Rogati Bog

Rogati Bog je vrhovni Bog koji objedinjuje sve kreativne energije projektivnog ili aktivnog ("muškog") obrasca (energije yáng). U paganizmu, On je temeljni arhetip Boga. Pagani ga zamišljaju kao savršenog muškarca – najsnažnijeg, najzgodnijeg, najhrabrijeg, najmoćnijeg i najslavnijeg, golim do pâsa, s izraženom muskulaturom i velikim jelenjim rogovima. On je potentni otac koji sije sjeme i donosi novi život u jedinstvu s Božicom. On je sveukupni duh – sve ono što ne možemo percipirati nijednim osjetilom.

Razvoj kulta Rogatog Boga

Uz kult Božice Majke, od pamtivijeka se razvijao i kult Rogatog Boga. Zato ih pagani smatraju prvotnim i arhetipskim božanskim parom. Spiljski crtež Vrač (The Sorcerer) jedan je od njegovih najranijih prikaza. Otkriven je u Spilji Tri brata (Grotte des Trois-Frères) u čijoj se blizini nalazi južnofrancuski grad Ariège. Crtež je star oko 13.000 godina i prikazuje čovjeka odjevenog u jelenju kožu, s bradom i velikim okruglim očima, a na glavi ima jelenje rogove. Izgleda kao da pleše ili izvodi obred. Nacrtan je na gornjem dijelu zida i ne može ga se lako uočiti, za razliku od ostalih crteža životinja, koji su lako uočljivi. To ukazuje da su ga autori smatrali nečim svetim. Iz paleolitika potječu i drugi slični crteži i gravire na kostima i rogovima. Među njima je i Čovjek iz spilje Pinhole (Pinhole Cave Man) – rezbarija muškog lika s izraženim falusom i rogovima, izrezbarenom na rebru izumrlog vunastog nosoroga (Coelodonta antiquitatis). Star je oko 12.000 godina, a pronađen je 1920. u središnjoj Engleskoj (grofovija Derbyshire). I u brončanom se dobu figure Rogatog javljaju u Egiptu, Mezopotamiji, Indiji i drugdje, i to ne samo s jelenjim nego i rogovima ovna, jarca ili bika.

U Drevnom Egiptu govedo se smatralo svetom životinjom. Zato ne čudi što su rana rogata božanstva bile čak i božice, poput Hathor, Bat, a kasnije i Izide. Ipak, najranija egipatska refleksija Rogatog Boga bio je pradavni bog Hnum (Khnum). Ima glavu ovna, ljudima daje životnu esenciju ili duh – ka (kȝ), a usto je i bog Sunca koje zalazi (što je kasnije postao Atum). Dakle, ima čak tri važne osobine neopaganskog Rogatog Boga. Nipošto ne možemo govoriti o slučajnosti. Na takvim fascinantnim podudarnostima gradimo ideju o univerzalnosti i iskonskom podrijetlu Rogatog Boga. Dok je Hnum bio štovan u Gornjem Egiptu (južnom dijelu carstva), u Donjem Egiptu (delta Nila) štovao se bog Banebdjedet koji je također imao glavu ovna, kao i kasniji tebanski bog Sunca Amon (Ἄμμων). U Heliopolisu se štovao i Mnevis, bog plodnosti s glavom bika, koji se s vremenom izjednačio sa svetim bikom Apisom.

U 5. st. pr. Kr. u Kartagi je bilo vrlo popularno božanstvo Ba'al-hamon ili Ba'al Qarnaim što doslovno znači "Gospod s dva roga". Bio je semitski bog plodnosti za kojeg se vjeruje da je u raznim oblicima bio štovan diljem Sredozemlja, pa čak i u skandinavskim zemljama. U Mezopotamiji su brojna božanstva prikazivana s dva roga, što je bio simbol plodnosti i (političke) moći. Najpoznatiji je primjer Enkidu – jedan od junaka Epa o Gilgamešu, koji se ponekad prikazivao čak i s kopitima. I kraljevi su često nosili kacige s određenim brojem rogova, što je ovisilo o prilici kraljevskog pojavljivanja. Fenički bog Sunca i blagostanja Moloh te sumerski bog zaštitnik Lamassu također su prikazivani s bikovim rogovima. U porječju rijeke Ind (današnji Pakistan) od 4. do kraja 2. tisućljeća pr. Kr. razvijala se Indska dolinska civilizacija  kojoj su pripadala dva čuvena grada – Harappa i Mohenjo-daro (tek oko 1700. pr. Kr. na to su područje došli vedski Indijci ili Arijevci). Jedini pisani dokumenti te pradavne kulture jesu dosad nedešifrirani pečatnjaci koji su najvećim dijelom prikazivali goveda. No, posebno je zanimljiv pečatnjak koji prikazuje mušku osobu s rogovima i životinjama koje ga okružuju (podosta podsjeća na Vrača iz Ariègea). Budući da ga znanstvenici smatraju pretečom kasnijeg hinduističkog boga Śive, nazvan je "Pra-Śiva", "Proto-Śiva" ili Paśupati, što na sanskrtu znači "Gospodar zvijeri" (jedno od Śivinih imena).

U afričkoj kulturi ističe se Ikenga – bog (Alusi) naroda Igbo (današnja Nigerija). Ima dva velika ovnova roga i mač u ruci. Bog je uspjeha i vremena! U zapadnoafričkoj religiji vodun (iz koje proistječu haićanski vodou i louisianski voodoo) Legba je jedan od glavnih duhova (loa) koji se također prikazuje s rogovima i falosom (na Haitiju ga danas zovu Papa Legba). U američkoj domorodačkoj religiji ističe se nošenje bivoljih maski i rogova. Najpoznatiji takav događaj svakako je Bivolji ples (Buffalo dance), običaj naroda Mandan (Sjeverna Dakota). Tim plesom plodnosti priziva se duh velikog bivola ili bizona. U europskoj antičkoj kulturi postoje brojni primjeri. U ciparskom selu Enknomi (Έγκωμη) pronađene su dvije izvrsno sačuvane brončane figure iz 12. st. pr. Kr. Jedna se i službeno naziva Horned God "Rogati Bog", a druga Ingot God "Bog od ingota" (odlivenog metala).

Najpoznatiji primjer iz grčke mitologije svakako je Pan (Πᾶν) (čije ime vjerojatno dolazi od glagola πάειν "pâsti") – bog pastira, stada, njiva, šuma i polja. Zaštitnik je stoke i lovaca, ljubitelj glazbe i najbolji plesač među bogovima. Najčešće ga se smatra sinom nimfe Driope (Δρυόπη) i boga Hermesa (Ἑρμῆς). Rimljani su ga zvali Faun, a vedski Indijci Pūṣan. Prikazuje se kao polučovjek-polujarac. Ima kozje noge i rogove, ljudsku glavu i trup, kozji rep, jarčeve uši i bradu te dlakavo tijelo. Grčki povjesničar Plutarh (Πλούταρχος, 46.-125.) napisao je da je Pan jedini grčki bog koji je umro – što ukazuje na pradavni paganski mit o Božjem neprestanom umiranju i ponovnom rađanju na Yule, prvi dan zime.

Dioniz (Διώνυσος) ili Bakho (Βάκχος, latinski: Bacchus) grčki je bog životnih radosti, plodnosti, vegetacije, vina i žena. Njemu u čast održavale su se Dionizijske svečanosti (kao i Bakanalije u Rimu) sa zborovima pjevača u jarećim kožama. Dioniz je i bog zabave i veselja. Njegov je kult slavljenje muške seksualne potencije i neobuzdanog sladostrašća. I on se ponekad prikazivao kao polučovjek-polubik. I on umire i ponovno se rađa! Nakon što ga je božica Hera dala ubiti, Zeus je spasio njegovo srce, usadio ga u maternicu svećenice Semele (Σεμέλη), pa je bio ponovno rođen. Dioniza, kao i Pana, prate polubožanska bića satiri (σάτυρος) koji su poluljudi-polujarci. Oni su uživatelji u vinu i seksu s nimfama (νύμφη) koje su pak prirodne sile otjelovljene u lijepim i privlačnim mladim djevojkama. Taj kult uvelike podsjeća na Kṛṣṇu, indijskog boga ljubavi. I on tumara po gajevima Vṛndāvane, druži se s dječacima pastirima (gopa) i zavodi 108 pastirica (gopī) od kojih mu je najdraža i najprisnija Rādhā ili Śrīmati Rādhārāṇī s kojom se upušta u ljubavni ples (rāsa-līlā). Kocidije (Cocidius) je bio minorni bog rata, lova, šuma i polja, kojega su štovali britanski Rimljani naseljeni oko Hadrijanova zida. Imao je rogove i bio je crvene boje. Ponekad se i Janus, rimski dvoglavi bog vremena, prikazuje s dva mala roga.

Neopaganski lik Rogatog Boga izravno se naslanja na keltsku mitologiju u kojoj je značajan bog Cernunnos (ponekad se piše i Kernunno). Njegovo ime zabilježeno je još u 1. stoljeću, dolazi od indoeuropskoga korijena *ḱṛn- "rog", pa naprosto znači "Rogati". Osim velikih i lijepih jelenjih rogova, ima bujnu kosu i bradu, oko vrata (ili u ruci) nosi torkves (torc) (ogrlicu u obliku obruča), sjedi u meditativnom (šamanskom) položaju i okružen je životinjama. Bog je žita, plodnosti, obilja i životinja. Ponekad u jednoj ruci drži zmiju, simbol preobrazbe, seksualne moći i plodnosti. U kasnijem engleskom folkloru (16. stoljeće) javlja se duh u liku konjanika s jelenjim rogovima. Nazvan je Lovac Herne (Herne the Hunter). U književnosti ga prvi put spominje William Shakespeare (1564.-1616.) u komediji Vesele žene Windsorske (1602.). Pretpostavlja se da njegovo ime dolazi upravo od imena Cernunnos. Frapantna je sličnost između pečatnjaka Paśupati i prikaza Rogatog Boga na već spomenutom Gundestrupskom kotlu iz 1. st. pr. Kr., otkrivenom u sjevernoj Danskoj. Stručnjaci pretpostavljaju da kotao pripada keltskoj ili germanskoj (teutonskoj) kulturi. U nordijskoj duhovnoj praksi neizostavan je rog za piće, što također ukazuje na važnost rogova. U slavenskoj ikonografiji bog Veles vrlo se često prikazuje s ovnovim rogovima.

Dakle, neopaganski lik Rogatog Boga nije puka "fuzija" Cernunnosa, Pana, Fauna, Dioniza, Velesa, Paśupatija, Legbe i drugih božanstava. Baš suprotno, oni su refleksije izvornog božanstva, potvrđenog još u paleolitiku.

Preuzeto iz knjige: Iolar, "Paganizam u teoriji i praksi", knjiga prva "Doktrina paganizma", str. 95 - 96.

Paganski raj - Ljetna zemlja ili Samerlend

Ljetna zemlja ili Samerlend (The Summerland) je najčešći naziv onog svijeta u neopaganizmu, a posebno u tradiciji Wicce. Taj je pojam uveo američki autor Andrew Jackson Davis (1826.-1910.) tek u 19. stoljeću, no pojam je ponajprije prihvaćen u teozofiji, a potom i u široj neopaganskoj zajednici. U Ljetnu zemlju se ne ide ni po zasluzi ni po kazni. Ide se zato da bi se obavila evaluacija prethodnog života i u potpunosti prepoznao i shvatio sav utjecaj koji smo ostavili na ukupni svemir.

 To je predivno područje koje podsjeća na judeokršćanski raj. Zato mnogi smatraju da je Ljetna zemlja zapravo "paganski raj", iako to nije sasvim točna usporedba. Zamislite neku bajkovitu fantastičnu zemlju punu ugodnih mirisa, cvjetova, prekrasne prirode, mnogo zelenila, ugodne temperature, svježeg i čistog zraka. Dok šećete po poljima i šumama, dok pijete iz bistrih potoka i jedete ukusne plodove, možete uživati družeći se s biljkama, životinjama, vilama i vilenjacima. Tamo je sačuvano sve ono što nam je drago i blisko i to u svom najljepšem i najboljem obliku. I mi tamo izgledamo kao u cvijetu mladosti i nemamo nikakvih "zdravstvenih tegoba". Ako ste u ovom svijetu bili u invalidskim kolicima, u Ljetnoj zemlji ćete bezbrižno trčati. Tamo nema prašine, truleži, smrada, nema nikakvog straha niti bilo čega što bi u nama izazvalo nelagodu. No, u Ljetnu zemlju ne idete da biste vječno ostali u bajci nego da predahnete, promislite o svojim prošlim životima i odredite strategiju za sljedeći život. Smatra se da osoba prije nego što se odluči ponovno roditi, sama izabire ciljeve koje želi postići u novom životu. Isto tako, u Ljetnoj zemlji možemo susresti bliske umrle osobe iz prethodnog života i s njima komentirati prethodne događaje. Štoviše, ponekad dvije duše zajednički odlaze u novi život, pa se mogu roditi kao braća, sestre, blizanci, blizanke, kao prijatelji ili životni partneri. Isto tako, u Samerlendu možete odlučiti da se u sljedećem životu rodite u bilo kojem drugom svijetu živih bića, pa možete postati i kristal, mikrob, biljka, gljiva, životinja ili vila.

  Ljetna zemlja javlja se u brojnim tradicijama pod sličnim nazivima. U grčkoj mitologiji duše umrlih odlaze u Had (ᾍδης) kojim vlada istoimeni bog. Had ima tri dijela. U Asfodel (Ἀσφόδελος) odlaze prosječni ljudi, u predivni Elizej, tj. na Elizejsku poljanu (Ἠλύσιον πεδίον) odlaze duše junaka i čestitih ljudi, a u Tartar (Τάρταρος) duše onih koji su činili zlo. U germanskoj mitologiji duše nakon smrti odlaze u zemlju bogova Asgard (Ásgarðr) u kojoj se nalaze dva dvorca: Valhalla (staronordijski: Valhöll) kojom vlada Odin i Fólkvangr kojim vlada božica Freyja. Tamo mrtvi čekaju konačan kozmički sukob Ragnarök. U keltskoj mitologiji spominju se: Zemlja mladosti (staroirski: Tír inna n-Óc, irski: Tír na nÓg) ili Dolina radosti (staroirski: Mag Mell, irski: Magh Meall), a neki smatraju da je i mitski otok Avalon (starovelški: Abal, velški: Afal) jedan od opisa onoga svijeta. Stari su Slaveni vjerovali da duše nakon smrti odlaze na Drvo života ili Drvo svjetlosti i tamo prebivaju ostatak vremena. Zato su Slaveni posebno štovali stabla, a vjerovali su i da je čovjek nastao od drveta. Usto su vjerovali da se u drveću nalaze duše bliskih pokojnika, te da ih ti pokojnici štite.

Preuzeto iz knjige: Iolar "Paganizam u teoriji i praksi", knjiga prva, "Doktrina paganizma", str. 192.

Grimorij - Knjiga sjenki

U paganskoj vještičjoj tradiciji, obredni su se tekstovi skupljali u zbirci koja bi potom postala magijski priručnik. On se naziva obrednik ili grimorij (grimoire). Svaka vještica po želji sastavlja vlastiti grimorij. Isto tako, svaki koven ima svoju zbirku. Dakle, ne postoji "jedan sveti grimorij". Svaki je dobar za onoga tko se njime koristi.

Imenica grimorij dolazi od francuskog oblika gramaire "gramatika", što potječe od grčke imenice γραμματικός "koji zna pisati i čitati" (od imenice γράμμα "ono što je napisano, crta, slovo"). Naravno, nije riječ o gramatici kao o proučavanju sustava jezika i njegovih zakonitosti. U francuskom je došlo do semantičkog pomaka, pa se pojam gramatika mogao odnositi na bilo koju knjigu koju bi bilo teško razumjeti, što je i razumljivo kad je riječ o magiji. Tek nakon knjige Magičar (The Magus) koju je 1801. objavio engleski okultist Francis Barrett u engleskom se počinje rabiti oblik Grimoire. Dotad se govorilo naprosto Book of magic "Knjiga magije".

U suvremenom neopaganizmu rabi se i pojam Book of Shadows "Knjiga sjenkā". Doreen Valiente u svojoj knjizi Preporod vještičarstva navodi kako je taj pojam uveo Gerald Gardner na temelju istoimenog naslova jednog članka objavljenog u časopisu The Occult Observer (vol. I., br. 3., 1949.), a potpisao ga je hiromant Mir Bashir. Prije toga, Gardner je napisao zbirku obrednih tekstova pod arhaičnim nazivom Ye Booke of Ye Art Magical "Knjiga magijske umjetnosti". To su uglavnom bili prerađeni tekstovi i obredi Reda Istočnog hrama (O.T.O.), kako ih je opisao Aleister Crowley; potom Lelandovi tekstovi iz knjige Aradija, ili vještičje evanđelje, te tekstovi iz Ključa kralja Salomona. Tek je naknadno Gardner tu knjigu preimenovao u Book of Shadows i potom ju odredio za grimorij svoga kovena (Bricket Wood coven). Stoga nipošto nije točna tvrdnja da su u srednjem vijeku vještice pisale "knjige sjenkā" zato što su se morale sastajati "u sjeni", tj. na tajnom mjestu. Ipak, mnogi neopagani prihvaćaju taj pojam, a i Doreen Valiente u Preporodu vještičarstva napisala je: Izraz "Knjiga sjenkā" ipak je bio dobar, a i još je dobar. Nakon Gardnerove smrti, mnogi drugi autori počeli su pisati slične zbirke, pa je i Doreen Valiente objavila svoju, uklonivši neke hermetičke elemente, kako bi se vikanska tradicija više vratila tradicionalnom vještičarstvu.

U engleskom se danas osim naziva Grimoire i Book of Shadows rabe i ovi: Black Book "Crna knjiga", Grammar "Gramatika", Workbook "Radna knjiga", Spellbook "Knjiga bajalica", The Book "Knjiga", Witches' grimoire "Vještičji grimorij", Codex Wicce "Vještičji kodeks", The Tree "Drvo" itd. Svjetski paganski krug rabi oblik Grimoire na engleskom, a na hrvatskom grimorij ili obrednik.

Preuzeto iz knjige: Iolar, "Paganizam u teoriji i praksi", knjiga prva, "Doktrina paganizma", str. 421. 

Eleuzinske misterije

autor: Claudia Soldatić

Had i Perzefona

Eleuzinske misterije spadale su među najvažnije religijske obrede u antičkoj Grčkoj. Bile su toliko važne da se mjesec dana prije njihovog početka proglašavao sveopći sveti mir – ekekheiria -  među grčkim polisima. Misterije su bili svečani obredi vezani za jedan od najstarijih kultova antičke Grčke, kult Demetre i Perzefone.

KULT DEMETRE

Kult Demetre, čini se, potječe još iz mikenskog perioda te se datira u 15. st. pr. Kr. Samo ime  Eleuzine je, čini se, pred-grčko  te je povezano s božicom rano-mikenskog perioda Eileithijom. Neki stručnjaci čak smatraju da je kult Demetre još i stariji te da potječe iz neolita. Ono što se sa sigurnošću zna jest da je Eleuzinsko svetište sagrađeno u mikenskom dobu, 15-14 st. pr. Kr., a eleuzinski misteriji su više od tisuću godina bili sastavni dio religijskog života Atene.  Značajna pregradnja je poduzeta za vrijeme Pizistratove vladavine u Ateni u drugoj polovici 6. st. pr. Kr.  Kasnije ga je ponovo dao pregraditi Periklo.  Glavna građevina bila je dvorana za obrede – telestrion – koja je bila pravokutnog tlocrta i mogla je primiti 4000 ljudi. U središtu dvorane bila je pozornica na kojoj su se održavala uprizorenja priča o Demetri i Prezefoni – tesmoforije.  Kasnije se ova svetkovina proširila i na Rim.

Prema grčkoj mitologiji, Demetra je bila kći Krona i Reje, Zeusova sestra koju je, kao i svu njenu braću i sestre, sustigla ista sudbina. Vlastiti otac ju je pojeo odmah nakon rođenja, bojeći se proročanstva koje je kazivalo da će ga jedno od njegove djece doći glave. No, Demetra je kao božanstvo nastavila živjeti u Kronu dok je nije oslobodio najmlađi brat Zeus. Bila je boginja plodnosti zemlje i poljodjeljstva. Naučila je ljude obrađivati zemlju postavši tako osnivačica zemljoradnje ali i novog načina života ljudi – sjedilačkog života u stalnim naseobinama. Sa Zeusom je imala kći Perzefonu. Prema predaji, kada se Perzefona igrala s nimfama na livadama Nise, otvorila se pred njom zemlja te se pojavio bog podzemlja Had koji je skupa s njom nestao u bezdanu. Devet dana Demetra je lutala zemljom bez jela i pića tražeći kćer ali bez uspjeha. Tada se Helije, sveznajući bog Sunca, sažalio nad njom te joj rekao što se dogodilo. Demetra je odmah pošla Zeusu ali se ništa nije moglo učiniti jer se u međuvremenu Had oženio Perzefonom i dao joj jesti zrna jezgre mogranja; a kada netko nešto okusi u podzemnom svijetu, više se ne može vratiti u ovozemaljsku stvarnost.  U dubokoj žalosti Demetra je otišla s Olimpa, zatvorila se u svoj hram u Eleuzini i na svijet poslala nerodicu. To je imalo katastrofalne posljedice ne samo za ljude nego i za bogove. Ljudi su, naime, prestali štovati bogove i prinositi im žrtve. Kad je takvo stanje postalo neizdrživo, Zeus ga je riješio kompromisom – dvije trećine godine Perzefona će živjeti s majkom na zemlji a ostatak godine će provoditi sa svojim mužem u podzemlju. Kada u jesen seljak položi sjeme u zemlju, Perzefona silazi u podzemni svijet, a Demetra prirodi oduzima plodnost. U proljeće, kada se Perzefona vraća, majka je pozdravlja cvijećem i zelenilom.

Također prema predaji, prvi čovjek kojeg je Demetra naučila uzgajati biljke bio je Triptolej, sin eleuzinskog kralja Keleja i njegove žene Metanire. Kralj i njegova supruga ugostili su boginju u svojoj palači u vrijeme kada je lutala zemljom tražeći Perzefonu prerušena u neuglednu staricu. Demetra je iz zahvalnosti njihovom sinu dala žitno zrnje i naučila ga obrađivati zemlju. Po njenoj naredbi Triptolej je to umjeće širio po cijeloj Grčkoj. Njihovog drugog sina Demofonta boginja je htjela načiniti besmrtnim pa ga je svake noći kalila nad vatrom. No jedne večeri, Metanira je slučajno naišla te prestrašila boginju koja je dječaka ispustila u vatru. Nakon Demetrina odlaska, Kelej je u njenu čast dao izgraditi svetište, isti onaj hram u koji se boginja zatvorila poslavši nerodicu na svijet. To svetište u Eleuzini postalo je središtem njena kulta.

MISTERIJE

Misterije su bile inicijacijske ceremonije koje su se održavale svake godine u isto vrijeme.  Utjelovljavale su priču o Perzeoni i Demetri; o otmici, potrazi i tugovanju te konačnom sastanku.  Upravo od te tri faze – gubitak, potraga, pronalazak – sastojala se bit glavnog obreda misterija.  O samim ritualima malo se toga sa sigurnošću zna jer su misterije bile tajne i sudionike je obavezivala zakletva tajnosti. Prema nekim stručnjacima, misterije su trebale osobu izdići iznad ljudske sfere u božansko da bi osigurale iskupljenje, pa čak omogućile i besmrtnost.

 Prema Thomasu Tayloru, postojale su Male i Velike misterije; sa sigurnošću se zna da su se Male misterije održavale svake godine dok za Velike nije sigurno da li su se i one održavale svake godine ili pak svakih pet godina.  U Homerovoj himni Demetri kazano je da je sam Kelej bio prvi koji je bio upućen u tajne rituala  te je bio  jedan od izvornih svećenika. Kasnije, pod Pizistratom, misterije su postale javna svečanost kojoj su hodočastili ljudi iz cijele Grčke. Oko 300.g.pr.Kr. Atena kao grad je preuzela brigu oko organizacije misterija što je dovelo do velikog broja sudionika u samim obredina. Jedini zahtjev koji su sudionici morali ispuniti bio je taj da nemaju krvnog duga – znači, da nisu počinili zločin ubojstva. Mogli su ravnopravno sudjelovati muškarci, žene, pa čak i robovi uz uvijet da polože zakletvu tajnosti.

Sudionici su se djelili u nekoliko skupina:

1.      Svećenici – hierofanti

2.      Mystai – inicijenti, oni koji se po prvi put uvode u misterije

3.      Oni koji su u misterijama sudjelovali barem jednom

4.      Oni koji su u misterijama sudjelovali i doživjeli ekstasis – epoptai

Male misterije su prikazivale patnje duše vezane uz tijelo dok su veće prikazivale oslobođenje svega vezanog uz materijalno te uzdizanja u svijet duhovnog. Prema Platonu, konačni cilj misterija bio je odvesti nas natrag počelima od kojih smo proistekli te savršenom uživanju duhovnosti i dobra.

Male misterije održavale su se u mjesecu Anthesterionu (veljača/ožujak). Da bi mogli sudjelovati u malim misterijama, sudionici su morali žrtvovati svinju Demetri i Perzefoni te se očistiti ritualnim kupanjem u rijeci Illisos. Nakon sudjelovanja u manjim misterijama, sudionici bi dobili naziv mystai koji je značio da su postali vrijedni sudioništva u velikim misterijama.

Velike misterije održavale su se u mjesecu Boedromionu (kraj rujna) te su trajale deset dana. Prvi čin velikih misterija bio je donošenje svetih obrednih predmeta iz Eleuzine u Eleusinion, hram Demetre u samom podnožju Akropole. Ti predmeti su bili Kiste – sveta škrinja, Kalathos – poklopljena košara. Samo mystai su znali što se nalazi u njima. Predpostavlja se da je Kiste sadržavala zlatnu guju, jaje, predmet falusnog oblika te vjerojatno sjemenje posvećeno Demetri.

Petnaestog dana Boedromiona svećenici bi objavili prorrhesis – početak rituala te bi izveli obredno žrtvovanje. Sutradan, mystai su svetkovinu započinjali obrednim kupanjem u moru kod Phalerona. Dan nakon toga, svi sudionici bi započeli s Epidauria – festivalom posvećenim bogu Asklepiju, nazvanom po najpoznatijem svetištu tog božanstva u Epidauru. To je zapravo bila svetkovina unutar svetkovine u kojoj se slavio dolazak tog boga u Atenu u pratnji kćeri Hygieie. Procesija je zatim išla iz Atene u Eleuzinu – kretalo se sa Atenskog groblja – Kerameikosa devetnaestog dana mjeseca Boedromiona. Sudionici su hodali tkz. „Svetim putem“ mašući granama zvanim „macchoi“. Putem su zazivali Dionizija usklicima „O lakch, o lakche“. Isto tako su izvikivali i pogrdne šale u čast Lambe ili Baube – stare žene koja je pričajući proste viceve nasmijala Demetru dok je oplakivala gubitak kćeri.

Prije samog ulaska u Eleuzinu postilo se u spomen Demetrinog devetodnevnog posta za vrijeme potrage. Post se prekidao ispijanjem posebnog pića od ječma i mente zvanog kykeon. Dvadesetog i dvadeset i prvog dana mjeseca Boedromiona mystai su ulazili u  telestrion. U centru telestriona postojao je dio – anaktoron – svetište u koje su smjeli pristupiti samo svećenici i gdje su se čuvali obredni predmeti. Do anaktorna bila je pozornica na kojoj su se vršila uprizorenja mita o Demetri i Perzefoni. Prije ulaska u telestrion mystai su recitirali – „postio sam, pio sam kykeon, vadio sam iz kiste i stavio u kalathos.“

Rasprostranjeno je mišljenje da su se rituali unutar telestriona sastojali od tri elementa

1.      Dromena – „učinjene stvari “ – dramsko uprizorenje mita o Demetri i Perzefoni.

2.      Deikriumena – „pokazane stvari“ – sveti obredni predmeti

3.      Legomena – „kazane stvari“ – komentari koji su pratili prikazivanje predmeta

Ova tri elementa zajedno su sačinjavala apporetha – neponovljivo.

Kazna za otkrivanje rituala bila je smrt.

Što se tiče vrhunca misterija, postoje dvije teorije. Prva kaže da su svećenici bili ti koji su otkrivali svete vizije  koristeći vatru koja je predstavljala mogućnost života nakon smrti. Druga teorija tvrdi da su iskustva misterija bila iskustva promijenjenih stanja svijesti posredovanih psihoaktivnim sastojcima sadržanim u kykeonu.

Nakon događanja u telestrionu usljedio je pannychis – cijelonoćna gozba popraćena plesom i slavljem.  Sljedećeg jutra u čast Demetre žrtvovao bi se bik. Dvadeset i drugog dana Boedromiona mystai su častili mrtve izlijevajući žrtve ljevanice iz posebnih obrednih posuda. Narednog dana misteriji su se završavali  i svi su odlazili kućama.

SIMBOLIKA MISTERIJA – ČEMU SU ZAPRAVO SLUŽILI

Eleuzinske misterije su u početku bile jednostavne svečanosti čiji su obredi simbolizirali zemljoradničke poslove. Naknadno su uvedeni elementi koji su trebali objasniti odumiranje i ponovno rađanje a na kraju i oni koji su se doticali objašnjenja prekogrobnog života i ljudske sudbine.

Tesmoforije o Demetri Grke su navodile na razmišljanje o tome što bi se dogodilo kada bi zauvijek bili lišeni Demetrinih darova.  Udane žene bi ostavile muškarce i otišle iz polisa. Zajedno bi postile, spavale na zemlji i proklinjale muškarce. Misterije su navodile ljude da razmišljaju o stvarnom antagonizmu koji postoji između spolova, o braku i ulozi braka te o katastrofi koja bi zatekla društvo kad ne bi bilo usjeva ni zemljoradnje. Na kraju svetkovine, naravno, žene bi se vratile kući, život se nastavljao kao i prije ali u svijesti je ostajala spoznaja da je moglo biti i drugačije.

Sam pojam mysterion zahtjeva objašnjenje. Misterij nije značio odbacivanje racionalnosti i nekakvo nepovezano čaranje ili vračanje.  Misterij je bio blisko povezan s pojmom myesis ili inicijacija. Misterij nije bilo nešto što se mislilo nego nešto što se činilo.  Mystai su kroz psihodramu misterija prolazili kroz iskustvo svetoga koje bi u potpunosti izmijenilo njihov pogled na život i smrt.

Kao i sve drevne inicijacije, i obredi eleuzinskih misterija bili su dijelom zastrašujući. Takav karakter pojačavala je činjenica da su bili obavijeni velom tajnovitosti. Mystai su bili svjesni da su obredi simbolički  - nisu se temeljili na povijesnim dokazima da je Demetra zaista boravila u Eleuzini.

Mythos je bio teologija – govor o Bogu te je poput svakog religijskog govora jedino imao smisla u sklopu obrednih vježbi kroz koje se ispoljavao. Mit se nikada nije shvaćao doslovno. Obredi su imali snagu prijenosa osjećaja – omogućavali su mystaima da osjete i prožive Demetrinu neizvjesnost, bol i patnju. Kult Demetre je pokazivao da nema života bez smrti. Sjeme se mora zakopati u dubinu zemlje prije nego što urodi plodom. Misterije su tjerale sudionike da se izravno suoče s vlastitom smrtnošću, iskuse stravu smrti te je nauče prihvatiti kao dio života.

Svaki obred misterija imao je svoju ulogu u dovođenju mystaia u određeno mentalno stanje. Čini se da su prilikom ulaska u telestrion, mystai bili u stanju dezorijentacije i iscrpljenosti. Žrtvovanje životinja vjerojatno je imalo ulogu proizvesti određeni šok i navesti mystaie da o sebi razmišljaju kao o smrtnim bićima koja se nalaze  blizu smrti svaki dan.  Moguće je da bi prilokom uprizorenja Demetrina života i potrage za Perzefonom čak i neko dijete gurnuli u vatru (aluzije na Demofonta) pa ga spasili u zadnji čas.  Misterije su imale radostan kraj, događanja u telestrionu završavala su prikazom Perzefoninog povratka iz svijeta mrtvih te susreta s majkom.

Nije postojalo tajno učenje u koje su Mystai morali vjerovati. Aristotel kasnije piše da mystai nisu išli u Eleuzinu da bi nešto naučili nego da bi nešto doživjeli i drastično promijenili razmišljanje zbog doživljenog. Obredi su na mystaie ostavljali dubok dojam. Započinjali su rastrojstvom čovjekovih umskih procesa, dezorijentacijom, zatim panikom, tjeskobom i zaprepaštenjem koje bi onda prešlo u oduševljenje zbog sretnog kraja.

Eleuzinske misterije bile su osmišljena drama  koja je sudionike uvodila u posve novu dimenziju života te ih dovodila u doticaj  s dubljom, nesvjesnom stranom psihe. Mnogi mystai osjećali su se iz temelja promijenjeni.

„Izašao sam iz dvorane i bio sam stranac samom sebi“ Plutarh navodi ispovijed jednog mystaia.  Mystai bi ustanovili da se više ne boje smrti, postigli bi ekstasis - iskorak iz svakidašnjeg jastva te bi na trenutak doživjeli blaženstvo.

No atenski filozof Proklo piše da nisu svi mystai doživjeli ekstasis – neke bi obuzela prevelika panika pa bi ostali zarobljeni u strahu kojeg ne bi uspjeli savladati. Doživjeli bi traumu koja bi na njima ostavila dubok trag.

Eleuzinske misterije u kasnijem razdoblju su se proširile na Rim a zadržale su se u religijskoj praksi sve do ranog srednjeg vijeka.

Danas, rituali misterija se održavaju svake godine za vrijeme Uskrsa u Fort Flagler State Parku u državi Washington. Organizira ih neo-paganska Aquarian Tabernacle Church.