili su Buharu i Samarkand te su stigli do Kine i ovladali Putom svile od Kine do Sredozemlja. Osvojen je i Afganistan i dolina Inda, ali Bizantsko Carstvo nikada nisu uspjeli srušiti. 

Krivovjerja (hereze) i prosjački redovi

Inocent III (1161.-1216.)
U njegovo vrijeme Crkva je bila na vrhuncu moći

Tijekom 13. stoljeća Crkvi je postajalo sve teže očuvati vodeći položaj na Zapadu. Državni interesi imali su prednost pred interesima katoličanstva. Brojni su biskupi, opati i pape bili zaokupljeni upravljanjem i stjecanjem prihoda od velikih materijalnih dobara, a sve manje zainteresirani za duhovni utjecaj nad svjetovnjacima. Papinska je uprava postala birokratizirana. Crkva je stalno morala ulagati velike dodatne napore kako bi očuvala prvenstvo. Papinstvo je imalo sve veće probleme s građanskim slojem ljudi radi krivovjerja. Lothario Conti, odnosno papa Inocent III., htio je ostvariti svoj plan prema kojem je papa glava kršćanstva i vođa čitave Europe. Njegov  cilj  bio je očuvati jedinstvo među kršćanima.

Papa je 1215. sazvao Četvrti lateranski koncil na kojem je odlučeno da biskupi trebaju podučavati siromašne studente i svećenicima se trebalo ostavljati dovoljna količina crkvenih prihoda kako bi se moglo dostojanstveno živjeti. Koncil je  naredio da se nikakve nove moći ne smiju štovati ako ih osobno nije papa odobrio.

Na tom su koncilu osuđeni krivovjerci (heretici), i to valdenzi i albižani. Njihovi pripadnici koji bi odbili pokajanje trebali su biti strogo kažnjeni. Krivovjerni pokreti su prihvaćali kršćansku vjeru, ali su odbacivali svećenstvo. Pokreti su se razvili u puku a ne među intelektualcima. Glavna pokretačka snaga krivovjernih pokreta bilo je nezadovoljstvo izazvano ponašanjem svećenstva. Pred svećenstvom se tražila veća djelatna pobožnost, više vjerskih poduka i propovijedanja uživo. Crkvena reforma, kojoj se željelo postaviti visoke standarde svećenstvu, neizravno je pomogla jačanju krivovjernih pokreta. Svi su se krivovjerci slagali da je svećenstvo bezvrijedno i nepotrebno.

Arnold iz Brescie (1090.-1155.), redovnik i
vođa pokreta protiv svjetovne vlasti
pape i svećenstva

 Sjevernotalijanski gradovi postali su glavna uporišta krivovjerja krajem 12. stoljeća.

Jedan od prvih vođa krivovjeraca u Italiji bio je Arnold iz Brescie, čiji su sljedbenici bili poznati kao arnoldisti ili siromasi. Najvažniji protusvećenički pokret pokrenuo je Petar Wald, bogati trgovac iz Lyona koji je svu svoju imovinu razdijelio siromasima. Oko sebe je okupio grupu sljedbenika poznatu pod nazivom „lyonski siromasi“. Pokušao je od pape dobiti potvrdu pravila svoje organizacije kao novog crkvenog reda, ali je bio odbijen.

Treći lateranski koncil odbacio je valdenge, gurnuvši ih prema krivovjerju. Oni su odbijali poslušnost papama i episkopatu te su smatrali da svi svjetovnjaci, uključujući i žene, mogu i smiju propovijedati bilo gdje, ne nužno u Crkvi. Posebno je taj pokret bio jak na jugu Francuske, u Languedocu, gdje su se njegovi sljedbenici bili poznati pod nazivom albižani (Bugari, katari), prema gradu Albiju. Ubrzo su se krivovjerja iz gradova počela širiti među plemstvom te u seoskim sredinama. To je učenje bilo znatno jednostavnije od katoličkog. Vjernici su se na samrti primali tzv „utjehu“ od strane „savršenog“ te nisu vjerovali u postojanje pakla kao ni čistilišta. Bili su dualisti i vjerovali su da je sav materijalni svijet djelo sile zla. Jahve je za njih bio zli bog koji je ubio Krista.

Na jugu Francuske, katoličko svećenstvo nije bilo u stanju suprotstaviti se krivovjernim pokretima pa je papa pokrenuo križarski pohod. U početku je odaziv bio slab, ali došlo je do obrata nakon ubojstva grofa Rajmonda Tuluskog, zaštitnika krivovjeraca. Rat je ubrzo izgubio vjersko značenje te je prerastao u borbu za političku neovisnost juga, gdje su se katolici s juga pridružili krivovjercima u otporu sjevernjacima. Na taj je način zaustavljen politički i kulturni razvoj Languedoca. Tijekom prve polovice 13. stoljeća glavno vodstvo u progonu krivovjerja preuzela je crkvena inkvizicija, tj. članovi novih crkvenih redova franjevaca i dominikanaca čiji je cilj bio borba protiv krivovjerja. Na inkvizicijskim sudovima vrijedilo je pravilo da je svatko kriv dok se ne dokaže da je nevin, a dokazati nevinost bilo je nemoguće. Krivovjerje se u društvu doživljavalo poput bolesti na tijelu – bolest se morala izliječiti ili bolesni dio tijela, odstraniti.   

Dominik de Guzman (1171.-1221.)
osnivač Dominikanskog reda

Među propovjednicima u Languedocu početkom 13. stoljeća isticao se Španjolac Dominik de Guzman koji je dospio u Languedoc kako bi započeo propovijedati krivovjernicima u cilju obraćenja na pravovjerje. Bio je vrlo uspješan te je dobio pravo osnivanja novog reda dominikanaca. Dominikanci su preuzeli pravila reda augustinaca. Sebe su nazivali braćom (fratrima), a ne redovnicima. Živjeli su među ljudima, a glavna im je zadaća bila propovijedati katoličke ideale. Na sebe su preuzeli zavjet potpunog siromaštva, nisu imali privatnog vlasništva niti redovite prihode. Uzdržavali su se prošnjom, te su poput franjevaca, nazvani prosja

Sv. Franjo Asiški (1181.- 1226.)

čkim redovima (mendikantima). Među dominikancima ističe se otac skolastičke filozofije Toma Akvinski te Vincent iz Beauvaisa, autor enciklopedija svih dotadašnjih izdanja.

Drugi veliki velikaški red, franjevaca, osnovao je sveti Franjo Asiški. Odrekao se bogatstva te počeo služiti Bogu u siromaštvu. Njegovi su  sljedbenici nosili naziv minoriti ili „mala braća“. Fratri su morali raditi vlastitim rukama te nisu smjeli primati novac, već samo hranu i odjeću.

Običan puk nije razlikovao franjevce od dominikanaca. Dominikanci su više bili usmjereni prema učenju i filozofiji, a franjevci uglavnom su se bavili misionarskim radom.