Srednji vijek se često neopravdano doživljava kao mračno doba ljudske povijesti. Središte čovjekovog života bili su Bog i Crkva koja je upravljala ondašnjim društvom. No, bilo bi vrlo nesmotreno smatrati medievalnog čovjeka kao isključivo ponizno biće povođeno crkvenim normama i dogmama. Čovjek nije mogao puno pobjeći od prirodnog nauma, te je unutar njega samoga dolazilo do sukoba između prirodnih nagona i onih elemenata koji su ugrađeni društvenim djelovanjem.
To posebno dolazi do izražaja u seksualnosti srednjovjekovnog čovjeka. Austrijski povjesničar Egon Friedell u svom djelu Kultura novog vremena, razdoblje srednjega vijeka koristi kao preludij novome vremenu koje slijedi, a naziva ga pubertetom srednjovjekovnog ljudstva. Srednji je vijek razdoblje potisnute seksualnosti, vrlo statično prema društvenim promjenama. No, ipak se odnos medievalnog čovjeka spram seksualnosti počeo polako mijenjati tijekom kasnog srednjeg vijeka. Njegov odnos prema toj tematici najbolje je vidljiv iz pravnih zapisa, a poglavito iz komunalnih statuta. Ti nam izvori svjedoče o cijelom nizu različitih pojmova vezanih uz blud, što nam ukazuje na opterećenost srednjovjekovnog čovjeka seksom. Izvori nam navode da su bili najstrože kažnjavani slijedeći seksualni prekršaji:
1. Sodomia - tkz. blud protiv morala, koji se odnosio prvenstveno na općenje s životinjama, ali i na homoseksualnost.
2. Incestus - rodoskrvnuće.
3. Sacrilegium - Odnos s osobom koja pripada crkvenom staležu.
4. Stuprum - oduzimanje djevičanstva
5. Fornicatio - grijeh koji se odnosi na neoženjene koji imaju odnos s udovicama ili ženama bližnjih.
6. Lenocinium - svodništvo.
7. Adultermium - preljub.
8. Bigamia i polygamia - dvo i višeženstvo.
9. Violatio puallerum aut mulierum - silovanje.
10. Raptus - otmica.
11. Molietes - oskrvnuće sama sebe.
Iz popisa je vidljivo da se prostitucija izričito ne navodi, premda je vidljivo da je kažnjiva prema nekim drugim stavkama. Prostitucija se isto tako ne navodi kao pojam u statutima hrvatskih srednjovjekovnih komunama, što čudi obzirom da je iz sudskih spisa poznato njeno postojanje. Razlog tome ponajprije može ležati u potrebi gradova za osobama takvog zanata. O tome nam najbolje svjedoči poznati dubrovački primjeri kada su gradske vlasti Dubrovnika uspijevale držati prostituciju pod svojim autoritetom i brinuti se o njihovoj socijalnoj uklopljenosti u funkcioniranje grada. Tako je Dubrovačka vlada 1490. izdala popis lokacija na kojima se mogu držati javne kuće. Ta nam činjenica govori u prilog tezi o legalizaciji prostitucije u Dubrovniku. Zlatno doba prostitucije u Republici je bilo na prijelazu iz XV. u XVI. st. Tada su javne kuće bile tretirane kao konačišta, a ona su pak bila direktno subvencionirana od strane vlasti. Treba uzeti u obzir i da je navedeno razdoblje predstavljalo i zlatno doba Dubrovnika općenito.
Osim u Dubrovnika, prostitucija je postojala i drugdje. U Zagrebu je javnih kuća bilo još 1360., a za takve prijestupe predviđena kazna je bila izgnanstvo. Što se tiče odnosa prema seksualnosti i dvojbi koje je takava nametnuti odnos budio u običnom čovjeku, najbolje nam svjedoči Marko Marulić u svom Evangelistarumu: ...očigledno je kolika je razlika između tijela i duha kad se jednom pridjevaju poroci, a drugome kreposti. U sredini između njih, duša se može, služeći se slobodnom voljom, okrenuti na koju god stranu htjedne. Ali ako pristane uz tijelo, neće baštiniti kraljevstvo Božje. Ako se pak povede za svojim duhom, tj. sebi urođenim svijetlom razuma, pa se bude borila protiv tjelesnih požuda, primit će za plaću vječno blaženstvo. (Marko Marulić, Evangelistarum).
Dok su po pitanju prostitucije vlasti često bile tolerantne, sodomija je najstrože kažnjavana. Homoseksualnost je smatrana najtežim prijestupom. Firentinski, a poglavito venecijanski zakoni bili su posebno strogi po tom pitanju. U Firenci bi takve prijestupe kažnjavali najprije novčano, a nakon njegovih ponavljanja, prijestupnici bi završili na lomači. Venecija je bila i stroža, te bi se odmah pristupilo spaljivanju. Zanimljivo je da bi u slučaju snošaja i nesretna životinja završila na lomači, skupa s sodomitom.
Situacija nije bila bitno različita ni s naše strane Jadrana. Tako su se Dubrovčani osjetili ugroženi od sodomije odlučili 1474. donijeti slijedeći zakon:
Želeći poduzeti mjere da se najgori zločin sodomije ne bi proširio po našem gradu tako da naš grad ne bude utočište vraga, nego sveto boravište Boga, odlučujemo i naređujemo od sada unaprijed, ako ko bude uhvaćen u našem gradu, ili u cijeloj našoj oblasti, da čini rečeni zločin, da mu glava bude odsiječena i potom da mu čitavo tijelo bude spaljeno i izgoreno.
Što se tiče ostalih gradova, izvori ne bilježe slučajeve kažnjavanja homoseksualaca, a niti posebne propise, što nas navodi na zaključak da ta problematika i nije bila osobito zastupljena.
Literatura:
Friedell, Egon, Kultura novog vremena - od crne kuge do naših dana, Antibarbarus, Zagreb, 1997.
Mažuranić, Vladimir, Prinosi za hrvatski pravno - povijesni spomenik, sv. 1., Liber, Zagreb.
Navak, Slobodan, Teatar prostitucije u starom Dubrovniku, Dubrovnik, 1986.
Krabić, B., Abominandum crimen, kažnjavanje homoseksualaca u renesansnom Dubrovniku, Dubrovački horizonti 28, Zagreb, 1988.
Nema komentara:
Objavi komentar