Baal

Baal ili Hadad

Baal, babilonski Bel što u prijevodu znači gospodin. U mnogim se tekstovima naziv Baal koristi kao zamjena za ime boga Hadada, gospodara neba, boga kiše, grmljavine, poljoprivrede i plodnosti. Budući da su samo svećenici smjeli izreći božje ime, Hadad, običan narod ga je zvao jednostavno Baal, odnosno Gospodin. U Starome zavjetu bio je sinonim za poganskog idola koji je nazivan različitim imenima: Baal Sidonski (1. Kraljevi, 16:31) ili Baal-Sebub, Gospodar muha u Ekronu (2. Kraljevi 1,2.). Iz naziva Baal-Sebub natao je naziv Beelzebub ili zli bog.

Figurica Baala

Pretpostavlja se da se tragovi kulta boga Baala nalaze i na švedskim crtežima na stijenama iz brončanog doba otkrivenima u Tanumu. predodžbu o velikom lovcu na sjever su vjerojatno donijeli sirijsko - fenički trgovci. prema kršćanskom demonologiji, Baal je rangiran kao prvi i glavni kralj pakla, koji vlada istokom. Prema nekim utorima Ball je vojvoda koji vlada nad 66 legija demona.


Pogledaj:
Demoni
Fenička i punska religija

Egipatska božanstva

1. Anubis

2. Harpokrat

3. Horus

4. Izida

5. Oziris

6. Ra

7. Tot
8. Hator
9. Set
10. Nun
11. Šu
12. Tefnut
13. Geb

Mezopotamska božanstva

1. Šamaš

2. Sin

3. Ištar ili Inana

4. Nebo i Marduk

5. Lilit

6. Anu i Enlil

7. Enki i Ninhursag

8. Ereškigal i Nergal
9. Baal

Ereškigal i Nergal

     Ereškigal i Nergal predstavljaju zle sile podzemnog svijeta. Kraljica podzemnog svijeta Ereškigal je poznata po mitu koji se odnosi na kult plodnosti u kojem božica Ištar silazi u podzemni svijet. Bog Nergal je bog masovnog uništenja ratom i pošastima, njegovo oružje, munja i pošast nas upućuju na to da je on sunčano božanstvo koje se očituje u jakoj podnevnoj vrućini a podsjeća na « pošast što hara u podne». Poznat je po mitu u kojem je prodirao u podzemni svijet postavljajući za sobom stražare da čuvaju četrnaest dveri. Nakon osvajanja podzemlja zbacio je Ereškigal s vlasti a život joj je poštedio nakon njenog preklinjanja da je uzme za ženu i preuzme njeno prijestolje.

Enki i Ninhursag

Nihursag

Bog Enki je bio bog vode, magije i mudrosti, koji se sjedinio s Ninhursag božicom zemlje pa je prema drevnom mitu na taj način razjašnjen postanak vegetacije. U navedenom mitu se opisuje i začetak poljodjelstva i nastanak plodova. Mit završava tako što Ninhursag baca prokletstvo na svog supruga, pa nam to govori o činjenici da voda pripada mračnom podzemlju, ali se nebeski dvor pobunio pa je božica Ninhursag bila prisiljena ublažiti kaznu, te su na taj način priznate i dobre strane vode. Tu dolazi do izražaja sukob i suradnja među božanskim silama, vode i zemlje, a to pak realistički odražava fizičke uvijete života u Mezopotamiji i izražava temeljno mezopotamsko vjerovanje da iza sukoba što vladaju u prirodi postoji red, a čovjek mora nastojati prilagoditi mu svoj život. Postojao je običaj božjeg suda, kada se osumnjičene bacalo u rijeku pa se utvrđivala njihova krivnja ili nedužnost po tome dali bi ostali plutati ili bi potonuli. Zanimljivo je da se u zakonskim tekstovima pri opisivanju takvih suđenja za riječ «rijeka» upotrebljavao prvi inicijalni klinasti znak koji je označavao «boga» pa se iz toga da zaključiti da su boga Enkija uspoređivali s rijekom. Enkiju se pripisivala i moć bacanja i skidanja čini i kletvi pa je s time povezan običaj prebacivanja krivnje sa zajednice na ovcu, koju bi potom zaklali i bacili u rijeku. U Babilonu je takav običaj bio mezopotamska varijanta prinošenja jarca kao žrtve okajnice, a nalazimo ga i u judaizmu:

«Tada neka zakolje jarca, što je određen za narod kao žrtva za grijeh

i neka odnese krv njegovu iza zavjese i neka učini s krvlju njegovo isto

onako kao što je učinio s krvlju junčevom; neka poškropi pomirilište i pred pomirilište».

Anu i Enlil

Anu

Božanstvo Anu je božanski suveren, poistovjećen je sa sveobuhvatnim nebom u svoj svojoj beskrajnosti, s kojeg sunce sja i kiša pada. Anu je vrhovni kralj, izvor reda i vladanja u nadnaravnom i naravnom svijetu. Vjeruje se da je ljudsko kraljevsko dostojanstvo dato upravo od Anua pa se često naziva i anitu.

Izvršitelj Anuove volje je božanstvo Enlil koji se poistovjećuje sa vjetrom koji suši tlo nakon poplave Eufrata i Tigrisa, on donosi kišu pašnjacima i brodovima što plove rijekama i kanalima nadima jedra. On oplođuje cvat bogatih palminih gajeva i osigurava red u prirodi i društvu. Kralj je u svojoj moći označavan izrazom Enlilitu što znači «Enlilovo dostojanstvo» jer se Enlil smatrao svojevrsnim prototipom kralja na zemlji i nosiocem kraljevskog autoriteta koji potječe od Anua. Bog Enlila je bio izvršitelj volje božanskog dvora i bog oluje.

Lilit

Božicu Lilit susrećemo i u Bibliji, kao posebno odgovornu za noćne strahove i more, bila je poznata i kao «noćna vještica»:

«Ondje će se sretat divlje mačke

s hijenama,

jarci će dozivat jedan drugoga;

ondje će se odmarat Lilit

našav počivalište.» (Izaija 34,14.)

Lilith

Posebno je zanimljivo da je Lilit koja je u sumerskoj mitologiji prvobitno bila božica pustoši, u babilonskoj se povezuje s demonom koji je vrebao ljude, a prema hebrejskoj legendi je bila prva žena stvorena kad i Adam, odbila je podati se Adamu vjerujući da je ravnopravna s njim, pobjegla je u pustinju i podala se drugim demonima te postala majkom mnogim drugim demonima. Lutala je svijetom tražeći nezaštićenu djecu koja su zasluživala biti kažnjena zbog grijeha svojih roditelja. Ubijala ih je tako što bi im se nasmiješila. Jahve ju je krivio da je upravo ona navela Evu da Adamu otkrije tajne vrta u Edenu. Njezina sveta životinja je sova, a prikazuje se kako nosi krunu s mjesečevim rogovima i ogrlicu od duge.

Nebo i Marduk

Marduk

Klin je bio simbol Neba, božanskog zaštitnika pisanja i govorništva. Ime Nebo znači «govornik u ime bogova» a može se dovesti u vezu s hebrejskom riječi nabhi što znači prorok.

Bog Marduk je u amorićanskom razdoblju bio gradski bog Babilona te su u njemu spojene uloge boga Enlila kao izvršitelja volje božanskog dvora i boga oluje. Prema tome on igra najvažniju ulogu u sukobu između Reda i Kaosa, što rezultira stvaranjem, a sve se to nadovezuje na mezopotamske obrede novogodišnje svetkovine u proljeće kad nastaje glavni vremenski preokret. U sjevernoj Mezopotamiji je to bog Adad, u Siriji i Palestini Hadad, a njegova nadređena uloga se očitovala u naslovu Baal što znači «Gospodin».

Ištar ili Inana

Inana ili Ištar

U Mezopotamiji su bila izrazito važna i štovana ženska božanstva koja su predstavljala prirodno zanimanje čovjeka za rast plodina, domaćih životinja i obitelji pa i iz područja Mezopotamije imamo mnoštvo kipića Božica majki, koje su igrale najvažniju ulogu u mitovima i obredima kojima je cilj bio povećanje plodnosti. To božanstvo su Sumerani nazivali Inana a kod Semita, Amorićana i Asiraca se poistovjećivala s božicom Ištar. Vrlo značajan obred u sumerskoj religiji je bila godišnja ceremonija svetog vjenčanja između božice Inane i boga biljnog svijeta Tamuza, čiju ulogu bi preuzimao kralj a svećenica bi predstavljala Inanu , odnosno semitsku Ištar koja bi ljudima donosila plodnost i bila velika ljubavnica i majka. Sumerskoj verziji mita o «Ištar i sedam prolaza» arapske žene i danas iskazuju počast u «plesu sedam velova» premda više nema religijsko značenje. Taj mit je ljubavna priča jedne besmrtne božice zaljubljene u smrtnika Dumuzija, koji je bio uspiješan farmer, stočar i nadasve dobar čovjek, koji je bio iskreno odan svojoj ženi božici. No nekoliko mjeseci u godini bi slabila njegova ljubav pa bi za to vrijeme bio prognan u podzemlje a zemlja bi u tom periodu ogoljela, a plodnost joj se vraćala njegovim povratkom i sjedinjenjem s božicom. U akadskoj verziji mita te uloge su preuzeli Ištar i Tammuz. Nakon Tamuzove smrti Ištar ga je slijedila u podzemni svijet koji je bio mračno mjesto gdje su se mrtvaci odjeveni u perje hranili prašinom i poput sluga stajali u hodnicima Tim sablasnim svijetom je carevala Ištarina neprijateljica Ereškigal. Podzemni svijet se sastojao od sedam slojeva međusobno odijeljenih masivnim zidinama a svaki sloj je bio zaključan čvrstim vratima koja su čuvali monstruozni čuvari. Ištar je morala znati ime svakog sloja a plaćala je prolaz skidajući sa sebe nakit i odjeću tako da je na kraju prolaskom kroz 7 vratiju dospjela do prijestolja božice Ereškigal potpuno naga i bespomoćna. Na trenutak je vidjela svog muža i bila ubijena a nakon njene smrti na zemlji je zavladao nered i neplodnost pa više nisu uspijevali usjevi a ni žene nisu mogle zatrudnjeti. Jedan zgodan svećenik transvestit je poslan kao glasnik u podzemni svijet te ulagivanjem i rječitošću uspijeva osvojiti Erešikigalino srce pa mu ona daje Ištarino tijelo koje on oživljava bočicom vode koju mu je dao bog Enki. Pri tom je došlo do nagodbe kojom Je Tamuz pristao na pola godine zamijeniti Ištar u podzemnome svijetu, a Ištar je zbog tuge za Tamuzom zemlju obavila zimom. Drugu polovicu godine Tamuza je zamjenjivala u podzemlju njegova sestra a zemlja je u toj polovici godine zbog Ištarine sreće i spolne aktivnosti cvala. Vraćajući se iz podzemnog svijeta Ištar je na svakim vratima dobivala natrag odjeću i nakit pa to predstavlja obnavljanje svijeta u ciklusu izmjene godišnjih doba. Osim uloge plodnosti, Božica Ištar je u semitskom razdoblju Babilona i u Asiriji bila poznata i kao božica-ratnica pa tu ulogu preuzima i kao kanaanska božica Anat U Asiriji su je počeli povezivati i sa samim nacionalnim božanstvom Ašurom, a u kraljevskim natpisima se slavi kao «savršeno hrabra» ratnička božica koja bodri ratnike i uništava neprijatelje. Ištar se u asirskoj skulpturi pojavljuje sa oštricom koplja kao amblemom. U mezopotamijskoj kulturi je redovito prikazivana s lavom koji joj je bio kultna životinja.

Sin

U sumerskom panteonu Sin je bog mjeseca. Osobito se doimao drevnih naroda a predstavlja protjecanje vremena a pošto je računanje vremena bilo značajan čimbenik zbog prekomorske i prekopustinjske trgovine u kojima su putovanja znala trajati mjesecima pa ček i godinama te je vrlo važnu ulogu igrala i procjena trajanja puta zbog opskrbe same ekspedicije kao i procjena razdoblja isplate samog dohodka. Upravo zbog ovih razloga je i bog mjeseca Sin bio vrlo cijenjen. Zanimljiva činjenica je i to da su stanovnici velikoga karavanskog grada Palmire u prva tri stoljeća nove ere davali prednost lunarnom božanstvu. Boga mjeseca, Sina simbolizira polumjesec.

Šamaš

Šamaš je bio Babilonu u doba Hamurabija jedan od najutjecajnijih bogova. O njegovom značaju svjedoči i gornji dio stele Hamurabijevog zakonika iz starobabilonskog razdoblja na kojoj Hamurabi skrušeno moli pred bogom Šamašom. On je bio bog sunca, zvan i Babar što je najvjerojatnije naziv nastao od pridjeva barbar što znači «sjajni». Sunce su štovali i Sumerani osobito u Larsi i Siparu a nazivali su ga Utu. Predstavljao je neprijatelja tame i svih zala koja tama predstavlja, nosio je i naziv «Sunce…ljekovitih krila» a bio je prikazivan kao bradati muškarac sa karakterističnom kapom na glavi i zrakama sunca na ramenima ili kao sunčev disk sa krilima, na identičan prikaz boga sunca Ra nailazimo i u egipatskim prikazima. Šamaš je bio onaj koji raspršuje bolest i osvećuje potlačene i obespravljene, putuje cijelim nebom, od obzorja do obzorja, danju a isto to putovanje obavlja i noću podzemnim svijetom.

Mitološka bića: Triton

Triton je grčki bog mora, prikazivan s gornjim dijelom tijela u ljudskom obličju, a donjim dijelom u obliku ribe. On je glasnik velikih mora, sin Posejdona i nimfe Amfitrite. Poput svog oca, nosio je trozubac, premda je njegod atribut rastvorena ljuštura školjke, s koje se on glasa trubom. Zvukom trube Triton najavljuje valovito ili mirno more. Prema Hesiodovoj Teogoniji, Triton je živio sa svojim roditeljima u zlatnoj palači skrivenoj u morskim dubinama. Triton je imao kćer Palas, a bio je i hranitelj božice Atene.

Triton je vjerojatno bio stari bog ribara i pomoraca. U beotskom mitu, u kojem mu se pridaje znatna važnost, prikazuje se kao demon prirode divljih osobina, koji napada žene iz Tanagre, koje su ga same ubile, ili je to učinio Dioniz. Triton se također spominje u i u mitu o Argonautima. Prikazao im se na Tritonskome moru u Libiji, te je Eufemu dao grudu zemlje koja je zajamčila njihovu buduću vlast. Poznata je i priča o njegovom glazbenom natjecanju s Misenom (Hektorov frulaš u Trojanskom ratu), kojega je pobijedio i bacio u more.

Kasnije se o Tritonu govorilo u množini, pri čemu su morski tritoni i nerejide suprotnost satirima i nimfama koje žive na kopnu. Tritoni su opisivani kao močvarne žabe s kosom na glavi, čija je posebnost bila pored šarene kose i nemogućnost odvajanja jedne dlake od druge. Ostatak tijela je bio gladak, poput kože morskog psa. Ispod ušiju imali su škrge, i ljudski nos i široka usta sa zvjerskim zubima. Oči su im bile plave boje, a ruke i prsti poput školjke murex. Umjesto nogu imali su delfinov rep.

Tritonova fontana, Piazza Navona

Pogledaj:
Mitološka bića: Nimfe
Mitološka bića: Jednorog
Mitološka bića: ptica Feniks

Okeanide

Okeanide su u grčkoj mitologiji Okeanove i Tetijine kćeri. Bilo ih je tri tisuće, te su imale moć preobrazbe. neke od njih su živjele samo u vodi, a neka i na kopnu. Za ljude su imale različita značenja. One vladaju rijekama, jezerima i fontanama. Njihova su braća bogovi rijeka, a sestre božice oblaka.

• Admeta – ili drugdje Pontova kći,
• Akasta ,
• Amalteja – odgojila je Zeusa,
• Amfiro,
• Amfitrita – Posejdonova žena, kraljica mora (drugdje Okeanova nećakinja i Doridina kćer),
• Argija,
• Azija – božica istoimenog kontinenta, Prometejeva žena,
• Beroja,
• Bolba – vrlo lijepa, majka nimfi Limnada,
• Daira,
• Diona – Zeusova ljubavnica, Afroditina majka,
• Dorida - Amfitritina majka, Nerejeva žena,
• Elektra,
• Etra,
• Eudora
• Eurinoma – spasila je Hefesta i odgajala ga dok je bio dječak, pomagala joj je Tetida,
• Evropa – po njoj je nazvan kontinent, Zeusova ljubavnica i kraljica Krete,
• Efira,
• Filira – Kronova ljubavnica, Hironova majka, prva proizvela papir,
• Hipo,
• Hriseida,
• Idija – najmlađa Okeanida, majka Medeje i Apsirta,

• Kalipsa – Odisejeva ljubavnica, vladarica Ogigije, odrekla se besmrtnosti i umrla,
• Kaliroja – druga Posejdonova žena,
• Kafira,
• Kerkeis,
• Keta – Heliosova žena, majka Asterije,
• Kleodora – božica planine Parnasa,
• Klija – drugdje Muza,
• Klitija – Apolonova ljubavnica,
• Janira – Perzefonina prijateljica,
• Jante – Perzefonina prijateljica,
• Leukipa – Perzefonina prijateljica,
• Lisiteja – Zeusova ljubavnica,
• Melija,
• Meliboja – majka Likaona, prvog arkadijskog kralja,
• Menesto,
• Meropa – drugdje Plejonina kćer, dakle, Okeanova unuka,
• Metida – Zeusova prva žena i Atenina majka, Zeus ju je zatvorio u svoju glavu,
• Nemezida – božica osvete,
• Okiroja,
• Pe,
• Perza,
• Periboja,
• Perseida,
• Petra,
• Pita – Afroditina prijateljica, lijepa kao i ona, božica zavođenja

• Plejona – Atlasova žena, majka Hijada, Plejada i Hijanta, živi na planini Kileni,
• Pluto – Zeusova ljubavnica, majka Tantala,
• Polidora,
• Primno,
• Roda - Heliosova žena,
• Stiks – božica u podzemlju,
• Telesto – božica uspjeha,
• Tiha – božica sreće (rimski pandan Fortuna),
• Toe,
• Uranija – drugdje Muza,
• Zeuks.

Pogledaj: Mitološka bića: Nimfe

Nerejide

Nerejide u grčkoj mitologiji predstavljaju pedeset kćeri boga mora, Nereja i okeanide Doride. Svojim bi plesom i sviranjem razveseljavale mornare, također bi im pomagale u nevoljama na moru. Poznate nerejide su bile Posejdonova žena Amfitrita, te Ahilejeva majka Tetida.


Pogledaj: Mitološka bića: Nimfe

Mitološka bića: Nimfe

Satir i nimfe,William-Adolphe Bouguereau, 1873.

Nimfe susrećemo u grčkoj mitologiji, gdje predstavljaju božanstva prirode. Smatrane su Zeusovim kćerima. Rijeđe se pojavljuju same, najčešće borave u skupinama, a osobito su bile štovane od strane priprostog puka. Njihova su boravišta različita, tako Okeanide i Nerejide borave u morima, Najade na izvorima i u potocima, te Drijade na drveću i u šumama koje su bile usko vezane za sudbinu drveta, ako drvo umre, umiru i one. Osim samostalnog pojavljivanja, često se pojavljuju i u pratnji viših bogova. Njima je prepuštena skrb i briga oko božije djece. Njihovi muški partneri su satiri i sileni. Nimfe nisu bile posve bezopasna bića, ukoliko bi im se čovijek previše približio , mogle su biti opasne po njega. Stari Grci su bili zaluđeni nimfama, obažavali su ih što je vidljivo i po njihovim učestalim prikazima. Njihovo štovanje je bilo razprostranjeno i van granica Grčke, te ih nalazimo na većini područja Mediterana.

Ženska božanska bića slična nimfama nalazimo i kod Kelta. I kod njih se također radi o božanstvima prirode. Keltske nimfe su štitile izvore i rijeke, koji su štovani kao sveta mjesta. Često su znale biti prikazivane u tročlanoj skupini, a prvenstveno su bile štovane u sjevernoj i jugoistočnoj Galiji.

Jezero Conn u Irskoj. U keltskim bajkama jezera su bila dom
natprirodnih bića koja su mogla mijenjati oblike.

Pogledaj:
Mitološka bića: Triton
Mitološka bića: Jednorog
Mitološka bića: ptica Feniks

Simbolika ruže - članak iz 1886.

Ruža je bila omiljen cvijet od samog nastanka čovijeka. Ugodni miris jamačno je privlačio divlje čudo prirode. Svojim se razvojem čovije još više sprijateljio s tim cvijetom. Sad više nije ruža pobuđivala u njega tjelesno čuvstvo miomirisa, već i estetičko čuvstvo ljepote. Još je u starih Grka ruža postala atributom različitih božanstava. U sjevernoj mitologogiji je također imala religiozni značaj, jer je bila simbolom pokoja posvećenih mogila. Stari su Indici vjerovali da Lakšimi, božica bogatstva, počiva na ruži s 108 velikih i 1008 malih listova. Anakreon, grčki pjesnik, izvodi ružu od morske pjene, gdje se rodila božica ljepote, Afrodita (kod Rimljana Venera). Kad su je bogovi ugostiti, napuniše joj čašu nektarom, zato i miriše tako krasno.

Muslimani ružu smatraju svetom, jer je proizišla od znoja proroka Muhameda. Iz tog razloga neće ni jedan vjernik Islama pustiti ni jednog cvijeta ruže na tlu, a kamoli pogaziti je nogama. Perzijanci su škropili svakog tuđinca vodom od ruža, da ga očiste, kad stupa u njihov dom. U knjigama starog zavjeta često se spominje ruža. Već je u starih Židova bio običaj plesti vijence od ruža, a taj se običaj razprotro dalje po cijelom istoku, po Grčkoj i Italji.

U sudbini ruže ogledava se vrlo živo i jasno, kako su se znamenito mijenjala čuvstva i želje čovječanstva. Tako je pod nebom Italije ruža bila vrlo poštovana. No, značajno je kako je Rimljanin, koji nije bio esteta poput Grka, upotrebljavao ružu. Viencem ruža ukrašen vrč vina, ukrašena trkališta i plesališta, postelja ljubavnika obasuta ružama, pijana rulja kako gazi ruže – to su prizori rimske ljubavi prema ruži. No, nigdje nisu Rimljani tako opoganili ruže, kao na orgijama. Reakcija je skoro osvanula, te se ruža pokazala opet nevinom stradalicom.

Dođoše vremena istočnog asketizma i misticizma. Sad gledaju ružu drugačije. U njoj vide krv i stradanje Isusovo. Poezija kršćanskih legendi puna je svijetlih spomena ruže. Od tih se vremena pjesnici natječu, tko će joj biti uljudniji vitez. Od tog vremena ruža krasi naše stanove i vrtove. Mi je nosimo na grudima, a djevojke si njome kite glavu. Kad je gledamo, mašta nam prikazuje ljepotu i mladost u skladnoj slici. Ruža je glasnica ljubavi, proročica sreće. Umjetnost i poezija pune su njezinih obraza. Ruža je slika i prilika krasne djevojke, kojom grudi odišu nježnom dušom djevojačkom. Zato je ljube pjesnici od najstarijih dana do današnjih vremena. Ruža je jezik ljubavi, ne samo mladenačke, nego i anđeoske majčinske. Život, slasti, radosti proljeća i ljeta prepliću se u ruži. Nebo i vječno blaženstvo druži se s ružom. U Dantea je raj slika nebeske bijele ruže! Sjetite se krvavih mučeničkih ruža; bijele ruže, znaka mira; sjetite se svih onih bajnih misli kojima je istočnjačka mašta ovila ružu. Već je surova duša prvotnoga čovjeka našla u ruži lijek ljepote, pa će i poslijednja biti ujedno poslijednjim cvijetom na zemlji.

(Objavljeno 1886. u časopisu Vienac, br. 1 od 1. siječnja 1886.)

Pogledaj:
Svastika - simbol života i smrti

Tajne egipatskog načina mumificiranja.

Mumificiranje u Egiptu nije jedinstven slučaj u povijesti. Obavljali su ga i ostali narodi. Ni u samom Egiptu postupak nije bio uvijek isti, već se on mijenjao i usavršavao. Bitno je napomenuti da su za Egipćane život i smrt bili dvije strane istog novčića, kao ciklus i put koji vodi sjedinjenju Duše sa svijetom.

Od samog časa smrti,drevni Egipćani su se obraćali pokojniku kao bogu „Ozirisu“, to je bilo nešto slično kao naše „pokojni“. Sam obred balzamiranja je trajao sedamdeset dana, detaljan opis postupka daje nam Herodot u jednom njegovom djelu o Egiptu; Mumificiranje je zasebna profesija. Balzamatori, kad se tijelo k njima donese, pokazuju uzorke modela u drvetu različite kakvoće, obojene tako da sliče mrtvacima. Za najbolje i najskuplje modele kažu da su oni koji koji prikazuju biće od spominjanja čijega imena se moram suzdržati. Druga je vrsta nešto lošija i jeftinija, dok je treća najjeftinija. Kada im je ponuđena razlika u kakvoći rođaci umrlog odluče se koju će od tri izabrati, te nakon što su izvršili odabir odlaze ostavljajući balzamatore da obave svoj posao. Najsavršeniji postupak je kako slijedi: Mrtvo tijelo iznijeli bi iz kuće i smjestili u radionicu u obliku šatora koju su nazivali „dobra kuća“ ili „zlatna kuća“. Najprije su tijelo oprali nilskom vodom i palminim uljem. Tada su s lijeve strane trbušne stjenke napravili rez i izvadili jetru, pluća, želudac i crijeva. Organe bi zatim isprali i stavili u natron da se osuše. Zatim bi izvadili mozak kroz nos pomoću metalnih kuka, a lubanju bi napunili blatom ili platnom kako bi sačuvali potpun izgled. Srce su ostavljali u tijelu jer je po vjerovanju ono bilo sjedište uma i osjećaja te stoga potrebno pokojniku u drugom svijetu. Tijelo su sačuvali pomoću dragocjenih masti i smola te napunili natronom da se isuši, te se tako sušilo 70 dana. Nakon 70 dana tijelo su opet oprali nilskom vodom i palminim uljem kako bi koža zadržala elastičnost. Osušeni organi zamotani u lanene povoje, bili su zatim vraćeni u tijelo ili pohranjeni u Kanpske žare. Tijelo su zatim napunili lanom, platnom da bi sačuvalo potpun izgled te bi ga opet premazali palminim uljem i drugim mirodijama. Tako pripremljeno tijelo umota se u lanene povoje na cerimonijalan način. Povoje bi prilijepili gumom. U tom stanju tijelo se vraća obitelji koja naručuje jedan kip ljudskog obličja,u koji stavljaju mrtvaca, te ga tako sahranjuju u grobnicu, gdje ga postavljaju u stojećem stavu pored zida. Tako se obavlja najskuplji postupak balzamiranja.

Prikaz mumifikacije

Obično bi se na povoje i na posmrtne ogrtače postavljale magične izreke i amajlije kako bi se spriječilo da tijelo slijedi dušu. Najvažnija amajlija bio je skarabej smješten iznad srca. Skarabej je bio simbol obnovljenog života te je bio namijenjen tomu da se potakne ponovno rađanje u životu vječnom. Iz pojedinih izvora također saznajemo da su obje noge pokojnika bile vezane jedna uz drugu, zauzimajući tako Ozirisov položaj. Koža s tabana bila je otklonjena i zamijenjena sandalama od papirusa i kraljevskog lana, često sa ucrtanim očima tako da noge ne bi napravile neki pogrešan korak ili ikad ponovno hodale zemljom. Srce je često bilo zamijenjeno keramičkim, kamenim ili nekim drugim posvećenim materijalom, a ruke su bile prekrižene u različitim položajima, ovisno o staležu, spolu, kao i o godišnjem dobu u kojem je tijelo balzamirano.

Uviđamo da je taj postupak izveden izvorno bio složen, ali i skup te su si ga mogle priuštiti samo kraljevske obitelj no morao je biti izveden u potpunosti jer ako bi zanemarili koji propis preminuli bi postao zao demon koji bi progonio obitelj. Balzamatori su balzamiranjem preuzimali ulogu božanstva, a predvodio ih je Anubis, koji je i sam izveo prvo balzamiranje na tijelu boga Ozirisa.

Anubis sa šakalovom glavom kao božanski balzamator.

Knjiga mrtvih, Anhajin papirus, 12 din.British Museum, London

Nakon izvođenja svih propisanih postupaka digli su lijes da ga odvedu u grob. Slijedila bi velika povorka, na čelu koje je bio lijes u čamcu što su ga na saonicama vukli ljudi i volovi, a na svakom kraju su klečale žalobnice (lunje) koje su preuzele ulogu Izide i Neftis. Iza lijesa slijedile su Kanopske žare također na saonicama .U povorci su bili i svećenici koji su bili prisutni balzamiranju te profesionalne narikače. Posljednji su bili sluge koje su nosile sa sobom sve što će pokojniku trebati u drugom svijetu nakon uskrsnuća, od hrane do odjeće. U povorci su nosili i malene kipove koji su predstavljali ka ili dobrog duha preminuloga. To je bio preživjeli dio čovjeka koji se dignuo iz njega kad je čovjek izdahnuo te otputovao na Zapad. Povorka se kretala prema groblju na dalekoj zapadnoj obali Nila, te je povorka morala prelaziti Nil gdje su obredno prikazali putovanja što ih je poduzimao faraonov sprovod krećući se prema glavnim kultnim Ozirisovim središtima u Busirusu i Abidosu. Na groblju su mumiju postavili uspravno te je uslijedio ritual „otvaranja ustiju“ kojim bi se otvorio put duši ka ponovnom rođenju, tradicionalno taj obred je izvršavao sin pokojnika pomoću štapa sa ovnovom glavom.Te konačno polaganje mumije u grob. Sav taj postupak pratile su molitve i razna čaranja iz Knjige mrtvih, Knjige tajnog boravišta te iz Tekstova piramida. Nažalost, skoro sve je izgubljeno.

Mumija koju podržava Anubis pri ulazu u grob za obred otvaranja usta.

Knjiga mrtvih, Huneforov papirus.

British Museum, London.

Svastika - simbol života i smrti

Svastika na srednjovijekovnom stećku,
Gornji Močioci, Bosna

Svaki simbol svake nacionalne religije može se čitati ezoterički. Jednostavno rečeno, simboli su opipljiv jezik za prenošenje skrivene poruke ili značenja. Oni koji su obučeni za njihovo razumijevanje mogu prepoznati određene snage duhovne prirode. U okultizmu se simbol smatra ključem tajnih doktrina i učenja. Ove doktrine svoje korijenje imaju u filozofiji poganskih misterija, religija i ezoteričnih društva, stvarajući duhovne alternative biblijskom svjetonazoru, potpuno opremljene alternativnim povijestima, alternativni načinima spasenja, alternativnim bogovima i alternativnom stvarnosti.

Manly P. Hall, jedan od najutjecajnijih okultista prošlog stoljeća, napisao o

simbolima: Oni su središta nadmoćni, trudne figure s ogromnom moći ...

Ogrlica iz Irana, prvo tisućljeće pr. Kr.

Tijekom nacističkog skupa u Nürnbergu 1934., oko 35.000 simbola svastike bilo je prikazano na plakatima, zastavama, i ogromnim pozadinskim zavjesama. To je nedvojbeno bio najmasovniji prikaz svastike na jednom mjestu. Zbog nacističke upotrebe simbola svastike, taj je simbol počeo predstavljati zlo i smrt. Međutim, svastika nije bila nacistički izum. Nepoznata većini zapadnog svijeta, svastika je jedan od najstarijih simbola u povijesti, a moguće i najraširenijih. Njeno rasprostiranje je dokumentirano od istočne Azije preko srednje Amerike, Mongolije, Indije do sjeverne Europe.

Svastika za sreću na pragu kuće, Indija

Svastika je simbol sveprisutan na indijskom potkontinentu, tamo je svastika prikazana kroz lik zmije, pojavljuje se u Šivinim hramovima, na vrata domova, kao ukras na stajama, u narodnoj umjetnosti i kulturi, te postoji kao značajan element dizajna ili 'Yantra' na svečanim prilikama, posebno na vjenčanjima. Svastika je bila povezana splodnosti u Mezopotamiji kao i kod Semitske božice Ishtar. Prisutna je u mnoštvu religija, egipatskoj, budističkoj, skandinavske (Thor), hidusi, pa čak i u kršćanstvu. Sam naziv svastika dolazi iz sanskrta i znači sretno.

Etrurski privjesak

U ezoteričkom smislu svastika predstavlja osnovni smisao života, snagu solarne energije i reinkarnacije. Ovaj iskonski koncept obnove, solarne energije, obožavanja sunca, i kozmičke životne snage, održao se u okultnim društvima. Za njih ona i dalje ima ono značenje koje je imala stoljećima prije nacističkog preuzimanja simbola, te predstavlja alfu i Omegu univerzalne kreativne snage. ...

Zanimljivo je i kako je svastika postala nacističkim simbolom. Godine 1919. tajno Thule – društvo (Thule Geselshaft) prihvatilo je svastiku kao službeni simbol. Isto to društvo je kasnije dalo podršku Adolfu Hitleru. Ono što je intrigantno kod ovog društva je da su njegova učenja i doktrine bile usađene u samu srž nacizma. Kasnije je Hitler na mnoge načine podupirao rad ovog društva, koje mu je pomoglo otvoriti jedno od najkrvavijih poglavlja ljudske povijesti. Od tada je kukasti križ postao povezan s njemačkim nacional – socijalizmom te je njegov simbol dobio sasvim novo značenje, postao je simbolom zla.

Latinsko američki košarkaški klub 1907.

Pogledaj:
Simbolika ruže - članak iz 1886.
Galeazzo Ciani - tajni arhiv grofa Ciana