psihopomp

psihopomp – pratilac, sprovoditelj duša; epikleza Herma, Merkura

Hermo je grčki bog, zaštitnik putnika, pastira, lopova, trgovaca, glasnik olimpijskih bogova, sin Zeusa i Plejade Maje. Pandan u rimskoj mitologiji mu je bog Merkur. Oni su Psihopompi, oni koji prate duše pokojnika na drugi svijet i brinu se da one tamo sigurno stignu.

U arhajskoj grčkoj umjetnosti prikazuju Herma kao bradatog muškarca odjevenog u kratki hiton i himation, a kasnije se prikazuje kao mladić. Atributi su mu: krilate cipele, putni šešir i kaducej (kerikeion). Najčuveniji njegov prikaz je Preksitelov kip «Hermes s djetetom Dionizom» iz Olimpije.

pšent (šenti)

pšent (šenti) – potpuna faraonska kruna

Ta dvostruka kruna se sastoji od bijele krune Gornjeg Egipta i crvene krune Donjeg Egipta. Egipatski su bogovi vrlo često prikazivani s tom krunom, posebno Horus s kojim su se faraoni poistovjetili.

psefizma

psefizma – odluka narodne skupštine sa zakonskom snagom, zakon, spomenik na kojem je takav zakon uklesan da bi se javno izložio

Po sadržaju epigrafičari dijele najranije grčke natpise na: javne, vjerske, počasne, nadgrobne, privatne i druge. Javnim se nazivaju službeni državni natpisni akti, zakoni, ugovori, odluke (psephismata). Ti natpisi su mnogobrojni, ali upotrebljivi kao izvor za povijest kasnijih vremena. Mnogi su natpisi «in situ», na mjestu na kojem su sačuvani. mnogo ih je i u zbirkama.

Zaključak starogrčke pučke skupštine, koji je vrijedio samo za pojedine slučajeve i pojedine ljude, za razliku od nomosa koji je vrijedio za sve građane. Jedna od najpoznatijih je Megarska psefizma koja je bila jedan od povoda Peloponeskog rata.

Jedan od takvih izvora, vrlo važan za naš povijesni prostor, je Lumbardska psefizma kojom se reguliraju imovinski odnosi na otoku Korčuli. Ili Farska psefizma.

princeps senatus

princeps senatus – prvak senata

U starom Rimu tradicionalan naziv za najuglednijeg člana Senata, onog senatora čije je ime prvo na popisu senatora. Obično je to bio najstariji bivši cenzor patricijskog roda. Na senatskim je sjednicama prvi iznosio svoje mišljenje i glasao. Takvi prvaci senata, kao Fabije Maksim Konaktator, Scipion Stariji i drugi bili su nekada najutjecajnije političke ličnosti republikanskog Rima. Titulu je posljednji nosio Valerije Flak 84. pr. Kr. Oktavijan je 27. g. kao cenzor isključio iz senata «nedostojne» te sastavio novi senat od 1000 članova. Na čelu mu je bio on kao princeps senatus – oživio je titulu, a njome se želio distancirati od kraljevske ili diktatorske vlasti koju su mu nudili i naglasiti da stare republikanske ustanove ostaju. Imenom princeps je od tada nazivao svoj položaj u državi. On i njegovi nasljednici su isticali da njihova vlast nije regnum ni dictatura, nego da oni vladaju in nomine principis.

1. 01. 27. g. je tradicionalni datum osnivanja principata i Rimskog carstva.

proksen

proksen – grč. domaćin stranca, službeni gostoprimac i zastupnik stranih državljana u vlastitome polisu, a zauzvrat je u posebnoj časti u polisu koji zastupa

proksenija = gostoljubivost, službena dužnost proksena

Građanin nekog grčkog grada kojeg drugi grad imenuje da zastupa interese njegovih građana u gradu u kojem živi; gostoprimstvo, pravna, politička ili novčana pomoć. Zvanje proksena se dodjeljuje ukazom i predstavlja počast i dužnost

Pergamena

pergamena – pisača podloga od osobito obrađene životinjske kože

Pisaći materijal koje se pravi od životinjskih koža bez dlaka, močene, napete i zaglađene plovućcem i bijeljene kredom. Upotreba pergamenta za pisanje je poznata na Istoku (Egipat, Asirija) od 2. tis. pr. Kr. U prvim stoljećima nove ere je postupno u grčko-rimskom svijetu potisnuo stari papirusni svitak. Sam naziv pergamena upućuje na antički grad Pergam u Maloj Aziji gdje se u 2. tis. jače proizvodio, a najjača proizvodnja je bila u helenističko doba. Mekani, gotovo bijeli pergament koji izvrsno upija gotovo svaku vrstu tinte služio je sve do kasnog srednjeg vijeka kao materijal za rukopise i slike kada ga je zamijenio papir. U 4. i 5. st. su u Konstantinopolu i Rimu se za vrednija rukopisna djela pergamena bojala žarko crvenom bojom. Od 7. st. su se na pergameni ponajviše pisale povelje i isprave. Nakon izuma tiska pergamena se zbog svoje trajnosti upotrebljavala za priručna izdanja kao što su crkvene i školske igre. Pergamena je osim toga od davnina služila i za uvez knjiga, a upotreba odbačenih papira u tu svrhu sačuvala je mnoge dragocjene starije fragmente i palimpsete. Pergamena se također razapinjala na bubnjeve, tambure, timbale i slične instrumente. Zbog skupog načina proizvodnje listovi su često rabljeni i više puta, a raniji bi se tekst ostrugao. Takvi se više puta iskorišteni listovi nazivaju palimpsete, čiji se prvotni tekst primjenom fizikalnih metoda može učiniti vidljivim (fotografiranje pod ultraljubičastim svjetlom).

pektoral

pektoral – prsni nakit

Križ, štit ili kakva relikvija što je visoki svećenici nose oko vrata te im pada na grudi. Značajni pektoral pronađen je u grobu Tutankamona; ptica-duša s raširenim krilima.

Pektoral se pojavljuje i kod Liburna.

panoplija

panoplija – potpuna oružana oprema grčkog teškog pješaka

U antičko doba, naziv za potpuno naoružanje teško naoružanog pješaka. Hopliti su teško naoružane (pješačke) čete. Njihov novi način borbe koji počiva na drukčijem i težem naoružanju uvedeno je od 8. st. pr. Kr. Oružana oprema im se sastoji od koplja, mača, štita, metalne kacige, prsnog oklopa i nazuvaka. Obrambeni štit, koji je do sada visio na remenu oko vrata i ostavljao slobodne obje ruke, sada se nosi na lijevoj podlaktici na remenu pričvršćenom u središtu štita. Lijeva ruka uz to još drži kariku pričvršćenu na unutarnjem donjem rubu štita. Navalno oružje čine oko 9 stopa duga sulica koja se gura rukom za razliku od koplja koje se baca, i mač. Jedini problem je bio teška formacija i oprema pa je bilo teško goniti neprijatelja. Nakon uvođenja nove opreme i nove taktike Grci postaju najbolji ratnici na Sredozemlju i rado ih traže kao plaćenike u Libiji, Babiloniji i Egiptu.

panhelenske igre – svegrčke igre

panhelenske igre – svegrčke igre

Igre koje su se održavale u staroj Heladi: Istmijske, Nemejske, Pitijske i Olimpijske. Bile su posvećene bogovima u čijim su se svetištima održavale. Na njih su dolazili Grci iz svih plemena.

Olimpijske igre su se održavale svake četiri godine u Olimpiji i bile su posvećene Zeusu. Zasjenile su sve ostale slične priredbe. Prve zabilježene Olimpijske igre su se održale 01.07.776. pr. Kr. U trećem stoljeću su Grci počeli svoje vrijeme računati prema olimpijadama- četverogodišnjem intervalu između igara. Posljednje su održane 393. kad ih je rimski car Teodozije ukinuo. Na obroncima brežuljka Kronos se nalazilo gledalište za oko 50000 ljudi. Svi kandidati su se morali podvrgnuti prethodnom kriteriju u Elidi, gdje bi u gimnazijumu i u palestri vježbali za same igre. Žene nisu sudjelovale u igrama, čak ni kao gledaoci. Prije natjecanja svi natjecatelji i suci morali su položiti svečanu zakletvu da će se boriti svečano i pošteno, odnosno da će biti pravedni u svojim sudovima. Igre su se održavale za prvog punog mjeseca ljetnog solsticija, a trajale su pet dana. Za trajanja igara je trajao sveti mir i sva su međusobna ratovanja u helenskom svijetu bila obustavljena. Prvi je dan bio posvećen religijskim ceremonijama i ritualu, a drugog su dana započinjala natjecanja. Trčanje je bilo osnova takmičenja. Na 18. igrama je uveden petoboj: trčanje, bacanje diska i koplja, skok u dalj i rvanje. Na 23. igrama je uvedeno šakanje, a kasnije pankration – neka vrsta šakanja i rvanja. Na 25. igrama se već održavaju natjecanja u trci četveroprega. Olimpijskim pobjednicima su se odavale najveće počasti, pjesnici su ih opjevali, a kipari sačuvali njihov lik u mramoru.

Pitijske igre su starogrčke igre, natjecanja i svečanosti koje su se održavale u čast boga Apolona u Delfima od 568. pr. Kr. do kraja 4. st.

Istamske igre su starogrčka natjecanja u atletici, trkama na kolima, konjskim trkama i muzici na Istmu kod Korinta. Održavane su svake druge godine u čast Posejdona, a prvi puta 589. pr. Kr.

Nemejske igre su se održavale u dolini u Nemeji u Argolidi svake treće godine u čast Zeusa. Obuhvaćale su panhelenska muzička, gimnastička i konjanička natjecanja. Tu se nalazilo Zeusovo svetište, stadion, hipodrom i kazalište. Na obližnjem je brdu Heraklo, prema mitu, ubio nemejskog lava.

Pogledaj: Panegirija

panegirija

panegirija – grč. sveopće okupljanje, npr. na panhelenskim (svegrčkim) igrama

Grčki gradovi i druga njihova kulturna središta su imala svoje vjerske praznike. U Ateni su se svake godine slavile Panateneje, a svake četiri godine Velike Panateneje. Osim toga su se svake godine slavile Tezmoforije (praznik žena u čast Demetre) i Dionizije (Velike, Male ili Seoske, Lenejske i Antesterije). Spartanci i neki drugi Dorani su slavili Karneje, praznik Apolona Karnejskog. Neki su lokalni praznici postali plemenski, a drugi svegrčki. Zeusov praznik u Olimpiji, Apolonov u Delfima i na otoku Delu, Posejdonov na Korintskom Istmu i Heraklov u Nemeji su bili svegrčki praznici. Prigodom tih praznika Grci su sa svih strana dolazili na mjesto slavlja (panegyris = okupljanje svih), vršili kultne obrede i priređivali svakovrsna natjecanja. Svjetsku su slavu stekle Olimpijske igre.

Pogledaj: Olimpija, Panhelenske igre

ostrakizam - ostrakismos

ostrakizam – časno progonstvo atenskih građana i glasovanje o njemu

grč. ostrakismos

Vrsta narodnog suda u antičkoj Grčkoj – Ateni, Argosu, Megari i Miletu. Primjenjivao se protiv onih građana koji su svojim odviše jakim utjecajem ugrozili demokraciju u polisu. Pravo glasa su imali svi građani (potreban kvorum 6000). Oni su na ostrokonu (glineni crijep) ispisivali imena građana koje su trebali biti prognani. Onaj na kojeg je pala većina, najmanje 6000 glasova, morao je u roku od deset dana otići u progonstvo na 10 godina. Nije se smatrao nečasnom osobom niti je gubio svoj imetak ili građanska prava, a mogao je biti i ponovno pozvan kući.

Ostrakizam se upotrebljavao u 5. st. pr. Kr. Pod njegov su udar pali, među ostalima, Aristid, Kimon, a mnoge su ličnosti učvrstile svoj položaj u drugim gradovima (Temistoklo). Posljednja osoba koja je ostrakirana bio je Hiperbolus 417. pr. Kr. Slična se ustanova javlja u 5. st. pr. Kr. u Sirakuzi pod imenom petalizam jer se glasovalo na listu masline.

ojkist - ekist

ojkist (ekist) – vođa grčkih naseljenika pri osnutku nove naseobine

Grci su se selili iz matične zemlje u razna vremena i osnivali naseobine. Najviše je grčkih naseobina bilo osnivano u 8., 7., i 6. st., a osnivale su se po cijelom Sredozemlju. Razlozi su bili mnogobrojni: bijeg pred osvajačem, političke borbe, želja za osvajanjem, savjet Delfijskog proročišta, želja pojedinca za avanturizmom, prijestupi te prenapučenost matičnog grada-metropole. Klasični postupak pri osnivanju grčkih naseobina imao je mnogo formalnosti. Prvo su se birali ojkisti – vođe puta. Obično je bio jedan ojkist, a katkada ih je moglo biti više. On je prvo trebao ići po savjet o svemu u Delfijsko proročište. Ojkisti bi predvodili u zauzimanju zemljišta (borbom, kupnjom, sporazumom sa starosjediocima ili na drugi način), mjerenju i klasificiranju zemljišta. Dijelili bi zemlju – kleros i pritom dobivali njen najbolji dio. Najstariju literarnu predaju o osnivanju naseobina i o ojkistu nalazimo u Odiseji: Nausitoj je doveo Feačane na otok Sheriju, obzidao grad, podigao kuće i hramove i doseljenicima dodijelio zemlju.

nekropola

nekropola – grad mrtvih – groblje (posebno: pogansko groblje)

grč. nekro + polis = grad mrtvih

Arheološki termin kojim se označuju groblja iz razdoblja prije pojave kršćanstva, a ponekad i kršćanska groblja. Oznaka za grobišta u starim kulturama, osobito većih, bolje građenih i ukrašenih. Osobito su poznate nekropole iz okolica starih gradova. Jedno od najpoznatijih je etruščanska nekropola u Cerveteriju. Veći i manji tumuli poredani su duž središnjeg puta, odnosno nagomilani jedan iza drugoga. Unutrašnjost tumula sastoji se od dviju ili više prostorija koje svojim izgledom imitiraju kuće s ležajevima za mrtvace pored zida. H. Schliemann je u Mikeni otkrio unutar gradskih zidina nekropolu koja se nalazila nasuprot Atrejevoj riznici.

2. podzemna grobnica

Mitrej

mitrej – svetište Mitrinog kulta

Svetište posvećeno kultu Mitre obično građeno djelomično ili potpuno pod zemljom. Mitri su najčešće bili uređenu u prirodnim ili umjetnim spiljama. Građeni su mitreji obično podzemne prostorije skromnih dimenzija, pravokutnog tlocrta u koje se silazi stepenicama. Strop je imao oblik bačvastog svoda. Usred prostorije se nalazio bunar ili izvor, a nasuprot ulazu kip, reljef ili rjeđe slika Mitre sa suncem i dr. U unutrašnjosti se, uz zid nalaze povišena mjesta za vjernike. U središnjem, nižem djelu, su se obično nalazile votivne are. Među najveće poznate Mitreje spada mitrej u Karakilinim termama u Rimu. Postojao je velik broj mitreja u Panoniji, Germaniji i drugim pograničnim provincijama gdje je mitraizam osobito bio raširen. Poznati su mitreji u kripti crkve S. Clemente u Rimu, u Londonu, Hedderheimu kod Frankfurta i dr. Najbolje sačuvani mitreji kod nas nalaze se u Cavtatu, Sisku i dr.

Mitra je staro indoiransko božanstvo sunca i svjetlosti koje je prvi puta spominje u 14. st. pr. Kr. u jednom spomeniku iz Bogazkoya. U spisima zoroastrizma javlja se kao dobri duh, vladar svijeta koji je ljudima, preko bika, dao biljke i životinje da im služe. U hinduističkim Vedama je usko povezan s Varunom, božanstvom koje kažnjava krivce. Daje ljudima hrabrost i krepost, štiti pravednike, osigurava mir, zaštitnik je ugovora, saveza, prijateljstva. Kasnije se Mitra povezuje s babilonskim božanstvom sunca Šamašom, a nakon propasti Perzijske države postaje vrlo omiljeno božanstvo u Maloj Aziji. On je «nepobjedivi» pa zbog toga njegov kult brzo prihvaćaju rimski legionari. Od 2. st. taj se kult širi po cijelom Rimskom Carstvu.

Mitrin kult ima mnogo formalnih dodirnih točaka s kršćanstvom, a i etički sadržaj mitraizma mu je blizak, tako da su štovatelji Mitre prilično lako prešli na kršćansku vjeru. (bratska ljubav, krštenje, upotreba svete vode, nedjelja kao božji dan, štovanje Mitrinog rođendana, besmrtnost duše, posljednji sud, uskrsnuće, krepostan život, a kao nagrada blaženi život na drugom svijetu). Razlike su u neprisustvovanju žena kod ceremonija i kompromisu s politeizmom.

Pogledaj: Mitra i Mitraizam

Hrizelefantina

hrizelefantina – zlato i slonova kost; način gradnje kipova od skupe tvari na drvenoj konstrukciji

Tehnika izrade kipova reprezentativne namjene, naročito raširena u Grčkoj u 6. i 5. st. pr. Kr., a kasnije i u Rimu (ali u manjoj mjeri). Drvena jezgra kipa bila je obložena pločicama od zlata (odjeća) i od bjelokosti (goli dijelovi tijela). Najčuveniji antički kipovi, rađeni ovom tehnikom, su bili golemi Fidijini kipovi Zeusa u Olimpiji i Atene Partenos u Ateni. Nijedno djelo u ovoj tehnici nije sačuvano, ali antički izvori spominju velik broj hrizelefantinskih statua.

KOMENTARI O GRAĐANSKIM RATOVIMA (Commentarii de bello civili)

KOMENTARI O GRAĐANSKIM RATOVIMA (Commentarii de bello civili)

Komentari o građanskom ratu napisani su u tzv. tri knjige. One govore o prilikama u Rimu prije i za vrijeme trajanja građanskog rata. Cezar je u tim knjigama dao svoj pogled na uzrok građanskog rata i time je nastojao opravdati vlastito djelovanje. Djelo Julija Cezara vrlo je važan izvor za događaje iz prve polovice I. st. pr. Kr. Zbog prevelikih Cezarovih uspjeha u Galiji i njegove popularnosti među vojnicima, u senatu se pojavio strah. Razlog tome ezar bio u Galiji njegove pristalice pokušavali su dominirati političkim životom u Rimu. To je izazvalo bijes Pompeja i Krasa. To je izraslo u otvoreni sukob Pompeja i Cezara. Iako Cezar nije želio da do toga dođe.

Senat je bio podijeljen između Cezarovih pristaša i Pompejevih pristaša. Neki su smatrali da treba prvo provesti novačenje pa onda iznijeti stajališta senata. Na taj način senat bi bio zaštićen. Scipionov prijedlog glasio je: potrebno je da Cezar do određenog datuma raspusti vojsku. Ako to ne učini, držat ćemo da sprema državni udar, tj. da je neprijatelj države. Senat mu je tom odredbom naredio da se pojavi u Rimu a da prije toga raspusti svoju vojsku ili će kako sam već navela biti proglašen neprijateljem Rima. Cezar je znao da će u Rimu biti bespomoćan ukoliko nema imunitet kao konzul, ili ukoliko nema zaleđe koje mu donosi zapovjedništvo nad legijama. Cezar je odbio naredbu senata i 10. siječnja 49. godine p.n.e. prešao rijeku Rubikon koja je dijelila Italiju od provincija i bez teškoća krenuo na jug prema Rimu. Kocka je bačena (Alea iacta est!)-glasile su njegove legendarne riječi prilikom prelaska rijeke Rubikona. Bio je to početak građanskog rata. Protiv toga prijedloga prosvjedovali su pučki tribuni Marko Antonije, K. Kasije. To je izazvalo burne rasprave u senatu. Pompej je oko sebe okupio sve Cezarove protivnike, bilo političke ili osobne. Uz njega su također stali i plaćenici koji su tu bili radi plijena. Pompej se čak pomirio sa starim neprijateljima kako bi zajedno stali protiv Cezara. Sve se radilo dosta brzopleto. Cezarovim rođacima i prijateljima nije bilo dopušteno da ga o tome obavijeste, a pučkim tribunima nije bilo dopušteno da otklone od sebe opasnost niti da prosvjedom sačuvaju svoje najsvetije pravo što im ga je bio ostavio Sula. Svi su bili prisiljeni brinuti o svojim životima. Uvedene su mjere kakve su se uvodile samo ako je Rimu prijetila izravna opasnost. 7. siječnja donesena je odluka u senatu kojom se konzuli, pretori i pučki tribuni pozivaju da paze da država ne pretrpi kakvu štetu. Na senatskim sjednicama vrlo se žestoko raspravljalo o Cezarovoj vlasti i o pučkim tribunima. Nakon tih rasprava pučki tribuni pobjegli su iz Rima i sklonili se kod Cezara. On se tada nalazio u Raveni i čekao odgovor na svoje zahtjeve. Želio je problem riješiti mirnim putem. Kada je Cezar saznao što sve njegovi politički neprijatelji pokušavaju napraviti protiv njega, sazvao je vojničku skupštinu i iznio argumente. Bilo mu je žao što su njegovi protivnici pridobili Pompeja na svoju stranu. Pompej je naime želio umanjiti Cezarove zasluge i slavu, i ako je Cezar uvijek bio spreman da mu pomogne. Nakon što je ohrabrio svoje vojnike, Cezar se s vojskom uputio prema Riminiju, gdje se sastao s pučkim tribunima koji su prebjegli k njemu. Kada su mu stigli Pompejevi glasnici zamolio ih je da mu kaže kako on ne želi sukobe i kako mu je dostojanstvo države draže od života. Rekao im je kako ga je rastužilo što su mu politički neprijatelji oteli naklonost rimskog naroda. Cezar je naime od senata tražio da i on i Pompej raspuste vojsku. Još je jednom zatražio da prenesu Pompeju kako je spreman raspustiti vojsku ako i ovaj učini isto i otputuje u svoje provincije, a regrutirani civili neka odlože oružje. I na taj način da izbori koji predstoje budu slobodni i mirni. Dobio je odgovor u kojem je pisalo kako će se Pompej vratiti u Hispaniju i prestati s novačenjem ako se Cezar vrati u Galiju i raspusti vojsku. Na putu prema Rimu, svi municipiji (slobodni gradovi) pomagali su Cezara i njegovu vojsku. Čak i gradovi koje su utemeljili njegovi protivnici. Njegovi protivnici koji su u gradovima imali vojsku na glas da dolazi Cezar bježali su a dio njihovih jedinica pridružio se Cezaru. Nasilje Pompejevih vojnika natjeralo je mnoge građane da stanu uz Cezara. Tako su građani Brundizija upozorili Cezarove vojnike na zamke koje su im pripremili Pompejevi vojnici. Brundizi je tada postao polazište Cezarove vojske za daljnje akcije. Pompej je iz tog grada otišao brodom toga dana kad je pao mrak. Cezar je znao da mora sustići Pompeja prije nego mu se priključe dodatne snage. Kada bi to uspjelo Pompeju Cezar bi bio u vrlo neugodnom položaju. Kad je završio s pripremama vojnike ostavio da se odmore u municipijima, a sam je otputovao u Rim gdje je u senatu iznio nepravde njegovih političkih protivnika. Dokazivao je da nije osobno nikada čeznuo za nekom izvanrednom počasti, nego je čekao onoliko vremena koliko zakon traži za konzulat. Njegov najveći protivnik bio je Katon. Branio se na taj način da pokaže koliko je odan Rimu i koliko su njegovi protivnici ustvari podmukli. Svi su se bojali poslati svoje poslanike Pompeju na pregovore jer je sam Pompej rekao kad je odlazio iz Rima da će one koji ostanu cijeniti jednako kao i one u Cezarovu taboru. Nakon toga otišao je u Hispaniju kako bi zaustavio jedinice koje su trebale pomoći Pompeju, nakon dugih i teških borbi u tome je i uspio. U to vrijeme Cezarov legat Gaj Trebonije počeo je opsjedati Masiliju. Grad je bio vrlo dobro branjen, te su branioci zadavali mnogo problema napadačima. Tamo se odigrala i pomorska bitka. Cezarovu vojsku vodio je Brut ( Decimus). Masiljani su izgubili tu bitku te su se vratili u grad kako bi ponovo organizirali obranu. Ubrzo grad se predao. Ali branioci su nakon nekoliko dana opet napali Cezarove vojnike. Sve je to bilo kratkoročno jer su opet bili poraženi. Obrana im je bila srušena. Na Cezarovu stranu stao je i Marko Varon, Pompejev legat. Cezar se nakon što je pokorio Hispaniju vratio u Rim gdje je izabran za konzula. To je napravio jer nije vjerovao u Pompejev uspjeh. Pompej se sklonio negdje u Grčkoj. I tamo naoružavao i pripremao svoju vojsku. Cezar je krenuo sa svojim vojnicima prema njemu. U jednom trenutku Cezarov i Pompejev tabor razdvajala je samo rijeka Apso. Vojnici su često međusobno razgovarali tako da nisu htjeli jedni na druge ispaljivati strelice. Ali prilikom mirovnih pregovora koji su se odvijali na obali rijeka iz Pompejeva je tabora poletjelo mnoštvo strelica i svi pregovori su prekinuti. Pompej ej inzistirao da se zaustavi ostatak Cezarove vojske kad već nisu uspjeli na vrijeme spriječiti ovu koja je već došla. Izvor navodi kako je Cezar bio milostiv prema zarobljenim vojnicima. Cezaru je saveznik bio Marko Antonije. Pompejev plan je bio da te dvije vojske napadne iz zasjede prije neko se ujedine. Nije u tome uspio i dvije su se vojske ujedinile. Cezarovi vojnici imali su problema s hranom, Pompej se pobrinuo da njegova vojska opustoši krajeve kroz koje je Cezar prolazio. Pompej je bio u konstantnom povlačenju iako je imao više vojnika. Pompejevi su vojnici svakodnevno prelazili na Cezarovu stranu, pogotovo oni koji su bili unovačeni u Etoliji i Epiru. U jednoj pobjedi što su je ostvarili pompejevi vojnici su se toliko uzdigli da su mislili kako su već pobijedili u ratu da nisu ni mislili kako će dalje ratovati. Cezar je tada ranjenike poslao u Apoloniju, a za njima je Pompej poslao svoje jedinice. Cezar je pobijedio Pompeja u bitci kod Farsala 48. godine. Toj bitci prethodio je niz manjih okršaja. Možda je Pompej podcijenio Cezara jer je mislio da je većina njegove iskusne vojske izginula u bitci kod Dirahija. Pompej je u toj bitci imao dvostruko veću vojsku. Pompej nakon što je vidio da je njegova najuvježbanija konjica uništena, napustio je bojište i nedugo zatim pobjegao u Egipat. Prilikom bijega s bojišta skinuo je sve znakove zapovjedničke časti. U Larisi se ukrcao na brod koji je prevozio žito i tako pobjegao. Ostatak njegove vojske se predao. Cezar kreće za njim u Egipat. Bilo je potrebno krenuti za njim jer je postojala opasnost da ponovo skupi vojsku i pokrene novi rat. Pošto je egipatski kralj Ptolomej bio maloljetan, umjesto njega kraljevstvom su upravljali njegovi savjetnici a tutor mu je bio eunuh Potin, kojega je Cezar nakon nekog vremena dao ubiti. Oni su se bojali da bi Pompej mogao pobuniti njihovu vojsku te zauzeti Egipat i Aleksandriju. Tako da su ga odlučili likvidirati isto kao i njegova pomoćnika Lucija Lentula. Naime Pompej je došao u Egipat u vrijeme borbe za vlast između Ptolomeja i njegove sestre Kleopatre. Pompej im je bio sumnjiv jer su čuli da nagovara vojnike da prijeđu na njegovu stranu. Kada je Cezar došao u Egipat pokušao ih je nagovoriti da vlast podijele po pravnoj osnovi a ne silom. Prema oporuci njihov otac za baštinike je odredio starijeg od dvojice sinova i stariju od dvije kćeri. U istoj toj oporuci preklinjao je rimski narod da se sve obavi kako treba. Zato se Cezar možda osjećao odgovornim da zatečeno stanje dovede u red. U Egiptu Cezar sudjeluje u još nekoliko bitaka i nakon jedne od njih senatu šalje svoju čuvenu poruku Veni, vidi, vici (dođoh, vidjeh, pobjedih). Cezar je u bitci kod Thapsusa pobijedio svoje protivnike među kojima je bio i Pompejev sin, Gnej Pompej. Nakon nekog vremena po treći put postaje konzulom, a uskoro i jedini konzul. Od toga trenutka jedina vlast je u njegovim rukama te on tako postaje apsolutni diktator. Kada po peti put postane izabran za konzula uz njega će biti još jedan konzul a to je Marko Antonije.

Rimska historiografija

Grčka historiografija služi rimskim piscima kao obrazac. Visoki dužnosnici sustavno zapisuju važne političke događaje, imena vrhovnih magistrata, znamenja, i tako stvaraju rimsku analistiku. Uzor srednjevjekovnim ljetopisima su bili Annales maxim i Tabulae pontificum. Rimski historiografi:

Marko Porcije Katon
Gaj Salustije Krisp
Gaj Julije Cezar
Tit Livije
Kornelije Tacit
Josip Flavije
Kornelije Nepot
Gaj Svetonije Trankvil
Apijan
Kasije Dion
Amijan Marcelin
Lukijan